1

Broj: Jž-1062/2018

 

                                     

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Z.C. i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90 i 92/94), odlučujući o žalbi okr. P.K., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2018., broj: 31. Pp J-25/18, u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. P.K. i potvrđuje se prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

 

II.      Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. P.K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2018., broj: 31. Pp J-25/18, proglašeni su krivim okr. Z.C. i okr. P.K. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, izrečena novčana kazna i to okr. Zoranu Crnojeviću u iznosu od 500,00 kuna, a što je protuvrijednost 132,97 DEM te okr. P.K. u iznosu od 200,00 kuna, a što je protuvrijednost 53,19 DEM, koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

              U odnosu na troškove prekršajnog postupka, okr. Z.C. oslobođen je obveze na naknadu troškova prekršajnog postupka u cijelosti, dok je okr. P.K. obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 kuna.

             

Protiv te presude, okr. P.K. pravodobno je po branitelju H.B. podnio žalbu, naznačujući da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene Prekršajnog zakona, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj novčanoj kazni,  s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da nitko ne može potvrditi da je on vikao, da je iskaz okr. Z.C. usmjeren na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, dok je iskaz svjedoka Z.B. sugestivan te da se taj iskaz u većoj mjeri treba uzeti sa određenom rezervom, obzirom da je i osoba bliska okr. Z.C. te je u suprotnosti s iskazom svjedokinje D.F., koja nije čula da bi okrivljenika vikao. Ističe da, objektivno nitko nije čuo razgovor, a pogotovo nitko nije čuo da bi baš on govorio tako glasno da bi to izazvalo kod drugih ljudi osjećaj straha ili ugroženosti i neugode pa da bi se radilo o prekršaju iz oblasti javnog reda i mira.  Iz navedenih razloga, smatra da interpretirane činjenice ne daju dovoljno osnova da se on proglasi krivim i da je jedina istina da je on napadnut i da je zadobio niz udaraca u predjelu glave. Nadalje, okr. P.K. ističe da je okr. Z.C. osoba koja je već više puta kažnjavana iz oblasti Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te da je to očito model njegovog ponašanja te da sud olako prelazi preko te činjenice te blagom i neprimjerenom kaznom kažnjavan okr. Z.C. iako je on višestruko kažnjavana osoba za takova djela, a čime se i stimulira na takovo ponašanje jer mu izrečena sankcija ne predstavlja jasnu poruku da je takvo ponašanje nedopušteno.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima okr. P.K., prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je, prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedokinje D.F. i svjedoka Z.B. vjerodostojnim, obzirom da su o tijeku događaja inkriminirane prilike iskazivali objektivno, detaljno i suglasno o odlučnim činjenicama od kojih ovisi ispunjenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret. Tako je svjedokinja D.F. „…gledala je kroz prozor koji je bio zatvoren…..Njoj je pozornost privuklo nekakvo komešanje koje se sastojalo u gestikulaciji jednog i drugog okrivljenika, ali kako je prozor bio zatvoren nije čula sadržaj komunikacije…“, dok je svjedok Z.B. iskazao „…dok je stajao kod prozora čuo je da se između njih odvija komunikacija koja se zapravo sastojala u prepiranju, time da se ne bi mogao očitovati točno kojim riječima, ali su svakako tonovi s obje strane bili povišeni i zapravo je to preraslo u svađu…“ pa iz sadržaja iskaza tih svjedoka proizlazi nesporno dokazana odlučna činjenica vike ili povišenih tonova te svađe između okrivljenika Z.C. i P.K. pa je prvostupanjski sud imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik kritične zgode svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okr. Petra Kopačevića.

 

Žalbeni navodi okrivljenika kojima prigovara vjerodostojnosti iskaza svjedoka Z.B. kao osobe bliske okr. Z.C. izneseni su potpuno paušalno i neargumentirano i istima nije dovedena u sumnju vjerodostojnost tog svjedoka. Štoviše, u svojem iskazu svjedok Z.B. opisao je ponašanje i okr. Z.C. i okr. P.K. objektivno i na način na koji je neposredno opažao i pri tome teretio okr. Z.C. za ponašanje koje mu se stavlja na teret.

 

Osim toga, žalbeni navodi okr. P.K. kojim više puta ponavlja da je napadnut od okr. Z.C., iako su točni ne umanjuju njegovu prekršajnu odgovornost, niti ga ekskulpiraju od prekršajne odgovornosti, a imajući u vidu dokazanost njegovog ponašanja prije nego što je napadnut od Z.C..

 

Isto tako, u odnosu na žalbene navode okr. P.K. kojima prigovora odluci prvostupanjskog sudu zbog novčane kazne izrečene okr. Z.C. ističe se da, sukladno čl. 192. st. 1. Prekršajnog zakona, žalbu protiv prvostupanjske presude mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik, s tim da je čl. 192. st. 3. istog Zakona, pravo na žalbu oštećenika, koji nije ujedno i tužitelj, ograničeno samo na pobijanje presude zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka. Stoga, jasno je da samo tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika, pa obzirom da je u ovom prekršajnom predmetu tužitelj tijelo državne uprave (Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, IV PP Maksimir-Peščenica) koje je podnijelo optužni prijedlog te je Z.C. imao procesni položaj okrivljenika kao i žalitelj P.K. pa isti, iz navedenih razloga nije ovlašten pobijati prvostupanjsku presudu zbog odluke o visini kazne koja je izrečena okr. Z.C..

 

Slijedom navedenog, žalba okr. P.K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. P.K. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni okr. P.K. ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te joj je za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

Naime, za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u rasponu od 50 do 200 DEM, u protuvrijednosti domaće valute, odnosno, kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana, pa je evidentno da novčana kazna u iznosu od 200,00 kuna, a što je protuvrijednost od 53,19 DEM, predstavlja blažu vrstu kazne i to izrečenu gotovo u zakonom propisanom minimalnom iznosu.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 3. ožujka 2021.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. Petra Kopačevića, branitelja i tužitelja.