REPUBLIKA HRVATSKA P-5178/18 OPĆINSKI SUD U SPLITU Ex vojarna sv. Križ-Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja T. M. iz S., , OIB:
43736172642, zastupan po pun. L. V. odvj. u M., protiv tuženika pod 1
M. M. d.o.o. Ž., OIB:.., zastupan po pun.
M. K. odvj. u S., i pod 2 Z. B. d.d. Z., OIB: .., zastupan po gen. pun. D. H. Ž. odvj. u
Z., radi brisanja zemljišnoknjižnog upisa i uknjižbe, nakon glavne i javne rasprave
održane dana 29. siječnja 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja L. V. odvj. u
M., pun. tuženika pod 1 M. K. odvj. u S., i zamj. pun. tuženika pod 2
I. B. odvj. vjež. u S., dana 26. veljače 2021. godine,

r i j e š i o j e :

I Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

„-Nalaže se brisanje upisa prava vlasništva izvršenog na nekretnini upisanoj u
zemljišnim knjigama Općinskog suda u S., zemljišnoknjižni odjel S., označenoj kao
k.č.br.zem. 7699/2, opisanoj kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2
i kuća površine 81 m2), upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S. u korist M.-ing d.o.o.
S. na temelju Ugovora S. 28.05.2001.god." ovjerenog u potpisu pred javnim
bilježnikom Z. P. u S., 28.05.2001.g. br. Ov-3459/01 i očitovanja od

30.04.2004.g. ovjerenog u potpisu pred javnim bilježnikom V. B. u S.,

30.04.2004.g. br. Ov-2373/04 i Ov-2374/04, pod brojem Z-4779/04-NČ.

-Nalaže se brisanje upisa prava vlasništva izvršenog na nekretnini upisanoj u
zemljišnim knjigama Općinskog suda u S., zemljišnoknjižni odjel S., označenoj kao
k.č.br.zem. 7699/2, opisanoj kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2
i kuća površine 81 m2), upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S. u korist tuženika pod 1 na
temelju Ugovora o ulaganju stvari/nekretnine od 20. kolovoza 2015. godine i rješenja
Trgovačkog suda u Z. T.-15/2507-2 od 27. kolovoza 2015. godine, pravo vlasništva s
imena M.-ing pod st. 1, pod brojem Z-13535/15.

-Nalaže se brisanje upisa založnog prava na teret nekretnine upisane u zemljišnim
knjigama Općinskog suda u S., zemljišnoknjižni odjel S., označenoj kao k.č.br.zem.
7699/2, opisanoj kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2 i kuća
površine 81 m2), upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S. u listu A.I., a temeljem Ugovora

2 P-5178/18

o založnom pravu od dana 31. srpnja 2015. godine, u iznosu od trimilijunakuna, uvećano za
sve ugovorene kamate, naknade i troškove te prema uvjetima iz Ugovora upisano u korist
tuženika pod 2 pod brojem Z-10457/15 od 07.09.2015.g.

-Nalaže se upis prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama
Općinskog suda u S., zemljišnoknjižni odjel S., označenoj kao k.č.br.zem. 7699/2,
opisanoj kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2 i kuća površine 81
m2), upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S. u korist tužitelja, pa je tuženik pod 1 po
pravomoćnosti ove presude dužan trpjeti zemljišnoknjižni prijenos vlasništva sa imena
tuženika pod 1 na ime i u vlasništvo tužitelja.

II Odbija se prijedlog radi određivanja privremene mjere osiguranja koji glasi;

"-Zabranjuje se tuženiku pod 1 otuđenje i opterećenje nekretnine upisane u
zemljišnim knjigama Općinskog suda u S. označene kao k.č.br.zem. 7699/2, opisanoj kao
dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2 i kuća površine 81 m2), upisanoj
u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S. upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S.,
zemljišnoknjižni odjel S., zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine.

-Određuje se zabilježba ove zabrane u zemljišnoj knjizi za K.O. 329835 S., a ista
se zabilježba povjerava na provedbu Općinskom sudu u S., Zemljišnoknjižnom odjelu
S..

-Provedbu ove privremene mjere izvršit će Općinski sud u S., Zemljišnoknjižni
odjel S., a zabrana se smatra provedenom dostavom ovog rješenja istom
Zemljišnoknjižnom odjelu.

-Rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak rješenja o ovrsi.

-Ova privremena mjera ostaje na snazi do isteka petnaestog dana računajući od dana nastupa ovršnosti presude donesene u ovom parničnom postupku."

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"-Nalaže se brisanje upisa založnog prava na teret nekretnine upisane u zemljišnim
knjigama Općinskog suda u S., zemljišnoknjižni odjel S., označenoj kao k.č.br.zem.
7699/2, opisanoj kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2 i kuća
površine 81 m2), upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S. u listu A.I., a temeljem Ugovora
o založnom pravu od 08.09.2017. godine, u iznosu od dvamilijunaipetstotisućakuna, uvećano
za sve ugovorene kamate, naknade i troškove upisano u korist tuženika pod 2, pod brojem Z-
31525/2017 od 12.09.2017.g.

-Nalaže se brisanje zabilježbi prvenstvenog reda radi osnivanja založnog prava na
nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S., zemljišnoknjižni odjel
S., označenoj kao k.č.br.zem. 7699/2, opisanoj kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2
(dvor površine 483 m2 i kuća površine 81 m2), upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S., a
koje zabilježbe su upisane pod brojem Z-35038/2017, Z-36342/2018 i Z-36343/2018.

3 P-5178/18

-Nalaže se tuženicima pod 1 i pod 2 da solidarno nadoknade tužitelju troškove ovog
parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja
prvostupanjske presude do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate
za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15
dana."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku pod 1 parnični trošak u iznosu od 11.175,00 kn.

III Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku pod 2 parnični trošak u iznosu od 7.425,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 30. listopada 2018. god., podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika
pod 1 i pod 2, u kojoj navodi da je na nekretnini označenoj kao kč.br.zem. 7699/2, opisanoj
kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2 i kuća površine 81 m2),
upisanoj u zk.ul. 11175, K.O. 329835, S., upisan kao vlasnik trgovačko društvo M.
marketing d.o.o., ovdje tuženik pod 1, u cijelosti. Tuženik pod 1 je uknjižen na temelju
Ugovora o ulaganju stvari/nekretnine od 20. kolovoza 2015. god., i rješenje Trgovačkog suda
u Z. br. Tt-15/2507-2 od 27. kolovoza 2015. god., s imena M.-ing d.o.o. S.. Nadalje,
M.-ing d.o.o. Split je uknjižen na temelju Ugovora S. 28.05.2001.god." i očitovanja od

30.04.2004. god., sa imena ovdje tužitelja T. M.. Navedenu uknjižbu tužitelj
osporava u cijelosti, a podredno i sve kasnije uknjižbe.

Navodi da je navedena uknjižba bez pravne osnove i pogrešna. Naime, u Ugovoru
S. 28.05.2001." (kako je naveden u rješenju o uknjižbi), navedeno je da su ugovorne
strane suglasne da kao privremena zamjenska garancija posluži predmetna nekretnina u
vlasništvu tužitelja. Dalje se u ugovoru konstatira da navedena nekretnina služi kao
osiguranje, te da ista činjenica mora u svim ispravama biti razvidna, sa napomenom – u svrhu
osiguranja, što znači da odnos stranaka u tom smislu nije definitivan.

Osim na temelju navedenih ugovora, uknjižba je izvršena i na temelju očitovanja od

30. travnja 2004. godine. Navedeno očitovanje je potpuno apsurdno, i kao isprava potpuno
nepodobna za uknjižbu. Očitovanje je u konkretnom slučaju fingiralo potvrdu ovršnosti
javnog bilježnika.

U zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini je temeljem navedenih isprava
upisan konačan upis, a ne eventualno fiducijarno vlasništvo, koje temeljem navedenih isprava
također ne bi moglo biti upisano, jer iste ne odgovaraju Zakonom propisanoj formi, niti
ostalim pretpostavkama za zemljišnoknjižni prijenos.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u čl. 120 st. 2, propisuje da se radi
uknjižbe vlasništva mora, o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe, sastaviti
isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zamljišnoknjižnoga prava.

U čl. 297 st.2 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisuje da što je
određeno za založno pravo, primjenjivat će se na odgovarajući način i na prijenos vlasništva

4 P-5178/18

radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno.

Ovršni zakon (N.N./96), koji je bio na snazi u vrijeme uknjižbe, u čl.274 propisuje da
jedna ili obje stranke mogu tražiti od suda da odredi ročište i da na tom ročištu u zapisnik
unese njihov sporazum o tome da se radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja
osiguranja, prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika
osiguranja. U sporazum treba unijeti odredbu o tome kad će osigurana tražbina dospjeti,
odnosno kako će se njeno dospijeće odrediti. Protivnik osiguranja može biti i osoba prema
kojoj predlagatelj osiguranja nema tražbinu koja se osigurava.

Sklapanjem sporazuma iz stavka 1 čl. 274 Ovršnog zakona, predlagatelj osiguranja
postaje prethodni, a protivnik osiguranja potonji vlasnik stvari u smislu odredaba čl. 34 st. 4 i
5 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00 i
114/01). Da bi predlagatelj stekao prethodno vlasništvo pokretnine, u sporazumi iz st.1 ovoga
članka, mora se navesti i da se na njega prenosi posredan posjed te pokretnine. Zapisnik iz
stavka 1. ovoga članka ima učinak sudske nagodbe. Prethodno, odnosno potonje pravo
vlasništva nekretnine na temelju sporazuma iz stavka 1. ovoga članka, stječe se upisom tih
prava u zemljišnu knjigu u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama.

Ovršni zakon N.N./96, u čl. 279 propisuje da se odredbe čl. 274 do 278 ovoga Zakona
(koje se odnose na sudsko osiguranje) na odgovarajući način primjenjuju i na
javnobilježničko osiguranje tražbine prijenosom vlasništva na stvari, prijenosom prava
odnosno prijenosom dionice, udjela ili poslovnoga udjela u trgovačkom društvu.
Javnobilježnički akt ili solemnizirana privatna isprava odgovarajućega sadržaja zamjenjuje
sporazum iz čl. 274 st. 1 ovoga Zakona.

Ovršni zakon N.N./96, u čl. 277 propisuje da ako protivnik osiguranja zakasni s
ispunjenjem osigurane tražbine, predlagatelj osiguranja ovlašten je zatražiti od protivnika
osiguranja, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko
javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda putem
javnoga bilježnika. U obavijesti iz stavka 1. ovoga članka protivnik osiguranja dužan je
odrediti najnižu cijenu po kojoj se stvar može prodati, imenovati javnoga bilježnika koji će
obaviti prodaju stvari, te priložiti njegovu izjavu da je voljan obaviti prodaju i da su mu
predujmljeni troškovi prodaje, i da će se iz iznosa dobivenoga prodajom prethodno podmiriti
tražbina predlagatelja osiguranja s kamatama i troškovima, te porez na promet. Najniža cijena
koju je odredio protivnik osiguranja ne smije biti niža od osigurane tražbine, uvećane za
kamate i troškove kamate osiguranja koji će predvidivo dospjeti, odnosno nastati do isteka
roka do kojega javni bilježnik mora predati stvar, te za predvidivi porez na promet. Pošto
primi obavijest s prilozima iz stavka 2. ovoga članka, predlagatelj osiguranja dužan je u roku
od petnaest dana ovlastiti javnoga bilježnika iz stavka 2. ovoga članka da proda stvar uz
uvjete određene u obavijesti protivnika osiguranja. Predlagatelj osiguranja je dužan poduzeti i
sve ostale radnje na zahtjev javnoga bilježnika kojima se omogućava razgledavanje stvari
odnosno upoznavanje sa sadržajem prava. U protivnome odgovara protivniku osiguranja za
štetu. Ako javni bilježnik ne proda stvar u roku od tri mjeseca od dana kad ga je predlagatelj
osiguranja na to ovlastio, predlagatelj stječe pravo da je proda sam, putem javne dražbe,
uključujući i sudsku ili javnobilježničku. Pravo iz stavka 4. ovoga članka predlagatelj
osiguranja steći će i ako protivnik osiguranja ne postupi u skladu s odredbama stavka 1. i 2.
ovoga članka. Ako predlagatelj osiguranja proda stvar za kupovninu koja je veća od njegove
tražbine, razliku mora bez odgađanja platiti protivniku osiguranja. Ako predlagatelj
osiguranja namiri svoju tražbinu bez prodaje stvari protivnika osiguranja, na temelju zakona

5 P-5178/18

gubi pravo prethodnog vlasništva na toj stvari, i ako se radi o nekretnini koja je upisana u
zemljišnu knjigu, dužan je bez odgađanja zatražiti uknjižbu brisanja svog prava prethodnog
vlasništva u toj knjizi.

Dakle, iz ugovora i njegovih odredbi sigurno i jasno proizlazi da se ne radi o otuđenju
prava vlasništva nekretnine sa tužitelja na M.-ing d.o.o., već se pouzdano da zaključiti da je
ista imala poslužiti kao osiguranje tražbine. Budući da se u ugovoru spominje riječ osiguranje,
to se može eventualno zaključiti da se radi o fiducijarnom osiguranju, ali i kad bi se radilo o
toj vrsti osiguranja, nisu ispunjene gore navedene pretpostavke. Dakle, jasno je da Ovršni
zakon za osiguranje prijenosom prava vlasništva, predviđa točno određenu formu akta, i to u
obliku sporazuma kod suda koji ima snagu sudske nagodbe, ili u obliku javnobilježničkog
akta, ili solemnizirane privatne isprave odgovarajućeg sadržaja. Ugovor i očitovanje na
temelju kojeg je knjiženo punopravno vlasništvo M.-ing d.o.o., svakako nemaju
odgovarajući sadržaj, niti su sastavljeni u propisanom obliku, a nit su navedeni knjiženi radi
osiguranja.

Ne samo da navedene isprave nemaju potreban oblik za uknjižbu fiducijarnog
vlasništva, već je knjiženo punopravno vlasništvo, povrh čega je i zanemarujući čl. 277
Ovršnog zakona, preskočeno namirenje putem javnog bilježnika, te je M.-ing d.o.o. upisan
kao punopravni vlasnik nekretnine. Također, za istaknuti je da od javnog bilježnika nije
dobivena potvrda ovršnosti, već je napravljeno očitovanje koje fingira navedenu potvrdu,
dakle ispravu koja nema nikakve važnosti za predmetni z.k. prijenos.

Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda je izravno kršeći pozitivne zakonske propise,
udovoljio navedenom prijedlogu za uknjižbu, te uknjižio M.-ing d.o.o., a potom i tuženika
pod 1, bez isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva i eventualnog fiducijarnog
vlasništva.

Nadalje, kako bi M.-ing d.o.o. zameo trag navedenom upisu, osnivač M.-ing
d.o.o. je osnovao novo trgovačko društvo pod nazivom M. marking d.o.o., te je na isto
prenesena predmetna nekretnina. Nastavno na navedeno, a opreza radi, ističe se da se tuženik
pod 1 M. marking d.o.o. ne može smatrati poštenim stjecateljem nekretnine, obzirom da
je njegov osnivač ujedno i osnivač M.-ing d.o.o. (dakle imaju iste osnivače). Osim
navedenog, M.-ing d.o.o. je bio član društva M. marking d.o.o., 2015. godine
odlukom članova društva je izmijenjen društveni ugovor M. marking d.o.o. i to odredbe
članovima društva, i odredbe o poslovnim udjelima. Također je skupština društva dana

20.08.2015. god., nakon ulaska M.-ing d.o.o. u M. marking d.o.o., donijela odluku o
povećanju temeljnog kapitala ulogom u stvarima - nekretnini, sa iznosa 20.000,00 kn, na
iznos 3.070.000,00 kn, izdavanjem novog poslovnog udjela pod red.br. 101, nominalnog
iznosa od 3.050.000,00 kn, kojeg je preuzeo novi član društva, društvo M.-ing d.o.o.

Slijedom navedenog, tuženik pod 1 je u cijelosti upoznat sa predmetnim ugovorom,
očitovanjem i načinom prijenosa kao temeljima osporavane uknjižbe.

Kako bi izvukli dodatnu korist od navedenog, sklopili su sa tuženikom pod 2, dva
ugovora o založnom pravu, i to M.-ing d.o.o. dana 31. srpnja 2015. god., na iznos od

3.000.000,00 kn, te tuženik pod 2 dana 08. rujna 2018. god., na iznos od 2.500.000,00 kn,
oboje založivši predmetnu nekretninu. Naime, nekretnina od strane tuženika pod 2 nikada nije
procijenjena, obzirom da nitko nikada nije došao tužitelju kako bi procijenio predmetnu
nekretninu, pa je stoga nejasno kako je uopće ishodovan kredit, odnosno na temelju čega.

6 P-5178/18

Obzirom da je upis prava vlasništva na M.-ing d.o.o. nevaljan, nevaljan je i upis na tuženika pod 1, pri čemu su nevaljani i upisi založnih prava na nekretninu.

Osim navedenog, a kako je razvidno iz povijesnog vlasničkog lista, osiguravali su
prvenstveni red radi osiguranja prava zaloga, da bi si priskrbili znatnu imovinsku korist, te je
namjeravaju nadalje opterećivati, a što je vidljivo iz prijedloga za zabilježbu prvenstvenog
reda pod Z-35038/17, Z-36342/2018 i Z-36343/2018. Tuženik svjestan upisa i nadalje se služi
upisima prvenstvenog reda, a sve radi novčenja nekretnine za koju zna da nije njegova.

Slijedom svega navedenog, ističe se da je proveden nevaljan upis – upis punopravnog
vlasništva, iako ne postoji niti jedna isprava na temelju koje bi isti mogao biti proveden
(Ugovor o kupoprodaji i sl., isprava o prijenosu prava vlasništva). Iz Ugovora i Očitovanja
eventualno proizlazi da je nekretnina dana kao garancija, odnosno u svrhu osiguranja, pri
čemu je volja stranaka jasno iskazana u samom ugovoru, da upis ne bude konačan, te da
činjenica da je nekretnina dana radi osiguranja, mora biti razvidna u svim ispravama.
Navedeno dovodi do zaključka da je nekretnina eventualno dana u fiducijarno vlasništvo,
međutim isprave u kojima je navedeno konstatirano, nisu podobne za uknjižbu navedenog
fiducijarnog vlasništva, obzirom da nisu sastaljene u propisanom obliku, kao što nemaju
propisani sadržaj, a slijedom čega se nije niti mogao ispoštovati postupak prijenosa prava
vlasništva radi osiguranja.

Obzirom da je M.-ing d.o.o. brisan iz sudskog registra 09.10.2018. god., isti ne
može biti stranka u postupku, te iz navedenog razloga tužitelj istog nije uvrstio kao tuženika,
ali se isti smatra nepoštenim neposrednim stjecateljem, dok se tuženik pod 1 smatra
nepoštenim trećim stjecateljem, odnosno singularnim slijednikom.

Dakle,obzirom da nije pravno valjana uknjižba sa tužitelja na M.-ing d.o.o., nije niti
pravno valjana uknjižba sa M.-ing d.o.o. na tuženika pod 1. Naime, tuženika pod 1 je
upisao svoje pravo izvodeći ga iz neistinitog, nevaljanog prednikova upisa znajući da je isti
neistinit i nevaljan upis.

Zakon o zemljišnim knjigama propisuje slijedeće: "Nositelj knjižnog prava koje je
povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati
brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja sve
dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu bilo povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo
prestati, ako zakonom nije drugačije određeno."

Dakle, kada imamo nepoštenog neposrednog stjecatelja i nepoštenog trećeg stjecatelja,
odnosno nepoštenog singularnog slijednika, tada nema roka za podnošenje brisovne tužbe. U
odnosu na nepoštenog stjecatelja ne nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u zemljišne
knjige. Njegovo se stjecanje ne štiti, pa se i protiv njega brisovna tužba može s uspjehom
podnijeti.

Dana 23. veljače 2018. god., tužitelj je podnio zahtjev za ispravak pogrešnog
zemljišnoknjižnog upisa, ali do današnjeg dana o istome nije odlučeno iz kojeg razloga
tužitelj podnosi ovu tužbu.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu donošenje odluke pobliže opisane u izreci presude.

7 P-5178/18

Tužitelj je podneskom od 19. studenog 2019.god., predložio sudu da donese i
privremenu mjeru osiguranja nenovčane tražbine kojom se zabranjuje tuženiku pod 1 otuđenje
i opterećenje predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama ovog suda, označene kao kč.zem.
7699/2, opisane kao dvor, kuća, ukupne površine 564 m2 (dvor površine 483 m2 i kuća
površine 81 m2), upisane u zk.ul. 11175, K.O. 32985, S., u zemljišnim knjigama ovog suda,
zemljišnoknjižni odjel Split, zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine. Tužitelj
je predložio i da se zabilježba ove zabrane povjeri na provedbu ovom sudu,
zemljišnoknjižnom odjelu S.,te da se zabrana smatra provedenom dostavom ovog rješenja
istom zemljišnoknjižnom odjelu, kao i da rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak
rješenja o ovrsi, a sve do isteka petnaestog dana računajući od dana nastupa ovršnosti presude
donesene u ovom parničnom postupku.

U odgovoru na tužbu od 31. siječnja 2019. god, tuženik pod 1 neosnovano prigovara
označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 200.000,00 kn, pozivajući se na tržišnu
vrijednost predmetne nekretnine, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o brisovnoj tužbi, a
ne o tužbi radi utvrđenja prava vlasništva predmetne nekretnine.

Tuženik pod 1 navodi da se protivi tužbi i prijedlogu za određivanje privremene mjere
osiguranja, u cijelosti. Navodi da u odnosu na tužbeni zahtjev ističe prigovor presuđene stvari.
Između prednika tuženika pod 1 M.-ing d.o.o., i tužitelja je pravomoćno okončan spor koji
se je vodio pod posl. brojem Po-2/12. Presudom ovog suda posl. br. Po-2/12 od 31.10.2012.
god., odbijena je toč. II tužbenog zahtjeva, kojom je ovdje tužitelj prema predniku tuženika
pod 1 zahtijevao:

"II Određuje se uspostava zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe
Ugovora zaključenog između tužitelja i M.-ing d.o.o. S. od 28. svibnja 2021. god, tako
da se briše pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao čest.zem. 7699/2, Z.U. 11175, K.O.
S., sa imena tuženog ad1. M.-ing d.o.o, uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo
tužitelja."

Obzirom da je brisovna tužba, tužba kojom se traži uspostava prijašnjeg
zemljišnoknjižnog stanja, a ovdje tužitelj je prednika tuženika pod 1 ve ć utužio s tužbenim
zahtjevom na uspostavu prijašnjeg stanja, ova tužba je nedopuštena, te predstavlja presuđenu
stvar, neovisno od činjenice što sada tužitelj traži zasebna brisanja svakog pojedinog upisa, te
njegovu uknjižbu. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbaci tužbu sukladno čl. 333 ZPP-a.

Nadalje navodi da je predmetna brisovna tužba predana 14 godina nakon proteka roka
od 60 dana za podnošenje brisovne tužbe. Tužitelj je zaprimio rješenje o uknjižbi br. Z-
4779/04, te je protiv istog uložio žalbu koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u S.
br. Gž-4966/06 od 07.02.2007. godine. Dakle, tužitelj je imao rok od 60 dana od isteka roka
za žalbu, za podnošenje brisovne tužbe, te zabilježbu brisovne tužbe, a što tužitelj nije učinio.

Tvrdnje tužitelja da se predmetna tužba može podnijeti neovisno o roku iz razloga što
su stjecatelji nepošteni je bespredmetna. Posebno se ističe da se poštenje predmnijeva, a da
nije jasno temeljem čega bi proizlazilo da je stjecatelj nepošten. Naime, iz samog izvatka iz
sudskog registra za tuženika pod 1, razvidno je da je nekretnina unesena u temeljni kapital
društva, da se je radilo o naplatnom prijenosu, da je unos nekretnine dopušten od strane
Trgovačkog suda u S., a nakon što je pravomoćno utvrđeno da je Ugovor od 28.05.2001.
god., valjan. Upravo zbog navedenog je nejasno iz kojeg razloga bi stjecatelj, ovdje tuženik
pod 1, bio nepošten, tim više što je pravomoćnom presudom ovog suda br. Po-2/12 od

8 P-5178/18

31.10.2012.god., utvrđeno da ugovor nije ništetan, a što tužitelj ponovno pokušava dokazati u ovom postupku.

Navodi tužitelja da je uknjižba nezakonita, te da je Ugovor S. 28.05.2001."
ništetan, kao i da isti predstavlja ugovor o fiduciji su neosnovani, te je između tužitelja i
prednika tuženika pod 1 već pravomoćno utvrđeno da je isti ugovor valjan, a što predstavlja
prethodno pitanje za ovaj postupak. O pitanju ništetnosti predmetnog ugovora, a koje tuženik
ističe u ovom postupku, već je pravomoćno odlučeno presudom ovog suda br. Po-2/12 od 31.

10. 2012. god., kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

"I Utvrđuje se da sporazum od 13. svibnja 2001. god., između P. d.d. S., te M.-
ing d.o.o. G. i N. M., uz sudjelovanje L. d.o.o., nikada nije sklopljen, te
da ne proizvodi pravne učinke, pa slijedom toga ni Ugovor "S. 28.5.2001.g" zaključen
između tužitelja i M.-ing d.o.o., ne proizvodi pravne učinke."

Dakle, pravomoćno je utvrđeno da Ugovor "S. 28.5.2001.g" nije ništetan, a što
predstavlja prethodno pitanje za ovaj spor. Da je predmetnom ugovoru nedostajala forma, a
što tvrdi tužitelj pozivajući se na odredbe o fiduciji, sud bi u postupku pod br. Po-2/12 isto
utvrdio po službenoj dužnosti.

Županijski sud u S. je u presudi br. Gžp-466/13, u obrazloženju utvrdio: "Slijedom
navedenog ugovor od 28. svibnja 2001. godine je pravno valjan, pa je sud prvog stupnja
pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika
na utvrđenje da je ništetan, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim se
traži uspostava zemljišnog stanja kakovo je bilo prije provedbe ugovora zaključenog između
tužitelja i M.-ing d.o.o. S.…"

No, čak i da tome nije tako, predmetni ugovor je u cijelosti izvršen, i to na način daje
prednik tuženika pod 1 uknjižen na nekretnini, te je isti tužitelju ustupio svoja potraživanja iz
Sporazuma od 13.05.2001.god., te bi se isti ugovor imao smatrati pravovaljanim sukladno
odredbi čl. 73 OZ (91), čak i da su navodi tužitelja o nedostatku forme osnovani, a očito je da
nisu.

Tuženik pod 1 zaključno ističe da predmetna tužba predstavlja isključivo zlouporabu
procesnih ovlaštenja, te da je podnesena nakon upozorenja ovdje tužitelju da preda tuženiku
pod 1 nekretninu, a sve u cilju otezanja postupka pod posl. br. P-5442/18, između ovdje
tužitelja i tuženika pod 1 radi predaje, a u kojem postupku je ovdje tuženik pod 1 već tražio
prekid postupka do okončanja ovog parničnog postupka.

Podneskom od 31.siječnja 2019.god., tuženik pod 1 se je usprotivio i prijedlogu
tužitelja radi određivanja privremene mjere osiguranja nenovčane tražbine.

U odgovoru na tužbu od 04.veljače 2019.god., tuženik pod 2 navodi da u cijelosti
osporava navode tužitelja, te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i zastare
podnošenja tužbe. Navodi da nije ovlašten niti može ulaziti u zakonitost odluke
zemljišnoknjižnog odjela ovog suda, koja se odnosi na uknjižbu prava vlasništva sa ovdje
tužitelja, na društvo, M.-ing d.o.o. S., kao i naknadno na tuženika pod .

Navodi da je dana 31. srpnja 2015. god., sklopio sa društvom M.-ing d.o.o. ugovor
o založnom pravu, koji je solemniziran od strane javnog bilježnika M. Č.. Navedenim
ugovorom je založni dužnik dopustio uknjižbu založnog prava tuženika pod 2 kao založnog

9 P-5178/18

vjerovnika, radi osiguranja potraživanja novčanog iznosa, i to na nekretnini upisanoj kod
ovog suda, K.O. S., zk.ul.br. 11175, koja je jasno i nedvojbeno bila upisana kao vlasništvo
navedenog trgovačkog društva.

Nadalje, naknadno je vlasništvo predmetne nekretnine preneseno i uknjiženo sa
dotadašnjeg vlasnika M.-ing d.o.o., na novog vlasnika, ovdje tuženika pod 1. Sukladno
tome, na novog vlasnika je prilikom uknjižbe prava vlasništva, prešlo vlasništvo predmetne
nekretnine sa svim teretima koji su postojali na istom, sukladno odredbi čl. 299 st. 1 Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Naknadno je sa novim vlasnikom, ovdje tuženikom pod 1, sklopljen Ugovor o
založnom pravu od 08. rujna 2017. god., kojim je založni dužnik, ovdje tuženik pod 1,
dopustio uknjižbu založnog prava tuženika pod 2 kao založnog vjerovnika, radi osiguranja
potraživanja novčanog iznosa, i to na prethodno opisanoj nekretnini, a koja je jasno i
nedvojbeno bila upisana kao vlasništvo ovdje tuženika pod 1.

U trenutku sklapanja prvog, kao i drugog ugovora o založnom pravu, kojima je
uknjiženo založno pravo na predmetnoj nekretnini, tuženik pod 2 se je vodio načelom
savjesnosti i poštenja stranaka u obveznopravnim odnosima, te načelom povjerenja u istinitost
i potpunost zemljišnih knjiga, prilikom čega je iz uvida u iste proizlazilo da je tuženik pod 1,
odnosno društvo M.-ing d.o.o., jedini vlasnik predmetne nekretnine. Prema činjenici da su
isti bili jedini vlasnici predmetne nekretnine, mogli su u svaku svrhu koja nije zabranjena,
svoje pravo vlasništva i opteretiti, a što su upravo i učinili.

Uzimajući u obzir navedeno činjenično stanje, tuženik pod 2 nije, niti je imao razloga
sumnjati u utvrđeno stvarno stanje koje proizlazi iz zemljišnih knjiga kao javne knjige, te je
upravo iz tog razloga prilikom odobravanja kredita, uknjižio sebe kao založnog vjerovnika na
cijeloj nekretnini.

U predmetnom slučaju tužitelj neosnovano i nedokazano tvrdi da je uknjižba prava
vlasništva društva M.-ing d.o.o., te naknadno i tuženika pod 1, nezakonita i nevaljana.
Naime, niti iz jednog navoda ne proizlazi niti indicija, dok tužitelj nije dostavio niti jedan
dokaz kojim bi potvrdio svoje navode na koje se poziva.

Uzimajući u obzir da je tuženik pod 2 stekao navedeno stvarno pravo na nekretnini po
načelu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, koje su jedino zakonito sredstvo
za dokazivanje prava vlasništva na nekretninama, isto je i upisano u zemljišne knjige.
Nadalje, tuženik pod 1 je stavljanjem potpisa na ugovor o založnom pravu od 24. svibnja

2005.god., u čl. 6 jamčio i potvrdio pod prijetnjom kaznenopravne i imovinskopravne
odgovornosti, da su podaci koji su dani i nalaze se u ovjerovljenom izvatku iz zemljišnih
knjiga za navedenu nekretninu, točni, te da odgovaraju činjenično i pravno stvarnom stanju,
prilikom čega je jasno i nedvojbeno izjavio da je jedini vlasnik predmetne nekretnine.

Tuženik pod 2 ističe i da je tužitelj u prekluziji, odnosno da je propustio, kako
subjektivni, tako i objektivni rok za podnošenje brisovne tužbe, a sukladno odredbi čl.129
Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, prilikom uknjižbe prava vlasništva predlagatelja
Mark-ing d.o.o., tužitelj je jasno i nedvojbeno obaviješten o predmetnoj uknjižbi prilikom
donesenog rješenja od 24. svibnja 2004.god., (Z-4779/04), budući da i iz same dostavne
naredbe proizlazi da je istome dostavljeno navedeno kao pravnom predniku. Uzimajući u
obzir navedeno, i da je tužitelj uredno obaviješten, tužitelju je u trenutku obavijesti počeo teći
subjektivni rok za podnošenje brisovne tužbe, koji je propustio, kao i objektivni rok od tri

10 P-5178/18

godine od predmetnog upisa, budući da je isti uknjižen 2004.god., dok je tužba podnesena

2018.god., iz čega jasno proizlazi da je protekao i objektivni rok za podnošenje tužbe, pa
stoga predlaže da sud odbaci tužbu prije upuštanja u meritum stvari.

Nadalje navodi da tužitelj nije, niti može tvrditi da nije znao, niti mogao znati za
navedenu uknjižbu prava vlasništva, a budući da iz samih dokaza proizlazi navedeno, kao niti
da nije znao na temelju čega je ista provedena, budući da je potpisnik navedenog sporazuma.
Ukoliko smatra da postoje neki zakonski nedostatci s obzirom na koje su provedene navedene
uknjižbe, kako vlasništva, tako i založnih prava, onda su predmetni tuženici potpuno pogrešno
pasivno legitimirane osobe, koje nisu niti mogu imati utjecaja na zakonitost sudske odluke, pa
iz navedenog razloga ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije.

Tuženik pod 2 ponavlja da ne može biti, niti ovlašten obrazlagati niti komentirati način
postupanja pravosudnog tijela koje je izvršilo uknjižbe prava vlasništva na koje se poziva
tužitelj. Naime, sud je jedini ovlašten provoditi upise u zemljišne knjige, a koje provodi prema
zakonskim propisima, kao i na temelju činjenica, dokaza i dokumentacije koju priloži
predlagatelj. U predmetnom slučaju je sud proveo navedene upise u skladu sa zakonskim
propisima, te se je tuženik pod 2 upravo na temelju takvog zemljišnoknjižnog stanja i upisao
kao založni vjerovnik s obzirom na postojanje tražbine, pa ne može niti biti odgovoran, niti
trpjeti bilo kakvu štetu zbog navoda tužitelja.

Nadalje, tužitelj je jasno i nedvojbeno potpisnik Ugovora od 28. svibnja 2001.god.,
kojim je na jasan i nedvojben način, u čl. 2 određeno da ovdje tužitelj ustupa pravo vlasništva
predmetne nekretnine trgovačkom društvu M.-ing d.o.o., a iz čega jasno proizlazi da je
navedenim ugovorom prenio pravo vlasništva na navedeno trgovačko društvo, čime je isto i
uknjiženo u zemljišnim knjigama. Dodatno, u navedenom članku 2 Ugovora, određeno je da
je navedeno trgovačko društvo ovlašteno zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe u svoju korist, što
predstavlja clausulu intabulandi, koja je dana od strane ovdje tužitelja, a po kojoj je i
postupljeno, pa iz svega jasno proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja u tom dijelu.

Tuženik pod 2 ističe i da ostaje kod prigovora zastare potraživanja, nepostojanja
osnove tužbenog zahtjeva, te prigovora promašene pasivne legitimacije, a budući da tužitelj
nije predložio, kao ni dostavio niti jedan relevantan dokaz iz kojeg bi proizlazili navodi iz
tužbe, pa predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u podnesku od 01. ožujka 2019.god., ističe da se je u prethodno vođenom
postupku tražilo da se utvrdi da Sporazum od 13.05.2001.god., i Ugovor S. 28.5.2001.g",
ne proizvode pravne učinke, dok se ovdje pobija sama uknjižba obzirom da ne postoje
pretpostavke na temelju kojih bi pobijani upis bio valjan i istinit. Osim navedenog, niti jedan
tuženik nije bio stranka u postupku koji se vodio pod posl.br. Po-2/12, dakle, druge su
stranke, te je drugačija činjenična i pravna osnova, pa se ne može govoriti o presuđenoj stvari.

U vezi roka za podnošenjem brisovne tužbe, ističe da je u st. 2. čl. 129 ZZK, propisano
da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u
istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga,
ali ne istinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim:

-ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno
rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da
je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu,
odnosno,

11 P-5178/18

-ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno
rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od
kada je ta uknjižba bila zatražena.

Rok od 60 dana i 3 godine primjenjuju se na poštenog stjecatelja,dok u odnosu na
nepoštenog stjecatelja nema roka za podnošenje tužbe i ne nastupaju pravni učinci zaštite
povjerenja u zemljišne knjige, obzirom da se njegovo stjecanje ne štiti. Jasno je da ukoliko
upis prvotuženika nije istinit i valjan, niti založna prava ne mogu ostati upisana, obzirom da
su upisana temeljem neistinitog i nevaljanog upisa.

Tužitelj ponavlja da se predmetnom tužbom ne traži ništetnost ugovora, već brisanje
upisa. Također navodi da nije jasno na temelju čega prvotuženik ističe da bi sud po službenoj
dužnosti u postupku Po-2/12 pazio da li predmetnom ugovoru nedostaje forma, govoreći o
fiduciji. Tužitelj pretpostavlja da bi se radilo o fiduciji, jer se sigurno radi o nekom
osiguranju, ali je nejasno kojem (spominje se privremena zamjenska garancija i osiguranje).
Bilo kako bilo, na temelju niti jednog osiguranja se nije moguće knjižiti kao vlasnik, osim na
temelju fiducije, a za fiduciju postoje točno propisana pravila kako je već to opisano u tužbi,
pa se stoga očito ne radi niti o fiduciji, jer nisu ispoštovana pravna pravila za ugovaranje i
izvršenje te vrste osiguranja.

Naime, u postupku koji se vodio pod br. Po-2/12, na str. 11 presude ovog suda od

31.10.2012.god., dostavljene uz podnesak prvotuženika od 31.01.2019.god., utvrđeno je
saslušanje svjedoka da intencija stranaka nije bila prijenos tužiteljeve nekretnine na M.-ing
d.o.o., međutim isti je ipak navedeni upis vlasništva proveo protivno svim zakonskim
odredbama. Dakle, u presudi se navodi sljedeće:

"Svjedok K. poriče da bi pisao Sporazum ili Ugovor, iskazujući se kao poznanik
zastupnika P. d.d. Ž. B., te M., poznato mu je da je P. d.d. za pristup do
gradilišta bilo potrebno zaključenje Sporazuma odnosno Ugovora, nazočio je jednom sastanku
u L. gdje je bilo govora o izdavanju bankarske garancije nekretninom tužitelja.
Svjedok (K.) je kategoričan u tvrdnji da je tužiteljeva nekretnina trebala poslužiti kao
garancija za ispunjenje obveze P.-a d.d. prema M., o čemu govore i G. M.
i Ž. B., a što se može zaključiti i iz iskaza tužitelja, iako tvrdi da je to samo formalno
trebala biti garancija."

Prvo je iz predmetnog postupka nejasno zašto svjedok K. prvo navodi da nije pisao
niti Sporazum niti Ugovor, ali da je bio tamo i zna intenciju zaključenja Sporazuma i
Ugovora, a drugo jasno je da je tužiteljeva nekretnina dana samo kao garancija (očito samo
formalno) što i proizlazi iz Ugovora, Očitovanja i Sporazuma, jer nigdje nema clausule
intabulandi za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

Vezano za članak 2. Ugovora od 28.05.2001., tužitelj ističe sljedeće:

Predmetni stan Ugovora ne sadržava tabularnu izjavu tužitelja već glasi: "Polazeći od
svega navedenog T. M. ustupa u vlasništvo nekretninu slobodnu od bilo kakvih
tereta (knjižnih ili vanknjižnih) osim 1/5 još neisplaćenog kredita u korist V. (upisana
hipoteka i nadhipoteka i izdana protugarancija koja pripada M.-ing i za slučaj neizdavanja
bankovne garancije temeljem koje će se ovaj Ugovor raskinuti T. M. je dužan
odmah ta prava prenijeti u korist M.-ing), a za uzvrat dobija sva prava koja iz Sporazuma
pripadaju M.-ing, G. M. i N. M. (osim garaže broj 4 koja se neće rušiti

12 P-5178/18

i zadržava svoje vlasničko i drugo stanje), sve uz pravo zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe
stečenih prava bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja s bilo čije strane."

Ako izuzmemo tekst u zagradama isti glasi:

"Polazeći od svega navedenog T. M. ustupa u vlasništvo nekretninu
slobodnu od bilo kakvih tereta osim 1/5 još neisplaćenog kredita u korist V., a za
uzvrat dobija sva prava koja iz Sporazuma pripadaju M.-ing, G. M. i N.
M., sve uz pravo zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe stečenih prava bez ikakvog daljnjeg
sudjelovanja ili odobrenja s bilo čije strane."

Dakle, jedini kojemu je u Ugovoru dano pravo zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe je
zapravo T. M., ovdje tužitelj, a nikako M.-ing. U čl.2 je navedeno da T.
M. ustupa u vlasništvo nekretninu (to nije niti može biti tabularna izjava), a on
zauzvrat dobija sva prava koja iz Sporazuma pripadaju M.-ing, G. M. i N.
M. uz pravo zatražiti pravo uknjižbe stečenih prava. Dakle, od dijela koji počinje "a za
uzvrat dobija…" na dalje, govori se o pravima T. M., a ne M.-ing. D., T.
M. nigdje nije potpisao i dao izričitu izjavu da pristaje na uknjižbu, a koja je nužna za
zemljišnoknjižni prijenos vlasništva.

Po logici tuženika, tada bi se svi ugovori o kupoprodaji mogli knjižiti s jednom
rečenicom "Kupac kupuje, a prodavatelj prodaje nekretninu" bez da ugovor o kupoprodaji
sadrži nužno potrebnu tabularnu izjavu kojom prodavatelj izričito dopušta uknjižbu prava
vlasništva.

Zakon o zemljišnim knjigama jasno propisuje da privatna isprava na temelju koje se
dopušta uknjižba mora sadržavati: Izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje,
ukida ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu. Ta se izjava može dati i u posebnoj
ispravi ili u prijedlogu za upis. Ali u takvim slučajevima, isprava ili prijedlog koji sadrže
izjavu, moraju sadržavati sve ono što se zahtijeva za uknjižbu.

Nadalje, u samom očitovanju M.-ing d.o.o., G. M. i N. M. sami
sebi daju "tabularnu izjavu" pišući da se sukladno Ugovoru, M.-ing d.o.o. ima pravo upisati
kao vlasnik nekretnine koja je predmet istog. Nejasno je od kad i po kojem točno zakonu
stjecatelj nekretnine sam sebi može dati tabularnu ispravu.

Vezano uz Sporazum, ističe se sljedeće:

U Ugovoru je propisano da T. M. ustupa u vlasništvo nekretninu slobodno
od bilo kakvih tereta osim 1/5 još neisplaćenog kredita u korist V., a za uzvrat dobija
sva prava koja iz Sporazuma pripadaju M.-ing, G. M. i N. M., sve uz
pravo zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe stečenih prava bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili
odobrenja s bilo čije strane.

Ako pogledamo Sporazum kao i Očitovanje od 30.4.2004.god., vidljivo je da nije
došlo do ispunjenja obveza iz Sporazuma (točka "a" Očitovanja) dok je iz Sporazuma također
vidljivo da ukoliko ga ne potpiše L. d.d. u roku od 10 dana smatra se da isti nikada
nije bio potpisan (čl. 16. Sporazuma).

Postavlja se jedno logično pitanje, a to je koja to točno prava dobija T. M.
po Ugovoru, kada Sporazum nije niti na snazi, niti je došlo do ispunjenja obveza. Dakle, ne

13 P-5178/18

zna se točno koja bi to stečena prava imala biti, a posebno da bi ista tužitelj mogao uknjižiti, a to sve iz razloga što Sporazum ne proizvodi nikakav pravni učinak (čl. 16 Sporazuma).

Nadalje, za uočiti je u čl. 10 Sporazuma, da L. d.d. garantira uredno izvršenje
obveza sa 250.000,00 DEM, dok se kao "osiguranje" u Ugovoru spominje nekretnina T.
M. višestruko vrjednija od 250.000,00 DEM, što nikako nema smisla, a što je još
jedan pokazatelj postupanja u cilju nezakonitog stjecanja vlasništva predmetne nekretnine.

Osim toga, Sporazum i Ugovor nisu potpisale iste stranke, kao što niti Očitovanje nisu
potpisale sve stranke Ugovora, već su Očitovanje dali samo M.-ing d.o.o., N. M. i
G. M. (odnosno Očitovanje je dao samo stjecatelja nekretnine). Uz navedene, u
Očitovanju dolazi i do proturječnosti gdje u točki a) pišu da nije došlo do ispunjenja obveza iz
Sporazuma na koje se obvezao P. d.d. (što nije pravno točno već L. d.d. nije potpisao
Sporazum, pa se isti smatra kao da nikad nije sklopljen), dok u točki e) prepuštaju sukladno
Sporazumu, T. M. sva prava koja im pripadaju prema Sporazumu. Očigledno je da
im ne pripadaju nikakva prava prema Sporazumu jer Sporazum ne proizvodi pravne učinke
kako je propisano točnom 16. Sporazuma, slijedom čega nemaju što prepustiti T.
M..

Vezano uz navode drugotužene da je bila savjesna i poštena, ističe se da je
drugotužena banka koja ima postupati s pažnjom dobrog stručnjaka. U čl. 10 Zakona o
obveznim odnosima je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju
obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima
struke i običajima. Banka kao subjekt financijskog tržišta, odnosno kao kreditna institucija je
dužna pri davanju kredita, a posebice kredita u milijunskim iznosima, postupati s posebnom
pažnjom. Nejasno je kako je banka bez procjene vrijednosti nekretnine mogla dati milijunski
iznos kredita (tužitelj neprekidno živi desetljećima u predmetnoj nekretnini te nikada nitko
nije došao procijeniti predmetnu nekretninu, a posebice ne netko iz banke). Da je banka,
odnosno drugotužena uopće došla procijeniti predmetnu nekretninu, vidjela bi da u
predmetnoj nekretnini živi čitava obitelj, a što nije navedeno u Ugovoru o založnom pravu.
Dakle, banka uopće nije napravila kompletnu procjenu kreditnu sposobnosti prvotuženika.
Međutim, ista nije dostavila niti dokumentaciju temeljem koje je dala oba kredita, niti
procjenu predmetne nekretnine.

Osim navedenog, to što je prvotuženik potpisom na Ugovoru o založnom pravu od 24.
svibnja 2006.god., u čl. 6 jamčio i potvrdio pod kaznenopravnom i materijalnopravnom
odgovornosti da podaci koji su dani odgovaraju činjenično i pravno stvarnom stanju, ne znači
da je navedeni istinito iskazivao, već znači da banka, ako utvrdi suprotno ima pravo protiv
prvotuženika pokrenuti kazneni postupak i postupak radi naknade štete.

Tužitelj je istim podneskom precizirao zahtjev za naknadu parničnog troška, te
predložio sudu da naloži tuženicima pod 1 i pod 2 da mu solidarno naknade troškove ovog
parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja
prvostupanjske presude do isplate.

U podnesku od 31. svibnja 2019. god., tuženik pod 1 navodi da tužitelj ne može
osnovano podnositi brisovnu tužbu iz razloga što je upravo on slobodnom voljom raspolagao
nekretninom. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-842/2011 u kojoj je zauzet
slijedeći stav: "Kada je nositelj knjižnog prava svojom voljom i slobodno raspolagao pravom
vlasništva, tad se ne može raditi o povredi knjižnog prava nositelja takvog prava, niti isti
može tražiti zaštitu brisovnom tužbom."

14 P-5178/18

Navodi da ustraje u prigovoru presuđene stvari. Tužitelj točno ističe da se je vlasnik
promijenio, no spor se vodio o istoj nekretnini s knjižnim prednikom tuženika pod 1, pa
tužitelj ne može dvaput tražiti uspostavu ranijeg knjižnog stanja ma kako formulirao tužbeni
zahtjev, a što tužitelj pokušava ovom tužbom. Naime, sukladno praksi utvrđenoj u odluci br.
Rev-2878/13 Vrhovni sud RH zauzima stav da je zadržan subjektivni identitet tužbe i kada je
ista podnesena protiv prednika. U konkretnom slučaju je zadržan i objektivni identitet spora i
to iz razloga što tužitelj ovom tužbom, kao i pravomoćnom presudom br. Po-2/12 traži u
bitnom uspostavu ranijeg knjižnog stanja. Pri tome se sudu skreće pozornost na sentencu br.
Gžr-871/13, Županijskog suda u Z., u kojoj je tvrđeno da isticanje novih činjenica nije
od utjecaja na objektivni identitet spora. Slijedom navedenog, predlaže da se sukladno čl. 333
ZPP-a, tužba odbaci.

U odnosu na navode tužitelja da tužba nije predana izvan roka, ističe da tužitelj nije
priložio niti jedan dokaz ili valjani argument iz kojeg bi proizlazio da su tuženici nesavjesni.
Posebno ističe da se poštenje predmnijeva, a da nije jesno temeljem čega bi proizlazilo da je
stjecatelj nepošten. Naime, iz samog izvatka iz sudskog registra za tuženika pod 1, razvidno je
da je nekretnina unesena u temeljni kapital društva,da se radilo o naplatnom prijenosu, da je
unos nekretnine dopušten od Trgovačkog suda u S., nakon što je pravomoćno utvrđeno da
je Ugovor od 28.05.2001.god., valjan. Upravo zbog gore navedenog, nejasno je iz kojeg
razloga bi stjecatelj, ovdje tuženik pod 1 bio nepošten, tim više što je pravomoćnom
presudom ovog suda br. Po-2/12 od 31.10.2012. god., utvrđeno da ugovor nije ništetan, a što
tužitelj ponovno pokušava dokazati u ovom postupku.

U odnosu na navod tužitelja da ugovor ne sadrži tabularnu izjavu, ističe da u Ugovoru
od 28.05.2001.god., u članku II stoji: "Polazeći od svega navedenog T. M. ustupa u
vlasništvo nekretninu slobodnu od bilo kakovih tereta…, sve uz pravo zatražiti i ishoditi
pravo uknjižbe stečenih prava bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja sa bilo čije
strane."

Upravo je ovaj tekst tabularna izjava, pa je temeljem iste tabularne izjave i provedena
prava uknjižba vlasništva, te odbijena žalba ovdje tužitelja. Nadalje se ističe da su navodi da
ugovor ne sadrži tabularnu izjavu bespredmetnih, obzirom da je rješenjem br. Z-4779/04
dopuštena uknjižba, a rješenjem br. Gž-4966/06 potvrđen prethodno rješenje. Trebalo bi biti
nesporno da zemljišnik u dva stupnja može utvrditi da li ugovor sadrži tabularnu izjavu ili ne.

No čak i da tome nije tako, predmetni ugovor je u cijelosti izvršen, i to na način da je
prednik tuženika pod 1 uknjižen na nekretnini, te je isti tužitelju ustupio svoja potraživanja iz
Sporazuma od 13.05.2001.god., te bi se isti ugovor imao smatrati pravovaljanim sukladno
odredbi čl. 73 OZ (91), čak i da su navodi tužitelja o nedostatku forme osnovani, a očito je da
nisu.

U odnosu na dio podneska u kojem tužitelj osporava valjanost Sporazuma od

13.05.2001.god., ističe da je presudom br. Po-2/12 pravomoćno utvrđeno da je ugovor valjan,
a što predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak, pa je nejasno zašto tužitelj opetovano
osporava valjanost Sporazuma.

Tužitelj u podnesku od 01. srpnja 2019.god., ističe kako su navodi prvotuženika da
nije ovlašten podnijeti brisovnu tužbu iz razloga što je slobodnom voljom raspolagao
nekretninom, u potpunosti neosnovani, budući da je upis za koji tužitelj zahtjeva brisanje
proveden na temelju raspolaganja pravnog prednika prvotuženika, odnosno očitovanja M.-
ing d.o.o., gdje je stjecatelj nekretnine sam sebi dao tabularnu izjavu, a ne raspolaganja

15 P-5178/18

tužitelja, odnosno njegove izričite izjave da pristaje na uknjižbu, s obzirom da je isti jedini
ovlašten izdati tabularnu izjavu jer se njegovo pravo predmetnim upisom prenijelo na drugu
osobu, a slijedom čega je nesporno kako predmetni upis u zemljišnu knjigu nije u skladu s
odredbom čl. 54 Zakona o zemljišnim knjigama, te takav upis nikada nije smio biti proveden
budući da je isti u protivnosti sa temeljnim načelima zemljišnoknjižnog prava i dovodi u
pitanje povjerenje u sigurnost pravnog sustava RH i zaštitu vlasništva.

Također, daljnji navodi prvotuženika kako bi tekst iz članka 2. Ugovora od

28.05.2011.god., predstavljao tabularnu izjavu tužitelja su u potpunosti bespredmetni, s
obzirom da je razvidno kako je ključan element tabularne izjave taj da postoji izričita izjava
onoga čije se pravo prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu. U citiranom članku se
navodi kako tužitelj ustupa u vlasništvo nekretninu, a za uzvrat dobija sva prava koja iz
Sporazuma pripadaju M.-ing d.o.o., G. M. i N. M. uz pravo zatražiti i
ishoditi pravo uknjižbe stečenih prava bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja sa bilo
čije strane. Dakle, navedeni članak nikako ne može predstavljati tabularnu izjavu tužitelja jer
"ustupanje vlasništva" za slučaj ne izdavanja bankovne garancije nije izričita izjava kojom isti
bez potrebe ikakvog kasnijeg odobrenja da je pristanak na uknjižbu, već je upravo tužitelj
ovlašten za sebe zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe stečenih prava koja pripadaju M.-ing
d.o.o., G. M. i N. M., slijedom čega citirani članak nikako nije mogao
činiti predmetni Ugovor podobnom ispravom za uknjižbu prava vlasništva, kao niti ni sa
dodatnim očitovanjem M.-ing d.o.o., gdje je stjecatelj nekretnine sam sebi dao tabularnu
ispravu.

Slijedom navedenog, netočna je tvrdnja prvotuženika da je stjecatelj predmetne
nekretnine temeljem navedenog članka predmetnog Ugovora, koji po njegovim riječima
predstavlja tabularnu izjavu, zatražio uknjižbu prava vlasništva, kao i da mu je ista na taj
način odobrena, već je to zatražio temeljem tabularne izjave koju je sam sebi dao i
predmetnog Ugovora, što je nedopustivo.

Nadalje, vezano za prigovor presuđene stvari, tužitelj ponovno ističe da je u
konkretnom slučaju predmet postupka brisanje nevaljanog upisa, dok je u postupku koji se
vodio pod posl.br. Po-2/12 predmet postupka bilo utvrđenje ništetnosti ugovora, slijedom
čega nema objektivnog, a niti subjektivnog identiteta spora, stoga ovdje nije riječ o
pravomoćnoj presuđenoj stvari.

U svezi navoda prvotuženika kojima osporava da bi bio nepošten, tužitelj ističe kako
je osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje prvog stjecatelja M.-ing d.o.o., i potonjeg
vlasnika, ovdje prvotuženika, ista osoba, a slijedom čega je nesporno da je prvotuženik u
cijelosti bio upoznat s razlozima osporavane uknjižbe. Također, prvotuženik je pravni
slijednik M.-ing d.o.o., dok je M.-ing d.o.o. ujedno i osnivač prvotuženika, a što sve
dodatno potvrđuje nepoštenje prvotuženika. S obzirom da su zakonom propisani slučajevi
kada se nepoštenje predmnijeva (npr. bračni drug, srodinci u ravnoj liniji…), dok se u ovom
slučaju radi o jednoj te istoj osobi, to se predmnijeva da je isti bio nepošten, stoga su svi
daljnji navodi prvotuženika u potpunosti paušalni i neosnovani.

Stoga, iz naprijed navedenih razloga, niti okolnost da u konkretnom slučaju postoji
pravomoćna presuda ovog suda posl.br. Po-2/12 od 31.10.2012.god., kojom je odbijen tužbeni
zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora, nije dokaz da bi provtuženik
bio pošten, a i obzirom da se oko predmetnog Ugovora vode sudski postupci već skoro 15
godina.

16 P-5178/18

Činjenica da je zemljišnoknjižni odjel ovog suda svojim nezakonitim i nepravilnim
radom dopustio osporavanu uknjižbu, ne smije biti na štetu pojedinčevih prava, s obzirom da
je zaštita vlasništva i pravilan i zakonit rad sudova predviđen i Ustavom RH, kao temeljna
vrednota pravnog poretka u državi. Nedopustivo je radi pogreške državnih tijela, tužitelju
onemogućiti zaštitu svojih prava i istog prisiliti na pokretanje dugogodišnjih sudskih
postupaka i dokazivanje svih mogućih okolnosti, kada je jasno i razvidno da je osporavana
uknjižba objektivno nedopustiva, te bi naslovljeni sud uzimajući u obzir odgovornost istog za
svoj rad, odnosno RH, trebao ispraviti pogriješku i kronično pružiti zaštitu tužiteljevih prava
koja su predviđena zakonskim propisima i Ustavom.

Tužitelj zaključno ističe kako se kod naslovljenog suda pod. posl.br. P-5442/2018 vodi
postupak po tužbi ovdje prvotuženika, a radi predaje u posjed predmetne nekretnine, slijedom
čega se moli naslovljeni sud da u što skorijem roku donese odluku o predmetnoj stvari, s
obzirom da isto predstavlja prethodno pitanje za navedeni postupak, te postoji opasnost da bi
tužitelj i njegova obitelj morali iseliti iz nekretnine u kojoj žive. Opasnost za stambeno i
socijalno pitanje tužitelja i njegove obitelji se očituje i u činjenici da je prvotuženik
raspolagao s predmetnom nekretninom u cilju da bi je otuđio i opteretio, radi čega je zatražio
zabilježbu prvenstvenog reda, a što sve dodatno ugrožava položaj tužitelja i njegove obitelji,
obzirom da je nesporno kako je predmetna nekretnina nevaljano prešla na prvotuženika i
njegova pravnog prednika, slijedom čega je ovakva situacija nedopustiva, te je tužitelju nužno
što prije pružiti zaštitu njegovih prava, a kako se istom ne bi dodatno otežala mogućnost da
vrati svoje vlasništvo predmetne nekretnine, a čemu bi pogodovalo otuđenje predmetne
nekretnine i na trećeg stjecatelja.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda – neslužbena
kopija sa stanjem na da 28.10.2018.god., Rješenje ovog suda posl.br. Z-4779/04-NČ od 24.
svibnja 2004.god., dva povijesna izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u S. –
neslužbeni primjerci od 29.10.2018. god., Očitovanje od 30. travnja 2004. god., Ugovor od

28. svibnja 2001. god., Sporazum od 13. svibnja 2001. god., Zahtjev za ispravak pogrešnog
zemljišnoknjižnog upisa od 23. veljače 2018. god., Izvadak iz zemljišnog odjela ovog suda –
neslužbena kopija sa stanjem na dan 18.11.2018. god., dvije potvrde o prijemu pošiljke,
Presudu i rješenje ovog suda posl.br. Po-2/12 od 31. listopada 2012. god., Presudu i rješenje
Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžp-466/13 od 26. veljače 2015. god., Rješenje
Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-4966/06 od 07. veljače 2007. god., Povijesni izvadak iz
sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu – neslužbeni primjerak od 31.01.2019. god.,
Prijavu sa podacima o predmetu ovog suda br. Z-43345/2018 sa stanjem na dan 25.01.2019.
god., Ugovor o založnom pravu od 31. srpnja 2015. god., Prikaz z.k. uloška ovog suda –
neslužben kopija sa stanjem na dan 08.07.2015. god, Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog
suda – neslužbeni primjerak od 04.08.2015. god., Ugovor o založnom pravu od 08. rujna

2017. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem na dan

04.09.2017 god., Izvadak iz zemljišne knjige povijesni prikaz ovog suda – neslužbena kopija
sa stanjem na dan 15.01.2019. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2878/13-2 od 05.
veljače 2014. god., Sentencu Županijski sud u Zagrebu br. Gžr-871/13 od 03. prosinca 2013.
god., Rješenje ovog suda posl.br. Z-43345/2018 od 18. listopada 2019. god., te spise
predmeta ovog suda posl.br. Z-13535/15, Z-10457/15, Z-31525/17, Z-35038/17, Z-36342/18,
Z-36343/18, Po-2/12 i P-5443/18.

Tužbeni zahtjev pod toč. I, II, III i VI nije dopušten
Tužbeni zahtjev pod toč. IV i V nije osnovan.

17 P-5178/18

Prijedlog radi određivanja privremene mjere osiguranja nije osnovan.

Zakon o zemljišnim knjigama (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07,
152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, propisuje u odredbama čl. 129, da je nositelj knjižnoga
prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, ovlašten radi zaštite toga svoga
prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega
zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba), sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi
mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno (st.
1).

Brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u
istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga,
ali ne istinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim:

-ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno
rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da
je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu,
odnosno

-ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno
rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od
kad je ta uknjižba bila zatražena (st. 2).

Na zabilježbu brisovne tužbe primjenjuju se pravila o zabilježbi spora, s time da tko
ishodi zabilježbu brisovne tužbe, a bez opravdanoga razloga propusti podnijeti tu tužbu,
odgovara za štetu koju je zbog toga pretrpjela osoba u čiju je korist provedena uknjižba (st. 3).

Pregledom priložene dokumentacije je utvrđeno da je između tužitelja i pravnog
prednika tuženika pod 1 M.-ing d.o.o. S., uz sudjelovanje P. d.d., dana 28. svibnja 2001.
god., sklopljen Ugovor u kojem stranke suglasno utvrđuju;

-da je sa nadnevkom 13.05.2001. god., sklopljena isprava nazvana Sporazum, kojom
su određena prava i obveze osoba koje su potpisnici, a stupanje na snagu je odgođeno do
ishođenja garancije (koju treba ishoditi L. d.d. od prvoklasne domaće banke) i
Sporazum je sastavni dio ovoga ugovora,

-zbog početka turističke sezone (u kojoj je nedopušteno izvoditi određene radove –
zemljane) sa jedne strane i sporog ishođenja garancije sa druge strane postoji interes za
privremenu zamjensku garanciju temeljem koje bi P. d.d. odmah počeo sa radovima, kao da
je Sporazum stupio na snagu,

-ugovorne strane su suglasne da kao privremena zamjenska garancija (za bankovnu
garanciju) posluži nekretnina označena kao obiteljska stambena kuća sagrađena na dijelu
prostora čest.zem. 7699/2 na površini od 81 metar kvadratni, kao i čest.zem. 7699/2 u naravi
dvor, sve upisano u Z.U. 11175, K.O. S. u naravi obiteljska zgrada sa okućnicom na adresi,
S., u vlasništvu T. M. (nastavno Nekretnina.),
-nakon što bude ishođena garancija iz Sporazuma bilo u roku iz Sporazuma, bilo u
dodatnom roku od 7 (slovima: sedam) mjeseci od dana sklapanja ovoga ugovora ovaj ugovor
se sam po sebi raskida (čl. I st 1-4 ugovora).

Polazeći od svega navedenoga T. M. ustupa u vlasništvo Nekretninu
slobodnu od bilo kakvih tereta (knjižnih ili vanknjižnih) osim 1/5 još neisplaćenog kredita u
korist V. (upisana hipoteka i nadhipoteka i izdana protugarancija koja pripada M.-
ing i za slučaj neizdavanja bankovne garancije temeljem koje će se ovaj ugovor raskinuti
T. M. je dužan odmah ta prava prenijeti u korist M.-ing) u korist M.-ing, a
zauzvrat dobija sva prava koja iz Sporazuma pripadaju M.-ing G. M. i N.
Morović (osim garaže broj 4 koja se neće rušiti i zadržava svoje vlasničko i drugo stanje), sve

18 P-5178/18

uz pravo zatražiti i ishoditi pravo uknjižbe stečenih prava bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja sa bilo čije strane.

Sve dok sukladno ovom ugovoru isti služi kao osiguranje (dakle do isteka roka iz
prethodnog članka) ista činjenica mora u svim ispravama bit razvidna, sa napomenom – u
svrhu osiguranja, što znači da odnos stranaka u tom smislu nije definitivan, a tek nakon što
bude definitivan stjecatelj ima pravo zatražiti predaju iste slobodne od osoba i stvari – znači
radi se o uvjetovanoj prodaji – zamjeni prava.

P. d.d. izrijekom daje suglasnost sa svim prethodnim, a posebno sa preuzimanjem prava iz Sporazuma od strane T. M..

G. M. jamči za N. M. da je ona suglasna sa svim u ovom ugovoru i
da neće isti ni na koji način otežavati – na zahtjev P. d.d. on je dužan osigurati naknadno i
njen potpis, kao i u najkraćem roku bilo koja strana potpis svojega bračnoga druga u znak
bezuvjetne suglasnosti sa ovim ugovorom (čl. II st. 1-4 ugovora).

Ugovorne strane se obvezuju poduzeti sve kako bi se svrha Sporazuma ispunila što
znači i dati potporu izdavanju garancije i stavljanju van snage ovoga ugovora kada garancija
sukladno Sporazumu i produženom roku iz ovoga ugovora bude izdana.

Ugovorne strane suglasno ugovaraju ugovornu kaznu za slučaj neispunjenja obveze na
predaju Nekretnine slobodne od osoba i stvari i to u visini od po 1.000,00 DEM (slovima:
jednatisućanjemačkihmaraka) dnevno, u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan dospjelosti
(čl. III st. 1 i 2 ugovora).

Ovaj ugovor je sastavljen u 8 (slovima: osam) identičnih primjeraka od kojih svaki ima snagu izvornika i svaki potpisnik zadržava po 2 (slovima: dva) (čl. IV ugovora).

U znak suglasnosti sa svim navedenim, posebno i u znak preuzimanja prava i obveza
kako za sebe tako i za svoje slijednike, ugovorne strane ovaj ugovor potpisuju odričući se tako
i prava na pobijanje istog iz bilo kojega razloga, uključujući i prekomjerno oštećenje (čl. V
ugovora).

Ugovor od 28. svibnja 2001. god., vlastoručno je potpisan od tužitelja, Ž. B.
kao ovlaštene službene osobe P. d.d., i G. M. kao ovlaštene službene osobe M.-
ing d.o.o., te je ovjerovljen u potpisima od strane Javnog bilježnika mr.sc. Z. P. iz
S., pod br. Ov-3459/01 dana 28. svibnja 2001. godine.

Među parničnim strankama nije sporno da dogovorena garancija od prvoklasne
domaće banke koju je trebalo ishoditi društvo L. d.d. sukladno odredbama čl. I-III
sklopljenog Ugovora 28. svibnja 2001. god., nije ishođena u ugovorenom roku od sedam
mjeseci od dana sklapanja Ugovora, a niti kasnije, dakle da nije nikada ishođena od strane
imenovanog trgovačkog društva, pa slijedom navedenog, sklopljeni Ugovor od 28. svibnja

2001. god., proizvodi trajne pravne učinke, jer više nije sklopljen pod raskidnim uvjetom, a
ugovorena prava i preuzete obveze ugovornih stranaka (među kojima i ustupanje prava
vlasništva predmetne nekretnine od strane tužitelja pravnom predniku tuženika pod 1 društvu
M.-ing d.o.o.) više nemaju karakter privremene zamjenske garancije. Time je dakle,
predmetna nekretnina trajno zamijenila dogovorenu bankarsku garanciju prvoklasne domaće
banke koju je trebalo ishoditi društvo L. d.d., a ishođenje koje garancije je kasnije
izostalo.

Pregledom priložene dokumentacije utvrđeno je da je Rješenjem ovog suda posl. broja
Z-4779/04-NČ od 24. svibnja 2004. god., na temelju Ugovora S. 28.05.2001.god."
ovjerenog u potpisu pred javnim bilježnikom Z. P. iz S., 28.05.2001. god., br. Ov-

19 P-5178/18

3459/01, očitovanja od 30.04.2004. god., ovjerenog u potpisu pred javnim bilježnikom
V. B. u S., 30.04.2004. god., br. Ov-2373/04 i Ov-2374/04, i čl. 367 Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dozvoljena u zemljišnoj knjizi za K.O. S., uknjižba
prava vlasništva č.zem. 7699/2, Z.U. 11175, na ime M.-ing d.o.o. S., za cijelo uz
prethodno brisanje istog prava s imena M. T. pok. M., te brisanje društvenog
vlasništva za ¼ dijela i općenarodne imovine za ¾ dijela s pravom korištenja u smislu čl. 37
ZON-i.

Rješenje Županijskoj suda u Splitu posl.br. Gž-4966/06 od 07. veljače 2007. god.,
odbijena je kao neosnovana žalba ovdje tužitelja kao protustranke, i potvrđeno pobijano
rješenje ovog suda posl.br. Z-4779/04 od 24. svibnja 2004. godine. U obrazloženju odluke
suda drugog stupnja se između ostalog, navodi da je žalba ovdje tužitelja kao protustranke
pravovremena, jer je pobijano rješenje zaprimila njegova supruga dana 13. rujna 2006. god.,
ali prije toga nije ostavljena obavijest tužitelju, da će mu se dostaviti otpravak, te da radi
dostave bude u određeno vrijeme u svom stanu. Nadalje se u obrazloženju navodi da Ugovor
kojeg su stranke zaključile od 28. svibnja 2001. godine, sadrži potrebnu izjavu, kojom ovdje
tužitelj kao protustranka ovlašćuje predlagatelja M.-ing d.o.o. S. na ishođenje uknjižbe
(clausula intabulandi), te je potpis ovdje tužitelja kao protustranke ovjerovljen. Ovdje tužitelj
kao protustranka je dao pristanak za uknjižbu izričitom izjavom u ispravi, te suprotno od
žalbenih navoda ovdje tužitelja kao protustranke, Ugovor nije nejasan.

Nadalje je pregledom dokumentacije utvrđeno da je presudom ovog suda posl.br. Po-
2/12 od 31. listopada 2012 .god., u postupku vođenom između ovdje tužitelja T.
M. protiv tuženika pod 1 M.-ing d.o.o. S., pod 2 G. M. i pod 3 N.
M., u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da Sporazum od 13 .svibnja 2001. g. između P.-a d.d. S. te M.-
ing d.o.o., G. i N. M., uz sudjelovanje L. d.d., nikada nije sklopljen, te
da ne proizvodi pravne učinke, pa slijedom toga ni Ugovor S. 28.5.2001.g." zaključen
između tužitelja i M.-inga d.o.o. ne proizvodi pravne učinke.

2. Određuje se uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe
Ugovora zaključenog između tužitelja i M.-ing d.o.o. S. od 28. svibnja 2001.g., tako da
se briše pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao čest.zem. 7699/2, Z.U. 11175, K.O.
S., sa imena tuženog ad 1. M.-inga d.o.o. uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo
tužitelja.

3. Dužni su tuženici pod 1,2,3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju parnični trošak (toč. I izreke presude)."

Presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžp-466/13 od 26. veljače 2015. god.,
odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda posl.br. Po-2/12 od

31. listopada 2012. god., u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (točka I
izreke). U obrazloženju odluke suda drugog stupnja se između ostalog navodi da je slijedom
navedenog, Ugovor od 28. svibnja 2001. godine pravno valjan, pa je sud prvog stupnja
pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja da je ništetan, a
slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži uspostava
zemljišnoknjižnog stanja kakovo je bilo prije provedbe Ugovora zaključenog između tužitelja
i M.-ing d.o.o. S. od 28. svibnja 2001. god., tako da se briše pravo vlasništva na
nekretnini označenoj kao čest.zem. 7699/2, Z.U. 11175, K.O. S. s imena tuženog ad 1.
M.-ing d.o.o., uz istovremeni upis te iste nekretnine u vlasništvo tužitelja.

20 P-5178/18

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19), propisuje u odredbama čl. 333 st. 1
i st. 2, da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome
odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe. Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po
službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među
istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će
tužbu.

Slijedom svega navedenog, razvidno je da tuženici pod 1 i pod 2 tijekom postupka
osnovano ističu prigovor presuđene stvari ukoliko se isti odnosi na tužbeni zahtjev pod toč. I,
kojim se traži brisanje upisa prava vlasništva predmetne nekretnine na ime pravnog prednika
tuženika pod 1 M.-ing d.o.o., temeljem predmetnog Ugovora od 28. svibnja 2001. god., i
pod toč. VI tužbenog zahtjeva kojim se traži upis prava vlasništva predmetne nekretnine u
korist tužitelja uz obvezu trpljenja ovog zemljišnoknjižnog prijenosa od strane tuženika pod 1
kao zemljišnoknjižnog vlasnika, a sve obzirom da je pravomoćnom presudom ovog suda posl.
br. Po-2/12 od 31. listopada 2012. god., donijetom u parničnom postupku koji je iz istog
činjeničnog i pravnog osnova vođen po tužbi tužitelja protiv pravnog prednika tuženika pod 1
M.-ing d.o.o., pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"Određuje se uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe
Ugovora zaključenog između tužitelja i M.-ing d.o.o. S. od 28. svibnja 2001.g., tako da
se briše pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 7699/2, Z.U. 11175, K.O.
S., sa imena tuženog ad 1. M.-inga d.o.o. uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo
tužitelja.

Ovdje valja napomenuti da ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u
odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2878/13, da je zadržan subjektivni identitet tužbe i
kada je ista podnesena protiv pravnog prednika. Naime, u slučaju suprotnog pravnog stajališta
tužitelj bi bio u mogućnosti ustajati sa identičnom tužbama iz istog činjeničnog i pravnog
osnova protiv svakog novog stjecatelja prava vlasništva predmetne nekretnine, a što je po
ocjeni ovog suda nedopustivo.

Nadalje, a kada se ima u vidu da tužitelj u toč. II tužbenog zahtjeva traži brisanje upisa
prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženika pod 1, temeljem Ugovora o ulaganju
stvari/nekretnine od 20. kolovoza 2015. godine i rješenja Trgovačkog suda u Zadru Tt-
15/2507-2 od 27. kolovoza 2005. godine, i u toč. III tužbenog zahtjeva brisanje založnog prava
na teret predmetne nekretnine u korist tuženika pod 2, temeljem Ugovora o založnom pravu
od dana 31. srpnja 2015. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 30. listopada 2018.
god., razvidno je da je osnovan i prigovor prekluzije tuženika pod 1 i pod 2 ukoliko se isti
odnosi na toč. II i III tužbenog zahtjeva, a sve imajuću u vidu da je tužba podnesena po
proteku objektivnog roka od tri godine od kada je ta uknjižba bila zatražena, a sukladno
citiranoj odredbi čl. 129 st. 2 Zakona o zemljišnim knjigama.

Pri tome valja imati u vidu da ovaj sud ne prihvaća tvrdnje koje iznosi tužitelj na
okolnost da pravni prednik tuženika pod M.-ing d.o.o. i tuženik pod 1, nisu u dobroj vjeri
uknjižili svoje pravo vlasništva predmetne nekretnine, odnosno da su bili nepošteni prilikom
uknjižbe prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime, pa da u konkretnom slučaju nije
moguće primijeniti odredbu čl. 129 st. 2 Zakona o zemljišnim knjigama, a sve budući da je
osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje prvog stjecatelja M.-ing d.o.o., i potonjeg vlasnika,
ovdje tuženika pod 1, ista osoba, a slijedom čega je nesporno da je tuženik pod 1 u cijelosti

21 P-5178/18

bio upoznat s razlozima osporavane uknjižbe, te da je tuženik pod 1 pravni slijednik M.-ing
d.o.o., dok je M.-ing d.o.o. ujedno i osnivač tuženika pod 1.

Ovo stoga, što ne postoje zakonske zapreke da jedna osoba bude osnivač i ovlaštena
osoba za zastupanje više trgovačkih društva, da jedno trgovačko društvobude osnivač drugog
trgovačkog društva, da jedno trgovačko društvo bude pravni slijednik drugog trgovačkog
društva, te obzirom da je tuženik pod 1 bio upoznat, ali sa neosnovanim razlozima uslijed
kojih je tužitelj osporavao uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na ime svojega
pravnog prednika M.-ing d.o.o. S..

Radi svega naprijed navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u toč. I izreke rješenja,
odnosno odbaciti tužbu kao nedopuštenu u dijelu koji se odnosi na toč. I, II, III i VI tužbenog
zahtjeva.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,
73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbi čl.
297 st. 1, da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje
ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o
dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji
vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

U odredbi čl. 298 st. 1 i st. 3 ZV-a, propisano je da založnim pravom može biti
opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar sposobna za unovčenje, kao i
idealni dio takve stvari. Jednako kao stvar, založnim pravom može biti opterećeno i nekoliko
nekretnina kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).

U odredbi čl. 346 ZV-a, propisano je da založno pravo prestaje kad prestane cijela
njime osigurana tražbina i sve sporedne tražbine kamata i troškova, ako nije što drugo
zakonom određeno.

Tužitelj pod toč. IV tužbenog zahtjev traži brisanje založnog prava na teret predmetne
nekretnine u korist tuženika pod 2, temeljem Ugovora o založnom pravu od dana 08. rujna

2017. godine, pod brojem Z-31525/2017, a pod toč. V tužbenog zahtjeva brisanje zabilježbi
prvenstvenog reda radi osnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini upisanih u
zemljišnim knjigama ovog suda pod brojem Z-35038/2017, Z-36342/2018 i Z-36343/2018.

Slijedom svega navedenog, nedvojbeno je utvrđeno da su pravno valjani i kasniji upis
založnog prava na teret predmetne nekretnine temeljem Ugovora o založnom pravu od

08.rujna 2017. godine, u korist tuženika pod 2, te zabilježbe prvenstvenog reda radi osnivanja
založnog prava na predmetnoj nekretnini od strane tuženika pod 1 kao vlasnika predmetne
nekretnine, koje su upisane u zemljišnim knjigama ovog suda pod brojem Z-35038/2017, Z-
36342/2018 i Z-36343/2018.

Naime, ovaj sud ne prihvaća niti tvrdnje tužitelja da tuženik pod 2 prilikom upisa
založnog prava nije bio savjestan i pošten, te da nije postupio s pažnjom dobrog stručnjaka.
prema pravilima struke i običajima, a budući da je bio dužna pri davanju kredita postupati s
posebnom pažnjom, te da je nejasno kako je bez procjene vrijednosti nekretnine mogao dati
kredit, a da je došao procijeniti predmetnu nekretninu, vidio bi da u predmetnoj nekretnini
živi čitava obitelj, što da nije navedeno u Ugovoru o založnom pravu, pa dakle, uopće nije
napravio kompletnu procjenu kreditne sposobnosti tuženika pod 1, kao i da nije dostavio
dokumentaciju temeljem koje je dao oba kredita.

22 P-5178/18

Ovo stoga što tuženik pod 2 u odgovoru na tužbu osnovano ističe da je sa novim
vlasnikom, ovdje tuženikom pod 1, sklopljen Ugovor o založnom pravu od 08. rujna 2017.
god., kojim je založni dužnik, ovdje tuženik pod 1, dopustio uknjižbu založnog prava tuženika
pod 2 kao založnog vjerovnika, radi osiguranja potraživanja novčanog iznosa, i to na
predmetnoj nekretnini, a koja je jasno i nedvojbeno bila upisana kao vlasništvo ovdje tuženika
pod 1. U trenutku sklapanja prvog, kao i drugog ugovora o založnom pravu, kojima je
uknjiženo založno pravo na predmetnoj nekretnini, vodio se je načelom savjesnosti i poštenja
stranaka u obveznopravnim odnosima, te načelom povjerenja u istinitost i potpunost
zemljišnih knjiga, prilikom čega je iz uvida u iste proizlazilo da je tuženik pod 1, odnosno
društvo M.-ing d.o.o., jedini vlasnik predmetne nekretnine. Prema činjenici da su isti bili
jedini vlasnici predmetne nekretnine, mogli su u svaku svrhu koja nije zabranjena, svoje pravo
vlasništva i opteretiti, a što su upravo i učinili, pa stoga nije, niti je imao razloga sumnjati u
utvrđeno stvarno stanje koje proizlazi iz zemljišnih knjiga kao javne knjige, i upravo je iz tog
razloga prilikom odobravanja kredita, uknjižio sebe kao založnog vjerovnika na predmetnoj
nekretnini.

Osim toga, tuženik pod 2 kao banka i ovlašteni kreditor nije prilikom odobravanja
kredita ili sklapanja ugovora o založnom pravu, dužna na licu mjesta procjenjivati vrijednost
nekretnine na kojoj upisuje založno pravo u svrhu osiguranja svojega potraživanja iz osnova
povrata kredita.

Radi svega navedenog, valjao je donijeti odluku kao u izreci presude, odnosno odbiti
kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na toč. IV i V tužbenog zahtjeva, te
odluku kao u toč. II izreke rješenja, odnosno odbiti kao neosnovan i prijedlog radi određivanja
privremene mjere osiguranja.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st.1 Zakona o parničnom
postupku. Tuženiku pod 1 su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav
odgovora na tužbu 250 bod., pristup na dva ročišta po 250 bod., sastav jednog podneska 250
bod., sve sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika. Tuženiku pod 1 su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to za pristojbu
odgovora na tužbu iznos od 1.175,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih
pristojbi (N.N. br. 53/19).

Tuženiku pod 2 su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za pristup na dva
ročišta po 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, sve sukladno
odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku pod 2
su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to za pristojbu odgovora na tužbu iznos od

1.175,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 26. veljače 2021. godine

S U D A C Živomir Topić

23 P-5178/18

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti
žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u
Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja
- pun. tuženika pod 1
- pun. tuženika pod 2