Posl.br. Pr-88/16-56

 

 

                                                      Posl.br. Pr-88/16-56

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelj S. B. iz U., P. …, OIB: … zastupana o punomoćniku I. M. odvjetnik iz U. protiv tuženika G. U. iz U.. G. G. …, OIB: …, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 21. siječnja 2021. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljene dana 26. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

 

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku G. U. da na ime naknade neimovinske štete isplati tužiteljici S. B. iz U., P. …  novčani iznos od 210.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi obračunatoj primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena sukladno odredbi čl.29.st.2. ZOO-a tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku G. U. da tužiteljici S. B. iz U., P. …  nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi obračunatoj primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena sukladno odredbi čl.29.st.2. ZOO-a tekućom od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate u roku od 15 dana.“

 

 

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 6.340,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Tužitelj u tužbi navodi da je u razdoblju od 1.10.2007. do 31.7.2010. bila zaposlena u P. o. u. A. B. U., čiji je osnivač tuženik a da je radila na radnom mjestu voditelja O. za k. Ističe da je gradonačelnik tuženika V. B. kao politički neistomišljenik od nje zatražio da oslobodi radno mjesto na kojem je bila zaposlena te da pređe u U. o. za d. d. i s. s. grada U. na radno mjesto stručne suradnice za društvene djelatnosti. U svezi s tim da je potpisala Sporazum o prijam u službu 30.7.2010. a li da se u stvarnosti nije radilo o sporazumu već o nalogu gradonačelnika kako bi je uklonio s navedenog radnog mjesta i na taj način oslobodio to radno mjesto za drugu radnicu. Da se ne radi o dobrovoljom prijelazu na novo radno mjesto ukazuje i činjenica da je na novom radnom mjestu imala manju plaću s koeficijentom od 2,40 u odnosu na raniji koeficijent starog radnog mjesta 2,60. Nadalje navodi kako je gradonačelnik 01.01.2014. donio novi Pravilnik o unutarnjem redu Gradske uprave G. U. kojim pravilnikom je ukinuto radno mjesto stručne suradnice za društvene djelatnosti na kojem je radila tužiteljica. Ističe kako je 01.02.2014. od strane tuženika donijeto rješenje kojim se tužiteljica stavlja na raspolaganje na rok od 6 mjeseci s obrazloženjem da u sustavu gradske uprave tuženika nema radnog mjesta na koji bi se mogla rasporediti. Tužiteljica tvrdi da je takvih radnih mjesta bilo međutim kako se politički nije slagala s gradonačelnikom isti da je svjesno i tendenciozno ukinuo njeno radno mjesto kako bi je potpuno uklonio iz gradske uprave a da joj nije dozvolio da se rasporedi na bilo koje drugo radno mjesto sukladno njenoj stručnoj spremi pa joj je u konačnici 08.10.2014. uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Tužiteljica nadlaje navodi da je gradonačelnik najprije bio nezavisni vijećnik a onda je postao član S.-a pa ju je isključio iz stranke zbog neplaćanja članarine. Ističe da ju je najprije premjestio s radnog mjesta voditelja odjela za kulturu P. o. s. na slabije plaćeno radno mjesto stručne suradnice za društvene djelatnosti G. U. a nakon toga da je ukinuo to radno mjesto, da je nije rasporedio na drugo radno mjesto pa joj je u konačnici  prestao radni odnos. Upravo tim radnjama da joj je povrijeđeno dostojanstvo jer i dok je radila za tuženika da joj nisu davani u rad predmeti niti radni zadaci zbog čega se osjećala bespomoćno i odbačeno, izolirano i bezvrijedno samo zato što se politički nije slagala s gradonačelnikom. Postupanje tuženika da je dovelo po tužiteljice do anksioznosti, stresa i rastrojenosti, da je oboljela od herpesa zostera pa u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 210.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi osnovanosti osnove i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare kao i prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći kako iz tužbe nije jasno tko je tužiteljici prouzročio štetu da li gradonačelnik osobno svojim političkim djelovanjem kao institucionalno tijelo grada ili grad U. kao pravna osoba. Tuženik nadalje navodi kako je tužiteljica izgubila upravni spor protiv G. U. koji je vodila radi isplaćenog iznosa otpremnine zbog prestanka službe. Ističe kako tužiteljica nikad nije osporavala zakonitost prestanka službe već se žalila samo na visinu isplaćene otpremnine pa smatra da ovom tužbom zapravo želi nadoknaditi kroz naknadu štete svoje nezadovoljstvo manje isplaćenom otpremninom. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju treba imati na umu da je tužiteljica 2010. godine 13 godina bila zaposlena u P. o. u. A. B. te je radila kao voditelj O. za k. To radno mjesto je u nazivu sadržavalo riječ voditelj iako se u stvarnosti radilo o kadrovskom poslu koji nije zahtijevalo voditelja jer tužiteljica nije imala određenih djelatnika kojima bi rukovodila. Tuženik nadalje tvrdi da je u srpnju 2010. godine Upravno vijeće učilišta donio odluku  o izmjeni Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada P. o. u. kojim je brisan dotadašnji čl. 44. izvornog Pravilnika od 27.12.2007. a kojim je bilo propisano da se na djelatnike koji budu zatečeni na radu s danom donošenja Pravilnika od 27.12.2007. neće primijeniti njegove odredbe o posebnim uvjetima pojedinog radnog mjesta vezane za stručnu spremu potrebnu za obavljanje tog radnog mjesta. Nadlaje tuženik ističe da je gradonačelnik u skladu s ovlastima te Statutu G. U. nije bio ovlašten imenovati članove Upravnog vijeća učilišta kao ustanove koja je osnovana od strane tuženika već je ovlašteno tijelo za imenovanje istih tada bilo gradsko vijeće grada U.. Na dan donošenje tog pravilnika tužiteljica iako je imala višu stručnu spremu obavljala je poslove voditelja odjela za kulturu za koje radno mjesto je prema čl. 27. tog Pravilnika bila propisana visoka stručna sprema.  Izmjenama Pravilnika tužiteljica nije više udovoljavala uvjetima za obavljanje dotadašnjih poslova te se na njeno radno mjesto trebala zaposliti druga kompetentna osoba koja ispunjava sve opće i posebne uvjete za to radno mjesto. Tuženik je upravo u želji za mirnim i sporazumnim rješenjem problema ponudio tužiteljici da prijeđe da drugo odgovarajuće radno mjesto u grad U. pa je u srpnju 2010.  tužiteljici ponuđen prelazak s postojećeg radnog mjesta u U. za koje više nije udovoljavala uvjetima stručne spreme na novo tada upražnjeno radno mjestu o G. upravi točnije na mjesto  stručnog suradnika za društvene djelatnosti pri U. odjelu za društvene djelatnosti i socijalnu skrb grada U.. To radno mjesto da joj je ponuđeno u skladu sa zakonom bez provedbe javnog natječaja a temeljem čl. 18. Zakona o službenicima i namještenicima, lokalnoj i regionalnoj samoupravi. Upravo je tužiteljica svojom slobodnom izraženom voljom prihvatila potpisom pristanak na premještaj u drugi odjel. Ona je o tome uredno obaviještena te je dala pisanu suglasnost za prelazak na novo radno mjesto te je potpisan Sporazum o prijemu u službu 30.7.2010. godine a koeficijent za plaću joj je iznosio 2,20. Kasnije nakon prijema u službu grada U. je nastupila promjena sistematizacije radnih mjesta  te je tužiteljici iako je ostala na istom radnom mjestu povećan koeficijent plaće na 2,40 od 15.10.2010. godine. Nadalje 13.10.2011. prema novom Pravilniku o radu ponovno joj je priznato pravo na povećanje koeficijenta za obračun plaće na 2,45 obzirom da joj je radni staž prelazio 30 godina. Tuženik nadlaje ističe kako je u veljači 2012. došlo do izmjene Odluke o ustrojstvu upravnih tijela G. U. te daje došlo do spajanja  Upravnog odjela za društvene djelatnosti i socijalnu skrb i Upravnog odjela za opće poslove, te Upravni sustav u novo formirani Upravni odjel za opće poslove i društvene djelatnosti pa je tužiteljica raspoređena na radnom mjesto stručne suradnice za društvene djelatnosti u novo formirani Upravni odjel uz koeficijent za obračun plaće od 2,54, sve temeljem rješenja od 01.02.2012. godine. Dana 01.02.2014. da je stupio na snagu novi Pravilnik o unutarnjem redu gradske uprave grada U. te je provedena temeljita reorganizacija sustava gradske uprave pri čemu je novim ustrojstvom radno mjesto tužiteljice ukinuto budući opseg poslova  statistički i empirijski je ukazao na neučinkovitost tog odjela pa kao takav nije opravdavao daljnji opstanak tog radnog mjesta uz postojeći broj zaposlenih. Dakle radno mjesto tužiteljice je s danom 01.02.2014. prestalo postojati pa je tužiteljica rješenjem Pročelnika upravnog dojela od 01.02.2014. temeljem čl. 105. Zakona o službenicima stavljena na raspolaganje na rok od 6 mjeseci budući da nije bilo slobodnih radnih mjesta na koje bi se istu moglo rasporediti u okviru njene stručne spreme i radnog iskustva. To je tužiteljici bilo izloženo sve usmeno na ročištu na kojem su joj pobliže iznesene ustrojbene promjene u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti te činjenica da ne postoji mogućnost raspoređivanja na drugo radno mjesto. Međutim tuženik navodi da joj je tom prilikom obzirom da je tužiteljica po zvanju odgajatelj u predškolskoj nastavi ponuđena mogućnost izravnog zapošljavanja bez natječaja u talijanski dječji vrtić G. sukladno čl. 108. Zakona o službenicima na neodređeno vrijeme međutim tužiteljica je tu mogućnost odbila navodeći kako mi više odgovara prestanak službe zbog poslovno uvjetovanih razloga uz isplatu otpremnine. Tuženik navodi kako je do izmjene Pravilnika o unutarnjem redu te ukidanjem službeničkog mjesta tužiteljice došlo zbog većih ustrojbenih promjena na razini svih upravnih tijela grada U.. Tom prilikom da je formiran zaseban Upravni odjel za društvene djelatnosti. Naime, analizom opsega i strukture poslova te broja zaposlenih pročelnika nadležnog upravnog odjela u kojem je radila tužiteljica ocjenjeno je da to radno mjesto nije potrebno niti opravdano pa kako drugih radnih mjesta nije bilo tužiteljica je stavljena na raspolaganje. Tuženik ističe da je tužiteljici nudio i drukčiji prestanak radnog odnosa uz paralelno zasnivanje novog radnog odnosa u Ustanovi grada U. ali je ona to odbila. Tuženik smatra da ni u jednom trenutku nije bilo prisile prema tužiteljici niti fizičke niti psihičke s ciljem bilo kakvog utjecaja na njezinu volju ili s ciljem uznemiravanja ili ponižavanja. Upravo suprotno tuže i tvrdi da  je tužiteljicu na vrijeme uvijek obavještavao u vezi svih promjena s njenim radno pravnim statusom, da je uvijek bila upitana o stavu i mišljenju te da su joj uvijek ponuđena i alternativna rješenja za radno mjesto i kontinuitet rada. Tuženik smatra  da je to odraz otvorene i poštene politike upravljanja ljudskim potencijalima. Tvrdi da je tužiteljica iz nekih vlastitih razloga odbila mogućnost zapošljavanja u dječjem vrtiću gdje bi osigurala kontinuitet radnog staža a tuženik da je nije oštetio niti glede plaće jer joj se plaća linearno povećavala protekom vremena  pa je s koeficijenta 2,2 u trenutku prestanka službe imala koeficijent 2,54 čime je napredovala u platnom sustava G. uprave u odnosu na usporedbu plaće koju je imala u U. a koje su se plaće s vremenom znatno smanjile u odnosu na trenutak njezine prelaska u službenički odnos kod tuženika. Tužiteljici da je utvrđena i otpremnina u iznosu od 26.100,88 kn s kojom visinom ona nije bila zadovoljna te je pokrenula upravni spor koji je izgubila. Tuženik napominje da tužiteljica nakon donošenja rješenja o prestanku službe nikada nije osporavala to rješenje već je bila samo sporan iznos otpremnine a ne i prestanak službe koje rješenje je postalo konačno i pravomoćno bez podnesenog pravnog lijeka. Tužiteljica nije nikada imala prigovor na odnos prema njoj niti je spominjala da bi poslodavac prema njoj postupao prisilom, nekorektno i ponižavajuće već je okosnica njezina nezadovoljstava uvijek bio iznos otpremnine koju nije ostvarila kako je priželjkivala. Tužiteljica kroz svo vrijeme rada kod tuženika nikad nije iskazivala nezadovoljstvo vezano kako za rad tako i za međuljudske odnose, uvijek je nazočila svim događanjima i proslavama tuženika koje su bile organizirane za djelatnike pa tuženik smatra da prema njoj nije bilo nikakvog obila prisile te smatra da promjene njenog radnog statusa su bile zakonite  i transparentne uz njeno sudjelovanje i odobrenje svih promjena. Tuženik smatra da djelovanje grada U. putem gradonačelnika nema protupravnosti na radno pravni status tužiteljice pa smatra da nije počinio nikakvu štetu. Osim toga osporava se i uzročno posljedična veza  između navodnih psihičkih tegoba tužiteljice i djelovanja grada U. i njegovih tijela. Ukoliko tužiteljica ima psihičke smetnje tuženik smatra da su one rezultat ranijih životnih trauma i da nemaju veze s njenim radno pravnim statusom kod tuženika. Tvrdi da nije povrijedio dostojanstvo tužiteljice niti na koji način jer su sve promjene radnog odnosa vršene uz suglasnost tužiteljice te smatra da je njegov odnos prema tužiteljici bio primjeren, ljudski korektan, socijalno osjetljiv i apolitički. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

 

U dokaznom postupku izvršen je uvid u zdravstveni karton tužiteljice, pročitan je Sporazum o prijemu u službu, pročitana je medicinska dokumentacija  na strani 5 do 15 spisa, pročitan je dopis tužiteljice na strani 27, rješenje Ž. I.-G. U. na strani 29, 31, 33, 35, 37, 40, 45, 52, pročitana je zamolba tužiteljice na strani 43, pročitana je žalba, pročitana je Upravna tužba, presuda Upravnog suda u Rijeci na strani 60 spisa, pročitan je ispis predmeta o klasama na strani 67 do 76, zapisnik s 12. sjednice Upravnog vijeća, Izmjene Pravilnika U. na strani 78 i 79 do 91, pročitana je presuda Visokog upravnog suda na strani 93, pročitani su iskazi svjedoka V. I., S. Š., S. M., D. S., L. Ž., E. K., izvršen je uvid u presliku novinskog članka s dopisima Sindikata na strani 121 do 130 spisa, pročitan je iskaz tužiteljice i zz tuženika saslušanih kao parnične stranke, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra dr. V. J. na strani 154 spisa, pročitana je usmena dopuna tog vještačkog nalaza na strani 179, pročitana je pisana dopuna tog istog nalaza na strani 194 te je pročitana posljednja usmena dopisa nalaza imenovanog vještaka od 21. siječnja 2021. godine.

 

              Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              Između parničnih stranaka nije sporno:

 

              -da je tužiteljica u periodu od 01.10.2007. do 31.07.2010. bila zaposlena u P. o. u. „A. B.“ U. na radnom mjestu odjela za kulturu čiji je osnivač tuženik G. U.;

 

              -da je u srpnju 2010.g. donesen novi Pravilnik u unutarnjem ustrojstvu i načinu rada P. o. u. „A. B.“ U. (dalje: Pravilnik), kojim je brisan čl.44 prije važećeg Pravilnika od 27.12.2007.g.;

 

              -da je danom donošenja novog Pravilnika  tužiteljica imala višu stručnu spremu, a obavljala je poslove voditelja odjela za kultura za koje radno mjesto je čl.27 Pravilnika bila propisana visoka stručna sprema;

 

              -da tužiteljica uslijed izmjena Pravilnika više nije udovoljavala uvjetima stručne spreme za obavljanje poslova na radnom mjestu na kojem je do tada radila;

 

              -da su uslijed navedenog 30.07.2010. P. o. u. i  tuženik sklopili sporazum o prijemu tužiteljice u službu kod tuženika u Upravni odjel za društvene djelatnosti i socijalnu skrb  za rad na radnom mjestu stručne suradnice za društvene djelatnosti bez provedbe natječaja sukladno čl.18.st.2. Zakona o službenicima i namještenicima lokalnoj i područnoj samoupravi;

 

              -da je tužiteljica prije sklapanja sporazuma između P. u. i tuženika od 30.07.2010. dala pisanu suglasnost o premještaju na novo radno mjesto u službu kod tuženika;

 

              -da je tužiteljica rješenjem tuženika od 01.08.2010.raspoređena na radno mjesto stručnog suradnika za društvene djelatnosti na neodređeno vrijeme s koeficijentom složenosti poslova od 2,20;

 

              -da je nakon toga izvršena nova sistematizacija radnih mjesta unutar Upravnog odjela za društvene djelatnosti i socijalnu skrb pa je tužiteljica rješenjem od 15.10.2010.raspoređena na isto radno mjesto s koeficijentom složenosti 2,40;

 

              -da je rješenjem od 13.rujna 2011.sukladno novom Pravilniku o radu tuženika tužiteljici povećan koeficijent složenosti poslova na 2,45 obzirom da joj je radni staž bio dulji od 30 godina;

 

              -da je rješenjem tuženika od 01.02.2012., a  nakon odluke o ustrojstvu upravnih tijela G. U. (spajanje upravnog odjela za društvene djelatnosti i socijalnu skrb sa Upravnim odjelom za opće poslove i upravni sustav u novoformirani Odjel za opće poslove i društvene djelatnosti) tužiteljica raspoređena na poslove stručne suradnice za društvene djelatnosti sa koeficijentom složenosti poslova 2,54;

 

              -da je 01.02.2014.stupio na snagu novi Pravilnik o unutarnjem redu tuženika;

 

              -da je tim Pravilnikom u unutarnjem redu ukinuto radno mjesto tužiteljice budući opseg poslova i očekivani rezultati rada nisu opravdavali daljnji opstanak tog radnog mjesta i samog odjela;

 

              -da je rješenjem tuženika od 01.02.2014.g. tužiteljica temeljem čl.105.st.3. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi stavljena na raspolaganje na rok od 6 mjeseci budući nije bilo slobodnih radnih mjesta na koje bi se ista mogla rasporediti u okviru njezine stručne spreme i iskustva;

 

              -da je 31.01.2014. pročelnik Upravnog odjela tuženika organizirao ročište radi izjašnjenja tužiteljice o stavljanju na raspolaganje;

 

              -da je na ročištu 31.01.2014. tužiteljici pojašnjen postupak ustrojbenih promjena u odjelu u kojem je radila i razlozima ukidanja radnog mjesta te joj je ukazano da ne postoji mogućnost drugog slobodnog radnog mjesta;

 

              -da je tom prilikom tužiteljici od strane tuženika ponuđeno radno mjesto odgajatelja u predškolskoj nastavi u talijanskom dječjem vrtići G. ne neodređeno vrijeme koju mogućnost i ponudu tužiteljica nije prihvatila tvrdeći da joj više odgovara prestanak službe zbog poslovno uvjetovanih razloga uz isplatu otpremnine (zapisnik str.38 spisa);

 

              -da je rješenjem od 09.10.2014.g.tužiteljici prestala služba po sili zakona te da joj je utvrđeno pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 26.100,88 kn koja joj je isplaćena;

 

              -da je protiv odluke tuženika u dijelu koji se odnosi na izračun otpremnine tužiteljica vodila  upravni spor koji je okončan odbijajućom presudom Visokog upravnog suda RH posl.br.Usž-1079/16 od 02.06.2016.;

 

              -da tužiteljica nije osporavala odluke tuženika glede prestanka službe/premještaja na novo radno mjesto/stavljanje na raspolaganje u odgovarajućim sudskim postupcima.

 

              Istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Tužbu radi naknade štete zbog povrede dostojanstva na radnome mjestu moguće je podnijeti samo protiv poslodavca što je tužiteljica i učinila. To što  tužiteljica u tužbi spominje da joj je upravo  gradonačelnik svojim postupanjem nanio štetu to se po mišljenju suda  ne odnosi  na gradonačelnika kao fizičku osobu već kao institucijalno  tijelo upravljanja kod tuženika.

 

              Odredbom čl.7 Zakona o radu propisane su temeljne obveze i prava iz radnog odnosa. Navedenim člankom (st.4) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji u skladu sa Zakonom o radu i posebnim zakonima. Nastavno st.5. istog članka propisano je da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim zakonom i posebnim zakonima.

 

              Odredbom čl.1.st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12) propisano je da se tim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanju, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetska naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

              Iako ne postoji zakonska definicija mobinga, njime se uobičajeno smatra svaki oblik nasilja na radnom mjestu tijekom duljeg vremenskog razdoblja koje karakterizira psihičko ili moralno zlostavljanje. To može uključivati različite oblike izbjegavanja, izdvajanja i onemogućavanja održavanja socijalnih kontakata na poslu, napade na ugled ili negativne komentare na račun osobnih karakteristika žrtve. Primjer su stalne kritike i prigovori na rad, vrijeđanje ili ignoriranje, pretjerana kontrola, prebacivanje odgovornosti, kažnjavanje, niske ocjene rada, nemogućnost napredovanja, uskrate ili davanja neprimjerenih i/ili nedopuštenih radnih zadataka, neopravdani premještaji, kao i napadi na zdravlje osobe.

              U konkretnom slučaju po ocjeni suda nema mjesta zaštiti koje tužiteljici i svakom drugom radniku daje čl.7 Zakona o radu.

              Naime, tužiteljica je in concreto sa radnog mjesta voditelja odjela za kulturu u P. o. u. dobrovoljno prešla na rad kod tuženika u Upravi odjel za društvene djelatnosti i socijalnu skrb. U slučaju da je smatrala kako se radi o nezakonitom postupanju tuženika glede premještaja imala je na raspolaganju zatražiti sudsku zaštitu i preispitivanje zakonitosti odluke. Teza da je bila diskriminirana zbog političkih uvjerenja različitih od političkih uvjerenja gradonačelnika G. U. nije po sudu potkriljepljena dokazima. To napose stoga jer su sva postupanja tužiteljice tijekom cijelog perioda rada bazirana na dobrovoljnosti i njezinoj slobodnoj iskazanoj volji da poduzima radnje koje je u konačnosti i poduzela. Određena neslaganja između nadređenih i podređenih koja u svojim iskazima spominju svjedoci jesu uobičajena pojava i neizostavni dio radnog procesa i okruženja. Po ocjeni suda ta neslaganja jesu rezultat htijenja poslodavca da se ostvare što bolji radni rezultati, a na strani radnika da ostvari za sebe što bolje uvjete rada. U tom „sudaru“ nisu povrijeđena prava radnika jer ga poslodavac nije diskriminirao po bilo kojoj osnovi koju navodi Zakon o suzbijanju diskriminacije.

              Saslušanjem svjedoka nije moguće razabrati niti na izvjestan način utvrditi da bi u ponašanju poslodavca bilo elemenata diskriminirajućeg ponašanja prema tužiteljici, a napose ne da bi ta diskriminacija imala podlogu u političkom opredjeljenju kako to tvrdi tužiteljica.

              Prema nalazu i mišljenju vještaka dr.V. J. spec. psihijara na koji stranke nisu imale primjedbi razvidno je da je kod tužiteljice došlo do narušenja zdravlja. Također razvidno je iz iskaza same tužiteljice da ona razlog tome vidi u ponašanju tuženika.

              No, po ocjeni ovoga suda tuženik tijekom rada tužiteljice nije u odnosu prema tužiteljici poduzimao nikakve protupravne ili diskriminirajuće radnje koje bi dovele do narušenja zdravlja slijedom čega između ponašanja tuženika i narušenja zdravlja nema pravno relevantne uzročnoposljedične veze. Odluke tuženika (premještaje, nova sistematizacija i konačno prestanaka službe) su zakonite i kao takve proizvode pravne učinke. Konačno, iz ponašanja tuženika vidljivo je da namjera istog nije bila da se „riješi“ tuženice jer da je tome tako ne bi joj ponudio nastavaka rada na drugom radnom mjestu u dječjem vrtiću kojega je tužiteljica odbila. Tužiteljica je sama iskazala želju da prestane raditi uz isplatu otpremnine (list 39 spisa – sadržaj zapisnika kojega je potpisala).

              Tvrdnje tužiteljice o sindromu praznog stola sud ne prihvaća budući je tuženik u spis dostavio isprave (list 67-76 spisa) o popisu svih predmeta koje je u radu imala tužiteljice. Osim toga i sama tvrdi da je inicirala za vrijeme rada na novom radnom mjestu određene projekte koje je tuženik prihvatio.

              Slijedom navedenog sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu čl.7 Zakona o radu u svezi s čl.1 Zakona o suzbijanju diskriminacije pa je zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

Tuženik je je u cijelosti uspio u ovom postupku pa ima pravo na nadoknadu parničnog troška sukladno čl.154.st.1. u svezi čl. 155. ZPP-a. Sud je tuženiku kao opravdan priznao trošak puta za dolazak na 8 ročišta na relaciji U.-P.-U. (8 x 190 kn x 2,00 kn = 3.040,00 kn) te trošak plaćenog predujma za dopunu medicinskog vještačenje u iznosu od 3.300,00 kn ili sveukupno 6.340,00 kn.

 

 

U Puli, 26. veljače 2021.

 

 

         S u d a c      

                               Mirna Mačešić-Biscuoli

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri pisana primjera, u roku od osam (8) dana  od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.              

 

 

Dna:

1.      punomoćniku tužitelja

2.       tuženiku osobno