1

Poslovni broj: 15 P-349/2018-61

             

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sutkinji Marici Bićanić, u parnici tužiteljice M. A. K., H.-N. S. 10, D-, O., N., OIB:, koju zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M. K. iz S., B. J., OIB:, koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz S., radi isplate, nakon glavne rasprave održane 28. siječnja 2021., u prisutnosti tuženika i punomoćnika stranaka, 26. veljače 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

 

              „Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici preostali iznos potraživanja koji proizlazi iz ugovora o zajmu od dana 24. travnja 2003., u iznosu od EUR 22.134,65 sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. srpnja 2014., pa do isplate po stopi od pet postotnih poena na osnovnu stopu.“

 

Tužiteljica je dužna tuženiku platiti parnični trošak u iznosu od 47.971,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je tuženiku, u skladu s Ugovorom o zajmu zaključenim 24. travnja 2003., predala 50.000,00 EUR, da se tuženik obvezao vraćati zajam u godišnjim iznosima, ovisno o svojoj zaradi, da je ugovorena kamata od 6% godišnje, da je tuženik do 11. ožujka 2014., vratio samo 9.000,00 EUR, zbog čega je ona 11. ožujka 2014., izjavila raskid Ugovora i pozvala tuženika da preostali dug plati do 30. lipnja 2014., da je 17. listopada tuženik platio još 53.000,00 EUR. Tužiteljica smatra da nije nastupila zastara za tražbinu po osnovi ugovorene kamate za 2011., 2012., 2013., i 2014., pa preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 23. ožujka 2016., predlaže da sud presudom obveže tuženika da joj isplati 22.134,65 EUR sa zakonskom kamatom od 1. srpnja 2014., do isplate. Potražuje trošak postupka.

 

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, tvrdi da nema nepodmirenih dugovanja prema tužiteljici i da tužiteljica nije dokazala da tuženik nije vratio pozajmljeni novac s ugovorenom kamatom, naglašava da tužiteljica čini nespornim da je tuženik platio kamate za 2004., 2005., i 2006., te čini upitnim, ako tuženik u razdoblju od 2006., do 2014., nije imao drugih uplata, zbog čega tužiteljica ništa nije poduzela s ciljem naplate svoje tražbine. Nastavno, ističe prigovor zastare i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na plaćanje parničnog troška.

 

U dokaznom postupku sud je pročitao iskaz tužiteljice saslušane zamolno pred Prvostupanjskim sudom u Minhenu sa zapisnika od 11. ožujka 2020., (str. 298 do 301), saslušao je tuženika (str. 305 i 306), svjedoke D. K. (list 95 i 96), I. G. (list 96), M. G., Z. K., G. K. i Ž. K. (list 43 i 44) i Đ. C. (list 89), pročitao je Ugovor o zajmu od 24. travnja 2003., (list 7), obavijesti tužiteljice od 11. i 18. ožujka 2014., i od 19. studenog 2014., (list 10 do 12, 17, 18, 22 do 24), potvrde od 15. studenog 2014., list 37 do 39, i Izjavu pod prisegom od 10. ožujka 2016., (list 51 i 52), na temelju čega je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

 

-da su tužiteljica i I. G. zajedno živjeli u N., te da su skupa osnovali tvrtku koja je radila za BMW,

-da se zajedničko poslovanje I. G. starijeg i tužiteljice, nastavilo i nakon što je I. G. postao suprug M. G., a on i supruga roditelji kćerke D. i sina I.,

-da su M. i I. G. rođaci obitelji K.,

-da je Ž. K. sa suprugom i sinovima M. i G. živio u N.,

-da su obitelji K., G. i K. bile u jako dobrim odnosima, posjećivali su se i između njih je postojalo uzajamno povjerenje,

-da je tužiteljica, nakon smrti I. G. starijeg 1991., nastavila samostalno voditi tvrtku,

-da su tužiteljica i njezin suprug S. najprije posvojili D., koja je dobila prezime K., te su I. G. posvojili kad je isti postao punoljetan,

-da je D. uživala tužiteljičino povjerenje i imala punomoći svojih posvojitelja na njihove račune i sef,

-da je tužiteljica pozajmila Đ. C. novac uz kamatu, da je tekst toga ugovora o zajmu sačinila D. K., da su D. i brat joj I. preuzimali od Đ. novac na ime otplate zajma i nosili ga tužiteljici, da je Đ. vratio i glavnicu i kamate po ugovoru, te da im tužiteljica nije izdavala pisanu potvrdu/priznanicu o primitku toga novca,

-da je D. posredovala kod tužiteljice za zajam tuženiku, da je tužiteljica odobrila tuženiku zajam od 50.000,00 EUR uz kamatu od 6% godišnje, da je tekst ugovora sačinila Diana, da nije određen krajnji rok vraćanja zajma, te da je povrat ograničen na najviše 10.000,00 EUR godišnje,

-da je D. K. donijela tuženiku Ugovor o zajmu od 24. travnja 2003., i predala mu gotovinu od 50.000,00 EUR, a da zbog uzajamnog povjerenja tuženik nije potpisao primitak novca,

-da je tuženik bio investitor stambene zgrade 2010., da je sa suprugom i kćerkom u rujnu/listopada te godine otišao u Njemačku, gdje su skupa s D. posjetili tužiteljicu, da je tužiteljica uvažila njegove razloge i suglasila se da kamatu za 2010., i 2011., bez penalizacije plati kad bude mogao,

-da je tuženik uredno platio tužiteljici ugovorenu godišnju kamatu u iznosu od po 3.000,00 EUR, na način da su u Hrvatskoj od njega novac na ime kamate preuzeli i to M. G. 8. svibnja 2004., 21. svibnja 2005., i 12. svibnja 2006., D. K. 4. kolovoza 2007., 14. lipnja 2008., i 26. rujna 2009., te I. G. 9. listopada 2011., 7. travnja 2012., 29. rujna 2012., i 18. rujna 2013., te da su D. K., M. i I. G. preuzeti novac uručili tužiteljici u njezinoj kući,

-da je tužiteljica bez brojanja primala novac od D. K., M. i I. G., te da donositelji tuženikovog novca, zbog uzajamnog povjerenja i bliskosti s tužiteljicom, nisu zahtijevali da tužiteljica potpiše primitak novca,

-da se tužiteljica raspitivala o D. rodbini u Hrvatskoj i da nikada nije ukazala na ikakav problem glede povrata zajma koji je odobrila tuženiku,

-da stoga što u tužiteljičinoj dokumentaciji za podnošenje poreznih prijava nikada nije prijavljena kamata po Ugovoru o zajmu, D. K. pretpostavlja da novac od kamate nije tzv. čist novac, tj. da ga tužiteljica nije prijavila nadležnom tijelu u Njemačkoj kao svoj prihod i da je zato isplata kamate vršena na ruke,

-da su 2012., narušeni odnosi između tužiteljice i D. K., da je nakon toga tužiteljica uputila obavijesti i opomene tuženiku, da je 11. ožujka 2014., izjavila raskid Ugovora o zajmu, te da je tuženik pozvan izmiriti dug do 30. lipnja 2014., koji rok je potom produljen do 3. prosinca 2014.,

-da je tuženik 17. listopada 2014., platio tužiteljici putem banke glavnicu zajma i dospjelu neplaćenu ugovorenu kamatu, i tim uplatama je ispunio svoje ugovorne obveze prema tužiteljici,

-da je tuženik, na temelju vlastite evidencije kada je i kome dao novac za tužiteljicu, 15. studenog 2014., sačinio potvrde, koje su potpisali D. K., M. G. i I. G. potpisali, i potpisom potvrdili da su u potvrdama naznačenih dana od tuženika doista preuzeli navedeni novac i uručili ga tužiteljici u njezinoj kući.

 

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženika poznaje od njegove dječje dobi, da M. G. poznaje dulje nego D. K. i I. G., da je usvojila D. kad je bila mala i I. G. kad je postao punoljetan, da je odnos povjerenja imala prije svega s D., koja je imala njezine bankovne i punomoći za sef, kao i sve od nje, da je Ugovor o zajmu zaključila njezina pokćerka, da nije znala da je tuženik prodao teretno vozilo, da je prometnu dozvolu D. otuđila i pohranila bez njezinog znanja, da ne zna kada je D. otuđila prometnu dozvolu i da uopće nije znala da je D. otuđila tu dozvolu, zatim da ne razumije pitanje o kamatama, da se otac i sin zovu I. G., zbog čega je pitanje za nju nerazumljivo, da je tri puta dobila kamate od tuženika po 3.000 EUR, da od I. nije dobila kamate, da je gospodinu G. predala priznanicu, a ne potvrdu o iznosima, da od gospodina G. nije dobila nikakav novac, potom, da više ne zna od koga je dobila novčane iznose, da misli da ih je dobila od D., da nije izdala nikakve pisane potvrde, da je s tuženikom češće razgovarala o novcu, da je gospodin K. otvorio Auto školu i ponovno uzeo novac bez da ju je pitao, da ništa nije poduzela zbog neplaćanja gospodina Koića iz razloga što je držala da on ne može platiti, da ne zna zašto kamate nisu plaćene preko računa, da je prije deset godina posudila novac Đ. C., kojeg je osobno poznavala, da je C. pozajmljeni novac vratio preko gospođe G., te da mu je ona poklonila kamate (str. 298 do 301).

 

Tuženik je iskazao su I. G. stariji i tužiteljica u Njemačkoj živjeli zajedno i osnovali tvrtku koja je radila za BMW, da je kasnije I. G. oženio njegovu tetu M. i u tom braku su rođena njihova djeca D. i I., da su tetak G. i tužiteljica nastavili zajedničko poslovanje, da je tužiteljica živjela pet kuća dalje u odnosu na obitelj G., da je D. od rođenja većinu vremena provodila kod tužiteljice, da je i on, tuženik, rođen u Njemačkoj i tamo je živio do polaska u osnovnu školu u Hrvatsku, da su potom, mama, brat i on najčešće ljeti odlazili u Njemačku kod tate i posjećivali su svoje rođake G. i tužiteljicu, da je D. bila tužiteljičina miljenica i da je zbog toga i on, kao D. vršnjak, imao privilegirani status kod tužiteljice, da ih je tužiteljica vozila na golf, tenis, da je kasnije kod tužiteljice kosio travu i obavljao manje poslove u kući, da je tužiteljica posvojila D. kao maloljetnu osobu i I. kad je postao punoljetan, da je nakon smrti tetka G. 1991., tužiteljica sama nastavila voditi istu tvrtku, u kojoj tvrtki je i on radio 1999. i 2000.

Saslušanjem tuženika je utvrđeno da je tužiteljica, među ostalim, novac uz kamatu posuđivala njegovom stricu za potrebe Auto škole i njegovom kumu C., da je prije namjeravane kupnje kamiona, uz posredovanje sestrične D., dobio od tužiteljice pozajmicu, da je D. došla u Hrvatsku, donijela napisan Ugovor o zajmu i predala mu gotovinu od 50.000,00 EUR, da je potpisao Ugovor ali ne i pismeno kojim potvrđuje primitak novca, da Ugovorom nije bio ograničen rok povrata glavnice, da je redovna kamata bila 6% godišnje, što je iznosilo 3.000,00 EUR, da je ugovorenu kamatu uredno plaćao, da su novac za kamatu tužiteljici nosili D., I. ili M. G., da je vodio vlastitu evidenciju o tome kada su njih troje preuzeli novac u svrhu predaje tužiteljici, da nikada nije bilo sporno da im je on dao novac za kamatu, niti da su isti novac oni uručili tužiteljici, da su mu D., I. i teta kazivali da je tužiteljica taj novac, bez brojanja i bez izdavanja potvrde o primitku, odlagala u ladicu, zatim, da 2010., zbog investiranja izgradnje stambene zgrade, nije bio siguran da li će moći pravodobno platiti ugovorenu kamatu, da je zato, sa svojom obitelji i D. K. posjetio tužiteljicu i predočio joj cjelokupnu situaciju, nakon čega se tužiteljica suglasila da kamatu za 2010., i 2011., plati kad bude mogao i to bez plaćanja zateznih kamata zbog kašnjenja.

Tuženik je iskazao da se tužiteljica 2012., naljutila na D., zato što je D. o rođenju svoga djeteta prvo obavijestila biološku majku pa onda nju, da je tužiteljica smatrala da je sve pružila i dala D., da se tužiteljica osjećala zapostavljenom kada se D. na neki način odvojila od nje, zatim, da između njega i tužiteljice do 2014., i podnošenja tužbe nije bilo nikakvih konflikata i razmirica, da nije postojao nijedan razlog za raskid predmetnog ugovora o zajmu, već je to posljedica isključivo promijenjenih osobnih odnosa između tužiteljice i D. K., da je od odvjetnice D. dobio nekoliko pismena kojima je postavljen upit kada će vratiti pozajmicu, da je odvjetnici odgovorio da nije u mogućnosti odmah vratiti novac, da je potom pozvan isplatiti zajam u cijelosti, da je nakon opomene za plaćanje sačinio tekst potvrda koje se nalaze u spisu na listu 37 do 39, i pozvao je I. i M. G. i D. K. da te potvrde potpišu, što su oni i činili, budući da su doista preuzeli novac od njega i predali ga tužiteljici, kao i da je 2014., platio zadnju ratu redovne kamate i glavnicu preko računa (str. 305 i 306).

Iz iskaza svjedoka sam D. K. je utvrđeno da od rođenja živi u Njemačkoj, da su je kao 15-godišnjakinju usvojili tužiteljica i njezin suprug S., da je biološka kćerka M. i I. G., da joj je tuženik bratić, da su se stranke od ranije poznavale, da je tužiteljica jednom bila u Hrvatskoj kod roditelja tuženika, dok je tuženik više puta dolazio u Njemačku i posjećivao i tužiteljicu, da je tuženiku trebala pozajmica za kupnju kamiona, te je pitala tužiteljicu a ova je potvrdila da će tuženiku dati novac na zajam 50.000,00 EUR uz ugovorenu kamatu, da je ona, svjedok, sastavila tekst ugovora, da se tužiteljica povremeno raspitivala o njezinoj rodbini u Hrvatskoj i da do 2012., nikada nije spomenula da postoji problem oko povrata tuženikovog zajma, zatim, da je ona (svjedok) osam godina u izvanbračnoj vezi s partnerom koji tužiteljici ne paše, da je rođenje djeteta u toj vezi 2012., bio povod za pogoršanje odnosa između tužiteljice i nje i da je tada odselila iz mjesta u kojem i danas živi tužiteljica, da ju je u to vrijeme tužiteljica u ljutnji pitala kad M. misli vratiti novac, da joj je (svjedoku) tuženik kazao da prikuplja novac i da će vratiti čim prije, te da ju je zamolio da pita tužiteljicu za nekakve rokove i način otplate, ali da ona nikada više s tužiteljicom nije razgovarala o tome.

Svjedok D. K. je potvrdila da je tuženik glavnicu zajma platio tužiteljici putem računa u banci, dok je kamatu platio na ruke, da je ona 2007., 2008. i 2009., preuzela od tuženika po 3.000,00 EUR i taj novac predala tužiteljici, da je tužiteljica svaki put otvorila kuvertu, letimično pregledala novac bez brojanja i odložila ga u ladicu svoga radnog stola, da je najmanje jednom, kada je tužiteljici predala novac i rekla da je to od tuženika za kamate, bila prisutna J. D., državljanka RH koja radi za tužiteljicu, da pisani dokument o preuzimanju i predaji novca nije sačinjavan, da je dobila punomoć tužiteljice i njezinog supruga na njihove račune i da uzajamno povjerenje nikada ni na koji način nije dovedeno u pitanje, da su 2012., kada su narušeni odnosi između nje i tužiteljice, prestale punomoći za tužiteljičine račune, da je tekst potvrde, list 38 u spisu, sastavio tuženik a ona je napisala datum i potpisala je, da nije vodila evidenciju i ne zna točno kada su njezin brat I. G. i biološka majka M. G. preuzeli od tuženika i tužiteljici predali novac za kamate, da je u rujnu ili listopadu 2010., skupa s tuženikom i njegovom obitelji bila kod tužiteljice, da je tada tužiteljica rekla tuženiku da nema nikakvih problema glede odgode plaćanja kamate za 2010.

Nadalje je saslušanjem svjedoka K. utvrđeno da je bila zadužena za kompletne financije tužiteljice, da je sastavila i ugovor o zajmu u kojemu su stranke tužiteljica i Đ. C., da je Đ. muž njezine krizmane kume, da je prije 2012., tužiteljici iz RH donijela 5.000,00 EUR od zajmoprimca C., da ni tada nije potpisala potvrdu ni kod preuzimanja niti kod predaje novca tužiteljici, da, koliko je njoj poznato, tužiteljica nije poreznoj upravi prijavila nijedan od ovih ugovora, da su joj ugovori ili potrebni kao dokaz da je pozajmila novac, da je svake godine poreznom savjetniku predavala sve papire radi podnošenja porezne prijave za tužiteljicu, da među tim papirima nikada nije bilo prijava kamata po ova dva ugovora o zajmu, te da pretpostavlja da novac od kamata nije tzv. čist novac, tj. da ga tužiteljica nije prijavila nadležnom tijelu u Njemačkoj kao svoj prihod i da je zato isplata kamate vršena na ruke (list 95 i 96).

Svjedok I. G. je iskazao da je biološki sin I. i M. G., da mu je D. K. sestra, da su ga kao punoljetnu osobu usvojili tužiteljica i njezin suprug, da je 2011., od tuženika saznao za ugovor stranaka i to kada ga je tuženik zamolio da kuvertu s 3.000,00 EUR preda mami K. na ime kamata, da je novac u istom iznosu i u istu svrhu, osim 2011., nosio mami K. još u travnju i rujnu 2012., te jednom 2013., da nijednom nije potpisao preuzimanje, niti predaju novca, iz razloga jer su svi obitelj i jer je postojalo povjerenje, da mama K. nije brojala primljeni novac, da mu je negdje 2012., ili 2013., mama rekla da M. nije vratio dug, da je tijekom 2014., kada mu je tuženik kazao da ga mama tuži, potpisao potvrdu koju je sastavio tuženik, list u spisu 39, zatim, da su i on i D. od mame K. često dobivali darove, pa ne može reći je li neki od tih darova bio zato što joj je donio novac na ime kamata, da ne zna jesu li stranke pregovarale o dodatnim rokovima i načinu otplate zajma i kamata po ugovoru, da je tuženik ponekad, prije 2011., ili 2012., dolazio u kraće posjete tužiteljici, tj. dok se njihovi odnosi nisu poremetili, zatim, da su u travnju 2012., pljačkaši provalili u kuću i tamo vezali njegovu tadašnju djevojku a sada suprugu, da zbog doživljenog stresa nije siguran je li tuženikov novac predao mami K., da mu se ta dvojba javila 2016., i da tuženik o tome ništa ne zna, da je mami pokazao potvrdu o preuzimanju novca od tuženika i predaji tužiteljici, da je mama, iako se naljutila na njega, priznala da joj je tri puta donio novac od tuženika i da je rekla da će odlučiti o njegovoj ponudi da joj od svojih sredstava plati tih 3.000,00 EUR, da smatra da su tih 3.000,00 EUR njegova odgovornost i da tuženik nema ništa s tim, kao i da je 2010., i 2011., po zamolbi Đ. C., nosio mami K. Đ. kuverte s novcem, da zbog uzajamnog povjerenja nije potpisao priznanice ni Đ., niti mama njemu, kao i da mama nije brojala primljeni novac (list 96).

Iz iskaza svjedoka M. G. proizlazi da od 1977., poznaje tužiteljicu i s istom se svakodnevno posjećivala, da je tužiteljica najprije bila krizmana kuma njezinoj kćerki D., koju je posvojila prije D. punoljetnosti, dok je njezinog sina I. posvojila kad je I. navršio 18 godina, da su tužiteljica i njezin muž bili poslovni partneri, da je nakon muževljeve smrti tužiteljica nastavila voditi istu tvrtku, da je tužiteljici iz Hrvatske povremeno nosila novčane iznose u EUR koje joj je slao tuženik na ime ugovora o posudbi, da je tužiteljica primljeni novac stavljala na stol, da zbog povjerenja nije smatrala potrebnim da tužiteljica potpiše primitak novca, te da je popisala potvrdu, list 37 u spisu, jer je navedene iznose doista primila od tuženika i predala ih tužiteljici (list 43 i 44).

Saslušanjem svjedoka Đ. C. je utvrđeno da je posredstvom M. G., koju on zove M., dobio od tužiteljice zajam, da nitko ne mora znati visinu tog zajma, da je zajam vraćao oko 10 godina, da su novac na ime otplate tužiteljici nosile pojedine osobe, da je kamatu uredno vraćao, da ga tužiteljica nikada nije požurivala zbog povremenog kašnjenja s otplatom glavnice, te da je zajam u cijelosti otplatio 2015. (list 89).

              Da je u tazbinskom srodstvu s M. G., majkom D. K. i I. G., da je tužiteljica posvojila D., da ga je u ljeto 2015., posjetila D. s kćerkom i rekla mu da se tužiteljica naljutila na nju, da je od tuženika čuo da je 2003., od tužiteljice pozajmio 50.000,00 EUR i da po D., M. i I. vraća novac tužiteljici, proizlazi iz iskaza svjedoka Z. K. (list 43 i 44).

              Da su D. K. i I. G. biološka djeca M. i I. G., da su I. G. stariji i tužiteljica poslovno surađivali, da je tužiteljica posvojila D. i I., da su svojedobno K. živjeli u Njemačkoj, da su u jako dobrim odnosima bili K., G. i K., da je I. G. stariji, D. i I. otac umro, da su se vremenom M. i D. malo distancirale od tužiteljice, jer ih je tužiteljica zbog poodmakle dobi, katkad znala verbalno maltretirati i jer staroj osobi ne možeš nikako ugoditi, da se I. i sada skrbi o tužiteljici i njezinom suprugu, zatim da je tuženik posudio od tužiteljice 50.000,00 EUR i da je godišnji obračun kamate slao tužiteljici po M., I. i D., te da je glavnicu platio putem banke i da je zajam vratio u cijelosti, utvrđeno je iz iskaza G. K. i Ž. K. (list 43 i 44).

              Iz Ugovora o zajmu od 24. travnja 2003., je utvrđeno da je tužiteljica zajmodavac, a tuženik zajmoprimac, da je tužiteljica pozajmila tuženiku 50.000,00 EUR, da se zajam ima vraćati godišnje ali maksimalno 10.000,00 EUR godišnje, da kamate iznose 6% godišnje, te da, sigurnosti radi, D. K. ima knjižicu vozila teretnog vozila tuženika (list 7).

Da su M. G., D. K. i I. G., od tuženika primale novac, kojim on plaća svoje obveze-kamate po Ugovoru o zajmu od 24. travnja 2003., i da su preuzeti novac osobno predavali tužiteljici, da su tako preuzeli od tuženika iznose od po 3.000,00 EUR i to: M. G. 8. svibnja 2004., 21. svibnja 2005., i 12. svibnja 2006., D. K. 4. kolovoza 2007., 14. lipnja 2008., i 26. rujna 2009., te I. G. 9. listopada 2011., 7. travnja 2012., 29. rujna 2012., i 18. rujna 2013., utvrđeno je iz potvrda od 15. studenog 2014. (list 37 do 39).

Da je na D. zamolbu tuženiku posudila 50.000,00 EUR, da je po I. G. u tri navrata dobila godišnje kamate od po 3.000,00 EUR, da joj je na bankovni račun prebačeno 50.000,00 EUR i dio kamata, da se s tuženikom čula telefonski, da ju je tuženik posjetio u Njemačkoj, te da joj je tuženik rekao da je zadužen gradnjom i da će joj novac vratiti kad proda stanove, proizlazi iz Izjave pod prisegom od 10. ožujka 2016. (list 51 i 52).

              Iz obavijesti tužiteljice od 11. i 18. ožujka 2014., i od 19. studenog 2014., proizlazi da je tuženik upozoren da osim 6.000,00 EUR, odnosno 9.000,00 EUR nije imao drugih otplata zajma po Ugovoru od 24. travnja 2003., da je tužiteljica razgovarala s D. K. i I. G. i da su netočne tuženikove tvrdnje da je godišnje plaćao kamatu po 3.000,00 EUR, da je 17. listopada 2014., zaprimljena uplata od 53.000,00 EUR, te da tužiteljica raskida navedeni Ugovor o zajmu i poziva tuženika da plati preostali dug do 30. lipnja 2014., koji rok je produljen do 3. prosinca 2014. (list 10 do 12, 17, 18, 22 do 24).

Iskaz tužiteljice je proturječan sam sebi i drugim provedenim dokazima, konfuzan je, nelogičan i neprihvatljiv. Jer, tužiteljica iskazuje da je D. K. bez njezinog znanja otuđila i pohranila prometnu dozvolu, te da uopće nije znala da je D. otuđila tu dozvolu. Zatim, unatoč tome što je Ugovor o zajmu zaključen 2003., a I. G. stariji, njezin poslovni partner umro još 1991., tužiteljici je nerazumljivo pitanje „kada joj je usvojenik I. G., u ime tuženika M. K., predao novčane iznos na ime kamata po Ugovoru o zajmu, o kojim novčanim iznosima se radilo, te je li G. dala pisanu potvrdu o primitku tih novčanih iznosa“, iz razloga što se i otac i sin zovu I. G.. Potom, nije logično da tužiteljica, kao osoba s višedesetljetnim poslovnim iskustvom, ne razumije pitanje o kamatama. Tužiteljica je pred Prvostupanjskim sudom u Minhenu 11. ožujka 2020., iskazala da od Ivana nije dobila kamate, dok je u svojoj Izjavi pod prisegom od 10. ožujka 2016., ustvrdila da je po I. G. u tri navrata dobila godišnje kamate od po 3.000,00 EUR. Neprihvatljiv je i nerazumljiv dio tužiteljičinog iskaza u kom navodi da je gospodinu G. predala priznanicu, a ne potvrdu o iznosima, kao i da od gospodina G. nije dobila nikakav novac. Konfuzna je i tvrdnja tužiteljice da više ne zna od koga je dobila novčane iznose, da misli da ih je dobila od D. i da nije izdala nikakve pisane potvrde. Tužiteljičina tvrdnja da je Đ. C. poklonila kamate je u suprotnosti s iskazom svjedoka C., koji je izričit da je tužiteljici uredno vraćao kamatu. Ne stoji ni navod tužiteljice da je „gospodin K. otvorio auto-školu i ponovno je uzeo novac bez da me je pitao“, i to stoga što Auto školu nije otvorio tuženik već Z. K., te što je sporno koji je to K. ponovno „uzeo novac“ bez da je pitao tužiteljicu. Nadalje, saslušanjem svjedoka je utvrđeno da su obitelji K., G. i K. bili bliski i posjećivali se, a tužiteljica iskazuje da s M. G. nije imala ništa, dok iz tužiteljičine evidencije proizlazi da je za 2004., 2005., i 2006., tuženik platio ugovorene kamate, a M. G. i Potvrda (list 37) dokazuju da je upravo M. G. predala tužiteljici tuženikov novac za kamate za naznačene godine. Nije uvjerljiva ni tvrdnja tužiteljice da, zbog toga što je držala da tuženik i ne može platiti dug, nije reagirala na višegodišnje neplaćanje tuženika, pa ovaj navod sud smatra izlikom.

 

Sud je povjerovao iskazu svjedoka D. K., nalazeći da je nepristran, detaljan i uvjerljiv. Naglašava se da je D., posvojena kćerka tužiteljice, da je sastavila predmetni Ugovor o zajmu, i decidirano potvrdila da je tužiteljica odobrila tuženiku da redovne kamate na zajam za 2010., plati kad bude mogao, bez penalizacije. Nepristranost D. K. proizlazi i iz činjenice da nakon što je tuženik dobio opomenu za zajam, unatoč zamolbi tuženika, nije s tužiteljicom razgovarala o rokovima i načinu otplate preostalog duga, dakle, nije tendenciozno zastupala interese tuženike, niti je bilo što činila kontra svoje posvojiteljice.

 

Iskaz tuženika, svjedoka I. G., Đ. C. i M. G., sud ocjenjuje uvjerljivim, razložnim, realnim i istinitim.

Iako nemaju neposrednih saznanja o zajmu koji je tuženik dobio od tužiteljice, sud je povjerovao iskazima svjedoka Ž. K., G. K. i Z. K. u dijelu u kojem opisuju ukupne relacije obitelji K., G. i K..

 

Cijeneći svaki dokaz zasebno i u svezi s drugim provedenim dokazima, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), sud je izveo zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Nije sporno da je tužiteljica pozajmila tuženiku 50.000,00 EUR, da je ugovorena redovna kamata u visini od 6% godišnje, te da se povrat ograničava na najviše 10.000,00 EUR godišnje. No, tim Ugovorom od 24. travnja 2003., nije određeno do kada se zajam ima vratiti, te odnosi li se godišnji povrat na glavnicu i/ili na kamate. Sporno je i je li utemeljen tuženikov prigovor zastare i je li tužiteljica odobrila tuženiku da kamate za 2010., i 2011., plati nakon dospijeća i bez penalizacije.

 

Prije svega, tuženik je 17. listopada 2014., platio glavnicu od 50.000,00 EUR, kao i posljednju tranšu redovne kamate. Tužiteljica priznaje tuženikove uplate godišnje kamate 2004., 2005., i 2006., a prema potvrdi od 15. studenog 2014., novac po toj osnovi joj je predala M. G.. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka D. K. i I. G., te tuženika saslušanog kao stranke, što konkludira da je tuženik platio dospjele ugovorne kamate i za preostale godine. Ovo stoga, što je tužiteljici novac na ime ugovornih kamata od tuženika uručila posvojena kćerka D. 2007., 2008., i 2009., posvojeni sin I. G. 2011., 2012., i 2013. Pri tome, D. K. potvrđuje iskaz tuženika o tome da se tužiteljica suglasila da tuženik kamatu za 2010., plati kad bude mogao i bez zateznih kamata zbog kašnjenja. Također, svjedok I. G. je potvrdio da je tužiteljici uručio novac tuženika 2011., 2012., i 2013. Nije dvojbeno da svjedok G. nije mogao sa sigurnošću potvrditi je li novac koji je preuzeo od tuženika u travnju 2012., predao tužiteljici ili ne, kao i da o tome tuženik ništa ne zna. Sud cijeni da je činjenica da su u kuću djevojke, sada supruge I. G., upali pljačkaši i vezali je, doista izrazito stresna situacija i da je svjedok opravdano dao prioritet tom događaju. Nastavno, okolnost da tužiteljica do daljnjeg nije odlučila hoće li prihvatiti da joj posvojeni sin dao 3.000,00 EUR ili ne, govori o negativnoj fokusiranosti tužiteljice isključivo na tuženika.

 

U svakom slučaju, I. G., D. K. i M. G. nemaju razloga i ni na koji način nisu motivirani sebe dovoditi u delikatnu situaciju i lažno svjedočiti da su, u ime tuženika, tužiteljici predali novac za ugovorene kamate.

Redovne ugovorene kamate dospijevaju do konca tekuće godine. Tuženik je kamate za 2011., platio u travnju 2012. Sve i da tuženik nije imao suglasnost tužiteljice za plaćanje tih kamata sa zakašnjenjem, s obzirom na to da je tužba podnesena 10. rujna 2015., to je, sukladno odredbama paragrafa 195. i 199. Građanskog zakonika, osnovan tuženikov prigovor zastare.

 

Tužiteljica nije ponudila dokaze iz kojih bi proizlazio razlog za raskid Ugovora o zajmu od 24. travnja 2003. Ovo stoga, što Ugovor ne sadrži rok za povrat zajma, a tuženik je uredno plaćao redovnu godišnju kamatu, s iznimkom 2010., kada je tužiteljica dala suglasnost da tuženik plati te kamate kad bude u mogućnosti i to bez ikakvih zateznih kamata.

 

Nalazeći da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, sud je riješio da se neće provoditi dokaz saslušanjem svjedoka G. G. i J. F., neće se tužiteljica neposredno saslušavati, te se neće pribavljati audio zapis zamoljenog suda u Minhenu s ročišta od 11. ožujka 2020.

Slijedom izloženog, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice.

Sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14,118/14 i 107/15) i Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19), sud tuženiku priznaje trošak za sastav četiri obrazložena podneska od 22. rujna 2015., 11. travnja 2016., 16. svibnja 2016., i od 15. svibnja 2018., u iznosu od po 3.125,00 kn - Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 42 Tarife, za zastupanje na ročištima 7. prosinca 2015., 26. siječnja 2016., 29. ožujka 2016., i 5. svibnja 2016., u iznosu od po 3.125,00 kn - Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 42. Tarife, za zastupanje na ročištima 19. listopada 2018., 11. ožujka 2020., i 28. siječnja 2021., u iznosu od po 2.500,00 kn - Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu 15. studenog 2019., u iznosu od 625,00 kn - Tbr. 9. t. 5., na zastupanje na ročištu za objavu iznos od 1.250,00 kn - Tbr. 9. t. 3. Tarife, za sastav žalbe u iznosu od 3.096,00 kn - Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 42. Tarife,

za izbivanje iz pisarnice za ročišta u Minhenu 15. studenog 2019., i 11. ožujka 2020., u iznosu od po 1.750,00 kn- Tbr. 35. Tarife, na ime putnog troška za dva odlaska u Minhen na ročišta 15. studenog 2019., i 11. ožujka 2020., u iznosu od po 1.000,00 kn i trošak smještaja 5.000,00 kn - Tbr. 45. Tarife, odnosno ukupno 47.971,00 kn. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici, pa je tužiteljica dužna platiti tuženiku trošak postupka u iznosu od 47.971,00 kn. Odluka o parničnom trošku je zasnovana na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

 

Na osnovi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Slatini 26. veljače 2021.

 

Sutkinja             

 

Marica Bićanić

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka.

 

DNA:

1. Punom. tužitelja: B. I., odvjetnik iz S.,
2. Punom. tuženika: I. S., odvjetnik iz S..