1

Poslovni broj: 7 UsI-1145/2020-9

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 UsI-1145/2020-9

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja I. j.d.o.o., N. G., kojega zastupa opunomoćenik R. D., odvjetnik u odvjetničkom društvu J. i dr. j.t.d., N. G., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojega zastupa službena osoba K. T., dipl. oec., radi poreznoga nadzora, 26. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/19-01/73, URBROJ: 513-04-20-2 od 31. kolovoza 2020. i poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Slavonski Brod KLASA: UP/I-471-02/18-01/166, URBROJ: 513-07-12/18-6 od 26. studenoga 2018.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/73, URBROJ: 513-04-20-2 od 31. kolovoza 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Slavonski Brod KLASA: UP/I-471-02/18-01/166, URBROJ: 513-07-12/18-6 od 26. studenoga 2018., kojim je tužitelju utvrđena manje obračunata obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. u iznosu od 80.435,63 kn s pripadajućom kamatom i za razdoblje od 1. siječnja do 28. veljače 2018. u iznosu od 9.456,04 kn s pripadajućom kamatom te je tužitelju naložena uplata navedenih iznosa s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na uvećanje porezne obveze.

 

 

Tužitelj u tužbi navodi kako je na zapisnik o provedenom poreznom nadzoru izjavio prigovor, no da prvostupanjsko tijelo ne analizira navode iz prigovora, već opetovano citira svoja pravna shvaćanja i činjenice utvrđene zapisnikom o poreznom nadzoru. Ističe kako pravno shvaćanje iz presude Europskoga suda pravde broj: C-255/02 od 21. veljače 2006. u predmetu Halifax i dr. nije primjenjivo u konkretnom slučaju, kao što nije ispravno niti tuženikovo tumačenje Šeste direktive Vijeća o PDV-u br. 2006/112/EZ, jer se ta presuda i Šesta direktiva primjenjuju samo na isporuke dobara ili pružanje usluga uz naknadu, odnosno da bi se primijenile odredbe Direktive i pravno shvaćanje iz presude broj: C-255/02, moralo bi se raditi o poduzetoj načelno dopuštenoj isporuci roba i usluga, čiji je prikriveni cilj dobivanje porezne povlastice. Ukazuje kako niti tužitelj niti povezano društvo K. j.d.o.o. u nadziranom razdoblju nisu međusobno vršili nikakve isporuke dobara i usluga niti su međusobno poslovali s ciljem stvaranja umjetnih uvjeta radi korištenja poreznih povlastica, a da bi se radilo o isporuci dobara u smislu Šeste direktive moralo je nesporno biti utvrđeno da je porezni obveznik izvršio prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika, dok konkretne radnje tužitelja nemaju karakter isporuke roba i usluga i kao takve se ne mogu ocjenjivati jesu li poduzete s ciljem zlouporabe poreznoga sustava. Napominje kako odluka tužitelja u pogledu provedbe vlastitoga poslovanja, odnosno mirovanja poslovanja ne može sama po sebi biti predmetom poreznoga nadzora niti se takva poslovna odluka može smatrati isporukom dobara i usluga koja je predmetom primjene Direktive. Iznosi kako je za primjenu Šeste direktive i pravnoga shvaćanja iz presude Europskoga suda pravde broj: C-255/02 od 21. veljače 2006. uvijek potrebno da se radi o radnjama koje predstavljaju isporuke dobara i usluga, a da i samo porezno tijelo potvrđuje kako ponašanje tužitelja ne predstavlja prekršaj ili nedopuštenu radnju. Naglašava kako iz utvrđenoga činjeničnog stanja nesporno proizlazi da radnje tužitelja nemaju karakter isporuka dobara i usluga između tužitelja i društva K. j.d.o.o. pa stoga te radnje ne mogu biti predmetom ocjenjivanja poreznoga tijela, jer takav predmet mogu biti samo načelno dopuštene isporuke dobara i usluga, a pravno je nemoguće da tužitelj, nakon što uđe u sustav PDV-a i svoju gospodarsku aktivnost stavi u mirovanje, prenese gospodarsku djelatnost na društvo K. j.d.o.o., koje predstavlja drugi gospodarski subjekt. Navodi kako nigdje nije propisana mogućnost prijenosa gospodarske djelatnosti s jednoga trgovačkog društva na drugo u situaciji kada oba društva postoje kao poslovni subjekti, kako promjena poslodavca zavisi od volje radnika, a ne od volje staroga poslodavca, kako najam poslovnoga prostora drugom društvu ne ovisi o volji tužitelja, već o volji treće osobe – najmodavca te da su tužitelj i društvo K. j.d.o.o. dva odvojena poslovna subjekta, koji odluke o poslovanju i mirovanju poslovanja donose autonomno, u skladu sa svojim tržišnim probicima. Ističe kako se, uz objektivni uvjet i subjektivni element, za primjenu presude Europskoga suda pravde broj: C-255/02 kumulativno mora ispuniti i uvjet novčanoga tijeka, odnosno plaćanja usluga između povezanih društava s ciljem prijenosa profita prema matičnom društvu, koji uvjet nije ispunjen, jer se radilo o autonomnim poslovnim odlukama koje ne mogu biti predmetom poreznoga nadzora. Ukazuje kako u odnosu na tužitelja egzistiraju pravomoćna rješenja kojima je utvrđeno da tužitelj prestaje biti obveznik PDV-a s 31. prosinca 2015. i 31. prosinca 2017., a da je pogrešna pravna ocjena poreznoga tijela kako je tužitelj svojim načinom poslovanja zloupotrijebio porezni sustav i ostvario poreznu prednost. S obzirom na navedeno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/73, URBROJ: 513-04-20-2 od 31. kolovoza 2020. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Slavonski Brod KLASA: UP/I-471-02/18-01/166, URBROJ: 513-07-12/18-6 od 26. studenoga 2018.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Dana 19. veljače 2021. pred ovim sudom je održana rasprava na koju je za tužitelja pristupio opunomoćenik M. V., odvjetnik u odvjetničkom društvu G. & p. d.o.o., Pisarnica O., po zamjeničkoj punomoći koju je predao u spis, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.).

Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja ostao je pri navodima tužbe i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je predložio saslušanje odgovorne osobe tužitelja I. C., na okolnost poslovanja tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 28. veljače 2018. Također je zatražio trošak upravnoga spora za sastav tužbe i pristup ročištu od 19. veljače 2021. u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn.

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te sve isprave koje prileže istome.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Člankom 2. točkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16.) propisano je da se ovim Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose sljedeća direktiva Europske unije: - Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 11. 12. 2006.) kako je zadnje izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2016/1065 od 27. lipnja 2016. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u vezi s tretmanom vrijednosnih kupona (SL L 177, 1. 7. 2016.) (dalje: Direktiva Vijeća 2006/112/EZ).

              Odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je kako je predmet oporezivanja PDV-om: 1. isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, 2. stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu: a) porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona, b) u slučaju novih prijevoznih sredstava, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV-om u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom a) i b) ovoga Zakona ili bilo koja druga osoba koja nije porezni obveznik, c) u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama, ako se trošarina na stjecanje unutar Europske unije obračunava u tuzemstvu u skladu sa propisima koji uređuju trošarine, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV-om, u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkama a) i b) ovoga Zakona, 3. obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koje obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, 4. uvoz dobara.

              Iz odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi kako je »porezni obveznik« u smislu ovoga Zakona svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.

              Prema odredbi članka 77. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost svaka osoba mora Poreznoj upravi prijaviti početak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika, odnosno mora se prijaviti u registar obveznika PDV-a ako je vrijednost njezinih isporuka u prethodnoj kalendarskoj godini prešla iznos iz članka 90. stavka 1. ovoga Zakona. Porezni obveznik koji

obavlja transakcije unutar Europske unije obvezan je od Porezne uprave zatražiti izdavanje PDV identifikacijskog broja na propisanom obrascu. Porezni obveznik obvezan je Poreznoj upravi prijaviti svaku promjenu ili prestanak obavljanja djelatnosti.

              U skladu s odredbom članka 85. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju (stavak 1.). Porezni obveznik prijavu PDV-a iz stavka 1. ovoga članka mora predati nadležnoj ispostavi Porezne uprave prema svome sjedištu odnosno prebivalištu ili uobičajenom boravištu na propisanom obrascu do 20-og dana u mjesecu koji slijedi po završetku razdoblja oporezivanja iz članka 84. stavaka 1., 2. i 4. ovoga Zakona (stavak 6.).

              Sukladno odredbi članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost »malim poreznim obveznikom« u smislu ovoga Zakona smatra se pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini nije bila veća od 300.000,00 kuna.

              Člankom 9. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) propisano je da su sudionici porezno-pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri (stavak 1.). Postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom (stavak 2.). Ministar financija pravilnikom propisuje način postupanja u dobroj vjeri (stavak 3.).

              Odredbom članka 11. stavka 1. Općega poreznog zakona propisano je kako se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.

              Iz odredbe članka 126. Općega poreznog zakona proizlazi kako se o poreznom nadzoru sastavlja zapisnik (stavak 1.). Na zapisnik o poreznom nadzoru porezni obveznik ima pravo podnijeti prigovor u roku koji ne može biti kraći od pet dana, a niti dulji od dvadeset dana, računajući od dana primitka zapisnika (stavak 3.). Porezno tijelo dužno je razmotriti prigovor na zapisnik, te ako prigovor ne usvoji, razloge neusvajanja treba navesti u obrazloženju poreznog rješenja (stavak 4.). Na temelju činjenica navedenih u zapisniku i u dopunskom zapisniku o poreznom nadzoru donosi se porezno rješenje (stavak 6.).

              Člankom 4. Pravilnika o provedbi Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 30/17.) propisano je da porezni obveznik postupa u dobroj vjeri sukladno članku 9. Zakona na način da daje istinite i potpune podatke o svim činjenicama koje su poreznom tijelu potrebne za obračun, utvrđivanje i naplatu poreza (stavak 1.). Porezni obveznik postupa u dobroj vjeri sukladno članku 9. Zakona na način da obračunava i plaća porez u iznosu, na način i u roku sukladno propisu ili nalogu poreznog tijela (stavak 2.).

              Sukladno članku 2. stavku 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ sljedeće transakcije podliježu PDV-u: (a) isporuka robe koju obavlja porezni obveznik koji djeluje kao takav na teritoriju države članice u zamjenu za plaćanje; (b) stjecanje robe unutar Zajednice na teritoriju određene države članice uz naknadu od strane: i. poreznog obveznika koji djeluje kao takav ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, kad je prodavatelj porezni obveznik koji djeluje kao takav a koji nema pravo na izuzeće za mala poduzeća iz članaka od 282. do 292. i koji nije obuhvaćen člancima 33. ili 36.; ii. u slučaju novih prijevoznih sredstava, poreznog obveznika ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, čija druga stjecanja ne podliježu PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1., ili bilo koje druge osobe koja nije porezni obveznik; iii. u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama kad se obračunava trošarina na stjecanje unutar Zajednice u skladu s Direktivom 92/12/EEZ unutar teritorija određene države članice, poreznog

obveznika, ili pravne osobe koja nije porezni obveznik, čija druga stjecanja ne podliježu PDV-u u skladu s člankom 3. stavkom 1.; (c) isporuka usluga uz naknadu na teritoriju određene države članice koju obavlja porezni obveznik koji djeluje kao takav; (d) uvoz robe.

              Prema odredbi članka 9. Direktive Vijeća 2006/112/EZ „porezni obveznik” znači svaka osoba koja samostalno provodi gospodarsku aktivnost na bilo kojem mjestu, bez obzira na svrhu ili rezultate te aktivnosti. Sve aktivnosti proizvođača, trgovaca ili osoba koje pružaju usluge, uključujući rudarstvo i poljoprivredne aktivnosti i aktivnosti samostalnih profesija, smatraju se „gospodarskom aktivnošću”. Korištenje materijalne ili nematerijalne imovine radi ostvarivanja prihoda, na kontinuiranoj osnovi, posebno se smatra gospodarskom aktivnošću (stavak 1.). Uz osobe navedene u stavku 1., svaka osoba koja, na povremenoj osnovi, isporučuje novo prijevozno sredstvo, koje kupcu otprema ili prevozi prodavatelj ili kupac ili se ono otprema ili prevozi u ime prodavatelja ili kupca na odredište izvan teritorija određene države članice no unutar teritorija Zajednice, smatra se poreznim obveznikom (stavak 2.).

              U skladu s odredbom članka 14. stavka 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ „isporuka robe” znači prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom kao vlasnik.

              Prema odredbi članka 24. stavka 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ „isporuka usluga” znači svaka transakcija koja ne čini isporuku robe.

              Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Slavonski Brod, Služba za nadzor kod tužitelja izvršila porezni nadzor, o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471-02/18-01/96, URBROJ: 513-07-12-18-2 od 25. rujna 2018.

              Tužitelj je na označeni zapisnik od 25. rujna 2018. izjavio prigovor, kojega prvostupanjsko porezno tijelo nije prihvatilo te je potom donijelo označeno porezno rješenje od 26. studenoga 2018., na koje se tužitelj žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 31. kolovoza 2020.

              Tijekom postupka poreznoga nadzora porezno tijelo je utvrdilo kako tužitelj i trgovačko društvo K. j.d.o.o. kao povezane osobe obavljaju istu gospodarsku djelatnost, kako su osnivači i odgovorne osobe u oba društva I. S. i I. C., kako oba društva imaju sjedište u N. G., kako niti jedno od tih društava nema dugotrajnu imovinu i opremu u vlasništvu društva, već je ista u najmu od istoga najmodavca te kako zaposleni djelatnici prelaze iz jednoga društva u drugo, ovisno koje obavlja gospodarsku djelatnost.

              Nadzorom je također utvrđeno kako je tužitelj, prema predočenim poslovnim knjigama (glavnoj knjizi, bruto bilanci i izvodima žiro-računa), ostvario promet od obavljanja gospodarske djelatnosti i to u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. u iznosu od 0,00 kn, u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. u iznosu od 685.288,00 kn, u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. u iznosu od 0,00 kn te u razdoblju od 1. siječnja do 28. veljače 2018. u iznosu od 113.459,00 kn.

              Uvidom u evidencije Porezne uprave utvrđeno je kako je tužitelj prvostupanjskom poreznom tijelu podnio zahtjev za ulazak u sustav PDV-a i to od 1. siječnja 2015. i od 1. siječnja 2017.

              Kako tužitelj u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. nije obavljao gospodarsku djelatnost i nije ostvario promet veći od 230.000,00 kn, podnio je prvostupanjskom poreznom tijelu zahtjev za izlazak iz sustava PDV-a, a kako tužitelj i u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. nije obavljao gospodarsku djelatnost i nije ostvario promet veći od 230.000,00 kn, također je podnio prvostupanjskom poreznom tijelu zahtjev za izlazak iz sustava PDV-a, dok istovremeno tužitelj nije brisan ili zatvoren u sudskom registru.

              Prema tome, poreznim nadzorom je utvrđeno kako je tužitelj poslovao u 2014. godini i

prešao je prag za ulazak u sustav PDV-a (230.000,00 kn) te je poreznom tijelu podnio zahtjev za upis u sustav PDV-a od 1. siječnja 2015., dok u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. nije obavljao registriranu gospodarsku djelatnost te je podnio zahtjev za izlazak iz sustava PDV-a, a isti postupak ponavlja i u idućim godinama – 2016. i 2017. godini.

              Iz odredbi članka 77. stavka 1. i članka 90. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezno tijelo je zaključilo kako mali porezni obveznici, osim što nemaju obvezu obračunati PDV na obavljene isporuke, nemaju niti pravo na odbitak PDV-a koji su im zaračunali drugi porezni obveznici te stoga plaćaju PDV kao i bilo koji drugi krajnji potrošač te im trošak nabave čini cijena s PDV-om.

              Porezno tijelo je istaknulo da se ulazak u sustav PDV-a temelji na vrijednosti isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini te za ulazak nije relevantna činjenica da porezni obveznik u tekućoj godini nije obavljao isporuke, dok trgovačko društvo i dalje postoji, odnosno nije zatvoreno pa je stoga tužitelj, neovisno o tome što u 2015. i 2017. godini nije obavljao isporuke, morao biti upisan u sustav PDV-a po službenoj dužnosti.

              Sijedom navedenoga, porezno tijelo je utvrdilo kako iznesene radnje rezultiraju činjenicom da u trenutku kada tužitelj na temelju ostvarenih prihoda ispunjava uvjete za ulazak u sustav PDV-a, isti prestaje s obavljanjem djelatnosti u svom društvu te prenosi gospodarsku djelatnost i prijavljuje radnike u društvo K. j.d.o.o., koje kao novi porezni obveznik započinje, odnosno nastavlja s radom u istim uvjetima, a nije obveznik PDV-a i ne obračunava PDV na isporuke dobara i usluga, jer koristi institut maloga poreznog obveznika iz članka 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

              Iz navedenih radnji porezno tijelo je zaključilo kako je zadovoljen prvi uvjet iz presude Halifax i dr., neovisno o formalnoj primjeni uvjeta iz odredbi Direktive Vijeća 2006/112/EZ i nacionalnih propisa kojima je ona provedena u nacionalno zakonodavstvo koji se tiču oporezivih isporuka, da se ostvaruje porezna prednost čije je ostvarenje suprotno svrsi tih odredbi.

              Također, porezno tijelo je zaključilo kako je ovaj oblik izbjegavanja poreza putem agresivnoga poreznog planiranja u suprotnosti s duhom zakona, jer se iskorištavaju zakonska rješenja za svrhe za koje ih zakonodavac nije predvidio. Porezni obveznici zloupotrebljavaju pozitivne zakonske propise koji im omogućuju lakše i brže pokretanje poduzetništva kroz j.d.o.o. te kroz njega koriste mogućnost instituta maloga poreznog obveznika iz članka 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i ne ulaze u sustav PDV-a prilikom osnivanja.

              Naime, kada se u društvu K. j.d.o.o. ostvare uvjeti za ulaz u sustav PDV-a po sili zakona propisani člankom 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, osniva se novo društvo – društvo tužitelja, koje nastavlja s radom u istim uvjetima, dok prethodno društvo K. j.d.o.o., koje je prenijelo sredstva i zaposlenike na tužitelja prestaje s obavljanjem registrirane djelatnosti i svoje poslovne aktivnosti svodi na minimum.

              Iz navedenoga proizlazi da je osnovni cilj poduzetih radnji ostvarivanje porezne prednosti i time nelojalne prednosti na tržištu, jer nije postignuta nikakva stvarna ekonomska svrha (u razdoblju poslovanja oba društva – tužitelja i K. j.d.o.o. nisu se promijenili uvjeti poslovanja, odnosno dobavljači, naknade po ugovorima, radnici, direktori, poslovni prostor, knjigovodstveni servis, vizualni identitet cvjećarnice i dr.), čime je ostvaren drugi uvjet zlouporabe prava iz presude Halifax i dr.

              Naime, u smislu presude Europskoga suda pravde broj: C-255/02 od 21. veljače 2006. u predmetu Halifax (i dr. C-196/04 i C-251/16) navedeni postupci predstavljaju zlouporabu zakonskih propisa jer nisu ostvarili nikakvu stvarnu ekonomsku svrhu, već je njihov osnovni cilj izbjegavanje plaćanja PDV-a.

              S obzirom na izneseno, porezno tijelo je nadalje zaključilo kako između poreznih

obveznika – tužitelja i društva K. j.d.o.o. postoji kontinuitet u obavljanju djelatnosti na način da društvo koje je poslovalo u prethodnoj poslovnoj godini prenosi poslovanje u drugo društvo, koje nije u sustavu PDV-a, u svrhu ostvarivanja porezne prednosti, odnosno s namjerom izbjegavanja, iskazivanja, obračunavanja i plaćanja PDV-a te da njihovo obavljanje djelatnosti ustvari predstavlja jednu gospodarsku aktivnost (jedan poduzetnik – jedan poslovni prostor – jedna gospodarska cjelina).

              Prema tome, tužitelj je u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. i od 1. siječnja do 28. veljače 2018. ostvario poreznu prednost primjenom postupka oporezivanja za male porezne obveznike propisanu člankom 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, što je u suprotnosti s ciljem i svrhom tih odredbi, kao što je to utvrđeno i u presudi Halifax i dr., dok sporne transakcije imaju obilježje zlouporabe prava, jer je izvršena gospodarska aktivnost otvaranja novih društava kojoj je svrha ostvarivanje porezne prednosti, što proizlazi iz cjelokupnoga činjeničnog konteksta.

              Nadalje, prvostupanjsko porezno tijelo je, otklanjajući navode iz prigovora tužitelja izjavljenoga protiv označenoga zapisnika od 25. rujna 2018., navelo kako osnivanje novih društava pod institutom malih poreznih obveznika u svrhu izbjegavanja plaćanja PDV-a ne predstavlja isporuke ili gospodarsku djelatnost koja se poduzima za unapređenje gospodarske aktivnosti, na koju se odnose odredbe Direktive Vijeća 2006/112/EZ (članak 2. stavak 1., članak 9. stavak 1. i 2., članak 14. i članak 24.), kada se ista ostvaruje isključivo radi dobivanja porezne povlastice, bez ikakvoga drugog gospodarskog cilja.

              U presudi Europskoga suda pravde Halifax i dr. utvrđeno je postojanje zlouporabe prava u području PDV-a, koja je dovela do oporezivanja poreznoga obveznika kod kojega je utvrđeno da nije na odgovarajući način koristio odredbe nacionalnoga zakonodavstva, odnosno u njoj su prvi puta utvrđeni uvjeti postojanja načela zabrane zlouporabe prava u području PDV-a. Postupkom je utvrđeno ostvarenje porezne prednosti koja je u suprotnosti s ciljem koji se želi ostvariti tim odredbama, usprkos formalnoj primjeni uvjeta koji su predviđeni odredbama Direktive Vijeća 2006/112/EZ i mjerodavnoga nacionalnog zakonodavstva.

              Izravna primjena načela zabrane zlouporabe prava u području PDV-a, istaknuta u presudi Halifax i dr., korištena je i u presudi Europskoga suda pravde broj: C-251/16 u predmetu Edward Cussens, Jennings & Kinsgston u kojem je Europski sud pravde potvrdio da u području PDV-a postoji načelo zabrane zlouporabe, dok se načelo zabrane zlouporabe prava po principu Halifax i dr. primjenjuje i na druge vrste poreza (kao npr. u presudi Europskoga suda pravde broj: C-196/04 u predmetu Cadbury Schweppws Overseas Ltd.).

              Porezno tijelo je istaknulo kako je zlouporaba poreznoga sustava kojom porezni obveznici nastoje steći prednost na tržištu nedopušteno porezno ponašanje, koje je potvrđeno presudama Europskoga suda pravde, obvezujućim za sve države članice Europske unije pa tako i za Republiku Hrvatsku.

              U predmetu Halifax i dr. Europski sud pravde presudio je kako postoji zlouporaba radnji u području PDV-a ako su ispunjeni slijedeći uvjeti: - da se dotičnim (promatranim) radnjama, neovisno o formalnoj primjeni uvjeta iz odredbi Direktive Vijeća 2006/112/EZ (Šeste direktive) i nacionalnih propisa kojima je ona provedena, ostvaruje porezna prednost čija bi dodjela bila suprotna svrsi tih odredbi (objektivni uvjet), - da se na temelju više objektivnih čimbenika utvrdi kako je osnovni cilj poduzetih radnji ostvarenje porezne prednosti i time nelojalna prednost na tržištu (subjektivni uvjet), - treći kriterij primjenjuje se na novčani tijek, odnosno na plaćanje usluga između povezanih društava, koje se može promatrati kao prijenos profita matičnom društvu.

              Objektivni uvjet odnosi se na pravnu svrhu kojoj je zakonodavac težio i na to je li ispunjena, a subjektivni uvjet odnosi se na svrhu izvršenih radnji.

              Porezno tijelo je zaključilo kako se činjenica da je matični gospodarski subjekt odlučio preseliti određena sredstva neophodna za obavljanje svoje djelatnosti (zaposlenike i poslovni prostor) na društvo koje nije u sustavu PDV-a, sa svrhom smanjenja poreznoga tereta, utvrđuje u svijetlu brojnih objektivnih čimbenika, čiji je cilj stjecanje porezne prednosti koja nije sukladna cilju zakonodavstva, kao što je to utvrđeno u presudi Halifax i dr. Jedina svrha izvršenih radnji, koje se mogu promatrati kao sustav jedan poduzetnik – jedan poslovni prostor – jedna gospodarska djelatnost, je bila ostvarivanje porezne prednosti.

              Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako su pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/73, URBROJ: 513-04-20-2 od 31. kolovoza 2020. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Slavonski Brod KLASA: UP/I-471-02/18-01/166, URBROJ: 513-07-12/18-6 od 26. studenoga 2018. zakonita.

              Prvenstveno, nisu osnovani navodi tužitelja kako prvostupanjsko porezno tijelo nije na valjani način analiziralo navode tužitelja iz prigovora protiv označenoga zapisnika od 25. rujna 2018., kada je porezno tijelo razloge neusvajanja prigovora valjano i iscrpno iznijelo u obrazloženju spomenutoga poreznog rješenja od 26. studenoga 2018., sukladno citiranoj odredbi članka 126. stavka 4. Općega poreznog zakona, na način kako je to ranije opisano.

              Nadalje, tužitelj u tužbi osporava primjenu Direktive Vijeća 2006/112/EZ i pravnoga shvaćanja iz presude Europskoga suda pravde broj: C-255/02 od 21. veljače 2006. (predmet Halifax i dr.), jer smatra da između tužitelja i društva K. j.d.o.o. nije bilo nikakvih isporuka dobara ili usluga niti su ta društva međusobno poslovala s ciljem stvaranja umjetnih uvjeta radi korištenja poreznih povlastica.

Također, ističe kako između tužitelja i društva K. j.d.o.o. nije bilo novčanoga tijeka, što je jedan od kumulativnih uvjeta za primjenu pravnoga shvaćanja iz presude Halifax i dr., a da autonomne poslovne odluke trgovačkih društava ne mogu biti predmetom poreznoga nadzora, tim više što i samo porezno tijelo potvrđuje kako opisano ponašanje tužitelja ne predstavlja prekršaj ili nedopuštenu radnju.

Suprotno tome, sud je utvrdio kako je ispunjen i treći sporni kriterij iz presude Halifax i dr., koji se odnosi na novčani tijek, odnosno na plaćanje usluga između povezanih društava, koje se može promatrati kao prijenos profita.

Ovo stoga što je tužitelj preselio određena sredstva nužna za obavljanje svoje djelatnosti (isti zaposlenici i poslovni prostor) na društvo K. j.d.o.o., koje nije tada bilo u sustavu PDV-a, sa svrhom smanjenja poreznoga tereta i s ciljem stjecanja porezne prednosti – izbjegavanja plaćanja PDV-a na ranije opisani način, s time što se izvršene radnje mogu promatrati kao sustav jedan poduzetnik – jedan poslovni prostor – jedna gospodarska djelatnost.

Opisanim postupanjem tužitelj nije postupio samo na način da je ispunio uvjete iz spomenute presude Halifax i dr. (objektivni uvjet – ostvarenje porezne prednosti koja je suprotna svrsi odredbi Direktive Vijeća 2006/112/EZ i nacionalnih provedbenih propisa, subjektivni uvjet – osnovni cilj poduzetih radnji je ostvarivanje porezne prednosti i posljedično tome nelojalne prednosti na tržištu te gore opisani uvjet novčanoga tijeka), već je postupio i protivno obvezi postupanja sudionika porezno-pravnoga odnosa u dobroj vjeri, koja obveza je izražena u odredbi članka 9. Općega poreznog zakona te razrađena u odredbi članka 4. Pravilnika o provedbi Općega poreznog zakona.

Prema tome, nisu osnovani navodi tužitelja kako nije opisanim postupanjem zloupotrijebio porezni sustav i ostvario poreznu prednost pa da stoga u odnosu na njega imaju egzistirati rješenja poreznoga tijela kojim je utvrđeno da tužitelj prestaje biti obveznik PDV-a s 31. prosinca 2015. odnosno s 31. prosinca 2017., jer je tijekom rješavanja ove upravne stvari utvrđeno da je tužitelj, protivno dužnosti postupanja u dobroj vjeri, poduzeo postupke i radnje

kako bi ostvario poreznu prednost na način da se na njega primijeni posebni postupak oporezivanja za male porezne obveznike propisan člankom 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, što je protivno svrsi i smislu tih odredbi te je tužitelj navedenim radnjama ostvario poreznu prednost neobračunavanja i neplaćanja PDV-a i stoga sporne transakcije imaju obilježje zlouporabe prava, uzimajući u obzir cijeli činjenični kontekst te utvrđivanje poreznih činjenica prema njihovoj gospodarskoj biti (članak 11. stavak 1. Općega poreznog zakona).

Stoga je sud, sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.), na raspravi održanoj pred ovim sudom 19. veljače 2021. odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje odgovorne osobe tužitelja I. C., na okolnost poslovanja tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 28. veljače 2018., jer su činjenice u predmetnom postupku poreznoga nadzora utvrđene uvidom u relevantnu poslovnu dokumentaciju i evidencije Porezne uprave pa stoga izjave odgovorne osobe tužitelja ne bi utjecale na drukčije rješavanje ove upravne stvari, imajući u vidu ranije izložene nezakonitosti koje je porezno tijelo utvrdilo kod tužitelja.

              S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

              Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 26. veljače 2021.

 

                                                                                                                         Sutkinja

                                                                                                                                        Blanka Sajter v. r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).