1              Poslovni broj: II Kž-43/2021-5

 

Poslovni broj: II Kž-43/2021-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća, te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. F., zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 154. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog A. F. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 2. veljače 2021. broj Kov-5/2021-6 o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o j e

 

 

Odbija se žalba okrivljenog A. F. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv okrivljenog A. F., zbog teških kaznenih djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. KZ /11. i kaznenog djela nasilja obitelji iz članka 179.a KZ/11 i kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari, na temelju članka 127. stavka 4. u vezi članka 131. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog A. F., iz osnova u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a pod točkom II./ izreke na temelju članka 131. stavak 2. ZKP/08. određeno je da istražni zatvor po navedenom rješenju može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

 

Protiv tog je rješenja žalbu podnio okrivljeni A. F. po branitelju, odvjetniku D. R., s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

 

U skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razmatranje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Okrivljenik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te tvrdi da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, ali argumenti kojima tu povredu obrazlaže u suštini predstavljaju samo razloge za žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nakon razmatranja razloga u pobijanom rješenju te žalbenih navoda, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud na strani okrivljenog A. F. pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., za koju je iznio jasne, valjane i dostatne razloge. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je navedena mjera, nužna i jedina prikladna mjera kojom će se s uspjehom ostvariti svrha istražnog zatvora u svim njezinim segmentima.

 

Osporavajući zaključak prvostupanjskog suda o postojanju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na njegovoj strani, kao posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz te osnove, okrivljenik navodi da sud kod utvrđivanja takove opasnosti nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenice koje idu u korist okrivljeniku, poput činjenice da je prestala zajednica okrivljenika i žrtve, da se žrtva odselila, da ne postoji mogućnost kontakata, te da je okrivljeni veći dio godine u Njemačkoj na radu. Iako je točno da se prvostupanjski sud nije posebno osvrnuo na navedene promijenjene okolnosti na strani okrivljenika, drugostupanjski sud nalazi da kad se iste stave u odnos prema onim okolnostima na strani okrivljenika koje su iznijete u pobijanom rješenju: kriminalna količina, upornost, pojačani stupanj kriminalne volje, bezobzirnost, okrutnost, strah žrtve naspram okrivljenika, to se opravdanim nameće zaključak da iste čine skup okolnosti koje svojom težinom i značajem nadmašuju okolnosti koje bi eventualno mogle ići okrivljeniku u korist. Stoga, iako je sud dužan voditi računa o razmatranju svih okolnosti na strani okrivljenika, ocjena je drugostupanjskog suda da nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja.

 

Promašeno je žaliteljevo pozivanje na praksu Europskog suda za ljudska prava u primijeni odredbe članka 5. stavak 1. točka a) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Naime, žalitelj ističe da je u članku 5. stavak 1. točka a) Konvencije sadržano da se mjere osiguranja okrivljenikove prisutnosti zbog bojazni od ponavljanja djela mogu primijeniti samo u cilju sprječavanja konkretnih i specifičnih kaznenih djela, a koji stav da je sadržan i u presudi Guzzardi protiv Italije od 6. studenog 1980. iz čega žalitelj zaključuje da se pod navedenim misli da se istražni zatvor određuje i produljuje ukoliko je osoba već prije bila osuđivana. Međutim, prema ocjeni drugostupanjskog suda, žalitelj ispušta iz vida da su u članku 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 – dalje u tekstu: Konvencija) razlozi za istražni zatvor navedeni samo primjerice, te da se navedenom odredbom ne ograničava broj razloga za istražni zatvor. Ovo osobito stoga, što se onda ne bi primjerice mogao odrediti niti istražni zatvor zbog opasnosti ometanja kaznenog postupka utjecajem na svjedoke, s obzirom da niti taj razlog za istražni zatvor nije spomenut u odredbi članka 5. stavak 1. točka a) Konvencije, a taj razlog za istražni zatvor poznaju pravni sustavi svih zemalja potpisnica Konvencije. Stoga, suprotno tvrdnji žalitelja dosadašnja osuđivanost nije jedini i isključivi kriterij za primjenu mjere istražnog zatvora, već je to sveukupnost okolnosti na strani okrivljenika koje je detaljno i određeno u svom rješenju (period počinjenja kaznenog djela, brojnost, način počinjenja, izjava žrtve kojom izražava bojazan da bi okrivljenik izlaskom na slobodu sigurno stupio s njom u kontakt te da bi se mogao osvetiti njoj i djeci), naveo prvostupanjski sud.

 

Jednako tako, neosnovani su i žalbeni navodi okrivljenika, da se opasnost od ponavljanja kaznenog djela može prevenirati blažim mjerama od istražnog zatvora, a upravo zbog značaja, brojnosti i međusobne povezanosti okolnosti zbog kojih je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da na strani okrivljenika i nadalje postoji i opasnost od nastavljanja činjenja istih ili istovrsnih kaznenih djela u slučaju da ga se pusti na slobodu.

 

Promašeno je i pozivanje žalitelja na odluku Ustavnog suda broj U-III-3720/2007, a s obzirom da je navedenom odlukom Ustavni sud odbio tužbu podnositelja, te iako je u istoj sadržano upozorenje u smislu poštivanja dinamičkog principa – valja voditi računa da se opasnost od ponavljanja kaznenog djela tijekom vremena smanjuje, u citiranoj odluci Ustavni sud je naveo, da i kod ocjene da li se s vremenom smanjila opasnosti od ponavljanja kaznenog djela valja promatrati sveukupnost okolnosti svakog pojedinog slučaja. Upravo je u skladu s takovim naputkom, po ocjeni drugostupanjskog suda, ispravno postupio prvostupanjski sud u konkretnom slučaju.

 

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. veljače 2021.