1

Poslovni broj: UsI-1185/20-10

 

 

 

 

      REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zvjezdane Radošević, u upravnom sporu tužitelja Općine L., Jedinstvenog upravnog odjela, L., koju zastupa opunomoćenica Lj. L., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. S., Lj. L., D. V. i A. P., Z., protiv tuženika S.-m. županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, poljoprivredu i ruralni razvoj, Odsjeka za gospodarstvo, S., radi prisilne naplate komunalne naknade, dana  25. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Poništava se rješenje S.-m. županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, poljoprivredu i ruralni razvoj, Odsjeka za gospodarstvo, KLASA: UP/II-401-01/17-01/09 URBROJ: 2176/01-05-1-20-20 od 16. ožujka 2020.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude donese odluku o žalbi tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporavanim rješenjem tuženika uvažena je žalba zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu Z. V. te je poništeno rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine L., KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-17-01 od 25. listopada 2017. te je određen povrat novčanih sredstava zainteresiranoj osobi Z. V. u iznosu od 5.147,09 kn, koji povrat sredstava će se izvršiti u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja.

Tužitelj tužbom pobija zakonitost osporavanog rješenja, pri tome navodeći da je tuženik u odlučivanju prekoračio svoje ovlasti, budući da je obveznik komunalne naknade Z. V. žalbom od 13. studenoga 2017. pobijao zakonitost rješenja od 25. listopada 2017., kojim mu se na temelju ovršnih isprava, pravomoćnog i ovršnog rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne naknade, KLASA: UP/I-363-03/02-01/02, URBROJ: 2176/13-04-02-382 određuje prisilna naplata komunalne naknade na stambeni prostor, navodeći da je on suvlasnik kuće pa mu se stavlja na teret obveza plaćanja komunalne naknade i drugog suvlasnika, što je protivno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. S obzirom da je visina komunalne naknade utvrđena rješenjem o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne naknade, koje je postalo pravomoćno i izvršno te u svojoj naravi žalbom žalitelj pobija zakonitost ovršne isprave na kojoj se temelji rješenje o određivanju prisilne naplate. Napominje da se na temelju odredbe članka 142. stavka 7. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16.), a u vezi s člankom 23. Zakona o komunalnom gospodarstvu, žalbom na rješenje o ovrsi donesenom na temelju ovršne isprave, ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Tuženik je propustio ocijeniti da li žalitelj temeljem odredbe članka 142. stavka 7. Općeg poreznog zakona žalbom protiv rješenja kojim se određuje ovrha, može pobijati zakonitost ovršne isprave na temelju koje je donesena. Pored toga, tuženik je pogrešno utvrdio činjenično stanje da je tužitelj bio zadužen za plaćanje komunalne naknade za cijelu nekretninu u iznosu od 73,92 kn, a što nije točno, već se uvidom u izvode otvorenih stavki može utvrditi da se ovrha određuje radi naplate neplaćene komunalne naknade, koja se odnosi na zadnje tromjesečje 2013. godine u iznosu od 73,92 kn, kako je i utvrđeno ovršnom ispravom s dospijećem 30. prosincem 2013. te za 2014. i 2016. godinu u kojima tromjesečna visina komunalne naknade iznosi 36,96 kn, što je 1/2 visine naknade za cijelu nekretninu. Nadalje navodi da je tuženik odredio povrat sredstava Z. V. u iznosu od 5.147,09 kn obrazlažući da je žalitelj u žalbi potraživao povrat iznosa komunalne naknade koja mu je nezakonito obračunata prijašnjim ovrhama. U žalbi od 13. studenoga 2017., o čijoj osnovanosti je tuženik u izvršenju presude bio dužan odlučivati, žalitelj Z. V. nije tražio povrat nikakvih sredstava. Ističe da tuženik nije naveo na temelju čega je utvrdio osnovanost žaliteljevog zahtjeva kao ni razlog donošenja odluke, čime je počinjena bitna povreda upravnog postupak. Time je odlučujući o zakonitosti ovrha provedenih 2012., 2013. i 2018., tuženik prekoračio svoje ovlasti, određujući povrat sredstava koja su od ovršenika naplaćena na temelju pravomoćnih rješenja o ovrsi.

Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje. Traži trošak za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 625,00 kn te trošak podneska od 17. srpnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 625,00 kn, ukupno 6.250,00 kn.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. Navodi da je postupak započet donošenjem rješenja o prisilnoj naplati komunalne naknade od 25. listopada 2017., protiv kojeg je Z. V. podnio žalbu 13. studenoga 2017., tražeći da se preispita je li rješenje doneseno temeljem Zakona o vlasništvu u odnosu na terećenje za 2013. i 2014. godinu, te navodeći da se mu se nanosi materijalna šteta. Ističe da je prvostupanjsko rješenje o toj žalbi odlučilo rješenjem od 24. studenoga 2017. na način da je žalbu ocijenilo djelomično osnovanom, dok je u izreci rješenja navelo kako ostaje nepromijenjeno. Na rješenje od 24. studenoga 2017. Z. V. je podnio žalbu 4. prosinca 2017. Po navedenoj žalbi doneseno je drugostupanjsko rješenje 15. prosinca 2017., kojim je odbijena žalba Z. V. Presudom ovog Suda, poslovni broj: UsI-237/18 od 22. siječnja 2019. poništeno je drugostupanjsko rješenje od 15. prosinca 2017. i naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dostave presude, odluči o žalbu tužitelja. Tuženik je postupajući po navedenoj presudi donio rješenje od 28. siječnja 2019. te poništio prvostupanjsko rješenje od 24. studenoga 2017. i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo je novo rješenje o prisilnoj naplati 22. veljače 2019., protiv kojeg je Z. V. podnio žalbu 11. ožujka 2019. Rješenjem od 19. ožujka 2019. odbijena je žalba Z. V. te je on podnio tužbu ovom Sudu 8. travnja 2019., a Sud je presudom UsI-1167/19 od 25. veljače 2020. poništio rješenje tuženika od 19. ožujka 2019. i naložio da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude, donese odluku o žalbi. Ističe da je točno da Z. V. u žalbi navodi rješenje o obvezi plaćanja komunalne naknade od 15. srpnja 2020. na kojem se temelji rješenje o prisilnoj naplati duga komunalne naknade te se sukladno članku 142. stavku 7. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) žalbom na rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave, ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Međutim, u konkretnom predmetu, Z. V. žalbom pobija zakonitost rješenja o prisilnoj naplati duga komunalne naknade doneseno 25. listopada 2017. te tijekom upravnog spora navodi da je suvlasnik u 1/2 dijela predmetne kuće i da mu se stavlja na teret obveza plaćanja drugog suvlasnika, što je razvidno iz izvoda otvorenih stavki koji prileži rješenju kojim se određuje ovrha. Ističe da se u pobijanom rješenju o ovrsi navodi dug za komunalnu naknadu u iznosu od 73,92 kn s dospijećem plaćanja 30. prosinca 2013., dakle upravo dug komunalne naknade u punom iznosu i to kao vlasniku kuće pa je tako i provedena naplata duga komunalne naknade prisilnim putem, prema vlasniku umjesto suvlasniku, što je nezakonito. Nadalje, temeljem uvida u karticu kupca iz knjigovodstvene evidencije utvrđeno je kako je žalitelju dug za komunalnu naknadu utvrđen u iznosu od 73,92 kn kvartalno (što mjesečno iznosi 24,64 kn), dakle u punom iznosu kao vlasniku nekretnine za površinu kuće od 88 m2, koja kvadratura je utvrđena za površinu cijele kuće. Stoga žalitelj opravdano prigovara da rješenje o ovrsi nije doneseno na temelju Zakona o vlasništvu, budući da mu je zbog nepoštivanja istog, direktno nanesena materijalna šteta. Iz navedenog se može zaključiti da je dug utvrđen u većem iznosu, što je žalitelj isticao i u svojim žalbama tijekom cijelog postupka, da je prvostupanjsko tijelo počinilo štetu protivno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Napominje da je do sada donosio takve odluke jer je raspolagao samo jednim dokumentom, izvatkom otvorenih stavki i stvarnog duga na dan 25. listopada 2017., a koji se odnosi samo na jedan iznos više plaćenog duga od 73,92 kn s dospijećem 31. prosinca 2013. Stoga je tuženik ocijenio osnovanim navod žalitelja da mu je počinjenja materijalna šteta te našao osnovanim da mu se izvrši povrat sredstava zbog nanesene mu štete radom i rješenjima prvostupanjskog tijela. Zbog toga smatra da nije počinio povredu upravnog postupka niti je pogrešno utvrdio činjenično stanje niti je pogrešno primijenio materijalno pravo i prekoračio svoje ovlasti.

Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu Z. V. protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, smatrajući osporavano rješenje zakonitim.

Iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da traži da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), Sud je spor riješio bez rasprave, a nakon što je strankama, sukladno članku 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

Osporavano rješenjem tuženika doneseno je u izvršenju presude ovog Suda, poslovni broj: UsI-1167/19-12 od 25. veljače 2020., kojom je poništeno rješenje S.-m. županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, poljoprivredu i ruralni razvoj, Odsjeka za gospodarstvo, UP/II-401-01/17-01/09, URBROJ: 2176/01-05-1-19-12 od 19. ožujka 2019. i naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude donese odluku o žalbi tužitelja.

Rješenjem tuženika od 19. ožujka 2019. odbijena je žalba Z. V. izjavljena protiv rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine L., KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-19-01 od 22. veljače 2019., kojim je tužitelju kao obvezniku plaćanja komunalne naknade određena prisilna naplata komunalne naknade za stambeni prostor do podmirenja ukupnog dugovanja, a koje se sastoji od duga komunalne naknade u iznosu od 332,94 kn te zateznih kamata koje će se obračunati nakon podmirenja glavnice, te troškova ovrhe u iznosu od 200,00 kn.

Presudom ovog Suda, poslovni broj: UsI-237/18-13 od 22. siječnja 2019. poništeno je ranije rješenje S.-m. županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, regionalni razvoj i fondove Europske unije, KLASA: UP/II-401-01/17-01/09, URBROJ: 2176/01-05-17-3 od 15. prosinca 2017., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine L., KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-17-03 od 24. studenoga 2017., a kojim je odlučeno da izreka rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine L., KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-17-01 od 25. listopada 2017. ostaje nepromijenjena.

Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj protiv rješenja S.-m. županije, Općine L., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-17-01 od 25. listopada 2017., kojim je određena ovrha komunalne naknade, podnio žalbu.

Umjesto da je tuženik, u izvršenju presude, uputio prvostupanjsko tijelo da sa žalbom tužitelja izjavljenom protiv rješenja od 25. listopada 2017. postupi sukladno članku 113. stavku 6. Zakona o općem upravnom postupku, pogrešno ga je uputio na donošenje novog rješenja.

U izvršenju navedene presude, tuženik je uvažio žalbu Z. V. i poništio rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine L., KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-17-01 od 25. listopada 2017. i odredio povrat novčanih sredstava Z. V. u iznosu od 5.147,09 kn u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja.

Međutim, tuženik je propustio odlučiti o žalbi Z. V. izjavljenoj protiv rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine L., KLASA: UP/I-415-07/17-01/24, URBROJ: 2176/13-03-19-01 od 22. veljače 2019., čime je navedeno rješenje ostalo na snazi, a poništio je rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine L. od 25. listopada 2017. i odredio povrat novčanih sredstava Z. V., uz obrazloženje da je rješenjem o prisilnoj naplati duga komunalne naknade za stambeni prostor određeno kao samovlasniku, a ne suvlasniku, čime mu je nastala šteta u iznosu od 5.000,00 kn koja mu je nezakonito obračunata prijašnjim ovrhama.

Naime, predmet ovog upravnog spora, a i postupka koji mu je prethodio, je prisilna naplata komunalne naknade, u kojem postupku se ne mogu s uspjehom isticati prigovori koji se odnose na zakonitost ovršne isprave, a niti se zakonitost ovršne isprave, koja je u konkretnom slučaju pravomoćna i izvršna, može ocjenjivati u postupku prisilne naplate komunalne naknade.

Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti zakonitim.

Stoga je tuženik dužan u ponovnom postupku donijeti novo zakonito rješenje, imajući u vidu primjedbe i pravno shvaćanje ovog Suda u pogledu postupka.

Valjalo je stoga, temeljem članka 58. stavka 1., u svezi s člankom 81. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 25. veljače 2021.    

 

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić, v.r.

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.