- 1 -

                                                                                                                          Broj: Ppž-2078/2021

 

 

                                                                                                              Broj: Ppž-2078/2021

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

             

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljene I.B. (sada P.T.R.) i 2.okrivljenog A.B., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 2. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 137/09, 14/10 i 60/10), odlučujući o žalbi 1.okrivljene I.B. podnesene po njezinoj braniteljici x G.R., odvjetnici iz S. i žalbi 2.okrivljenog A.B. podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu Budimir & partneri d.o.o. iz Splita, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 1. prosinca 2020., broj: 52. Pp J-2446/2017, na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

I.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1.okrivljene I.B.i 2.okrivljenog A.B., te se prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II.               Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona okrivljenici se oslobađaju obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

 

                                                             Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom 1.okrivljena I.B. i 2.okrivljeni A.B. su proglašeni krivim zbog počinjenja prekršaja činjenično opisanog u izreci iste, i to 1.okrivljenica zbog djela iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji opisano u točki a) izreke za koje djelo joj je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna, a 2.okrivljenik zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji opisano u točki a) izreke za koji mu je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona utvrđena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, te zbog prekršaja opisanog u točki b) izreke iz članka 20. stavka 2. istog Zakona za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna.  U izrečenu kaznu im je uračunato vrijeme za koje su bili lišeni slobode kao 300,00 kuna novčane kazne, pa je 1.okrivljenici preostalo za platiti iznos od 2.700,00 kuna, a 2.okrivljeniku iznos od 4.700,00 kuna.

 

Istom presudom okrivljenici su, temeljem članka 139. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna svaki, te solidarno naknadu troška sudjelovanja stručne osobe prilikom ispitivanja djece i putne troškove svjedoka D.L.

 

Nadalje, 1.okrivljenica je na temelju članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona oslobođena od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 20. stavka 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u točki c) izreke pobijane presude

 

Protiv te presude 1.okrivljenica je pravodobno putem braniteljice podnijela žalbu u odnosu na osuđujući dio (točka a) zbog svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom, da presuda nije utemeljena na zakonu, da oboje okrivljenih negiraju učin prekršaja i terete drugu stranu tako da se radi o dva dijametralno suprotna iskaza, a sud navodi na prihvaća iskaz zajedničke djece. Žaliteljica detaljno analizira iskaze ispitanih osoba ukazujući da je nejasno na temelju čega sud utvrđuje da je rekla upravo riječi navedene u izreci presude jer dijete L.B. navodi da je ona uzvratila ocu grubim riječima, dok u presudi stoji upravo suprotno, pa je nejasno na koji je način sud utvrdio točne riječi. Također je nejasno kako je sud utvrdio koje riječi nisu izgovorene pa ih je ispustio, što otvara i pitanje na koji način sud tretira svađanje i što bi po tom kriteriju bilo svađanje, što se posebno ističe s obzirom da djeca navode da su se roditelji svađali a sud smatra da je to obiteljsko nasilje. Nejasno je temeljem kojeg dokaza sud utvrđuje da je pljunula supruga jer to negira i ona, 2.okrivljenik tvrdi suprotno, a niti jedan svjedok ne potvrđuje da bi vidjeli njezino pljuvanje iako su bili nazočni, te sud svoje utvrđenje niti jednom rječju ne obrazlaže i ne navodi da li u tom dijelu poklanja vjeru 2.okrivljeniku i zašto. Sud obrazlaže da je psovala majku 2.okrivljeniku i poziva se na svjedoka G.L. koji je naveo riječi „govno, smeće, smrade“, pa obrazloženje očito nije u skladu s izrekom presude, pri čemu se ističe da je trebalo pribaviti i spis Općinskog suda u Splitu Pob-519/17 na tu okolnost. Nejasno je zašto je odbijeno pribavljanje psihijatrijskog vještačenja 2.okrivljenika, kao što je nejasno i neprihvataljivo mišljenje suda da vještačenje žaliteljice isključuje potrebu vještačenja 2.okrivljenika. Odluka o trošku je pogrešna jer je nejasno uslijed čega je dužna platiti iznos od 1.308 kuna, od čega solidarno s 2.okrivljenikom 1.600 kuna i putne troškove 408 kuna, te paušalne troškove 300 kuna, pa zbog svega navedenog predlaže da je se oslobodi optužbe, podredno presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

2.okrivljenik u svojoj žalbi navodi da je podnosi zbog svih žalbenih razloga, ističući u bitnom, da je odluka neosnovana i nezakonita i da nema uporišta u izvedenim dokazima. U odnosu na djelo iz točke a) očito je bilo najlakše utvrditi podijeljenu krivnju, iako to nije pravedno i u suprotnosti je s činjenicama. Sud je mogao imati i uvid u druge postupke koji se vode između stranaka, te ukoliko se gledaju kao cjelina, ukazuju na vrlo jasan princip ponašanja na način da 1. okrivljenica tek po njegovom zvanju policije prijavljuje i njega za događaje koji su navodno prethodili ili bili u isto vrijeme, iako bi bilo logično da ih je prijavila odmah kad su se dogodili, a ne kao odgovor na njegovu prijavu. Stoga je prijava za djelo pod a) isključivo odgovor 1.okrivljenice na njegovu prijavu te je isključivo podnesena radi skretanja pozornosti i krivnje sa sebe, te ističe da joj nije govorio riječi „pička ti materina“ jer nije imao razloga niti potrebe, što u konačnici niti nitko od svjedoka ne navodi, pa je upitno na temelju koje dokazne građe sud dolazi do zaključka. Manipulativnost i slične karakterne osobine 1.okrivljenice su utvrdile i službene osobe, pa se iz konteksta ukupnosti mora promatrati njezino postupanje i potreba za iznošenjem neistina. Djelo pod točkom b) se nije dogodilo na način kako to opisuje 1.okrivljenica, a on je točno opisao događaj – da ju je podigao ispod pazuha i premjestio kako bi mogao proći hodnikom jer mu je prepriječila put, a indikativno je da niti taj „napad“ nije prijavila policiji niti otišla liječniku da verificira zadobivene ozljede. Dodaje da je nakon iseljenja iz vlastite kuće i 25 mjeseci u podstanarstvu uz striktno poštivanje mjera za viđanje djece napokon dobio skrbništvo nad svih petero djece, dok se supruga preselila i od tada ne pridržava pravila o viđanju djece, predlažući da se žalba prihvati

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelji navode, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenih povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na nerazumljivost izreke, proturječnost između izreke, obrazloženja presude, kao i sadržaja zapisnika, te navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žaliteljica. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da su okrivljenici upoznati s optužnim prijedlogom, da su im pozivi uredno dostavljeni i da im je omogućeno da angažiraju branitelje i da iznesu svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljenicima bilo omogućeno da se brane i da sudjeluju u postupku.

 

Prvostupanjski sud je nesporno utvrdio dio činjeničnih navoda iz optužnog prijedloga koji ostvaruje bitna obilježja prekršaja koji je okrivljenicima stavljen na teret, te ih je proglasio krivim za nedvojbeno utvrđeni dio inkriminacije. Sud je ovlašten u okviru iste radnje i događaja precizirati i prilagoditi činjenični opis ako time nije izmijenjen objektivni identitet optužbe (dakle da se radi o istom djelu), a nije ovlašten dodavati elemente koji nisu obuhvaćeni činjeničnim opisom djela iz optužnog prijedloga. No, u ovom slučaju činjenični opis djela je smanjen, dakle ispuštanjem izmijenjen u korist žaliteljice, a na što je sud ovlašten u okviru iste radnje i događaja.

 

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja.

 

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje na temelju ocjene i analize obrane oboje okrivljenih, provedenog suočenja između njih, iskaza ispitanih svjedoka, te čitanja i uvida u dokumentaciju u spisu.

 

Iskaze ispitanih okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

 

Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, te je za svoju odluku dao u svemu prihvatljive razloge.

 

Djeca okrivljenih J., L. i L.B. su po ocjeni prvostupanjskog suda iskazivali uvjerljivo s obzirom na njihovu kronološku i mentalnu dob i činjenicu da su svjedočili u postupku protiv svojih roditelja. Između ostaloga L.B. je naveo da je žaliteljica uzvratila ocu grubim riječima, a J.B. da su se roditelji vrijeđali. Što se tiče samog sadržaja uvredljivih izraza, sud je na temelju obrane okrivljenih i iskaza svjedoka utvrdio koje su si izraze međusobno upućivali tijekom svađe, zaključujući da su u odnosu na ponašanje onog drugog iskazivali razložno i ustrajno. Što se tiče pljuvanja od strane žaliteljice, sud je svoju odluku o dinamici odvijanja događaja donio dovođenjem u međusobnu vezu obrane 2.okrivljenika i iskaza svjedoka D. i G.L., ali i posredno: na temelju indicija.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji, pa nije smatrao potrebnim provesti i druge dokaze. Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na obrani okrivljenih i iskazima svjedoka, a da nije našao za potrebnim pribaviti i pročitati predmet Općinskog suda u Splitu Pob-519/17 kao i druge predmete koji se vode između okrivljenih i pribaviti psihijatrijsko vještačenje 2.okrivljenika,  ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

Prema mišljenju ovog Suda, prvostupanjski sud je izveo nedvojben zaključak o krivnji žalitelja, pravilno pravno označivši djela kao prekršaja.

 

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Ukazuje se da ponašanje 1.okrivljenice pod točkom a) i postupanje 2.okrivljenika pod točkom a) i b) svakako ispunjava zakonska obilježja prekršaja. Naime, u smislu odredbe članka 4. alineje 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, se nasiljem u obitelji između ostalog smatra verbalni napad, nazivanje pogrdnim imenima i vrijeđanje, pa njihovo ponašanje opisano u točki a) u potpunosti ispunjava zakonsko biće prekršaja nasilja u obitelji. Da bi određeno ponašanje predstavljalo oblik nasilja opisanog u članku 4. alineja 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prosuđuje se kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima, te je u ovom slučaju utvrđeno da se nije radilo o kršenju uobičajenih pravila pristojnosti već o ponašanju koje ima obilježja obiteljskog nasilja. Pri ocjeni ponašanja počinitelja potrebno je uzeti u obzir cjelokupni kontekst, uvažavajući ukupnu obiteljsku situaciju i činjenicu da su odnosi među supružnicima izrazito poremećeni te opterećeni lošom komunikacijom i problemima. Evidentno je došlo do svađe među okrivljenima, dakle do oblika interakcije između dvije ili više osoba u kojem dolazi do otvorenog iskazivanja ljutnje a čemu daju svoj doprinos oba ili više sudionika. U konkretnom slučaju došlo je do ispada koji prelazi granice „obične“ nepristojnosti i ulazi u sferu prekršajnopravne odgovornosti. S obzirom na činjenicu da su djeca najranjiviji članovi obitelji, supružnici su dužni kontrolirati svoje postupke upravo zbog zaštite interesa djece i suzdržati se od ponašanja koje potencira sukobe pogotovo kada postoji mogućnost nazočnosti djece, pa u tom kontekstu i ponašanjeoba žalitelja predstavlja nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovorne roditeljske brige za djecu. U odnosu na točku b) izreke sud je nedvojbeno utvrdio da se radilo o primjeni fizičke sile koja je kao vid nasilja opisana u članku 4. alineji 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te je za svoju odluku dao zadovoljavajuće razloge koje prihvaća i ovaj Sud, zaključivši na temelju iskaza njihovog sina Jakova Banjana da se nije radilo samo o pomicanju osobe da bi mogao proći.

 

Razmotrivši odluku o izrečenim novčanim kaznama, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žaliteljima za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je izrekao kaznu primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 20. stavak 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je propisana novčana kazna u rasponu od 6.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 do najviše 90 dana, dok je za djelo iz članka 20. stavak 2. citiranog Zakona predviđena novčana kazna u rasponu od 1.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 3 do najviše 90 dana.

 

Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna izrečena žaliteljima u znatno ublaženom iznosu ispod donje zakonske granice za djelo iz točke a) nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Za djelo pod točkom b) 2.okraivljeniku je utvrđena novčana kazna bliže zakonskom minimumu za taj prekršaj. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge za svoju odluku, izrečene kazne su u dovoljnoj mjeri individualizirane, a ovaj Sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da su izrečene kazne primjerene stupnju krivnje i društvenoj opasnosti počinjenog djela, držeći da će se svrha kažnjavanja, postići upravo ovako odmjerenom novčanom kaznom žaliteljici. 

 

Ispitujući povodom žalbe odluku o dosuđenim troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao žalitelje na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi bliže minimalnom paušalnom iznosu od 300,00 kuna su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žaliteljice, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Što se tiče stvarnih troškova defektologa-socijalnog pedagoga i putnih troškova svjedoka, isti su određeni sukladno odredbama Pravilnika o naknadi troškova u prekršajnom postupku („Narodne novine“, broj: 123/2015) i predujmljeni od strane prvostupanjskog suda, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Ukoliko je dvoje okrivljenika proglašeno krivima, sud može odlučiti da svi okrivljenici solidarno podmire navedene troškove, dok se plaćanje paušalne svote određuje za svakog okrivljenika pojedinačno.

 

Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelji su oslobođeni obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

           U Zagrebu, 25. veljače 2021.

                                                           

   Zapisničar:                                                                                         Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r                                                                            Siniša Senjanović, v.r.

             

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.