Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-653/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Macure,
predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan,
članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. A. C., OIB: …,
zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz D., …,
protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku
O. d. o. u D., G.-u. o., …,
radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u
Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. te o žalbama tužitelja protiv
dopunske presude istog suda poslovni broj P-897/2013 od 12. prosinca 2018. i rješenja istog
suda poslovni broj P-897/2013 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače

2021.,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda
Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. u dijelu pod
točkom I.

2. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja J. A. C. i potvrđuje
presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. u dijelu
pod točkom II. i III. izreke te dopunska presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj
P-897/2013 od 12. prosinca 2018.

3. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja J. A. C. i žalba
tuženice R. H. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni
broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. u dijelu pod točkom IV. izreke.

2 20 Gž-653/2019-2

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja J. A. C. i potvrđuje rješenje
Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 12. travnja 2019.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Nalaže se tuženici R. H. u roku od 15 dana na ime naknade
neimovinske štete isplatiti tužitelju J. A. C. iznos od 75.200,00 kuna, sa
zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se sa
svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je
vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za 5 postotnih poena, a od

1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje
kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna
poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 120.000,00
kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2009. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2013. do isplate.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Uvodno označenom dopunskom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 69.800,00 kuna
sa zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se sa
svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je
vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za 5 postotnih poena, a od

1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje
kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna
poena."

Uvodno označenim rješenjem od 12. travnja 2019. suda prvog stupnja odlučeno je:

"Preinačava se rješenje koje ovaj sud donio 21. ožujka 2019. pod poslovnim brojem P-
897/13 na način da se nalaže tužitelju u roku od 8 dana platiti sudsku pristojbu za žalbu protiv
dopunske presude u iznosu od 2.096,00 kuna."

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. III. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj
zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom
dijelu presuda ukine, te u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3 20 Gž-653/2019-2

U žalbi ističe kako je tuženica tijekom postupka osporavala osnovu tužbenog zahtjeva
tj. osporavala bi da bi uopće bila odgovorna za naknadu štete. Pored toga, prvostupanjski sud
da nije odlučio o tužbenom zahtjevu u cijelosti pa da žalitelj smatra da glede iznosa od

69.800,00 kuna taj dio može osporavati kao za "implicitno odbijeni dio". Pravilan je zaključak
suda kako je tuženica sukladno odredbi čl. 14. Zakona o kaznenom postupku i čl. 25. st. 4.
U. R. H. odgovorna za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode,
ali da sud pri tom nije na pravilan način verificirao sve okolnosti slučaja. Naime, tijekom
postupka tužitelj je ukazao na iznimno teške okolnosti u kojima mu je oduzeta i ograničena
sloboda stoga što je strani državljanin kojemu je sloboda oduzeta u državi čiji jezik i kulturu
ne poznaje niti je ikada prije bio u njoj. Sloboda mu je oduzeta zbog optužbe da je ubio
vlastitog sina od koje je oslobođen, a ovo znači da je tijekom trajanja istražnog zatvora bio u
iznimno teškoj situaciji zbog gubitka sina. Bilo kakvo oduzimanje slobode uzrokuje duševne
boli, ali ako to koincidira s gubitkom vlastitog djeteta onda je jasno da su duševne boli
mnogostruko veće. Umjesto da psihičku traumu uslijed gubitka sina proživljava sa svojom
obitelji uz psihološku pomoć istih te stručnih osoba, tužitelj je bio zatvoren pod neosnovanom
optužbom da je upravo on ubio sina. Time mu je onemogućeno da bude na ispraćaju svog
sina, a dodatne duševne boli trpio je zbog spoznaje da će njegovo zatvaranje uzrokovati
uvjerenje ili sumnju u sredini u kojoj živi da je baš on ubio vlastito dijete. Stoga da sud nije
dosudio iznose koji bi bili primjereni težini povreda kod tužitelja. Isti smatra da bi zbog
povrede prava slobode primjereni iznos bio najmanje 650,00 kuna po danu, 20.000,00 kuna
zbog povrede prava na obiteljski život te povrede prava ugleda i časti koji iznosi su također
prenisko odmjereni pa bi pod tim kriterijima tužitelju trebalo biti dosuđeno najmanje po

30.000,00 kuna. Osim toga, tužitelju da je trebalo dosuditi i naknadu za povredu prava na
osobnu slobodu koja je tužitelju bila ograničena u razdoblju od ukupno 195 dana te da mu
pripada po toj osnovi pravičan iznos od 150,00 kuna po danu ograničenja. Sud prvog stupnja
zaključuje kako tuženica nije odgovorna za naknadu štete zbog ograničenja prava na osobnu
slobodu pa stoga implicitno odbija zahtjev za naknadu neimovinske štete, kao i zahtjev za
naknadu stvarne štete tj. zbog smanjenja njegove imovine do koje je došlo kako zbog troškova
smještaja i drugih opravdanih troškova nastalih za vrijeme trajanja mjere opreza te
sprječavanja njenog povećanja za vrijeme u kojem je tužitelj kod tuženice deponirao novčani
iznos od 50.000,00 EUR-a kako bi ga tuženica pustila na ograničenu slobodu. Iz zaključka
prvostupanjskog suda kako tužitelju ne pripada naknada štete za vrijeme dok je bio na slobodi
proizlazi da sud nije na pravilan način tumačio odredbe Zakona o kaznenom postupku, a niti
je konkretni pravni odnos razmatrao s osnove odredaba Zakona o obveznim odnosima.
Ograničenja slobode tj. mjera opreza zabranom napuštanja određenog područja sa obveznim
javljanjem policiji također da predstavljaju oduzimanje slobode pa tumačeći odredbe Zakona
o kaznenom postupku kroz institut svekolike rehabilitacije da je onda jasno kako je riječ o
popravljanju svih povreda koje su oštećeniku nastale zbog neosnovanog uhićenja. Propušteno
je ovaj pravni odnos ocijeniti s aspekta opće odgovornosti za štetu kako to određuje Zakon o
obveznim odnosima koji nije derogiran odredbama Zakona o kaznenom postupku. Osim toga,
tuženica da nakon prvostupanjske oslobađajuće presude nije jamstvo vratila tužitelju, a niti ga
je pravovremeno vratila nakon pravomoćnosti odluke kojom je tužitelj oslobođen od kaznene
odgovornosti.

Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i IV. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog
bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda
preinači.

4 20 Gž-653/2019-2

U žalbi ističe da neimovinska šteta zbog neopravdane osude tj. neosnovanog lišenja
slobode i duševne boli zbog toga predstavlja jedinstveni vid štete koji obuhvaća sve štetne
posljedice proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Stoga da se dosuđuje jedan iznos
naknade pri kojem sudu uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a to su ugled koji je tužitelj prije
uživao u svojoj sredini, težinu i povredu kaznenog djela, vrijeme trajanja lišenja slobode i sve
druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih boli. Iz navedenog
proizlazi da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno zaključio da
tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete u točno utvrđenom iznosu za svaki oblik
naknade odvojeno. Iznos od cca 855,00 kuna po danu pritvora daleko je veći od iznosa
priznatog u važećoj sudskoj praksi. Činjenica da je tužitelj bio pritvoren ne može se ni u
kojem slučaju smatrati poznatom široj javnosti u R. H., a još manje u R.
F. jer u spisu predmeta nema dokaza da je tužiteljev slučaj bio u većoj mjeri medijski
popraćen u F.. Ukoliko je tužiteljev slučaj bio poznat široj javnosti u H. takva
situacija nije mogla dovesti do povrede tužiteljeve časti, ugleda i dostojanstva te do toga da
tužitelj godinama nakon toga trpi posljedice u vidu prihvaćenosti u društvu s obzirom na
činjenicu da isti ne živi u R. H., a još manje poznaje njene stanovnike od kojih
je navodno bio stigmatiziran. Žaliteljica smatra da u ovoj pravnoj stvari postoje negativne
pretpostavke iz čl. 480. st. 3. Zakona o kaznenom postupku koja odredba isključuje pravo na
naknadu štete i pored činjenica da je tužitelj bio u pritvoru te da je nakon toga pravomoćno
oslobođen optužbe. Tužitelju da je pritvor bio određen zbog osnovane sumnje da je počinio
kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti i za koje se pritvor obvezatno određuje pa
su time bile ostvarene zakonske pretpostavke za određivanje pritvora. Tuženica da je u većem
dijelu uspjela u sporu pa joj je tužitelj bio dužan naknaditi razmjeran dio troškova. Potražuje
trošak po osnovi sastava žalbe.

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice ističe da se protivi žalbi i svim navodima kao
neosnovanima te predlaže odbiti žalbu.

Protiv dopunske presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene
materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana dopunska presuda preinači.

U žalbi ističe da je tuženica tijekom postupka osporavala da bi bila odgovorna za
naknadu štete dok je tužitelj u tužbi istaknuo postojanje iznimno teških životnih okolnosti pod
kojima mu je bila oduzeta i ograničena sloboda. Žalitelj je strani državljanin kojemu je
oduzeta sloboda u državi čiji jezik i kulturu ne poznaje i to po optužbi da je ubio vlastitog sina
radi čega je tijekom trajanja istražnog zatvora bio u iznimno teškoj situaciji i u šoku, te mu je
sloboda oduzeta u vrijeme gubitka vlastitog djeteta radi čega ima psihičku traumu.
Neosnovano je lišen slobode, onemogućeno mu je da bude na ispraćaju svog sina, a dodatne
duševne boli trpio je zbog spoznaje da će njegovo zatvaranje uzrokovati uvjerenje ili sumnju
u sredini u kojoj živi sa stigmom ubojice vlastitog djeteta. Ovo dodatno pogoršava duševno
stanje tužitelja pa stoga smatra da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti tužbeni zahtjev
usvojiti kao osnovan.

Na žalbu nije odgovoreno.

Protiv navedenog rješenja od 12. travnja 2019. žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.

5 20 Gž-653/2019-2

U žalbi ističe da nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na dopunsku presudu sve
sukladno čl. 2. st. 8. toč. 5. Tarife o sudskim pristojbama jer je još u svojoj žalbi od 21. rujna

2016. naveo da sud nije odlučio o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva. Kako je
drugostupanjski sud predmet vratio prvostupanjskom sudu to tužitelj drži da nije u obvezi
platiti pristojbu na dopunsku presudu kojom je odlučeno o preostalom dijelu tužbenog
zahtjeva.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi
sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim
činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11,
148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem
odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine, broj 70/19), na koju ukazuje žalba tužitelja i na koju ovaj drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2.,

4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl.

365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica zbog oduzimanja i ograničavanja
slobode naknadi neimovinsku štetu u visini od 120.000,00 kn, kao i imovinsku štetu u visini
od 195.000,00 kn.

U ovoj fazi postupka nije sporno:

- da je tužitelj bio u pritvoru od 14. prosinca 2008. do 11. ožujka 2009. tj. 88 dana,

- da mu je u trajanju od 195 dana sloboda bila ograničena zbog izrečene mjere zabrane napuštanja D.,

- da je 11. ožujka 2009. uplatio jamčevinu u iznosu od 50.000,00 EUR-a,

- da mu je iznos jamčevine vraćen 31. siječnja 2013. i

- da je presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj K-14/2009 od 19.
listopada 2009., a koja je potvrđena presudom V. s. R. H. poslovni
broj Kž-1012/2009 od 19. rujna 2012., pravomoćno oslobođen od optužbe.

Pravilno je prvostupanjski sud u pogledu primjene materijalnog prava svoju odluku
utemeljio na odredbi čl. 14. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 152/08 i
76/09, dalje ZKP), kao i odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne

6 20 Gž-653/2019-2

novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) kada je tužitelju na ime naknade neimovinske štete dosudio iznos od 75.200,00 kn.

Temeljni prigovor tuženice u pogledu dosuđenog iznosa neimovinske štete u visini od

75.200,00 kn je u tome što ista smatra da se radilo o obligatornom pritvoru jer se navedeni
postupak vodio zbog kaznenog djela ubojstva pa da stoga nije u obvezi naknaditi tužitelju
štetu.

Međutim, takvo stajalište tuženice nije utemeljeno stoga što je za utvrđivanje
osnovanosti zahtjeva za neimovinsku štetu zbog neosnovanog lišenja slobode bitan ishod
kaznenog postupka, a ne razlozi zbog kojih je pritvor bio određen (tako i odluka U.
s. R. H. poslovni broj U-III-1839/2006 od 7. svibnja 2009.).

Nadalje, nije u pravu tuženica ni kada ističe da je tužitelju na ime naknade
neimovinske štete za svaki dan trajanja dosuđen iznos od 855,00 kn po danu pritvora, a koji
da je daleko veći od iznosa priznatog u važećoj sudskoj praksi.

Ovo stoga što je odredbom čl. 14. ZKP propisano da osoba koja je neopravdano
osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju,
pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

S obzirom na činjenicu da se odredba čl. 14. ZKP odnosi i na druga prava utvrđena
zakonom, to znači da je prvostupanjski sud osnovano utvrdio kako tužitelju pripada pravo na
naknadu štete u smislu odredbe čl. 1046. ZOO, uslijed lišenja slobode tijekom kaznenog
postupka tj. za dane provedene u pritvoru u periodu od 14. prosinca 2008. do 11. ožujka 2009.

Netočno je da je prvostupanjski sud tužitelju za svaki dan pritvora dosudio iznos od
855,00 kn jer iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da mu je po tom
kriteriju dosudio iznos od 35.200,00 kn tj. za svaki dan trajanja povrede prava slobode 400,00
kn što je u skladu sa sudskom praksom i predstavlja primjereni iznos štete zbog neosnovanog
pritvaranja (presuda V. s. R. H. poslovni broj Rev-1770/2013 od 7.
lipnja 2017. – po danu pritvora iznos od 400,00 kn).

S obzirom na činjenicu da tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete u smislu
odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično
stanje kada je tužitelju na ime povrede prava na obiteljski život dosudio iznos od 20.000,00 kn
te zbog povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo daljnji iznos od 20.000,00 kn tj.
sveukupno 40.000,00 kn.

Pritom valja istaći da je prvostupanjski sud valorizirao sve okolnosti konkretnog
slučaja te da je imao u vidu činjenicu kako je tužitelj strani državljanin, da zbog uhićenja nije
mogao nazočiti pogrebu svog sina jer se nalazio u pritvoru u stranoj zemlji, čiji jezik nije
poznavao, a to sve da se manifestiralo nesanicom, tugom i zamišljenošću.

Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je neutemeljenim
uhićenjem u pritvor na strani tužitelja nastupila neimovinska šteta zbog povrede prava na
obiteljski život.

Što se, pak, tiče povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo potrebno je imati u vidu
činjenicu da je ovaj kazneni postupak u R. H. bio medijski praćen, da je

7 20 Gž-653/2019-2

D. relativno mali grad te da iz stanja spisa predmeta nedvojbeno proizlazi kako je
tužitelj imao problema zbog vođenja navedenog kaznenog postupka pronaći smještaj u
D. nakon što je platio jamčevinu, radi čega ovaj drugostupanjski sud nalazi
nedvojbeno utvrđenim da je na strani tužitelja došlo i do povrede prava na čast, ugled i
dostojanstvo. Da bi tome bilo tako proizlazi i iz iskaza tužiteljeve supruge M. T.
C. te sina T. C., kao i stranačkog iskaza tužitelja iz kojih se dokaza
nedvojbeno može utvrditi da je tužitelju bilo osobito teško zbog smrti sina pa kada se ta
odlučna činjenica ima u vidu to je nedvojbeno za zaključiti kako činjenica da je tužitelj bio
optužen za ubojstvo svog djeteta, a koje optužbe je u konačnici pravomoćno oslobođen,
predstavlja povredu prava na čast, ugled i dostojanstvo, koja se manifestirala ne samo u
R. H., nego i u R. F., s obzirom da je tužitelj s obitelji živio u
selu te su se čak odlučili i na prodaju kuće s namjerom da napuste svoje dotadašnje mjesto
prebivališta.

Međutim, nije u pravu tužitelj kada u žalbi protiv dopunske presude ističe da
prvostupanjski sud nije valjano cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja kada je odbio zahtjev
tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu od 69.800,00 kn.

Naime, suprotno ovakvim navodima tužitelja prvostupanjski sud je cijenio okolnost
da je tužitelj onemogućeno da bude na ispraćaju svojeg sina, da je trpio posljedice zbog
spoznaje da će njegovo zatvaranje uzrokovati sumnju u sredini u kojoj živi, kao i da su sve te
činjenice imale utjecaja na pogoršanje duševnog stanja tužitelja.

Što se pak tiče imovinske štete u iznosu od 120.000,00 kn koja se odnosi na troškove
smještaja, prehrane, liječenja i posjete obitelji nakon ukidanja pritvora, pravilno je
prvostupanjski sud utvrdio kako na strani tuženice ne postoji protupravnost.

Naime, nije prijeporno da je jamčevina određena na zahtjev samog tužitelja te da je isti
pušten iz pritvora 11. ožujka 2009. dok mu je u trajanju od 195 dana sloboda bila ograničena
zbog izrečene mjere zabrane napuštanja D..

V. s. R. H. u svojoj je presudi poslovni broj Rev-2373/1994 od

4. prosinca 1996. zauzeo stajalište, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da se ne postoji
odgovornost tuženice za naknadu štete zbog polaganja jamstva u kaznenom postupku te da bi
tuženica odgovarala po općim pravilima za naknadu štete i to u slučaju kada bi postojale
zakonske pretpostavke za naknadu štete iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine, broj 53/91, 73/91 i 3/94), a to u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno jer iz
činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj jamstvo i polog dao dobrovoljno da bi
ishodio rješenje o ukidanju pritvora jer davanje jamstva nije zakonska obveza, nego dobra
volja onoga tko se želi osloboditi pritvora prije nego dokaže da je neosnovano pritvoren,
odnosno optužen. Nadalje, u toj revizijskoj odluci navedeno je da je tužitelj oslobođen od
optužbe, da je postavio zahtjev za povrat pologa jamstva, da je ukinuto jamstvo i tužitelju
vraćen novac.

Dakle, kako je u konkretnom slučaju tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe, kako mu
je iznos jamstva vraćen 31. siječnja 2013. te kako je do polaganja jamčevine došlo upravo na
traženje tužitelja, a time i do ograničavanja slobode u trajanju od 195 dana zbog zabrane
napuštanja D., a u kojem periodu je tužitelj imao troškove smještaja, prehrane i
ostale troškove koji su vezani uz taj boravak, međutim, tuženica ne bi bila odgovorna jer ne
postoji protupravnost u smislu odredbe čl. 1045. ZOO.

8 20 Gž-653/2019-2

Naime, opće pretpostavke za naknadu štete su štetnik, protupravna štetna radnja, šteta te kauzalna veza između protupravne radnje štetnika te nastale štete.

Budući da je tužitelj dobrovoljno uplatio jamčevinu, to znači da na strani tuženice
nema protupravnosti jer bi u situaciji da tužitelj nije uplatio jamčevinu isti imao osigurani
smještaj i prehranu, sve dok je postojala zakonska osnova za određivanje pritvora pa time ne
bi bio izvrgnut nastalim troškovima.

Posljedično tome, tužitelj nema ni pravo tražiti naknadu imovinske štete u visini od

75.000,00 kn, koji iznos zapravo predstavlja apsolutno izražen iznos kamata zbog
nemogućnosti raspolaganja sa iznosom jamčevine od 50.000,00 EUR-a jer je, kao što to je to
prethodno navedeno, tužitelj dobrovoljno tražio određivanje jamčevine pa u takvom slučaju
na strani tuženice također ne postoji nikakva protupravnost, a ovo tim više što mu je iznos
jamčevine vraćen 31. siječnja 2013. tj. neposredno nakon što je presudom V. s.
R. H. poslovni broj Kž-1012/2009 od 19. rujna 2012. pravomoćno oslobođen
optužbe.

Konačno, neosnovano tuženica ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio
materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP. Naime tužitelj je samo djelomično uspio u sporu pa
kad se to razmatra u odnosu kako na osnovu (odbijen u cijelosti s dijelom tužbenog zahtjeva
koji se odnosi na imovinsku štetu), tako i visinu (uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime
neimovinske štete u visini od 75.200,00 kn, a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime
neimovinske štete u visini od 69.800,00 kn, kao i za imovinsku štetu u visini od ukupno

195.000,00 kn tužitelj nije uspio) slijedi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio
materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove
postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP
(jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog
Zakona), odbiti kao neosnovane žalbe stranaka te potvrditi presudu i dopunsku presudu
prvostupanjskog suda.

Prvostupanjskim rješenjem od 12. travnja 2019. preinačeno je rješenje
prvostupanjskog suda poslovni broj P-897/2013 od 21. ožujka 2019. na način da je naloženo
tužitelju da u roku od 8 dana plati sudsku pristojbu za žalbu protiv dopunske presude u iznosu
od 2.096,00 kn umjesto iznosa određenog rješenjem od 21. ožujka 2019. u visini od 4.740,00
kn koju odluku prvostupanjski sud temelji na čl. 4. toč. 1. u svezi s čl. 29. st. 2. Zakona o
sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18, dalje ZSP).

Dakle, suprotno navodima tužitelja u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja od 12.
travnja 2019. nije riječ o pristojbi na dopunsku presudu, nego o pristojbi na žalbu protiv
dopunske presude.

Kako je tužitelj, sukladno rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj P-897/2013 od

6. rujna 2016., platio sudsku pristojbu za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 7.500,00 kn
(list spisa 298) po nalogu od 12. listopada 2016. (list spisa 310) te kako isti nije platio
pristojbu na žalbu protiv prvostupanjske presude, to ga je prvostupanjski sud osnovano
pozvao na plaćanje pristojbe za žalbu protiv dopunske presude u iznosu od 2.096,00 kn,
temeljem odredbe čl. 4. toč. 1. ZSP.

9 20 Gž-653/2019-2

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao
neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsko rješenje od 12. travnja 2019.

Zadar, 25. veljače 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura, v.r.