- 1 -              Poslovni broj: Usž-70/21-2

 

Poslovni broj: Usž-70/21-2

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. P., vlasnika ugostiteljskog obrta „T.“, Caffe bar „N.“, V. T., kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi nadzora fiskalizacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3156/19-9 od 12. listopada 2020., na sjednici održanoj 25. veljače 2021. 

 

 

p r e s u d i o   j e 

 

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3156/19-9 od 12. listopada 2020.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-01/18-01/321, URBROJ: 513-04-19-2 od 31. srpnja 2019. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Rješenjem tuženika od 31. srpnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog ureda carinskog ureda Z., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/18-20/84, URBROJ: 513-02-3067/26-18-01 od 29. kolovoza 2018., kojim je tužitelju, kao obvezniku fiskalizacije, zabranjen daljnji rad u poslovnom prostoru ugostiteljskog obrta „T.“, Caffe bar „N.“, V. T., na rok od 15 dana jer nije izdavao račune sukladno članku 62. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, dalje: OPZ).

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je ovom Sudu podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., - dalje:  ZUS). U žalbi u bitnome ističe da u postupku nije potpuno utvrđeno činjenično stanje jer od Ministarstva financija, Porezne uprave nisu pribavljeni podatci iz kojih bi se utvrdila činjenica da je izdao sporni račun. Smatra da cilj članka 62. OPZ-a nije ispisivanje sadržaja računa na papir, već izdavanje računa i uredno vođenje poslovnih knjiga. Ističe da je mjera zatvaranja objekta fakultativne prirode te da je moralo biti obrazloženo zašto je određena, a s obzirom da prvostupanjsko rješenje ne sadrži takvo obrazloženje, ono je suprotno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.). Ističe da mu je mjera zabrane obavljanja djelatnosti izrečena u srcu sezone, zbog neizdavanja računa u papirnatom obliku za iznos od 6,00 kn te mu je ista uzrokovala veliki financijski gubitak. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i presudom riješi stvar.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1.  ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da su ovlašteni carinski službenici 29. kolovoza 2018. obavili nadzor rada tužitelja, između ostalog, i u provođenju postupka fiskalizacije, izdavanja računa i evidentiranja prometa te je utvrđeno da u ugostiteljskom objektu u vlasništvu tužitelja nije izdan račun za jednu kuglicu sladoleda, a prodana roba je naplaćena šest kuna. Tužitelj je tijekom nadzora isticao da ne zna zašto njegova djelatnica nije izdala račun, a kasnije tijekom postupka ističe da je račun izdan, ali da nije izašao iz naplatnog uređaja. U prekršajnom postupku koji se vodio protiv tužitelja, tužitelj je isticao da svakih 15 minuta do pola sata izdaje račune za isporučene usluge, a zbog prirode posla.

Odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 4. OPZ-a propisano je da su porezni obveznici dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza te da su porezni obveznici koji isporuku dobara ili obavljanje usluga naplaćuju u gotovini obvezni promet iskazivati putem naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način.

Odredbom članka 124. stavka 1. OPZ-a propisano je da porezno tijelo može rješenjem zabraniti daljnji rad poreznom obvezniku kada ne izdaje račune prema članku 62. stavku 1. i 5. toga Zakona, a stavkom 2. istog članka je propisano da zabrana rada može trajati od 15 dana do šest mjeseci. Stavkom 3. je propisano da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavka 1. toga članka ne zadržava izvršenje rješenja te je stavkom 4. propisano da se zabrana iz stavka 2. toga članka izvršava pečaćenjem poslovnih prostorija u kojima porezni obveznik obavlja djelatnost, kao i pečaćenjem opreme i sredstava koja mu služe za rad.

Iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da on smatra da je račun izdan ako je evidentiran u Poreznoj upravi, odnosno ako je fiskaliziran. Međutim, ni iz OPZ-a ni iz Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom („Narodne novine“, 133/12., 115/16.) navedeno ne proizlazi, već se račun izdaje kupcu, a samo se evidentira u sustavu Porezne uprave. Dakle, račun za kupljenu robu ili pruženu uslugu mora biti uručen kupcu pa je pravilno izveden zaključak da tužitelj nije izdao račun za pruženu uslugu, čime je postupio suprotno odredbi članka 62. stavka 1. OPZ-a, zbog čega mu je određena mjera zabrane obavljanja djelatnosti sukladno članku 124. OPZ-a.

Prema stavu ovog Suda, rješenja su u upravnom postupku dostatno obrazložena, navedeno je koje su činjenice utvrđene u postupku te su citirane relevantne zakonske odredbe. Prvostupanjsko tijelo je obrazložilo da tužitelju zabranjuje daljnji rad, i to u najkraćem mogućem trajanju (15 dana) jer je tužitelj svojim postupanjem ujedno počinio prekršaj koji spada u najteže porezne prekršaje propisane člankom 192. OPZ-a. Slijedom navedenog, ovaj Sud ne smatra osnovanim navode tužitelja da upravna rješenja nisu dostatno obrazložena.

Slijedom navedenog, prigovori tužitelja nisu osnovani te su bez utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s tim zaključcima je suglasan i ovaj Sud.

Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

U Zagrebu 25. veljače 2021.

             

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.