- 1 -              I Kž-Us 47/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 47/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. P. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 337. stavaka 1. i 4. u vezi članka 61. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik), optuženog J. P., optuženog V. Z. i optužene Đ. Z., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 9. studenog 2016. broj K-Us-16/2014-24, u sjednici održanoj 25. veljače 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog V. Z. i njegovog branitelja, odvjetnika P. J. te optužene Đ. Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              I.              Prihvaćaju se djelomično žalbe optuženog J. P. i optužene Đ. Z., a u povodu tih žalbi i po službenoj dužnosti u odnosu na optuženog V. Z., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je:

 

- optuženi J. P., radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) u vezi s člankom 52. KZ/11.,

 

- optuženi V. Z., radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti poticanjem iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. i člankom 37. KZ/11., te kazneno djelo protiv gospodarstva, prijevarom u gospodarskom poslovanju poticanjem iz članka 247. stavka 2. u vezi članka 52. te članka 37. KZ/11.,

 

- optužena Đ. Z., radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude, počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti poticanjem iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. i člankom 37. KZ/11., te kazneno djelo protiv gospodarstva, prijevarom u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi članka 52. KZ/11.,

 

II.              Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženog J. P., optuženog V. Z. i optužene Đ. Z., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se

 

- optuženi J. P. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi članka 52. KZ/11., za koje je sada proglašen krivim, na temelju tih zakonskih odredbi osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci,

 

- optuženom V. Z. se zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. i člankom 37. KZ/11., za koje je sada proglašen krivim, na temelju tih zakonskih odredbi utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. te člankom 37. KZ/11., zbog kojeg je sada proglašen krivim, na temelju tih zakonskih odredbi utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa se uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca,

 

- optuženoj Đ. Z. se zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. i člankom 37. KZ/11., za koje je sada proglašena krivom, na temelju tih zakonskih odredbi utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., zbog kojeg je sada proglašena krivom, na temelju tih zakonskih odredbi utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne, pa se uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.

 

III.              U ostalom dijelu odbijaju se žalbe optuženog J. P., optuženog V. Z. i optužene Đ. Z., a u cijelosti žalba državnog odvjetnika, kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženog J. P. za produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi članka 61. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koje ga je osudio kaznom zatvora u trajanju od dvije godine.

 

              Istom presudom, optuženi V. Z. proglašen je krivim za produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem iz članka 337. stavka 4. u vezi članka 37. i članka 61. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te za produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju poticanjem iz članka 293. stavka 2. u vezi članka 37. i članka 61. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Potom je, primjenom članka 60. stavaka 1. i 2. c) KZ/97., prvostupanjski sud optuženog V. Z. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

 

              Nadalje, pobijanom je presudom, optužena Đ. Z. proglašena krivom za produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem iz članka 337. stavka 4. u vezi članka 37. i članka 61. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te za produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u vezi članka 61. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca,  te je na temelju članka 60. stavaka 1. i 2. c) KZ/97. optužena Đ. Z. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08.), određeno je da su optuženici J. P., V. Z. i Đ. Z. dužni solidarno oštećeniku, Općini V., isplatiti novčani iznos od 6.970.716,01 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu.

 

Nadalje, na temelju članka 148. stavka 5. ZKP/08. određeno je da će o troškovima kaznenog postupka biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žale se državni odvjetnik, optuženi J. P., optuženi V. Z. te optužena Đ. Z.

 

Državni odvjetnik žalbu podnosi zbog odluke o kazni te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženicima izrekne „kazne zatvora u primjerenom, dužem trajanju.“

 

Optuženi J. P. po branitelju Z. M., odvjetniku iz S. B., žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine pobijanu presudu i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, podredno da preinači pobijanu presudu u odluci o kazni na način da ovom optuženiku izrekne kaznu zatvora u trajanju do jedne godine te istu, uz primjenu članka 55. KZ/11., zamijeni radom za opće dobro ili da izrekne blažu kaznu zatvora.

 

Optuženi V. Z. žali se osobno i po branitelju P. J., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a osobnom žalbom i zbog odluke o kazni te „oduzimanju imovinske koristi“. Žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da odluku preinači na način da optuženog V. Z. oslobodi optužbe. Osobnom žalbom ovaj optuženik dodaje prijedlog da se, po ukidanju presude, predmet uputi prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće, podredno predlaže presudu preinačiti „glede odluke o kazni na najblažu moguću sankciju“. Optuženik je osobno i po branitelju tražio da bude obaviješten o datumu i vremenu održavanja drugostupanjske sjednice vijeća. S obzirom na to da se osobna žalba optuženog V. Z. i žalba podnesena po njegovom branitelju međusobno sadržajno dopunjuju, razmatrane su kao jedinstvena žalba ovog optuženika.

 

Protiv pobijane presude žalbu je podnijela i optužena Đ. Z., također osobno i po branitelju Z. N., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, osobno i zbog odluke o „oduzimanju imovinske koristi“. Žalbama se predlaže ovom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i optuženu Đ. Z. oslobodi optužbe, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, „a u svakom slučaju da preinači presudu u odluci o kazni tako da optuženici izrekne blažu kaznu uz njenu zamjenu radom za opće dobro“. Osobnom žalbom optuženica je zatražila obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća. Budući da se osobna i žalba po branitelju, također, međusobno nadopunjuju, to su razmatrane kao jedinstvena žalba.

 

Stranke, iako su im žalbe protivne strane uredno dostavljene, na iste nisu odgovarale.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi V. Z., optužena Đ. Z. te branitelj optuženog V. Z., odvjetnik P. J. dok uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika te optuženi J. P., njegov branitelj Z. M. i branitelj optužene Đ. Z., odvjetnik Z. N. nisu pristupili pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I), održana u njihovoj odsutnosti.

 

Na drugostupanjskoj sjednici, tijekom izlaganja navoda žalbe, optužena Đ. Z. je u spis predmeta predala podnesak, potpisan po njoj i optuženom V. Z., uz koji je dostavila presliku presude Općinskog suda u Požegi 13. srpnja 2007. broj K-90/2007-118, presude i rješenja Županijskog suda u Požegi od 13. veljače 2008. broj Kž-144/2007-10., presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. studenog 2008. broj: III Kr-56/2008-3, presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. travnja 2016. broj Kž-176/2015-10., presude Županijskog suda u Vukovaru od 18. prosinca 2018. broj Kž-8/2018-8 te presliku rješenje Općinskog suda u Požegi od 16. rujna 2019. broj K-89/2012-74.

 

Žalbe optuženog J. P. i optužene Đ. Z. osnovane su u dijelu u kojem ovi žalitelji ističu povredu kaznenog zakona, kao i žalbe svih optuženika kada pobijaju odluku o kazni, dok u ostalom djelu njihove žalbe, jednako kao i žalba državnog odvjetnika, nisu osnovane.

 

Nisu u pravu optuženici kada prvostupanjsku presudu pobijaju žalbenim osnovom bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Naime, optuženi J. P. nalazi ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u tome što prvostupanjski sud postojanje pravnog kontinuiteta samo konstatira, bez daljnjeg obrazloženja, čime smatra da u pobijanoj odluci izostaju razlozi o odlučnim činjenicama. U odnosu na ovaj žalbeni navod valja reći da pitanje pravnog kontinuiteta, sve uslijed okolnosti što se od počinjenja kaznenog dijela do danas izmijenio Kazneni zakon, ne predstavlja utvrđenje odlučne činjenice, već se radi o pravilnoj primjeni prava, a time i eventualnoj povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. O navedenom će više riječi biti u odgovarajućem dijelu ove odluke, zbog čega nije u pravu žalitelj J. P. kada s ovog osnova presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Nadalje, i optuženi V. Z. smatra da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Tako tvrdi da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih smatra utvrđenim da je optuženi V. Z., čak i da je poticao optuženog J. P. na izdavanje mjenica, znao da optuženi J. P. pri tome ne poštuje zakonsku proceduru, odnosno da mjenice izdaje bez odobrenja Općinskog poglavarstva, dodajući da za takvo utvrđenje ne postoji niti jedan dokaz. Jednako smatra i u odnosu na pitanje postojanja dokaza te razloga pobijane odluke temeljem kojih prvostupanjski sud zaključuje o poticateljskoj djelatnosti ovog optuženika u odnosu na optuženu Đ. Z. na počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju. Konačno, smatra da su razlozi, kojima prvostupanjski sud obrazlaže zašto odbija prijedlog obrane za provođenje građevinskog vještačenja, proturječni i nejasni, jer se samo tim dokazom mogla utvrditi ukupna vrijednost poslovnog odnosa Općine V. i trgovačkog društva K. I. d.d., odnosno, u konačnici, činjenica je li do štete za Općinu V. uopće došlo.

 

Protivno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pobijanom odlukom dao jasne, potpune, u svemu dostatne razloge, a bez proturječja, zbog kojih nalazi dokazanom svaku odlučnu činjenicu, slijedom čega nije u pravu ovaj žalitelj kada presudu pobija žalbenom osnovom bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud jasno razlaže zbog čega nalazi utvrđenim da je upravo optuženi V. Z., s obzirom na svoje svojstvo u društvu K. I. d.o.o. (predsjednik uprave i većinski dioničar) i motiv za nastavkom poslovanja, poticao kako optuženog J. P. na izdavanje spornih mjenica, tako i optuženu Đ. Z. da bankama i faktorinškom društvu prikrije činjenice neosnovanosti njihovog izdavanja te prezaduženosti, nelikvidnosti, a potom i insolventnosti društva K. I. d.d. Pri tome, neosnovano žalitelj tvrdi da on nije znao da optuženi J. P. pri izdavanju ovih mjenica ne poštuje zakonsku proceduru, pa da zbog toga ne može odgovarati za poticanje ovog optuženika na učin kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. Naime, za odgovornost optuženog V. Z. dostatno je da zna da od optuženog J. P. neosnovano traži izdavanje mjenica koje nemaju temelj u konkretnom poslovnom odnosu Općine V. i društva K. I. d.d., a nije nužno njegovo znanje o tome što točno optuženi J. P., kao načelnik Općine V., mora učiniti i koji postupak provesti da bi iste vrijednosne papire izdao. Uostalom, a imajući u vidu činjenicu da je optuženi V. Z. ranije i osobno sudjelovao u tijelima lokalne vlasti i to na općinskoj, ali i županijskoj razini, u cijelosti se neosnovanim ukazuje navod da on nije znao tko je i po kojoj proceduri ovlašten zaduživati Općinu V.. Nastavno, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih je odbio dokazni prijedlog za provođenje građevinskog vještačenja, sve stoga što su presudom jasno naznačeni argumenti zbog kojih prvostupanjski sud takav dokazni prijedlog, za pravilno utvrđenje merituma stvari, nalazi nevažnim. Drugo je pitanje slaže li se ovaj žalitelj sa činjeničnim zaključcima prvostupanjskog suda, o čemu će više riječi biti u dijelu presude u kojem se otklanjaju činjenični prigovori žalitelja.

 

Nisu u pravu žalitelji V. Z. i Đ. Z. niti kada istovjetnim navodima pobijaju prvostupanjsku presudu te smatraju da je sud povrijedio odredbe kaznenog postupka jer da „…optužnica u ovom kaznenom postupku uopće nije mogla uslijediti zbog nepropisnog postupka u njenom donošenju i uvođenju u raspravni stadij…“.

 

Naime, točno je da je istraga u ovom kaznenom postupku vođena za kazneno djelo pravno kvalificirano kao zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., za koje je djelo protiv optuženika prvotno i podignuta optužnica Općinskog državnog odvjetništva u Požegi od 29. rujna 2012., sve sukladno tada važećem Zakonu o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06., dalje: ZKP/97). Nakon što su rješenjem Općinskog suda u Požegi od 4. veljače 2014. broj Kv-110/2013. odbijeni prigovori na optužnicu svo troje optuženika, ovlašteni je tužitelj izmijenio optužnicu, no u odnosu na isti činjenično opisani događaj, sada inkriminirajući optuženom J. P. kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ/97., optuženom V. Z. i optuženoj Đ. Z. isto kazneno djelo poticanjem te optuženoj Đ. Z. i kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97., a optuženom V. Z. i poticanje optužene Đ. Z. na učin tog kaznenog djela, sve sukladno pravu tužitelja da optužnicom disponira do završetka dokaznog postupka, pa tako i da ju izmjeni u pravnoj oznaci djela. Potom je, po pravomoćnosti rješenja o stvarnoj nenadležnosti od 16. lipnja 2014. broj Kv-57/14-3, pred Županijskim sudom u Osijeku održano pripremno ročište te nastavno rasprava, sve sukladno odredbama ZKP/08. Usporedbom prvotno podignute i kasnije izmijenjene optužnice, jasno je da se radi o istovjetnim činjeničnim događajima, koji su izmijenjenom optužnicom samo drugačije pravno kvalificirani. Jednako tako, razmatranjem spisa predmeta proizlazi da su optuženici tijekom istrage, vođene po odredbama ZKP/97., ispitani upravo o tim činjeničnim događajima koji su obuhvaćeni izmijenjenom optužnicom, nadalje da im je prvotno podignuta optužnica dostavljena te su protiv iste uložili prigovor, a jednako tako i da im je, prije početka rasprave dostavljena tada izmijenjena optužnica te su u raspravnom stadiju ovog kaznenog postupka u odnosu na istu iznosili obranu i aktivno sudjelovali u dokaznom postupku.

 

Slijedom svega izloženog, nisu u pravu optuženici V. Z. i Đ. Z. kada tvrde da bi postupcima prvostupanjskog suda na bilo koji način bila „izbrisana sva njihova procesna prava na protivljenje toj i takvoj optužbi“, budući da su u ranijem stadiju postupka, ali i nakon izmjene optužnice, poštovana sva prava obrane ovih optuženika te su imali mogućnost braniti se u odnosu na jedne te iste činjenično opisane događaje. Dodatno je za primijetiti i žaliteljima skrenuti pažnju da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. može počiniti samo ako sud, pri pripremanju rasprave ili u njenom tijeku ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP/08. ili ako je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, sukladno čemu ovu povredu nije moguće isticati u odnosu na stadij postupka koji se odnosi na optuživanje.

 

Ističući daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optužena Đ. Z. navodi da je Općina V. svoju tražbinu prijavila u stečajni postupak stečajnog dužnika K. I. d.d., nakon čijeg pokretanja oštećenik više ne može redovnom tužbom ostvarivati potraživanja na koja smatra da ima pravo, zbog čega da je pogrešna odluka o usvajanju imovinskopravnog zahtjeva, a da o svemu tome prvostupanjski sud pobijanom odlukom nije dao razloge. Protivno ovim navodima, odluka o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu Općine V. dostatno je obrazložena, dok, sve s obzirom na to da je zahtjev oštećenika postavljen prema optuženicima kao fizičkim osobama, a ne prema trgovačkom društvu K. I. d.d. u stečaju, to pitanje prijave potraživanja Općine V. u stečajnom postupku otvorenom nad ovim trgovačkim društvom, ne predstavlja odlučnu činjenicu koju bi prvostupanjski sud u pobijanoj odluci o imovinskopravnom zahtjevu bio dužan obrazlagati.

 

Konačno, protivno daljnjem navodu žalbe optužene Đ. Z., razmatranjem spisa predmeta, ovaj drugostupanjski sud nije našao bitno razilaženje nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka S. M. od dokumentacije iz spisa predmeta, koji vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ovaj žalitelj paušalno ističe, ne navodeći konkretno u kojem se točno sadržaju eventualna razlika i proturječnost ostvaruju. Jednako se odnosi na prigovor kojim se ističe da presuda nije utemeljena na dokazima i činjenicama iznesenim na raspravi jer da u postupku nije saslušan stečajni upravitelj J. P. na okolnost prijavljenih i priznatih potraživanja Općine V. u stečajnom postupku društva K. I. d.d. Naime, činjenica prijavljenih i priznatih potraživanja utvrđena je materijalnom dokumentacijom te reproducirana nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka, dok je sud dostatnim razlozima obrazložio zbog čega je odbio prijedlog obrane za saslušanje stečajnog upravitelja društva K. I. d.d.

 

U odnosu na žalbeni navod da sud nije cijenio iskaze svjedoka H. S. i M. B. o postojanju poslovnog odnosa društva K. I. d.d. i Općine V. upravo u vrijeme izdavanja spornih mjenica, za dodati je da ova činjenica nije sporna te je utvrđena i razlozima prvostupanjske presude, time da se ovaj navod također svodi, zapravo, na činjenično pobijanje utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda, o čemu će u nastavku ove drugostupanjske odluke biti više rečeno.

 

Slijedom svega izloženog, nisu u pravu žalitelji kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog svih ranije navedenih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08., dok ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženi J. P. ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice, no da je, kada ga je proglasio krivim za postupanje s izravnom namjerom, izveo pogrešan zaključak o njegovoj krivnji. Tako smatra da je u postupku dokazana njegova obrana, sukladno kojoj tvrdi da je bio doveden u zabludu od strane optuženika V. Z. i Đ. Z., a u izvjesnoj mjeri čak i prisiljen postupati na činjenično opisan način, koji priznaje, jer da su ga ovi optuženici uvjeravali da mjenice neće biti uporabljene za bilo kakvu radnju koja nije u direktnoj funkciji poslovanja, te da se radi o koristi za Općinu V., čiji je on tada bio načelnik. Pri tome, smatra da je prvostupanjski sud odlučujući o njegovoj krivnji potpuno zanemario da su optuženici V. Z. i Đ. Z. kao odgovorne osobe društva K. I. d.d., zajedno s tim društvom, predstavljali sinonim razvoja tog kraja, pa je on opravdano vjerovao da podržavajući to trgovačko društvo, podržava razvoj općine.

 

Protivno izloženim navodima optuženog J. P., potpuno osnovano, sve temeljem u postupku utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje o krivnji ovog optuženika, odnosno da je djelo počinio s izravnom namjerom, svjestan svih zakonskih obilježja istog. Tako, već iz njegove obrane nedvosmisleno proizlazi da je na traženje optužene Đ. Z. izdavao mjenice, mjenična jamstva i zadužnice, a kada bi to odbio učiniti, uz optuženicu bi dolazio i optuženi V. Z. koji ga je uvjeravao da tako mora postupiti "jer zna kako je i zašto postavljen na mjesto načelnika Općine V.". Jednako tako, ovaj optuženik iskazuje da mu je po optuženicima prezentirano kako su mjenice potrebne radi većeg boniteta društva K. I. d.d. kod poslovnih banaka, uz obećanje da će prije dospijeća biti iskupljene jer da će društvo doći do novaca naplaćivanjem ugovorenih radova, dok je Općina V. u to vrijeme dobro radila, pa nije mislio da će joj žiro-račun zbog ovog biti blokiran.

 

Već iz navedenog, potpuno je jasno da je optuženi J. P. bio svjestan da Općinu V. na ovaj način izlaže mogućim financijskim zaduženjima bez osnove u tada stvarno postojećem ugovorenom poslu, odnosno da mjenice izdaje kako bi društvo K. I. d.d. u tom trenutku došlo do novčanih sredstava potrebnih za svoje trenutno poslovanje. Da je tome tako, proizlazi i iz dijela obrane ovog optuženika kada dodaje da je mjenice izdavao bez da je prethodno sazivao Općinsko poglavarstvo radi donošenja odluka u vezi izdavanja i potpisivanja mjenica, sve stoga što mu je od strane optuženika V. Z. i Đ. Z. bilo prezentirano da je novac hitan. Jednako tako, na svijest ovog optuženika o neosnovanosti izdavanja mjenica, kao i svrsi u koju će iste biti iskorištene, ukazuje i činjenica koju također obranom priznaje, a to je da konkretne mjenice, za razliku od onih koje su pratile ugovorene građevinske poslove, nije evidentirao u poslovnim knjigama niti u knjizi izdanih mjenica, jer je, kako sam ističe, bio siguran (a što su mu garantirali i optuženici) da će iste biti iskupljene prije dospijeća.

 

Sve izloženo, valjano i osnovano uzima u obzir prvostupanjski sud kada utvrđuje da je optuženi J. P. bio svjestan svrhe izdanih mjenica, kao i činjenice da iste nemaju temelj u konkretnom pravnom poslu, a unatoč tome da je na traženje optuženog V. Z. i optužene Đ. Z. izdavao mjenice općine, osnovom kojih je u konačnici blokiran žiro račun Općine V. jer su, u iznosima naznačenim činjeničnim opisom djela, te mjenice naplaćene upravo od općine. Na postojanje svijesti i znanja optuženog J. P. jasno ukazuje i nesporna okolnost da je s takvim postupanjem nastavio te nove mjenice izdavao i nakon 2004., dakle nakon što su prve eskontirane mjenice dospjele na naplatu, kada su tek uslijedila njihova prva evidentiranja i knjiženja u dokumentaciji Općine V., kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Stoga, nasuprot žalbenim navodima ovog optuženika, osnovano prvostupanjski sud, temeljem prethodno izloženih dokaza, utvrđuje da je optuženi J. P., kao načelnik općine, grubo povrijedio svoje obveze utemeljene na zakonu i statutu, i to u takvoj mjeri da se ne može govoriti o lakomislenosti, već o izravnoj namjeri na poduzimanje nezakonitih radnji uz svijest o predvidivom nastupu štetnih posljedica. Osim toga, ovdje je za naglasiti i to da se, sve s obzirom na njegov zakonski opis (...s ciljem da sebi ili drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi pribavi...), kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti i može počiniti samo s izravnom namjerom.

 

U odnosu na činjenične prigovore optuženog V. Z. i Đ. Z. kojima istovjetno tvrde da za Općinu V. nije nastupila šteta jer da je trgovačko društvo K. I. d.d., kojeg su oni bili odgovorne osobe, za općinu izvršilo više radova no što je Općina V. platila, kao i da su sve sporne mjenice, zadužnice i podignuti  krediti zapravo imali osnovu u pravnim poslovima Općine V. i društva K. I. d.d., osnovano i na dokazima utemeljeno prvostupanjski sud utvrđuje suprotno.

 

Naime, već prema iskazu svjedoka M. L., koji je, po raspuštanju Općinskog vijeća i poglavarstva, bio povjerenik Vlade RH za Općinu V., proizlazi da je, nakon otvaranja stečajnog postupka nad društvom K. I. d.d., zajedničko povjerenstvo tog društva i Općine V. izvršilo pregled i analizu svih ugovorenih i izvedenih te plaćenih radova. Kao rezultat te inventure utvrđeno je da je Općina V., u međusobnim odnosima s društvom K. I. d.d., platila više od vrijednosti izvedenih radova, temeljem čega je i u stečajnu masu prijavila višemilijunsko potraživanje prema stečajnom dužniku, društvu K. I. d.d., koje je u većem dijelu i priznato. Navedeno, osim iz iskaza ovog svjedoka, proizlazi iz dokumentacije u spisu predmeta, dok je nalazom i mišljenjem vještakinje za financije i knjigovodstvo S. M. (osobito dopunom od 2. prosinca 2015.), a nakon uvida u odgovarajuće ugovore o gradnji i relevantnu knjigovodstvenu dokumentaciju Općine V. i trgovačkog društva K. I. d.d., utvrđeno da su svi radovi koje je ovo trgovačko društvo izvodilo za Općinu, plaćeni avansno, cesijama i asignacijama te plaćanjem po mjenicama, time da iz nalaza također proizlazi da je i ranije društvo K. I. d.d. pribavljalo tekuća novčana sredstva eskontiranjem, između ostalog, mjenica Općine V., no iz toga proizašle obveze podmirivalo je trgovačko društvo K. I. d.d., sve do problema sa solventnošću i u konačnici blokade žiro-računa, kada to trgovačko društvo više nije moglo vraćati dugove koje je na sebe tada preuzela općina, kao glavni dužnik po izdanim i eskontiranim mjenicama.

 

Slijedom izloženog, osnovano je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za provođenje građevinskog vještačenja na okolnost vrijednosti ukupnih radova koje je K. I. d.d., temeljem sklopljenih ugovora o građenju, izvršio za Općinu V., i pravilno zaključio da konkretne mjenice, zadužnice i u konačnici, radi podmirenja iznosa dobivenih eskontiranjem mjenica, zaključeni krediti, nisu imali valjanu pravnu osnovu u vidu plaćanja među ovim pravnim subjektima ugovorenih građevinskih radova.

 

Uostalom, glede inzistiranja obrane optuženika V. Z. i Đ. Z. na navodima koji se sada ponavljaju u žalbi, vezano uz kreditne odnose između društva K. I. d.d., Općine V. i H. A. A. b. d.d., sukladno kojima je društvo K. I. d.d. za dio radova na školskoj dvorani podiglo kredit kod ove banke „a radi premoštenja preostalog iznosa eskontirane su mjenice Općine na iznos od oko 6 milijuna kuna…“ (i to po navodima žalbe upravo u ovom postupku sporne mjenice), za ponoviti je da temeljem dokumentacije iz spisa predmeta, reproducirane i analizirane u nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka S. M., proizlazi kako je za izgradnju sportske dvorane, Općina V. bila korisnik kredita kod ove banke. Međutim, prema utvrđenom činjeničnom stanju Općina V. je do kraja 2005. uredno plaćala dospjele obveze po tom kreditu, koji je u konačnici u cijelosti otplatila do kraja 2010. Stoga, da su ovdje sporne mjenice izdane društvu K. I. d.d. kao jamstvo ispunjenja novčane obveze po kreditu za izgradnju sportske dvorane, tada je društvo K. I. d.d. primljene mjenice trebalo i moglo unovčiti u onom trenutku kada je imalo dokaz da Općina V. ne plaća dospjele obveze po kreditu, što s obzirom na ranije navedeno nije bio slučaj, dok bi, nadalje, tada o svrsi izdavanja istih bio sastavljen pisani dokument, koji kao takav ne postoji. K tome, da je bila riječ o jamčenju plaćanja kredita za izgradnju sportske dvorane i drugih, između ovih poslovnih subjekata ugovorenih i izvedenih radova, tada nema razloga da takve, na pravovaljanom poslu utemeljene mjenice, ne bi bile upisane u knjigovodstvenoj dokumentaciji Općine V., odnosno u knjigu izdanih mjenica, što također nije bio slučaj. Uostalom, o svrsi izdavanja spornih mjenica jasno je iskazivao optuženi J. P., kada u obrani navodi da je novac dobiven njihovim eskontom uplaćivan društvu K. I. d.d. u svrhu podmirenja tekućih, dospjelih obveza tog društva, što je u cijelosti potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka S. M.

 

Osim istovjetnih paušalnih tvrdnji obrane te sada i žalbe optuženika V. i Đ. Z. da su društvu P. f. d.o.o. prodana stvarna potraživanja društva K. I. d.d., nastala izgradnjom nogostupa, žalitelji na tu okolnost ne nude niti jedan dokaz osim neosnovanog upiranja na iskaz svjedoka H. S. Međutim, upravo ovaj svjedok jasno iskazuje da on, kao nadzorni inženjer, nikakve privremene situacije u 2004. nije potpisivao, jer da je nogostup rađen 2005. godine, kada su privremene situacije za izgradnju istog sastavljane, dok su prema dokumentaciji u spisu predmeta te nalazu i mišljenju vještaka temelj izdavanja mjenica Općine V. eskontiranih kod društva P. f. d.o.o. bile upravo, očito neistinite privremene situacije iz rujna, odnosno studenog 2004. godine.

 

Jednako tako, žalbene tvrdnje ovih žalitelja da su mjenice specificirane točkom 1.3. izreke presude (one eskontirane kod C. b. d.d.) izdane „…za premoštavanje izvedenih radova na završetku izgradnje nogostupa u V., nogostupa u T. te završetku uređenja okoliša dvorane…“, a mjenicama iz točke 1.4. izreke (one eskontirane kod G. k. b. d.d.) da su „…premoštavani na trošak K. I. d.d. izvedeni radovi po Dodatku ugovora za završetak sportske dvorane i Ugovora o uređenju okoliša sportske dvorane“, osim što nisu ničime potvrđene, u potpunosti su suprotne činjenici utvrđenoj provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem sukladno kojem su svi ovi građevinski radovi plaćeni avansno, prije nego što su uopće bili izvedeni i fakturirani.

 

Konačno, žalitelji V. Z. i Đ. Z. opetovano u obrani te sada ponovno u žalbi tvrde da su financijske institucije (banke i faktorinško društvo) svoja potraživanja, proizašla iz konkretnih, ovdje inkriminiranih pravnih poslova, dvostruko naplatile, jednom po žiro-računu Općine V., a drugi puta u stečajnom postupku društva K. I. d.d., pa da i stoga za Općinu V. nikakva šteta, zapravo, nije nastupila.

 

U odnosu na ove navode za ustvrditi je da je u dokaznom postupku, materijalnom dokumentacijom i nalazom te mišljenjem vještaka S. M., kao nedvojbeno utvrđeno da je sa žiro računa Općine V. isplaćen ukupan iznos potraživanja H. A. A. b. d.d., društva P. f. d.o.o., C. b. d.d. i G. k. b. d.d., sve na ime eskontiranih mjenica, koje su od strane Općine V. izdane bez ikakvog temelja u određenom poslu, čiji je eskont nedvojbeno ranije uplaćen društvu K. I. d.d. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka S. M. proizlazi i da, temeljem dostupne dokumentacije, nije utvrđeno da bi se ove financijske institucije, upravo temeljem potraživanja iz konkretnih eskontiranih mjenica, naplatile još jedanput u stečajnom postupku društva K. I. d.d.

 

No, neovisno o tome, čak i da je do određene dvostruke naplate došlo, po ovim je pravnim poslovima eskontiranja mjenica Općine V., upravo ta općina bila glavni dužnik za povrat tako isplaćenih novčanih sredstava, te je nedvojbeno da su banke i faktorinško društvo svoja potraživanja s ove osnove naplatila od Općine V., koja je u konačnici isplatila eskont konkretnih mjenica. Iz navedenog, potpuno je nedvojbeno da je šteta, u iznosu naznačenom u činjeničnom dijelu izreke presude, za Općinu V. svakako nastala. Pitanje postojanja dvostruke naplate po istoj pravnoj osnovi, za slučaj da je to doista i utvrđeno, može eventualno biti predmetom drugih, prvenstveno parničnih postupaka, no u kaznenopravnom smislu, u trenutku kada je Općina V. platila iznose koji su eskontiranjem mjenica prethodno isplaćeni društvu K. I. d.d., a na koje je isplate obvezana neosnovano izdanim mjenicama, za Općinu V. šteta je nedvojbeno nastala.

 

Slijedom svega izloženog, navodima žalbi optuženika J. P., V. Z. i Đ. Z. nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci suda prvog stupnja, budući je prvostupanjski sud savjesnom i pravilnom analizom svih provedenih dokaza osnovano utvrdio da je optuženi J. P., na poticanje optuženog V. Z. i optužene Đ. Z., sve u cilju da društvu K. I. d.d. pribavi znatnu nepripadnu imovinsku korist, prekoračio granice svojih ovlasti i bez osnove u pravnom poslu zadužio Općinu V., dok je optužena Đ. Z., na poticaj optuženog V. Z., financijskim institucijama prikrila činjenicu prezaduženosti i nelikvidnosti društva K. I. d.d. kao i okolnost neosnovanog izdavanja mjenica, sve kako bi one, na taj način dovedene u zabludu, na štetu tuđe imovine, društvu K. I. d.d. isplatile tako pribavljena sredstva. Potpuno je, pri tome, neosnovano upiranje optuženog V. Z. da u postupku nisu izvedeni dokazi kojima bi bilo moguće nespornim tvrditi da je on optuženu Đ. Z., koja je bila zadužena za financijsko poslovanje društva K. I. d.d., na takvo što potaknuo. Naime, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženi V. Z. bio predsjednik uprave i većinski dioničar društva K. I. d.d. te je, kao takav, doista bio najviše motiviran za nastavak njegovog poslovanja, dok s druge strane, a s obzirom na poslovnu i privatnu povezanost s optuženom Đ. Z. (svojom suprugom), svakako je u cijelosti bio upoznat s činjenicom postojećih financijskih problema društva K. I. d.d., kao i načinom na koji to društvo, u uvjetima prezaduženosti i nelikvidnosti, pribavlja sredstva na financijskom tržištu. 

 

              Stoga, žalbe optužnog J. P., optuženog V. Z. i optužene Đ. Z. podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

Nasuprot navedenom, u pravu su žalitelji J. P. i Đ. Z. kada tvrde da prvostupanjski sud, na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, nije ispravno primijenio odgovarajuće materijalno pravo. Budući da optuženi V. Z. ne ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, pobijana je presuda u tom dijelu u odnosu na ovog optuženika ispitana na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-I.

 

Naime, s obzirom na to da je u međuvremenu, od vremena počinjenja kaznenih djela do danas, na snagu stupio Kazneni zakon iz 2011., to je sukladno članku 3. KZ/11., osnovano prvostupanjski sud, u prvom redu, utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta činjenično opisanih radnji. Podvođenjem činjeničnog stanja pod biće djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ/97., koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, te pod biće istoimenog kaznenog djela iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11., koji je sada na snazi, jednako tako, podvođenjem činjenično opisanih događaja inkriminiranim optuženoj Đ. Z. pod biće kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97. te pod istoimeno kazneno djelo iz sada važećeg kaznenog zakona iz članka 247. stavaka 1. i 2. KZ/11., jasno je da pravni kontinuitet ovih kaznenih djela postoji, što, uostalom, ni žalitelji ne dovode u pitanje.

 

Međutim, osuđujući optuženike za postupanje pravno kvalificirano po odredbama KZ/97., prvostupanjski je sud povrijedio kazneni zakon na njihovu štetu. Naime, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, imajući u vidu iznos sada zakonom određenih vrijednosti koje ova kaznena djela čine kvalificiranima, a zbog veće količine neprava koja se traži za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti te kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju, za konkretne su počinitelje, svakako, blaže odredbe KZ/11. Zbog toga, njihove je radnje trebalo pravno kvalificirati sukladno odredbama KZ/11., prema kojima, sukladno članku 87. stavku 29. tog zakona, zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“ kod konkretnih kaznenih djela, postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kuna, a ne kako je to u vrijeme važenja odredaba KZ/97., sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, bio iznos koji prelazi 30.000,00 kuna.

 

Iz navedenih razloga trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela kako je učinjeno ad. I. izreke ove presude.

 

Ovdje je za dodati, a obzirom na to da se optuženici V. Z. i Đ. Z. pozivaju na povredu načela „ne bis in idem“ tek u podnesku predanom na sjednici drugostupanjskog vijeća, da ovakvo proširivanje žalbenih navoda, izvan zakonom predviđenog roka za njezino podnošenje, nije dopušteno.

 

Međutim, neovisno o tome, ovaj je sud u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-I, po službenoj dužnosti ispitao je li, sve s obzirom na pravomoćnu presudu koju čine presuda Općinskog suda u Požegi od 13. srpnja 2007. broj K-90/07-118 te presuda i rješenje Županijskog suda u Požegi od 13. veljače 2008. broj Kž-144/07-10, ovom presudom na štetu optuženika V. Z. i Đ. Z., počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08-I. 

 

Uvidom u spomenutu pravomoćnu presudu, utvrđeno je da se radi o činjeničnom postupanje u približno istom, no ne i identičnom, vremenskom periodu (17. rujna 2002. do 8. veljače 2006.) u kojem su počinjena i djela za koja su pobijanom presudom optuženici V. Z. i Đ. Z. sada proglašeni krivim, kao i to da su svojstva ovih optuženika pri postupanju bila jednaka. Međutim, tom presudom ovi žalitelji proglašeni su krivima za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., i to zajedno s optuženim M. I., koji je pri počinjenju postupao u svojstvu ravnatelja Županijske uprave za ceste P., potaknut od optuženog V. Z., a počinjenjem djela je .... županija oštećena za 10.263.338,46 kuna. Stoga, a imajući u vidu da se ne radi o istom oštećeniku, da je djelo za koje su ranije pravomoćno proglašeni krivima počinjeno u sudioništvu s drugom osobom na različitoj javnoj funkciji, da se radi o drugačijem kaznenom djelu od onog za koje su ovdje osuđeni, dok radnje za koje su u ovom kaznenom postupku proglašeni krivima (počinjene od 23. rujna 2002. do 8. svibnja 2006.) izlaze iz vremenskog okvira za koje su tom ranijom presudom pravomoćno osuđeni, ne radi se ovdje o produljenom, već o više odvojenih, samostalnih kaznenih djela. Naime, s obzirom na sve izloženo, u konkretnoj situaciji nije moguće tvrditi da bi bili ispunjeni svi objektivni i subjektivni elementi nužni za postojanje produljenog kaznenog djela, slijedom čega se ne može zaključiti da bi, uslijed postojanja ranije citirane pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi, za ovdje inkriminirano postupanje optuženici V. Z. i Đ. Z. već bili pravomoćno osuđeni. Stoga, pobijanom prvostupanjskom presudom u odnosu na ove optuženike nije počinjena povreda kaznenog zakona na njihovu štetu iz članka 469. točke 3. ZKP/08-I.

 

U odnosu na ostale, u spis predmeta dostavljene presude, kojima se nastoji ovom sudu ukazati da, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, kazneno djelo iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97. nema kontinuiteta u odredbama KZ/11. u slučaju da je počinitelj postupao s ciljem pribavljanja koristi svojoj pravnoj osobi, za ponoviti je da je u ovom kaznenom postupku, dopuštenom izmjenom optužnice, pravna kvalifikacija djela izmijenjena još prije nego je rasprava započela te su optuženici pobijanom presudom proglašeni krivima za učin kaznenog djela iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ/97. te iz članka 293. stavaka 1. i 2. KZ/97. Zbog navedenog, ovdje nema govora o povredi kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08-I, budući da ova kaznena djela svoj pravni kontinuitet ostvaruju u istoimenim kaznenim djelima iz KZ/11., sve kako je to ranije u ovoj odluci izloženo.

 

Odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud ispitao je, kako u okviru žalbama državnog odvjetnika i optuženika istaknute žalbene osnove, tako i s obzirom na izvršenu preinaku pravne oznake djela za koja su optuženici sada proglašeni krivima, zbog čega im je trebalo ponovno odmjeriti kazne.

 

U pravu su optuženici kada tvrde da su im za počinjena kaznena djela izrečene prestroge kazne zatvora, dok nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže njihovo strože kažnjavanje.

 

Polazeći od, po prvostupanjskom sudu, pravilno utvrđenih okolnosti koje su odlučne za izbor vrste i mjere kazne, optuženi J. P., kojem je olakotnom cijenjena činjenica dosadašnje neosuđivanosti, a otegotnom visina za Općinu prouzročene štete, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi članka 52. KZ/11., za koje je ovom presudom proglašen krivim, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, sve imajući u vidu i činjenicu njegove starije životne dobi (sada u dobi od 71 godine) te okolnost da je od učina djela proteklo gotovo 15 godina. Iste je okolnosti, kao i one utvrđene po prvostupanjskom sudu (optuženicima V. Z. i Đ. Z. olakotnom je cijenjena činjenica da su roditelji maloljetnog djeteta, te optuženom V. Z. i da je odlikovan u ratu, dok im je otegotnom cijenjena visina prouzročene štete i kaznena osuđivanost), ovaj sud uzeo u obzir kada je optuženicima V. Z. i Đ. Z. za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. i člankom 37. KZ/11. utvrdio svakom kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i četiri mjeseca, optuženom V. Z. za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. te člankom 37. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a optuženoj Đ. Z. za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa ih potom uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora, svakog u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.

 

Opasnost i društvena štetnost ovih kaznenih djela po uređenu, u prvom redu, lokalnu  društvenu zajednicu, uz činjenicu da je kaznenim djelima dovedeno u pitanje uredno funkcioniranje Općine V. i njezinih stanovnika, čini u cijelosti neosnovanom žalbenu tvrdnju optuženog J. P. i optužene Đ. Z. da u konkretnoj situaciji bezuvjetna kazna zatvora nije nužna, već da je svrhu kažnjavanja moguće postići zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kaznenom sankcijom kao što je rad za opće dobro, čiju primjenu predlažu ovi žalitelji, ne bi s uspjehom bila ostvarena, kako individualna, tako ni opća svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.

 

S druge strane, nema osnova niti za strože kažnjavanje optuženika, kako predlaže državni odvjetnik, jer su sve otegotne okolnosti već našle dostatnog odraza u ovako odmjerenim kaznama.

 

Pobijajući odluku o imovinskopravnom zahtjevu, pogrešno naznačujući da se radi o oduzimanju imovinske koristi, optuženici V. Z. i Đ. Z. ističu da oni osobno, postupanjem za koje su proglašeni krivima, nisu stekli nikakvu korist, jer da je sav novac dobiven eskontiranim mjenicama utrošen isključivo u poslovne svrhe društva K. I. d.d. Pri tome, ovi optuženici zaboravljaju da je njihovim, izrekom presude činjenično opisanim radnjama, kao i radnjama optuženog J. P., za Općinu V., dakle oštećenika, nastala šteta u nesporno utvrđenom iznosu od 6.970.716,01 kuna, zbog čega je upravo u tom iznosu prvostupanjski sud osnovano usvojio imovinskopravni zahtjev te solidarno naložio optuženicima da isti naknade oštećenoj općini. Stoga je, i u dijelu presude koji se odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, žalbu ovih optuženika trebalo odbiti kao neosnovanu.

 

Budući da su žalbe optuženih J. P., V. Z. i Đ. Z. djelomično osnovane te da prilikom ispitivanja prvostupanjske presude, osim povrede kaznenog zakona u odnosu na optuženog V. Z. koja je ovom presudom otklonjena, nisu utvrđene druge povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP/08-I na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe optuženika trebalo djelomično prihvatiti, a u ostalom dijelu njihove žalbe i u cijelosti žalbu državnog odvjetnika odbiti i na temelju članka 486. stavka 1. te članka 482. ZKP/08-I odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 25. veljače 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.