- 1 -              Kžzd 10/2019-5

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 10/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2017. broj Kzd-2/15, u sjednici održanoj 25. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) opt. D. P. oslobođen je od optužbe da bi počinio dva kaznena djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5.  KZ/11. i jednog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11. (sve na štetu djeteta B. Š.), a na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP/08. padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Državni odvjetnik u žalbi prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno nepravilnom vrednovanju iskaza oštećenice. Upire na nalaz i mišljenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja prema kojem je oštećenica u bitnim detaljima spolne zlostave suglasno iskazuje i drži se „osnovne posture svoje priče“,  zamjera nekritičkoj ocjeni iskaza udomiteljice S. U. kao posrednog svjedoka i koja je primijetila da optuženik oštećenicu ljubi u usta, te da je oštećenica događaj od 26. prosinca 2014. na jednak način opisala udomiteljici i liječnici dr. N. Š. D. prilikom ginekološkog pregleda. Dodaje kako multidisciplinarnom obradom oštećenice  nisu uočeni produktivni psihotični simptomi što znači da oštećenica ne izmišlja niti ne laže već je uspostavljena dijagnoza spolnog zlostavljanja. Ističe da je oštećenica kao svjedok pred sucem istrage „gotovo istovjetno kao i udomiteljici ...kao i u pismu ...na listu 124 spisa te prilikom ginekološkog pregleda ...gotovo identično govorila o događajima u kojima je bila seksualno zlostavljana od strane okr. D. P..“ te da dinamiku događaja potvrđuje svjedok F. R. Dodaje da „u iskazu oštećenice ne postoji druga osoba osim okrivljenika koja bi bila opisana kao počinitelj“,   a iz prethodnih obrada Poliklinike za zaštitu djece grada Z. proizlazi da je oštećenica bila izložena raznim iskustvima spolnog zlostavljanja.

 

Suprotno stavu državnog odvjetnika, ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi dokazi  argumentirano i valjano ocijenjeni na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak kako nije sa sigurnošću dokazano da je optuženik počinio terećena kaznena djela.

 

Iz stanja dokazne građe nedvojbeno proizlazi da je oštećena djevojčica imala spolne odnose prije ginekološkog pregleda obavljenog povodom kaznene prijave (27. siječnja 2015.) te da je ista „duboko istraumatizirana“ kako to jasno obrazlaže sud prvog stupnja.

 

Ocjenjujući konzistentnost i kvalitetu iskaza koje je oštećenica dala tijekom postupka, prvostupanjski sud s pravom nalazi da su ti iskazi nedosljedni, proturječni, dijelom i neživotni kako je to podrobno argumentirano na str. 19 presude, poglavito povezujući ih i sa svjedočenjem udomiteljice S. U.

 

Naime, oštećenica je prvi puta ginekološki pregledana u kolovozu 2010. povodom sumnje na seksualno zlostavljanje od strane štićenika dječjeg doma gdje je bila na smještaju, obrađivana je u Poliklinici za zaštitu djece grada Z. (dalje: Poliklinika) u ožujku 2010. zbog sumnje na seksualno zlostavljanje stanodavca M. A., te ponovno u siječnju 2011. uslijed sumnje u spolno zlostavljanje (bludne radnje) optuženika. Potonja obrada je rezultirala ocjenom stručnjaka Poliklinike da se podaci o izloženosti spolnom zlostavljanju ne mogu sa sigurnošću niti potvrditi niti isključiti pa je kaznena prijava odbačena.

 

Do ponovnog prijavljivanja optuženika dolazi u siječnju 2015. nakon što se oštećenica povjerila udomiteljici S. U. o seksualnom zlostavljanju optuženika. Međutim, kako to jasno proizlazi iz iskaza udomiteljice i pismena priloženih u spis, ponavljajući priče o istim događajima oštećenica stalno mijenja i dodaje nove detalje, opisuje i nove događaje govoreći o brojnim spolnim odnosima s optuženikom, sve do opisa spolnih odnosa u troje (s majkom i optuženikom) pa i spolnih radnji između majke i susjede (kunilingus) kojima je bila prisutna  odnosno koje je oštećenici činila susjeda. Pri tome nije bez značaja i navod udomiteljice da je od početka boravka (rujan 2014.) kod oštećenice jako izražena seksualiziranost na način da stalno spominje dečke, s njima kontaktira preko društvenih mreža („često se dopisuje s dečkima s kojima se dogovara za seks“), te da je tijekom obrade u Poliklinici zbog njene reakcije na psihijatra kao muškarca došlo do promjene liječnika.

 

Prema psihologijsko psihijatrijskom vještačenju oštećenica je kompetentna za davanje vjerodostojnog iskaza, ali kognitivno funkcionira na nivou djeteta od četiri do sedam godina, te, iako po mišljenju vještaka postoji dosljednost u odnosu na centralnu okosnicu  (spolni odnos koji proizlazi iz ginekološkog nalaza), vještaci se nisu mogli odrediti radi li se o njenom seksualnom odnosu s optuženikom ili trećom osobom tim više što kod oštećenice postoje tzv. lažna sjećanja ili bijeg u fantaziju (npr. priča o nepostojećem bratu V.).

 

Nadalje, oštećenica u iskazu opisuje da je optuženik i prije događaja pod toč. 2. izreke (26. prosinca 2014.) s njom višekratno obavljao spolne odnose, pa tako jednom i „tijekom 2011.“ kako je navedeno pod toč. 1. izreke pobijane presude. Međutim, u anamnestičkim podacima ginekološkog pregleda od 27. siječnja 2015. (nakon podnesene kaznene prijave) oštećenica navodi kako „do sada nije imala dečka niti prethodno spolni odnos“ te da je optuženik „sada ...prvi puta ovo učinio“ . Ovdje se valja nadovezati i na neodrživost navoda oštećenice o početku seksualnog zlostavljanja optuženika u djedovoj kući (iskaz S. Š.) te činjenicu da je upravo zbog intervencije centra za socijalnu skrb tijekom 2011. bila prekinuta veza između majke oštećenice i optuženika.

 

Konačno, budući da oštećenica tvrdi da se događaj iz toč. 2. zbio za vrijeme dok je njena majka bila odsutna iz stana, dok je prema iskazu svjedoka F. R. na njegovo kucanje vrata otvorila majka oštećenice, to ni iskaz spomenutog svjedoka ne dovodi u sumnju pravilnost ocjene svih dokaza kako je to podrobno i razumno argumentirao prvostupanjski sud.

 

Premda je stanje dokazne građe bilo dostatno za podizanje optužnice, za osudu u kaznenom postupku potrebno je postojanje dokaza koji jasno i  nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je optuženik počinio kaznena djela za koja je optužen. Imajući na umu psihofizički status i osobnost oštećenice,  da optuženik negira djela i da ga u obrani podupire majka oštećenice, da su pojedini dijelovi iskaza oštećenice opovrgnuti drugim personalnim dokazima, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da iskazu nedostaje konzistentnost, kvaliteta i pouzdanost zbog čega se i po ocjeni ovog suda ne može sa potpunom sigurnosti zaključiti da je optuženik počinio terećena kaznena djela.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu nađene povrede zakona iz  čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.