- 1 -              Rev 3760/2018-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3760/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovina člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. ... S. d.d. (OIB: ... ) iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. ... S. (OIB: ... ) iz S., kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odnosno poništenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9021/2014-8 od 29. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-70/2014 od 15. rujna 2014., na sjednici održanoj 24. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su ništave i bez pravne važnosti Odluke o dopuni cjenika (Tarifa) naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke broj 298 od 3. veljače 2005. koju je Upravno vijeće tuženika donijelo na svojoj 88. sjednici održanoj 1. veljače 2005., a koja je stupila na snagu 22. veljače 2005., odluke broj 3602 od 19. lipnja 2004. u svezi cijena vode koja je stupila na snagu 15. prosinca 1994. i broj 823 od 4. travnja 2005. u svezi cijene električne energije koja je stupila na snagu 14. travnja 2005.

 

Odbijen je i podredno postavljen tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje gore navedenih odluka kao nezakonitih.

 

Odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 –dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i reviziju iz stavka 2. istoga članka iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbene zahtjeve.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Iako je tužitelj u reviziji postavio određena pravna pitanja koja su, prema njegovom stajalištu, važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, ovaj sud je reviziju tužitelja ispitao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovnu), budući da je revizija u ovom sporu dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.

 

Prema odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev na utvrđenje ništavosti Odluka o dopuni cjenika (tarifa) naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke koje su navedene u izreci prvostupanjske presude. Podredno, a s obzirom na podredni zahtjev, predmet ovoga spora je i zahtjev za poništenje navedenih odluka.

 

U vrlo opsežnoj reviziji revident ističe da bi u nižestupanjskim postupcima bilo počinjeno više povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Prvenstveno ukazuje na povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno prava na pravično suđenje. To obrazlaže time što je Visoki trgovački sud izmijenio pravna shvaćanja iako ista nisu potvrđena na sjednici svih sudaca toga suda pa to smatra kao bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da sud nije dao razloge za promjenu sudske prakse. Na to mu valja odgovoriti da je sudska praksa tek neformalni izvor prava koja je „živuća“ i koja je kao takva podložna promjenama. Time što sud zauzima drugačija pravna shvaćanja, a kraj činjenice da su ista sasvim jasno, precizno i logično obrazložena, ne može biti razlogom počinjenja bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Stoga takav revizijski navod nije osnovan.

 

Nadalje, ističe počinjenje iste bitne povrede odredaba parničnog postupka jer da nižestupanjski sudovi nisu dali jasne, logične i argumentirane razloge o pitanjima lučkih djelatnosti. Suprotno takvim navodima revidenta sudovi su dali potpuno jasne, obrazložene, uvjerljive, neproturječne i dostatne razloga o tim pitanjima, pa je neosnovano revidentovo isticanje ove bitne povrede.

 

Isticanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tužitelj veže i uz povredu načela jednakosti i razmjernosti te uz tvrdnju da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što sud navodi o sadržaju osporene odluke tuženika i sadržaja osporene odluke. Takvu povredu ovaj sud ne nalazi uočenom radi čega se takvi navodi ukazuju neosnovanim.

 

Postojanje revizijskog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a tužitelj posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP-a i čl. 386. ZPP-a nije našao postojanje toga revizijskog razloga.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome su utvrdili da je upravno vijeće Lučke uprave Split na temelju kogentne odredbe čl. 63. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16 - dalje: ZPDML) imalo ovlaštenje donijeti predmetne odluke te da je takvo ovlaštenje imalo i na temelju odredbe čl. 20. st. 1. ranijeg Zakona o morskim lukama (“Narodne novine“, broj 108/95, 6/96 i 97/00, dalje: ZML). Stoga su zaključili da je tuženik na temelju svojih zakonskih ovlasti imao pravo donijeti prijeporne odluke koje nisu protivne prisilnim propisima i time nezakonite u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).

 

Nadalje su nižestupanjski sudovi utvrdili da nema dokaza o tome da se tuženik kod određivanja tarife nije rukovodio i odredbom čl. 63. st. 4. ZPDML-a jer da tužitelj dostavljenom dokumentacijom, uključujući i vještačenjima koje je priložio, nije dokazao da je zbog tih odluka imao takve promjene u poslovanju, odnosno da nije dokazao da je zbog promjena odluka došao u nelikvidnost ili da su usluge koje je dao u nesrazmjeru s cijenom usluga prema najvišoj tarifi koje je donijelo Upravno vijeće Lučke uprave.

 

Konačno, utvrdili su i da su lučke djelatnosti u čl. 65. ZPDML-a navedene primjerice, a ne taksativno te su utvrdili da odlukom broj 298. nisu spojene dvije djelatnosti, da je odlukom broj 362 izmijenjen cjenik, a odlukom broj 823 dopunjen cjenik.

 

Na temelju takovih utvrđenja zaključeno je da su osporavane odluke zakonite i da nisu ništave.

 

U odnosu pak na zahtjev za poništenje navedenih odluka zaključeno je da su odredbom čl. 111. ZOO-a pobojnost i razlozi pobojnosti ustanovljeni u interesu one ugovorne strane u čijem je interesu pobojnost ustanovljena slijedom čega da proizlazi da pobojnost može zahtijevati samo ugovorna strana. Zaključeno je da stranke u ovome sporu nisu ugovorne stranke nego je tuženik pravna osoba „sui generis“. Pri tome činjenicu ugovora o koncesiji smatraju nebitnom jer se u konkretnom sporu ne radi o ništavosti takvog ugovora.

 

U ovom sporu valja polaziti prvenstveno od odredbe čl. 103. ZOO-a koja propisuje razloge ništavosti.

 

Osnovni razlog ništavosti revident, kako se to dade isčitati iz revizije, vidi u tome što bi tuženik bio ovlašten određivati iznose lučkih naknada samo u slučaju iz čl. 63. st. 4. ZPDML-a, a nikako čl. 63. st. 2. i 3. istoga Zakona.

 

U odnosu na takav navod, koji se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revidentu valja odgovoriti slijedeće.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da ni odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML-a nije određeno da lučku naknadu određuje Lučka uprava, jer da je navedenom odredbom propisana tek iznimka, a vezano na odredbu stavka 4. istog članka.

 

Međutim, suprotno tvrdnji revidenta, a imajući u vidu i odredbu čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML-a, ni odredbom čl. 63. st. 3. toga Zakona nije propisano ovlaštenje ovlaštenika koncesije da bez ikakvog ograničenja, izvan tarife koju propisuje lučka uprava, sam određuje visinu lučke naknade.

 

Naime, odredbom čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML-a propisano je da lučka uprava može oduzeti koncesiju ako utvrdi da ovlaštenik koncesije nije utvrdio visinu naknade za usluge u luci s utvrđenom tarifom.

 

U situaciji pravne praznine koja je nastala time što odredbama čl. 62. i 63. ZPDML-a nije jasno određeno tko donosi tarifu lučkih naknada, logičnim tumačenjem i povezivanjem odredaba čl. 62., 63. i 69. st. 1. toč. 1. ZPDML-a, po ocjeni ovog suda, dolazi se do zaključka da i tarifu (gornju granicu) lučkih naknada propisuje lučka uprava, koja, ako ovlaštenik koncesije s istom nije uskladio visinu naknade za usluge u luci, može oduzeti koncesiju.

 

Suprotno zaključivanje o neograničenom ovlaštenju ovlaštenika koncesije u određivanju visine naknade, s obzirom na potrebu usklađivanja visine naknade s nekom tarifom, nema logičnog objašnjenja.

 

Konačno, takvo je pravno shvaćanje već izraženo u odlukama ovoga, revizijskog suda, broj Revt-411/20115-6 od 3. travnja 2019., Revt-576/2017-2 od 29. listopada 2019., Revt-22/2018-2 od 11. veljače 2020.

 

Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

U preostalom, opsežnom dijelu revizije revident zapravo polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem dajući svoje viđenje, pa i tablice, o svojim prihodima što predstavlja zapravo činjenične navode koji ne mogu biti predmetom ispitivanja u reviziji pa nisu niti mogli biti uzeti u obzir.

 

O navodima u svezi poništenja odluka tužitelj ne navodi nikakve razloge.

 

Još valja i naznačiti da je ovaj sud odlučivao o ništavosti odluke tuženika broj 1351. od 25. travnja 2993. koju je Upravno vijeće tuženika donijelo na svojoj 73. sjednici održanoj 25. travnja 2003. u kojoj je odluci isto tako izraženo pravno shvaćanje o nepostojanju ništavosti te odluke (odluka ovoga suda br. Revt-93/2016-5 od 6. ožujka 2019).

 

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 24. veljače 2021.