Poslovni broj: 1 Gž-462/2019-11

1

 

 

 

 

                                                       

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednika vijeća, Kate Brajković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. N., OIB…., koja zastupa majka i zakonska zastupnica S. L., OIB….., obje iz Z., i obje zastupane po odvjetnicima iz  društva V., J., Š., S. iz R., protiv prvo tuženika Centra za odgoj i obrazovanje G., OIB….., iz Z., zastupanog po odvjetniku D. L. iz Z., i drugo tuženika G. Z., OIB…., iz Z., zastupanog po A. H. odvjetnici iz Z., radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbama izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-80/2019-75 od 28. ožujka 2019., dana 24. veljače 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-80/2019-75 od 28. ožujka 2019.

 

2. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I.              Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

              "I.               Utvrđuje se da su tuženici u vremenskom intervalu od 2009. do 2017., u svojstvima odgojno-obrazovne ustanove koju je pohađala tužiteljica i njenog osnivača prvotuženik neprovedbom mjera razumne prilagodbe zgrade kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti na adresi K. 34, u Z., u kojoj je bila smještena njegova Podružnica R., a drugo tuženik smještajem prvo tuženika u zgradu neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjenje pokretljivosti, neprovedbom mjera razumne prilagodbe zgrade potonjima te neizmještanjem navedene prvotuženikove Podružnice u zgradu prilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjenje pokretljivosti teško, izravno, produljeno i ponovljeno diskriminirali tužiteljicu osnovom invaliditeta pričinivši joj neimovinsku štetu povredom prava osobnosti.

              II.               Nalaže se tuženicima da tužiteljici osnovnom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta solidarno isplate pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 110.000,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana utuženja do dana namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje  koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              III.              Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno podmire nastale parnične troškove u iznosu od 90.943,23 kune u roku od 15 dana." kao neosnovani. 

II.              Nalaže se tužiteljici S. N. platiti prvo tuženiku Centru za odgoj i obrazovanje G. parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje  koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III.              Nalaže se tužiteljici S. N. platiti drugo tuženiku G. Z. parnični trošak u iznosu od 28.125,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje  koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana."

Protiv navedene presude pravodobnu žalbu je izjavila tužiteljica, pobijajući istu u točki I. izreke, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana odluka preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženike na naknadu troškova postupka tužiteljici. Tuženici pravodobno podnesenom žalbom pobijaju odluku o troškovima postupka (točka II. i III. izreke).

 

Na žalbu tužiteljice odgovorio je prvotuženik.

 

Žalbe nisu osnovane. 

 

Činjenični navodi tužbe ukazuju da je tužiteljica dijete s težim oštećenjem zdravlja u potpunosti ovisno o pomoći i njezi majke te joj je nužan kontinuirani habilitacijski tretman i specijalističko praćenje kao i odgoj i obrazovanje koje se po posebnom planu i programu odvija u Centru za odgoj i obrazovanje G., podružnica R., u kojem infrastrukturni i prostorno tehnički uvjeti ne odgovaraju uvjetima školskog prostora i opreme koja je namijenjena obrazovanju djece s teškoćama u razvoju. Navodi se da je građevina prvotuženika dotrajala, a nivo uređenosti i opremljenosti nedostatan i ispodprosječan u odnosu na današnje normative sličnih građevina te da su tuženi dulje vrijeme upozoravani na nedostatke i potrebu razumne prilagodbe infrastrukture, prostora i opreme individualnim potrebama djece, ali nisu poduzeli niti jednu radnju radi njihovog otklanjanja pa su propuštanjem razumne prilagodbe prvotuženik Centar za odgoj i obrazovanje G. i  drugotuženik G. Z. kao osnivač prvotuženika počinili diskriminaciju tužiteljice kao osobe s invaliditetom  i to čine teži oblik diskriminacije, odnosno produljenu diskriminaciju jer dugi vremenski period nije provedena razumna prilagodba prostora, opreme, infrastrukture, organizacije rada i omogućeno djeci s poteškoćama u razvoju da pod istim uvjetima kao ostala djeca imaju pristup redovitom školovanju i pravo i mogućnost potpune integracije u društvo, a nije im omogućeno da se prema svojim specifičnim potrebama koriste javno dostupnim resursima s time da potrebna prilagodba za tuženike ne predstavlja nerazmjeran teret. Nadalje se navodi da drugo tuženik G. Z. propustio izvršiti zakonsku obvezu i u svom proračunu osigurati potrebna sredstva za školu čiji je osnivač niti je dao kao alternativu prvo tuženiku na korištenje drugi odgovarajući prostor. Dakle, tuženici su propuštanjem razumne prilagodbe povrijedili pravo tužiteljice na jednako postupanje. Tijekom postupka dolazi do preinake tužbenog zahtjeva, iz razloga jer je prema navodima tužiteljice, diskriminacija po osnovi invaliditeta zbog propuštanja provođenja mjere razumne prilagodbe prestala, danom useljenja i početka nastave u novoj zgradi (2017.).

  Ispitujući prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano ukazuje žalba tužiteljice, budući je sud prvog stupnja, u smislu članka 8. ZPP-a, provedene dokaze analizirao i cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovi takve analize ukupnih raspravnih rezultata utvrdio činjenično stanje i u svojoj odluci dao dovoljno jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno ne proturječe, tako da presuda nema nedostatke i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

Prema odredbi članka 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom diskriminaciju određuje kao svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe, dok  razumna prilagodba znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Odredbom stavka 1. članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08, 112/12 – dalje ZSD) određuje se zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok se stavkom 2. istog članka diskriminacijom u smislu Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. istog članka. Člankom 2. istog Zakona propisano je da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Prema članku 3. ZSD-a, uznemiravanje je  svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Tužiteljica je u tužbi navela kao osnovu diskriminacije zdravstveno stanje iz članka 1. stavka 1. u vezi s člankom 4. ZSD-a prema kojem će se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatrat i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući: korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

Člankom 6. ZSD-a težim oblikom diskriminacije u smislu ovoga Zakona smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

Tužiteljica smatra da se radi o težem obliku diskriminacije (ponovljena i produljena diskriminacija) te ustaje sa tužbenim zahtjevom temeljem odredbe članka  17. stavka 1. ZSD-a prema kojoj osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama toga Zakona ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti, između ostalog, da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), te da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete).

Člankom 20. stavka 1. ZSD-a je propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

Diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja, odnosno  protupravno pravljenje razlike (stavljanje u nepovoljniji položaj) između osoba koje su u usporedivoj pravnoj situaciji. Dakle, pretpostavke za pružanje sudske zaštite zbog diskriminacije su postojanje osnove diskriminacije i nejednako postupanje.

Tužiteljica tvrdi da je po osnovi invalidnosti bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na drugu djecu koja nemaju invaliditet.

Polazeći od gore navedenog, prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud je za razrješenje ovog spora zauzeo pravilan pravni pristup, polazeći od toga da treba sagledati uvjete u kojima se tužiteljica školovala kod prvo tuženika u okviru uvjeta u kojima se školuju djeca bez invaliditeta.

Naime, ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, do kojih je došao na temelju opširne procesne građe, prema kojim građevina u kojoj je smješten prvotuženik ne odgovara zahtjevima Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti niti prostor odgovara Normativima prostora i opreme građevina škola, školskih sportskih dvorana i školskih vanjskih igrališta, da se i djelomičnom razumnom prilagodbom prostora i dalje ne bi postiglo da prostor zadovoljava sve tražene uvjete nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanje pokretljivosti kako su uvjeti određeni pravilnicima, normativima i standardima, da je drugo tuženik pokušavao osigurati odgovarajuće zemljište, dostatne površine na kojoj bi se izgradio novi objekt obzirom da je zemljišnoknjižna čestica na kojoj se nalazi postojeći nedostatne površine, da je tražio odgovarajuće dugoročno rješenje prema Planu razvojne strategije grada Z. - ciljevi i prioriteti razvoja do 2020., gdje je kao cilj određena gradnja Centra G.,  i gdje je do 2020. godine određeno osigurati odgovarajući prostor za smještaj Centra za odgoj i obrazovanje G. pa je i prije isteka toga roka, u tijeku postupka, došlo do premještanja obavljanja djelatnosti na novu odgovarajuću lokaciju.

Pravilno prvostupanjski sud smatra da ne predstavlja diskriminaciju tužiteljice okolnost što građevina u kojoj je u to vrijeme bila smještena podružnica Centra za obrazovanje G. nije imala sve što je propisano Standardom i Pravilnikom, jer je tužiteljici, unatoč tome, pružena mogućnost ostvarenja prava na obrazovanje, odgovarajuću skrb i potrebnu terapija, koja prava je tužiteljica i ostvarila, te u roku završila osnovnu školu kod prvotuženika, te je na taj način tužiteljici kao osobi s invaliditetom prema njenim specifičnim potrebama, omogućeno korištenje javno dostupnih resursa tj. odgoja i obrazovanja, rehabilitacije i habilitacije.

U postupku nije utvrđeno da je od strane tuženika bilo diskriminatornih postupaka zbog kojih bi tužiteljica bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na drugu djecu koja nemaju invaliditet, upravo iz razloga koje navodi prvostupanjski sud, a to je da je općepoznata činjenica da i osnovne škole, koje pohađaju djeca bez invaliditeta,  nemaju sve uvjete određene Standardom i Pravilnikom, bilo da odjeli imaju prekomjeran broj učenika, bilo da nemaju propisane stručne suradnike ili da se nastava odvije u tri smjerne itd.)

              Prema mišljenju ovoga suda, tuženici su dokazali da diskriminacije tužiteljice nije bilo, da njihovo ponašanje prema tužiteljici nije bilo neuobičajeno, nezakonito niti nemoralno, da nije došlo do njezinog stavljanja u nepovoljniji položaj, pa time niti do izravne diskriminacije zbog pravno zaštićene osnove, a samim time tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete.

Žalba tužiteljice daje vrlo iscrpnu i opširnu analizu ocjene dokaza i zaključke prvostupanjskog suda, pozivajući se na sudsku praksu, odluke Vrhovnog suda RH i Ustavnog sud RH, te svoju  interpretaciju provedenih dokaza, koje dovodi u vezu s pozitivnim zakonskim propisima, sa zaključkom da je tužiteljica diskriminirana od strane tuženika, te da su joj, kao osobi s invaliditetom, povrijeđena kako ustavna tako i konvencijska prava.  

 

Ovaj sud je mišljenja da žalbeni navodi ne mogu dovesti u pitanje pravilnost pobijane odluke, koju je prvostupanjski sud donio na temelju relevantno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pa ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, zbog čega je trebalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Žalbe tuženika,  kojima se pobija odluka o troškovima postupka, su odbijene kao neosnovane, jer je odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita,  budući je visina određena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, pri čemu je sud, protivno žalbenim navodima,  pravilno utvrdio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice.

Kako su žalitelji zatražili trošak žalbe, a u žalbenom postupku nisu uspjeli, to su  odbijeni zahtjevi kao neosnovani, te je temeljem članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke.

 

Dubrovnik, 24. veljače 2021.  

 

Predsjednica vijeća:

 

Verica Perić Aračić