Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 -
Broj: Jž-1523/2020
REPUBLIKA HRVATSKA |
|
Visoki prekršajni sud republike Hrvatske |
Broj: Jž-1523/2020 |
Zagreb |
|
U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene pravne osobe XX, zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 79/07, 26/09, 130/11, 74/13 i 69/17), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe XX, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj: 25. Pp J-570/2019 od 3. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe XX i potvrđuje prvostupanjska presuda.
II Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljena pravna osoba XX, obvezna je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.
Obrazloženje
Pobijanom presudom okrivljena pravna osoba XX proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je okrivljenoj temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 46.000,00 kuna, time da ukoliko okrivljena u roku od jednog mjeseca od dana pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je okrivljena dužna na ime troškova prekršajnog postupka platiti paušalni iznos od 500,00 kuna.
Protiv te presude okrivljena pravna osoba XX je pravodobno podnijela žalbu uvodno zbog svih žalbenih razloga, predlažući preinačiti presudu i osloboditi okrivljenicu od plaćanja kazne ili joj izreći najnižu propisanu novčanu kaznu, a podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Žalba je neosnovana.
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Žaleći se uvodno zbog svih žalbenih razloga, okrivljenica sadržajno presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o novčanoj kazni i trošku postupka, navodeći u bitnome da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenica počinila terećeni prekršaj jer je prevezla putnike koji nisu imali valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku, iako su te osobe puštene na putovanje u Republiku Hrvatsku iz Amsterdama, što policijski službenici u Amsterdamu nisu smjeli dopustiti te je to bila njihova omaška, odnosno, da okrivljenica nije bila u mogućnosti kontrolirati sve putne isprave putnika. Dalje u žalbi navodi da je prvostupanjski sud u postupku propustio primijeniti odredbu o ublažavanju novčane kazne, iako su postojale olakotne okolnosti na strani okrivljene i to stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ponašanje okrivljene nakon počinjenog prekršaja, ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja te imovinsko stanje okrivljene. U žalbi ističe da je zbog poslovanja sa gubicima nad okrivljenom završen 2015. g. postupak restrukturiranja te je i nadalje pod mjerama svojevrsne štednje, da je i dalje u gubicima zbog pandemije COVID-19, da zbog toga u drugim zemljama Europe u određenim segmentima aviokompanijama pomažu države, što je sve sud trebao uzeti u obzir. Navodi i da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i odredbu čl. 24.a PZ-a koja se odnosi na beznačajni prekršaj. Ističe i da je pobijana presuda temeljena na obavijesti Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektor za vize i strance, Služba za vize, dakle na tumačenju upravnog tijela koje nema i ne može imati pravnu snagu zakona ili nekog drugog izvora prava na temelju kojih sud sudi i donosi odluku.
Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.
Naime, pravilno je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku na Izvješću Postaje aerodromske policije Pleso iz kojeg proizlazi da prevezeni strani državljani nisu imali valjane putne isprave za ulazak u Republiku Hrvatsku, kao i na obrani okrivljenice u kojoj pokušava relativizirati i umanjiti svoju odgovornost, te na obavijesti Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektor za vize i strance, Služba za vize, a koji dokaz je prvostupanjski sud pribavio upravo radi potpunog i pravilnog utvrđenja relevantnih činjenica, sukladno odredbi čl. 88. st. 1. PZ-a, koja propisuje dužnost suda da na temelju izvedenih dokaza potpuno i točno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke te s jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist.
Stoga je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenica predmetne zgode kao prijevoznik, dovezla strane državljane koji nisu posjedovali valjane vize potrebne za ulazak u Republiku Hrvatsku, zbog čega im je odbijen ulazak, čime je ostvarila zakonsko obilježje terećenog prekršaja, te ju navod da nije bila u mogućnosti kontrolirati putne isprave putnika, ne može osloboditi od prekršajne odgovornosti. Prvostupanjski je sud sve izvedene dokaze slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žaliteljice. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žaliteljica, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.
Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žaliteljica ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.
Isto tako, razmatrajući žalbene navode okrivljenice da je prvostupanjski sud trebao za konkretni prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, primijeniti odredbu čl. 24. PZ-a koja uređuje institut beznačajnog djela, potrebno je navesti da, u konkretnom slučaju nema mjesta primijeni navedene odredbe. Naime, navedenom se prekršajnom pravnom normom štite nezakonite migracije, kao i cjelovitost javnog poretka Republike Hrvatske, zbog čega su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja pa se predmetni prekršaj ne može podvesti pod neznatnu ugrozu zaštićenog dobra te nisu osnovani niti ovi žalbeni navodi. Pritom se ističe i da nije od utjecaja što nisu nastupile štetne posljedice budući da posljedica prekršaja ne ulazi biće prekršaja kao zakonsko obilježje djela, već je djelo dovršeno samim prevoženjem stranca koji nije posjedovao valjanu vizu potrebnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, a što je nedvojbeno utvrđeno u pravilno provedenom postupku.
Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, a povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u unaprijed utvrđenom novčanom iznosu propisanom za tu vrstu prekršaja.
Naime, odredbom čl. 225. st. 1. Zakona o strancima propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog prevezenog stranca, kazniti prijevoznik koji je dovezao stranca koji nema valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ili odobrenje boravka.
Neosnovano žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe o ublažavanju novčane kazne, navodeći u žalbi sadržaj odredbe čl. 36. PZ-a koja u st. 1. propisuje opća pravila o izboru vrste i mjere kazne propisujući da izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja, a st. 2. istog članka propisuje obveze suda u odnosu na okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža za počinitelja prekršaja te je propisano da će sud, određujući vrstu i mjeru kazne, osobito voditi računa o stupnju krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, na njegovo ponašanje nakon počinjenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja, a u slučaju izricanja novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje počinitelja prekršaja.
Institut ublažavanja kazne propisan je odredbom čl. 37. st. 1. PZ-a koja propisuje da sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje, a st. 2. da blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom. Budući da u ovom konkretnom slučaju nije PZ-om izričito propisano da se kazna može ublažiti, to je za eventualnu primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane.“ Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoje osobito izražene olakotne okolnosti na strani okrivljene zbog čega se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne, niti su po ocjeni ovog suda, žalbeni navodi dostatni da se primijeni institut ublažavanja novčane kazne.
Ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, povodom žalbenih navoda ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito obvezao okrivljenika na plaćanje troška postupka u paušalnom iznosu, koji troškovi su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna, a imajući u vidu i imovno stanje okrivljenika.
Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.
Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 24. veljače 2021.
Zapisničarka: Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r. Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.