1              Poslovni broj: Gž-1410/2019-4

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1410/2019-4

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov-Parcen Borisa kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. h. d.d. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. V. odvjetniku u S., protiv tuženika N. k. J., S., OIB: … zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom društvu I. R., V. G. K. i B. I. odvjetnicima u S., radi predaje, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru pod poslovnim brojem P- 4908/17 od 30. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru pod poslovnim brojem P-4908/17 od 30. travnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo obvezati tuženika na iseljenje i ispražnjenje od osoba i stvari te predaju u isključivi posjed tužitelju nekretnina označenih kao čest. zem. 845, površine od 11.272 m², upisane u Z.U. 988 i čest. zem. 842/3, površine od 1785 m², upisane u Z.U. 1171 sve k.o. S., anagrafske oznake S., u naravi objekta s prizemljem i katom, sa slijedećim prostorijama: svlačionica i sanitarni čvor površine 75,60 m², djelomično uređeni i neuređeni poslovni prostor površine 93,60 m² i 179,20 m² te dvorište površine od 301,40 m², skladišni prostor (jugozapadno), tribine (bruto površine 378 m²) i nogometno travnato igralište u površini od 10.010 m2 (točka I. izreke)

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja te osporio žalbene navode i predložio njegovu žalbu odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Neutemeljeno tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika

 

Predmet ovog spora predstavlja stvarnopravni zahtjev tužitelja za predaju u isključivi posjed nekretnine označene kao čest. zem. 845 u površini od 11.272 m² upisane u Z.U. 988 i čest. zem. 842,3 u površini od 1785 m² upisane u Z.U. 1171 sve k.o. S. u naravi objekt s prizemljem i katom.

 

Tužitelj svoj zahtjev u ovom postupku temelji na tvrdnji da je kao zemljišnoknjižni vlasnik aktivno legitimiran za traženje stvarnopravne zaštite u odnosu na predmetne nekretnine, držeći kako tuženik iste koristi bez valjane pravne osnove.

 

Nakon što je rješenjem ovog suda od 8. kolovoza 2018. pod poslovnim brojem Gž-397/16 ukinuta presuda suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P- 5275/15 od 26. studenog 2015., kojom je tužitelju pružena tražena stvarno pravna zaštita u odnosu na predmetne nekretnine, u postupku je valjalo raspraviti osnovanost istaknutog prigovora tuženika kojim isti otklanja vlasničko pravni zahtjev tužitelja za predaju u posjed sporne nekretnine .

 

Naime, u nastavku postupku tuženik je postavio protutužbeni zahtjev za brisanje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je postojalo prije provedbe upisa osnovom ništetnih pravnih poslova- ugovora o prijenosu prava upravljanja i korištenja na predmetnim nekretninama od 8. kolovoza 1980., te provedene uknjižbe na temelju rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Supetru od 27. srpnja 1992., čija se utvrđenje ništetnost zahtijeva predmetnom tužbom, u odnosu na koju je sud odbio provesti jedinstveni postupak.

 

Stoga je u postupku kao sporno valjalo raspraviti ima li tužitelj pravo pravom vlasničkom tužbom zahtijevati od tuženika predaju u posjed predmetnih nekretnina, te ima li tuženik takvo pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed), odnosno osnovanost istaknutog prigovora kojima negira pravo vlasništva na stvari čiju predaju traži tužitelj obzirom na parnicu u tijeku po predmetnom protutužbenom zahtjevu.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe članka 161. .Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) u svezi s odredbom članka 162. stavka 1. ZV- a i članka 163. ZVDSP-a.

 

Iz raspravne građe predmeta u bitnom proizlazi sljedeće:

 

- da je između prednika tužitelja Općine B. i prednika tuženika H. J. S. zaključen ugovor o prijenosu prava upravljanja 8. kolovoza 1980. temeljem kojeg ugovora Općina B. prenosi bez naknade, a H. J. prima na upravljanje novouređeno nogometno igralište u S. označeno kao čest. zem. 845 Z.U. 988 i čest. zem. 842/3 Z.U. 1171 k.o. S.,

- da su predmetne nekretnine prema pribavljenom povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku 1965. uknjižene kao društveno vlasništvo temeljem Rješenja N.O. Općine B., Uprave za prihode br. N-05-2454/1-1959. od 5. siječnja 1965., a temeljem članka 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed Općini ili drugoj osobi, na ime osoba upisanih u listu B, da je prije toga, čest. zem. 845 od 1940. bila uknjižena na ime Sportskog udruženog nogometnog društva u S., a čest. zem. 842/3 na ime I. K. na temelju kupoprodajnog ugovora od 9. listopada 1962.

- da je temeljem pravomoćnog Rješenja SO Općine B. broj UP/I-02/I-9/3-79 od 26. veljače 1979. uknjiženo na čest. zem. 842/3 društveno vlasništvo uz izbris prava vlasništva sa imena I. K. pok. S., a temeljem rješenja UP/I-02/1-847/1-76 od 5. srpnja 1976. na čest. zem. 845 da je upisano društveno vlasništvo uz izbris prava vlasništva sa Sportskog udruženog nogometnog društva,

- da je ugovorom o prijenosu prava upravljanja od 8. kolovoza 1980. Općina B. prenijela bez naknade pravo upravljanja novouređenog nogometnog igrališta u S., čest. zem. 845 i 842/3 k.o. S. na H. J. S., pravnog prednika tuženika, da se ugovorom H. J. obvezao uredno održavati sportske terene i njegovati zasijanu travu, zajedno sa Općinom B. najkasnije u roku od 30 dana inicirati i zaključiti poseban samoupravni sporazum sa Sportskim društvom J. S., Osnovnom školom dr. J. R. S., Centrom za usmjereno obrazovanje B. S., Mjesnom zajednicom S., Savezom fizičke kulture B. i Samoupravnom interesnom zajednicom fizičke kulture Općine B., kojim će se urediti i omogućiti redovno i normalno korištenje nogometnog igrališta i svlačionica Sportskom društvu J. iz S. za pripreme i natjecanja nogometne ekipe, kao i korištenje terena i okoliša za održavanje sportskih takmičenja učenika Osnovne škole dr. J. R. S. i Centra za usmjereno obrazovanje B. S. i svih sportskih manifestacija od značaja za Općinu B., kao i utvrditi godišnje učešće svakog sudionika sporazuma u pokriću tekućih troškova održavanja sportskog terena (voda, sjeme, gnojivo i sl.), da se H. J. obvezao svlačionicu staviti na raspolaganje, slobodnu od stvari i osoba Sportskom društvu J. S. kao stvarnom vlasniku,

- da u članku 3. ugovora stoji da ako H. J. ne izvrši obveze iz ovog ugovora, da se ugovor raskida, uz povrat iznosa od 430.696 dinara Općini B., umanjen za iznos koji bi u međuvremenu bio utrošen namjenski za uređenje sportskog terena,

- da iz članka 2. ugovora proizlazi da se upravo ovaj iznos Općina B. obvezuje prebaciti na račun H. J., a ovaj ga se obvezuje utrošiti na uređenje sportskog terena i okoliša i izgradnju jugozapadnog ogradnog zida,

- da je u roku od 30 dana prednik tuženika, sada kao nositelj prava upravljanja, trebao zaključiti samoupravni sporazum sa sportskim društvom J. i drugim navedenim ustanovama, kojim je trebalo urediti i omogućiti normalno i redovito korištenje igrališta i svlačionica, za pripreme i natjecanja, kao i korištenje terena i okoliša za održavanje sportskih takmičenja učenika, te za održavanje svih sportskih manifestacija, kao i utvrditi godišnje učešće svakog sudionika sporazuma i pokriće tekućih troškova održavanja sportskih terena,

- da tuženik nije dostavio dokaz da je takav sporazum i zaključen.

 

Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao osnovanim istaknuti prigovor tuženika kojim otklanja pravo tužitelja zahtijevati stvarno pravnu zaštitu, pozivom na odredbu članka 163. stavka 1. ZVDSP-a prema kojoj posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako sud prvog stupnja drži da okolnost što tužitelj nije dostavio dokaz da je u smislu preuzete obveze iz Ugovora o prijenosu prava upravljanja od 8. kolovoza 1980. temeljem kojeg je izvršen upis prava korištenja na ime prednika tužitelja H. J. S. sklopljen valjan samoupravni Sporazum, između ostalog i sa prednikom tuženika Sportskim društvom J. S., ukazuje na zaključak kako nisu ispunjenje obveze iz članka 3. predmetnog Ugovora, koje predstavlja ugovor u korist trećeg sukladno odredbi članka 149. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima., kojeg obzirom na vrijeme zaključenja ugovora treba primijeniti .Time su ujedno i ima smatrati predmetni ugovor raskinutim temeljem odredbe članka 125. stavka 1. ZOO/91 obzirom da je ugovoreno ispunjenje u roku od 30 dana, koji predstavlja bitni sastojak ugovora, čime je i otpala pravna osnova. uknjižbe prava vlasništva (ranije prava upravljanja) tužitelja, a time i njegova legitimacija da od tuženika traži iseljenje i predaju u posjed. Ovo bi se posebno odnosilo na svlačionicu za koju već i u predmetnom ugovoru stoji da je vlasništvo tuženika.

 

Naime, sukladno odredbi članka 366. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti nekretnina određeno člankom 9. ovoga Zakona, ako posebnim zakonom nije što drugo određeno. Odredba članka 368. stavka 1. ZVDSP- a propisuje da ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona u nečijem vlasništvu, ali nije upisana u zemljišnoj knjizi iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik te zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine upisom postojanja zgrade na zemljišnoj čestici na kojoj je izgrađena, uz upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu u korist vlasnika zgrade.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

 

Pobijana presuda je donesena u sporu radi predaje u posjed nekretnine, po pravoj vlasničkoj tužbi na predaju nekretnine (reivindikaciji) iz članka 161. stavka 1. ZVDSP-a, koja propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed stvari.

 

Iz pregledanog i u spis dostavljenog povijesnog zemljišno-knjižnog izvatka za predmetne nekretnine proizlazi kako je tužitelj uknjižen kao vlasnik nekretnina označenih kao čest. zem. 845 Z.U. 988 i čest. zem. 842/3 Z.U. 1171 k.o. S.,u koji upis je izvršen temeljem Djelomičnog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 20. siječnja 2005.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom, tuženik je dostavio presudu ovog suda u predmetu pod poslovnim brojem Gžp-1197/2014 od 18. veljače 2015., kojom je po žalbi ovdje tužitelja preinačena presuda suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-21/14 od 18. veljače 2015. te odbijen tužbeni zahtjev po tužbi Grada S. protiv ovdje tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnim nekretninama. U nastavku postupka suglasnošću stranaka pregledan je predmetni spis te posebno ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2612/15 od 22. siječnja 2019., kojim je ukinuta navedena presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1197/14 i presuda Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-21/14 i u kojem je izražen pravni stav kako okolnost što u postupku pretvorbe predmetne nekretnine nisu unesene u temeljni kapital društva jer je rješenje kojim mu je u konkretnom slučaju tužitelju dana suglasnost od HFP za pretvorbu i unos predmetnih nekretnina u temeljni kapital društva, poništeno, a novo nikada nije doneseno, Grad S. pozivom na odredbe članka 2. stavka 1., 20. i 33. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 92/10; dalje u tekstu: ZTZ), ne bi bio vlasnik predmetnih nekretnina.

 

Naime, iz obrazloženja predmetne odluke razvidno je kako je predmetno rješenje temeljem kojeg je tužitelj upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina poništeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 1. travnja 2010. te da u međuvremenu nije doneseno novo rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju; dalje u tekstu: HFP, što je utvrđeno u predmetu tog suda, koji je suglasnošću stranaka pregledan u dokazne svrhe u ovom postupku. U navedenim okolnostima predmetno dopunsko rješenje HFP od 8. prosinca 2005., i po ocjeni ovoga suda koji prihvaća pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci, po svom sadržaju predstavlja samo nadopuna nečega te kako takovo ne može postojati samostalno bez onoga što nadopunjuje, konkretno bez rješenja o davanju suglasnosti za pretvorbu i unosu određenih nekretnina u temeljni kapital društva, jer istim nije dana suglasnost da u vrijednosti temeljnog kapitala unese i procijenjenu vrijednost nekretnina koje su navedene u tom rješenju. Predmetno rješenje osnovom kojeg je provedena uknjižba prava vlasništva na ime tužitelja izdano je sukladno odredbi članka 42. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 71/97 i 73/00.) koji propisuje da "Fond izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi", pa stoga predmetne nekretnine nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tuženika, jer je rješenje kojim su to bile poništeno, a drugo konačno rješenje da nije doneseno. Zato odluka HFP kojom se samo deklarira koje nekretnine su unesene u postupku pretvorbe u temeljni kapital, bez odluke kojom je dana suglasnost za unošenje tih nekretnina u pretvorbu, bez obzira što je odluka HFP kojom se samo deklarira koje nekretnine su unesene u postupku pretvorbe konačna i pravomoćna, kada je ukinuta odluka kojom je dana navedena suglasnost nije odluka koja u ovom slučaju ima neki pravni učinak vezano za unošenje predmetnih nekretnina u temeljni kapital tuženika. Ono je jedino bila osnova za upis predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, a koja osnova je otpala poništavanjem rješenja HFP od 20. siječnja 2005., a što je utvrđeno u međuvremenu tijekom postupka.

 

U tom kontekstu je valjalo promatrati prigovor tuženika kojim isti otklanja stvarno pravni zahtjev tužitelja u ovom postupku. Naime, protiv reivindikacijskog zahtjeva tuženik se može braniti peremptornim prigovorima, koji negiraju ili ukidaju vlasnički zahtjev, ili dilatornim, koji ga zaustavljaju. Ti su prigovori materijalnopravne prirode, jer se njima osporava tužiteljev zahtjev na povrat stvari.

 

Peremptornim prigovorom tuženik se suprotstavlja vlasničkom zahtjevu tužitelja, tako da negira da je tužitelj je stekao pravo vlasništva na predmetu spora. Prigovor tuženika u ovom postupku, svodi se zapravo na dokazane tvrdnje da je pravo vlasništva tužitelja prestalo zbog okolnosti koje su nastupile nakon što je tužitelj stekao pravo vlasništva.

 

Naime, rješenje iz članka 42. ZP-a u smislu pravila zemljišnoknjižnog prava nije bila tabularna isprava, već predstavljalo svojevrsni dopunski dokaz o nekretninama koje su obuhvaćene procjenom kod pretvorbe. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima izmijenjen je ZVDSP tako da je dodan članak 390.a Ta je promjena stupila na snagu tek 2006. godine ili deset godina nakon donošenja ZP-a, odnosno petnaest godina nakon donošenja ZPDP-a. Odredbom članka 390.a ZVDSP-a regulirano je kada se novonastalo trgovačko društvo može smatrati pravnim sljednikom društvenog poduzeća i vlasnikom nekretnine bivšega društvenog poduzeća. Prvi je uvjet da su nekretnine, koje su na dan procjene vrijednosti temeljnoga kapitala u postupku pretvorbe, bile u društvenom vlasništvu i s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća. Drugi je uvjet da su nekretnine mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva, odnosno da se radi o nekretninama koje nisu u nevlasničkom režimu. Treći se uvjet odnosio na to da je nekretnina procijenjena u kapital društvenog poduzeća i da je iskazana u kapitalu društva po nadležnom tijelu, a to bi se zapravo odnosilo na iskaz nekretnina iz uputstva HFP-a iz 1995. godine odnosno na odredbu članka 42. ZP-a. Ustavni sud RH je u odluci pod poslovnim brojem U-I-68/01, u I-2645/02 i u I-43/06 zauzeo jasno stajalište da je članak 47. ZP-a odredba kojom je propisano postupanje u odnosu na neprocijenjene nekretnine i koji provodi HFP te zaključio je da se kod neprocijenjenih nekretnina ne može raditi o stečenom pravu vlasništva novonastalih trgovačkih društava,

 

U konkretnom slučaju, suprotno pravnom stavu tužitelja, u navedenim okolnostima tuženik je već u ovom stadiju postupka, i to neovisno o parnici u tijeku po protutužbenom zahtjevu tuženika, dokazao osnovnost istaknutog prigovora kojim u ovoj parnici otklanja zahtjev tužitelja, pa su utoliko bez osnovne navodi žalbe kojima se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o valjanosti spornog Ugovora o prijenosu prava upravljanja s tadašnje Općine B. u korist pravnog prednika tužitelja H. J., S., što je predmetom posebnog postupka po tužbi tuženika u ovom postupku.

 

Ovdje je posebno ukazati da navedeno proizlazi i iz naknadno dostavljene odluke ovoga suda pod poslovnim brojem Gž-546/2020 od 29. travnja 2020., u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem pod poslovnim brojem Revd-3455/2020 odbacio prijedlog za dopuštenje revizije, a koju je dostavio tužitelj protivno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, a kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu te pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a .

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu 24. veljače 2021.