- 1 -              Rev 4046/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4046/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. iz T. B., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. F., B. P. V. i A. F., odvjetnici u V., protiv tuženika V. d.d. V., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-580/2016 od 16. ožujka 2017., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1752/14-41 od 1. travnja 2016., u sjednici održanoj 24. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-580/2016 od 16. ožujka 2017., kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-580/2016 od 16. ožujka 2017. u dijelu kojim je odlučeno o prijedlogu tužitelja za određivanje privremene mjere, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem od 22. listopada 2014., kao i odluka tuženika od 17. studenoga 2014. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava protiv odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 22. listopada 2014., odnosno za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, pa posljedično tome i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova (stavak I. izreke); dok su tuženiku dosuđeni parnični troškovi u iznosu 2.500,00 kn (stavak II. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere nalaganjem tuženiku da tužitelja privremeno vrati na rad i isplaćuje mu naknadu plaće za vrijeme trajanja ovog spora.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbačena je, kao nepravovremena, dopuna žalbe tužitelja (stavak I. izreke); a žalba tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje (stavak II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske odluke (presude i rješenja) tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali je podnio reviziju i pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP, smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, o kojim pitanjima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanje. Predložio je ovom sudu prihvatiti reviziju i obvezati tuženika da mu nadoknadi trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

U odnosu na reviziju protiv presude:

 

Revizija nije osnovana.

 

Iako u reviziji tužitelj navodi da protiv pobijane presude podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, ali i reviziju iz stavka 2. istog članka, budući da je u predmetnom sporu riječ o prestanku radnog odnosa, to je uvijek dopuštena redovna revizija iz članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP. Sukladno rečenom, svi revizijski navodi i prigovori protiv drugostupanjske presude sagledani su prema odredbi članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim pravno relevantnim činjenicama usuglašenim s prikupljenom procesnom građom.

 

U reviziji se nadalje iznosi drugačija ocjena provedenih dokaza, pri čemu se ustraje na tvrdnji da je motiv otkazivanja ugovora o radu tužitelju bio njegovo otvoreno negodovanje radom direktora tuženika, dakle osobni odnos direktora tuženika prema tužitelju, a ne skrivljeno ponašanje tužitelja.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, prvostupanjski je sud proveo postupak, nakon čega je sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP. Prema toj odredbi, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, time da slobodna ocjena dokaza ne znači i arbitrarnost u postupanju. U konkretnom slučaju stečeno uvjerenje sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, te ta ocjena dokaza nije dovedena u pitanje navodima revizije.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (višekratni boravak u ugostiteljskim, a dijelom i u privatnim objektima tijekom trajanja radnog vremena, korištenje osobnim umjesto službenim vozilom tijekom trajanja radnog vremena, korištenje sebi podređenih radnika u svrhu prikrivanja kršenja obveza iz radnog odnosa).

 

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili postojanje i opravdanost navedenog otkaza, uključujući sve pretpostavke propisane mjerodavnim Zakonom o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR), a riječ je o odredbama 119. i 150. ZR. Dakle, zaključeno je da je otkaz tužitelju dan u zakonito provedenom postupku.

 

Osnovni prigovor revidenta svodi se na tvrdnju da je tuženik, prije otkazivanja ugovora o radu, propustio postupiti prema odredbi članka 119. stavak 1. ZR i pisano ga upozoriti na obvezu iz radnog odnosa te mu ukazati na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

 

Na izloženi prigovor već je odgovorio prvostupanjski sud, koje obrazloženje je onda prihvatio i sud drugog stupnja, navodeći da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelja (ponovno) posebno upozorava na obvezu iz radnog odnosa odnosno na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

 

Naime, nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tužitelju u srpnju 2011. bila izrečena sankcija zbog povrede obveze iz radnog odnosa na način da mu je tada dan otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu koji je tužitelj prihvatio, pa je za povredu obveze iz radnog odnosa  sankcioniran upravo novim ugovorom o radu kojim je raspoređen na radno mjesto s nižim ovlastima i manjom plaćom (predradnik niskogradnje).

 

I ovaj sud prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da propust poslodavca da prije redovitog otkazivanja radnika pisano upozori na konkretnu obvezu iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza ne znači da je riječ o povredi postupka otkazivanja ugovora o radu koja uvijek i beziznimno dovodi do nedopuštenosti otkaza. Treba, u takvoj situaciji, uvijek ocijeniti postoje li okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radnika pisano naprijed upozori.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, sagledavajući cjelokupno ponašanje tužitelja te činjenicu da je tužitelj već prethodno prekršio obvezu iz radnog odnosa, zbog čega je sankcioniran otkazom s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, s nepovoljnijim radnim uvjetima, opravdava zaključak nižestupanjskih sudova da nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelja pisano unaprijed upozorava na novu povredu obveza. To neovisno o proteku vremena između prethodnog upozorenja i nove povrede, kao i neovisno o tome što je tužitelju otkaz uručen dva mjeseca nakon utvrđenog kršenja obveze iz radnog odnosa.

 

Iako je u pravu tužitelj kada navodi da Radničko vijeće nije dalo suglasnost na namjeravani otkaz, zakon ne propisuje postojanje takve suglasnosti kao nužne pretpostavke za dopuštenost odluke o otkazu, već samo obvezu poslodavca savjetovati se s Radničkim vijećem o namjeravanom otkazu ugovora o radu (članak 150. ZR), a što je u konkretnom slučaju učinjeno.

 

Polazeći od toga da je tužitelj u vrijeme otkazivanja obavljao poslove voditelja gradilišta, da u dane 11. i 12. kolovoza 2014. tijekom radnog vremena nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je u oba dana višekratno boravio u različitim ugostiteljskim, a potom i u privatnim objektima u V., pri čemu je u svrhu prikrivanja tih činjenica koristio osobno vozilo, iako je bio zadužen službenim vozilom, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj time postupio protivno uputama poslodavca o uporabi službenih vozila odnosno zabrani korištenja privatnih vozila u okviru radnog vremena za službene svrhe (sadržanim u Pravilniku o korištenju službenih vozila od 23. prosinca 2013.), odnosno da je time povrijedio obveze iz radnog odnosa da se kao voditelj gradilišta nalazi na gradilištima, dajući radnicima upute za izvršenje njihovih zadataka, nadzirući njihov rad, vodeći računa o urednoj nabavi materijala i sl., pri čemu je za prikrivanje kršenja obveza iz radnog odnosa čak iskoristio i jednog od sebi podređenih radnika D. H. na način da je taj radnik umjesto njega upravljao službenim vozilom kojim je bio zadužen tužitelj.

 

Neovisno o tome što je većina radnika bila nezadovoljna načinom na koji je novi direktor tuženika pokušao reorganizirati posao kod tuženika, što su možda i drugi radnici tuženika na isti način kršili obveze iz radnog odnosa (korištenjem privatnih vozila u službene svrhe, odlaskom u ugostiteljske objekte za vrijeme radnog vremena i sl.), tužitelj je, prema zaključku nižestupanjskih sudova, višestrukim povredama obveza iz radnog odnosa, izigravanjem više propisa, pa čak i korištenjem drugih sebi podređenih osoba u te svrhe, skrivio otkaz ugovora o radu.

 

I prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju ostvarene su pretpostavke za primjenu odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR.

 

Svi revizijski navodi kojima tužitelj osporava utvrđenje sudova o konkretnim povredama obveza iz radnog odnosa, razloge i motive direktora tuženika da otkaže ugovor o radu tužitelju, usporedna analiza rada tužitelja i korištenja službenih vozila s ostalim radnicima tuženika kao i analiza poslovanja i radnih procesa tuženika, nisu uzeti u razmatranje, s obzirom da se oni svode na prigovor pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg razloga drugostupanjsku presudu nije dopušteno pobijati revizijom (argumentum iz odredbe članka 385. stavak 1. ZPP).

 

Iako je tužitelj tijekom postupka osporavao zakonitost postupka prikupljanja podataka o kršenju obveza iz radnog odnosa, obrazlažući taj prigovor time da je za vrijeme obavljanja radnih zadataka neovlašteno sniman i praćen od strane društva A. A. d.o.o., prema odredbi članka 9. Zakona o detektivima („Narodne novine“ broj 24/09) privatni detektiv (konkretno društvo A. A. d.o.o.) može prikupljati obavijesti i informacije, između ostalog, i o uspješnosti obavljanja osoba u obavljanju poslova, uspješnosti i/ili poslovnosti trgovačkih društava, povredama radnih obveza ili radne discipline. Stoga, kad su konkretne povrede obveza iz radnog odnosa utvrđene na temelju izvješća koje je tvrtka A. A. d.o.o. prikupila na temelju ugovora o pružanju detektivskih usluga koji je prethodno sklopila s tuženikom, onda se ne radi o dokazu koji bi bio pribavljen na nezakonit način i koji se ne bi smio upotrijebiti u sudskom postupku u smislu članka 29. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske.

 

Pritom je neosnovano shvaćanje revidenta da je poslodavcu za prikupljanje podataka o uspješnosti obavljanja poslova društva odnosno povredama obveza iz radnog odnosa potrebna suglasnost Radničkog vijeća u smislu odredbe članka 151. ZR. Naime, suodlučivanje Radničkog vijeća u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je samo kod prikupljanja, obrađivanja, korištenja i dostavljanja podataka o radniku trećim osobama, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ.

 

Na osnovu svega izloženog treba zaključiti da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe članka 393. ZPP revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana.

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja:

 

Revizija nije dopuštena.

 

Uz obrazloženje da tužitelj (predlagatelj osiguranja) nije dokazao pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere (privremeno vraćanje na rad i plaćanje naknade za vrijeme radnog spora) u smislu odredbi članka 346. i 347. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 - dalje: OZ), prvostupanjski sud je prijedlog za određivanje privremene mjere odbio.

 

Zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti prijedloga za određivanje privremene mjere radi osiguranja predmetne nenovčane tražbine prihvatio je i drugostupanjski sud.

 

Odredbom članka 12. stavak 1. OZ propisano je da je u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena samo revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP, u reviziji iz stavka 2. tog članka (tzv. izvanrednoj reviziji) stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano do te mjere da ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, a revizijski sud nije ovlašten sam prepoznavati ili ispitivati nazire li se možda u navodima revidenta neko važno pitanje i kako ono zapravo glasi.

 

Revizija tužitelja (predlagatelja osiguranja) ne sadrži ništa od navedenog, jer u odnosu na pobijano riješeno nije određeno postavljeno niti pravno (materijalno ili postupovno) pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti su određeno izloženi razlozi važnosti osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kako, dakle, revizija tužitelja (predlagatelja osiguranja) ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost, valjalo je istu, na temelju odredbe članka 392.b. stavak 2. ZPP, odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 24. veljače 2021.