- 1 -              Rev-x 947/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 947/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. iz C., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u S., protiv tuženika H. ... Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1160/2016-2 od 5. srpnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj Pn-18/15-62 od 10. svibnja 2016., u sjednici održanoj 24. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv drugostupanjske presude i rješenja u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 221.514,47 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos  i to na iznos od:

54,22 kuna tekućom od 1.10.2006. godine pa do isplate,

1.710,61 kuna tekućom od 1.11.2006. godine pa do isplate,

1.718,59 kuna tekućom od 1.12.2006. godine pa do isplate,

1.877,11 kuna tekućom od 1.01.2007. godine pa do isplate,

1.777,76 kuna tekućom od 1.02.2007. godine pa do isplate,

1.710,06 kuna tekućom od 1.03.2007. godine pa do isplate,

1.720,72 kuna tekućom od 1.04.2007. godine pa do isplate,

1.721,49 kuna tekućom od 1.05.2007. godine pa do isplate,

1.841,70 kuna tekućom od 1.06.2007. godine pa do isplate,

2.098,04 kuna tekućom od 1.07.2007. godine pa do isplate,

1.694,33 kuna tekućom od 1.08.2007. godine pa do isplate,

1.810,51 kuna tekućom od 1.09.2007. godine pa do isplate,

1.716,05 kuna tekućom od 1.10.2007. godine pa do isplate,

1.943,15 kuna tekućom od 1.11.2007. godine pa do isplate,

1.815,45 kuna tekućom od 1.12.2007.godine pa do isplate, a koja zakonska zatezna kamata teče od navedenih datuma pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate u skladu sa člankom 2. Zakona o kamata te nadalje od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje  dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena a dalje na iznos od:

1.845,39 kuna tekućom od 1. 01. 2008. godine pa do isplate

1.746,53 kuna tekućom od 1. 02. 2008. godine pa do isplate

1.816,49 kuna tekućom od 1. 03. 2008. godine pa do isplate

1.947,55 kuna tekućom od 1. 04. 2008. godine pa do isplate

1.810,92 kuna tekućom od 1. 05. 2008. godine pa do isplate

1.942,64 kuna tekućom od 1. 06. 2008. godine pa do isplate

2.115,23 kuna tekućom od 1. 07. 2008. godine pa do isplate

1.806,16 kuna tekućom od 1. 08. 2008. godine pa do isplate

1.952,57 kuna tekućom od 1. 09. 2008. godine pa do isplate

1.820,98 kuna tekućom od 1. 10. 2008. godine pa do isplate

1.948,93 kuna tekućom od 1. 11. 2008. godine pa do isplate

1.777,07 kuna tekućom od 1. 12. 2008. godine pa do isplate

2.196, 11 kuna tekućom od 1.01. 2009. godine pa do isplate

2.187,31 kuna tekućom od 1.02. 2009. godine pa do isplate

1.955,47 kuna tekućom od 1.03. 2009. godine pa do isplate

1.944,09 kuna tekućom od 1.04. 2009. godine pa do isplate

2.079,80 kuna tekućom od 1.05. 2009. godine pa do isplate

2.102,93 kuna tekućom od 1.06. 2009. godine pa do isplate

2.352,89 kuna tekućom od 1.07. 2009. godine pa do isplate

1.910,93 kuna tekućom od 1.08. 2009. godine pa do isplate

1.939,03 kuna tekućom od 1.09. 2009. godine pa do isplate

1.884,87 kuna tekućom od 1.10. 2009. godine pa do isplate

2.062,02 kuna tekućom od 1.11. 2009. godine pa do isplate

1.915,31 kuna tekućom od 1.12. 2009. godine pa do isplate

2.085,01 kuna tekućom od 1.01.2010. godine pa do isplate

2.098,41 kuna tekućom od 1.02.2010. godine pa do isplate

1.939,83 kuna tekućom od 1.03.2010. godine pa do isplate

1.919,84 kuna tekućom od 1.04.2010. godine pa do isplate

1.943,33 kuna tekućom od 1.05.2010. godine pa do isplate

1.919,84 kuna tekućom od 1.06.2010. godine pa do isplate

2.118,63 kuna tekućom od 1.07.2010. godine pa do isplate

1.916,72 kuna tekućom od 1.08.2010. godine pa do isplate

2.102,73 kuna tekućom od 1.09.2010. godine pa do isplate

2.129,65 kuna tekućom od 1.10.2010. godine pa do isplate

2.144,97 kuna tekućom od 1.11.2010. godine pa do isplate

1.674,22 kuna tekućom od 1.12.2010. godine pa do isplate

2.015,46 kuna tekućom od 1.01.2011. godine pa do isplate

2.213,90 kuna tekućom od 1.02.2011. godine pa do isplate

2.020,15 kuna tekućom od 1.03.2011. godine pa do isplate

1.924,66 kuna tekućom od 1.04.2011. godine pa do isplate

              2.068,00 kuna tekućom od 1.05.2011. godine pa do isplate

1.995,24 kuna tekućom od 1.06.2011. godine pa do isplate

1.987,02 kuna tekućom od 1.07.2011. godine pa do isplate

1.999,13 kuna tekućom od 1.08.2011. godine pa do isplate

              2.130,35 kuna tekućom od 1.09.2011. godine pa do isplate

1.995,24 kuna tekućom od 1.10.2011. godine pa do isplate

2.049,29kuna tekućom od 1.11.2011. godine pa do isplate

2.130,34 kuna tekućom od 1.12.2011. godine pa do isplate

2.148,83 kuna tekućom od 1.01.2012. godine pa do isplate

2.167,13 kuna tekućom od 1.02.2012. godine pa do isplate

1.956,90 kuna tekućom od 1.03.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.04.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.05.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.06.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.07.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.08.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.09.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.10.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.11.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.12.2012. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.01.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.02.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.03.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.04.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.05.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.06.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.07.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.08.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.09.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.10.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.11.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.12.2013. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.01.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.02.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.03.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.04.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.05.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.06.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.07.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.08.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.09.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.10.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.11.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.12.2014. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.01.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.02.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.03.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.04.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.05.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.06.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.07.2015. godine pa do isplate a koja zakonska zatezna kamate teče od navedenih datuma dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana,

 

1.967,68 kuna tekućom od 1.08.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.09.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.10.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.11.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.12.2015. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.01.2016. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.02.2016. godine pa do isplate

1.967,68 kuna tekućom od 1.03.2016. godine pa do isplate a koja zakonska zatezna kamata teče od navedenih datuma dospijeća pa do isplate zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju plaća iznos od po 1.967,68 kuna mjesečno počev od 1. travnja 2016. godine pa nadalje i to tako da dosjele obroke plati odjednom a buduće kako budu dospijevali najkasnije do petog u mjesecu a za prethodni mjesec, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, tekućem od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sve do isplate sve u roku od 15 dana.

 

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog 221.514,47 kuna a zatraženog 225.842,83 kune tj. za iznos od 4.328,36 kuna kao neosnovan kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja teče od 1. kolovoza 2015. godine na sve iznose navedene u izreci pod točkom I.

 

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od  5.093,87 kuna u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se žalba tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj Pn-18/15-62 od 10. svibnja 2016. pod stavkom I. i II. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj Pn-18/15-62 od 10. svibnja 2016. pod stavkom IV. izreke i za navedeno sudi:

 

1) Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 47.112,50  kn u roku od 15 dana.

2) Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.093,87 kn kao neosnovan.“

 

Drugostupanjskim je rješenjem odlučeno:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj Pn-18/15-64 od 10. svibnja 2016.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.171,87 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske odluke tuženik je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) navevši da je pobija iz svih revizijskih razloga te je predložio ovome sudu da preinači pobijanu odluku tako da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te podredno da pobijani dio presude ukine i vrati na ponovni postupak.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana, a djelomično nije ni dopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik u reviziji ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Naime, tuženik je naveo da reviziju podnosi „zbog svih revizijskih razloga“, pa samim time i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iako nije istaknuo koja bi to povreda bila i na što bi se ista odnosila, pa je samim time ovaj sud u skladu s odredbom čl. 386. ZPP navedeni revizijski razlog odbio kao neosnovan.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi koja se sastoji u razlici između plaće koju bi tužitelj po redovitom tijeku stvari ostvario u utuženom razdoblju da nije bilo predmetne prometne nezgode i invalidske mirovine, kao i mjesečne rente za buduće razdoblje.

 

Tuženikova revizija, iako se u njoj navodi da se podnosi zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP, sadržajno svodi na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju od strane nižestupanjskih sudova te samo podredno i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je 10. rujna 2005. došlo do štetnog događaja u kojem su sudjelovali tužitelj kao vozač teretnog vozila i vozilo nepoznate registarske oznake, koje vozilo je bez zaustavljanja izlazilo s benzinske pumpe, uslijed čega je tužitelj poduzeo radnju kočenja, prilikom čega je došlo do prevrtanja vozila,

- da je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja 50%,

- da bi tužitelj navedene ozljede mogao zadobiti i da je bio vezan sigurnosnim pojasom,

- da je u štetnom događaju tužitelj izgubio oko pa je kao profesionalni vozač izgubio profesionalnu radnu sposobnost u omjeru od 100 %,

- da je od 29. rujna 2006. tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu koja mu je temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. siječnja 2007. utvrđena u iznosu od 1.626,63 kn,

- da postoji uzročno-posljedična veza između ozljeđivanja tužitelja u štetnom događaju sa posljedicama, odnosno sa trajnim gubitkom vida na desnom oku i profesionalne nesposobnosti za rad,

- da su posljedice ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju sudjelovale u omjeru od 100% kod određivanju radne sposobnosti tužitelja, tj. do umirovljenja istoga zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je kod tužitelja preostala radna sposobnost za obavljanje poslova srednje stručne spreme kod kojih nije nužan binokularan vid, i to primjerice poslova na telefonskoj centrali, sudskog dostavljača uz uvjet da dostavu obavlja javnim prijevozom ili poslova evidencije ukoliko ne radi duže od 4 sata na računalu,

- da kod poslodavca tužitelja u razdoblju od 28. kolovoza 2006. do 1. siječnja 2008. nisu primljeni radnici na radna mjesta portira, dostavljača ili telefoniste,

- da je tužitelj imao želju nastaviti raditi kod svog poslodavca, da su vođeni i određeni razgovori, međutim kada je stiglo rješenje HZMO tada su isti prestali,

- da je radni odnos tužitelja prestao sporazumom sa poslodavcem, ali da sporazum nije bio odraz volje tužitelja već je na to bio prinuđen zbog odlaska u invalidsku mirovinu,

- da je vještačkim nalazom utvrđena razlika između plaće koju bi tužitelj primao da je ostao raditi i mirovine koju prima, imajući pri tome u vidu plaću usporednog radnika kod Zagrebačkog holdinga, tj. poslodavca tužitelja,

- da je tužitelj po zanimanju bio profesionalni vozač te da nema nikakvo drugo zanimanje ili zvanje,

- da je u trenutku ozljeđivanja tužitelj bio star 45 godina te mu je nakon štetnog događaja oduzeta vozačka dozvola za sve kategorije osim „b“.

U predmetnoj reviziji tuženik u bitnome navodi kako kod „tužitelja postoji preostala radna sposobnost za rad u punom radnom vremenu“, „da se tužitelj nikada nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću“, da je poslodavac tužitelja u skladu s čl. 84. Zakona o radu „morao tužitelju ponuditi odgovarajuće radno mjesto“ te „da su tužitelj i njegov poslodavac propustili ostvariti pravo tužitelja na profesionalnu rehabilitaciju“.

 

Međutim, navedeni navodi tuženika su u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, a koja u pobijanoj odluci prihvaća i drugostupanjski sud. Naime, drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio „da tužitelj ne bi mogao pronaći radno mjesto sa preostalom radnom sposobnošću“, uzimajući u obzir nesporne činjenice da je isti po zanimanju vozač, da nema nikakvo drugo zanimanje ili zvanje, da je u trenutku ozljeđivanja bio star 45 godina, da mu je nakon štetnog događaja oduzeta vozačka dozvola za sve kategorije osim „b“, da se pokušao dogovoriti sa poslodavcem da mu nađe drugo radno mjesto te da poslodavac u tom razdoblju nije imao potrebe za radnicima koji bi obavljali poslove koje je s preostalom radnom sposobnošću mogao obavljati tužitelj. Dakle, uvažavajući činjenicu da je tužitelju preostala određena radna sposobnost, sud u pobijanoj odluci svoje pravno shvaćanje temelji na odlučnom činjeničnom utvrđenju da tužitelj faktično, u ovome, konkretnom slučaju, nije mogao naći zaposlenje.

 

Slijedom navedenog, tuženik u reviziji opširno obrazlaže zašto smatra da nije odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj, ali ne u kontekstu primjene materijalnoga prava, već osporavajući činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, iznoseći u reviziji svoju interpretaciju ishoda dokaznog postupka. Međutim, iz odredbe čl. 385. ZPP proizlazi da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga revizijski sud pobijanu presudu nije ovlašten ispitati s obzirom na navedeni revizijski razlog.

 

Također, valja reći i to da nije osnovan ni revizijski razlog kako je radni odnos tužitelja prestao sporazumom s obzirom na to da je u istome navedeno kako predmetni ugovor o radu prestaje radi odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu uslijed profesionalne nesposobnosti za rad. U odnosu na prigovor tuženika kako je tužitelj isključivi krivac za svoje umirovljenje, ovaj revizijski sud navodi kako prihvaća utvrđenja nižestupanjskih sudova da je odgovornost tužitelja i osiguranika tuženika jednaka. Navedeno proizlazi iz nesporno utvrđene činjenice da je vozilo osigurano kod tuženika bez zaustavljanja izlazilo s benzinske pumpe, uslijed čega je tužitelj poduzeo radnju kočenja, prilikom čega je i došlo do prevrtanja vozila. Iz navedenog jasno proizlazi odgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 50% s obzirom je isto moralo utjecati na postupanje i vožnju tužitelja.

 

Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća ocjenu nižestupanjskih sudova da je na strani tužitelja došlo do nastanka štete u vidu izgubljene zarade, a koja mu je nastala uslijed prometne nezgode od 10. rujna 2005. u kojoj je zajedno sa tužiteljem sudjelovao osiguranik tuženika. Prema odredbi čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje: ZOO) ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu, pa je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci ispravno primijenio materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade.

 

Slijedom navedenog, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci presude.

 

Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tuženik također pobija, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 24. veljače 2021.