Poslovni broj: 3 UsI-815/2020-11

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-815/2020-11

 

 

             

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje  zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja G. M. iz P., protiv tuženika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Zagreb, Jurjevska 34, kojeg zastupa opunomoćenica J. L. službena osoba tuženika, radi izdavanja uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri (certifikata), 24. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost: KLASA: UP/I-804-09/20-01/12, URBROJ: 50439-03/43-20-01 od 10. lipnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-804-09/20-01/12, URBROJ: 50439-03/43-20-01 od 10. lipnja 2020. odbijen je zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: OGR-208-03/18-02/2460, URBROJ: 511-01-134-18-2 od 23. studenoga 2018. za izdavanje Uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri (certifikata) tužitelju, rođenom 13. ožujka 1974. u Požegi.

              Tužitelj u tužbi, u bitnome navodi, kako prilikom provođenja upravnog postupka nije osigurana zakonitost i zaštita njegovih prava te da su kršene odredbe Ustava Republike Hrvatske kao i odredbe niza zakona i nepravilno je izveden zaključak iz nezakonitog, netočnog i neutvrđenog činjeničnog stanja. Prvenstveno ističe da se nisu ostvarili uvjeti za pokretanje postupka provođenja sigurnosne provjere jer da je u vrijeme provođenja sigurnosne provjere tužitelj bio privremeno premješten na obavljanje poslova policijskog službenika za nadzor i planiranje – za prevenciju u Policijskoj upravi požeško-slavonskoj, a ne na radnom mjestu policijskog službenika za odnose s javnošću kako je zahtjevom Ministarstva unutarnjih poslova traženo. Također ističe, kako iz opisa poslova i jednog i drugog radnog mjesta ne proizlazi potreba pristupa klasificiranim podacima koji bi iziskivali posjedovanje certifikata za pristup podacima „VRLO TAJNO“. Ukazuje da je na oba radna mjesta bio raspoređen privremeno te da je na navedeno upozorio i tuženika 12. prosinca 2020. godine, prilikom razgovora s predstavnicima tuženika. Ističe da za djelatnika Policijske uprave požeško-slavonske M. M. koji je također pod istim okolnostima boravio u službi i bio rapoređivan na identična radna mjesta, nije podnošen zahtjev za certifikat i provođena provjera te je na taj način doveden u nepovoljan i diskriminirajući položaj pa u tom smislu predlaže saslušati svjedoka M. M. Navodi kako je tijekom priopćavanja razloga za odbijanje izdavanja certifikata u prostorijama tuženika dana 12. prosinca 2019. ukazao voditeljici postupka da nema zakonske osnove s obzirom na opis poslova za vođenje upravnog postupka u povodu izdavanja certifikata, ali isto nije pravilno uneseno u zapisnik. Tužitelj također navodi kako mu tijekom postupka nije omogućen pristup svim podacima i obrascima te izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari te potom iscrpno opisuje tijek razgovora s djelatnicima Sigurnosno-obavještajne agencije te predlaže Sudu službenim putem pribaviti pismena Ministarstva unutarnjih poslova od 3. lipnja 2020. i 19. lipnja 2020. u svezi osoba koje su okarakterizirane kao osobe iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika o standardima sigurnosne provjere. U konačnici tužitelj u potpunosti osporava zakonitost pokretanja i vođenja postupka izdavanja certifikata jer smatra da je tuženik propustio rješavajući ovu pravnu stvar u obzir uzeti sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje, a na koje je tužitelj upozoravao u dva navrata. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, naložiti tuženiku da u roku od 30 dana uništi svu stvorenu dokumentaciju u ovoj upravnoj stvari, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 8.500,00 kn.

Tuženik u odgovoru na tužbu pojašnjava kronologiju cjelokupno provedenog upravnog postupka, citira mjerodavne zakonske i podzakonske propise te zaključuje da je ocjenom Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere Sigurnosno – obavještajne agencije (u daljnjem tekstu: SOA) od 28. veljače 2019., nadopune Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere I. stupnja od 12. kolovoza 2019. i nadopune Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere I. stupnja od 20. ožujka 2020. utvrdio da kod tužitelja postoji sigurnosna zapreka za izdavanje certifikata – druge činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost tužitelja za postupanje s klasificiranim podacima iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika o standardima sigurnosne provjere, KLASA: 023-01/11-01/03, URBROJ: 50439-04-11-01 od 1. ožujka 2011. i njegovih izmjena i dopuna KLASA: 023-01/11-01/03, URBROJ: 50439-04-13-02 od 30. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Ističe da je tužitelj upoznat sa svim podacima koji su odlukom vlasnika podataka (SOA) djelomično deklasificirani, a koji su predstavljali osnovu za donošenje odluke o postojanju sumnje u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje sa klasificiranim podacima iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika, što u konačnici predstavlja jednu od sigurnosnih zapreka propisanu člankom 18. stavkom 6. Zakona o tajnosti podataka. Tuženik nije smatrao svrhovitim očitovati se na navode tužbe koji se odnose na M. M. jer isti nisu predmet ovog upravnog spora te se tuženik protivi prijedlogu o njegovom saslušanju u svojstvu svjedoka. Također, smatra nesvrhovitim očitovati se na navode koje je tužitelj iznosio prilikom razgovora s djelatnikom SOA-e koji razgovor je obavljen tijekom provođenja sigurnosne provjere sukladno članku 18. stavku 1. podstavku 3. Zakona o sigurnosnim provjerama. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u podnesku od 22. siječnja 2021. suštinski ponavlja navode tužbe dodatno navodeći da se tuženik nije očitovao na kršenje ustavnih i zakonskih odredbi koje je počinio prilikom donošenja rješenja, i to (ne)sudjelovanja tužitelja u postupku, uključivanja i vrednovanja njegovih dokaza, urednog pozivanja tužitelja, sačinjavanja zapisnika za svaku radnju i omogućavanja uvida u svu dokumentaciju. Naime, tuženik Sudu dostavlja akte nastale u periodu od 12. prosinca 2019. do 10. lipnja 2020. iz kojih je vidljivo da tužitelj niti u jednoj radnji nije sudjelovao, a istovremeno je tuženik ulagao brojne nezakonite i neprovjerene dokaze u spis. Ponovno ističe da nije bilo zakonskih preduvjeta za pokretanje postupka sigurnosne provjere dodatno se pozivajući na odgovor Saborskog odbora za unutarnju politiku od 15. prosinca 2020. u kojem se u privitku označenom broj 1 (odgovor na pritužbu) jasno navodi „radno mjesto policijskog službenika za odnose s javnošću za koje nije bila predviđena sigurnosna provjera“. Također se poziva na nemogućnost sudjelovanja u postupku jer su tijekom postupka korišteni nezakoniti dokazi koje iznosi, kao i opširne navode u svezi osoba koje su okarakterizirane kao osobe iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika te ističe da su iste osobe od kojih se prikupljaju obavijesti i pri MUP-u su evidentirani kao takvi. Tužitelj dodaje da nije pravomoćno kažnjen, protiv njega se ne vodi kazneni postupak niti se bavi kriminalnim aktivnostima, nije pravomoćno kažnjen za prekršaj niti se protiv njega vodi prekršajni postupak, nije pravomoćno kažnjen u disciplinskom postupku te nije boravio u Bosni i Hercegovini zbog radnji nespojivih s Certifikatom, već zbog školovanja i znanstvenog rada.

Tuženik u podnesku od 10. veljače 2021., osim već dosada iznesenih navoda, dodatno ističe da je tužitelj 26. listopada 2018. uz Upitnik za sigurnosnu provjeru I. stupnja vlastoručno potpisao suglasnost za provođenje sigurnosne provjere I. stupnja, dok je prilikom upisivanja podataka o radnom odnosu upisao „Policijska uprava požeško-slavonska, policijski službenik za odnose s javnošću“, čime je potvrdio i suglasio se s zahtjevom MUP-a od 23. studenoga 2018. za provođenjem sigurnosne provjere I. stupnja. Stoga zaključuje da je tuženik bio u obvezi zahtjev za provođenje sigurnosne provjere za fizičke osobe za pristup klasificiranim podacima podnijeti nadležnoj SOA-i. Što se tiče tužiteljevih navoda da nije bio raspoređen na radno mjesto u okviru kojeg je bio potreban pristup klasificiranim podacima te da je tijekom postupka privremeno premješten na drugo radno mjesto, tuženik ističe da isti nisu relevantni za razmatranje u kontekstu eventualnog nezakonitog postupanja prilikom provođenja postupka koji prethodi izdavanju certifikata za tužitelja te se poziva na odredbu članka 31. stavka 3. Zakona o tajnosti podataka. U odnosu na kopiju prve stranice dopisa Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost od 15. prosinca 2020., na koju se poziva tužitelj, tuženik ističe da nema uvid u cjelokupni sadržaj dokumenta te se na isti nije u mogućnosti očitovati, međutim, pretpostavlja da je citirani dio rečenice izvučen iz konteksta cjelovitog odgovora Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Slijedom navedenog, tuženik i nadalje smatra kako je osporavano rješenje doneseno u propisanom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava te stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U upravnom sporu Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome. Također, Sud je izvršio uvid u dokumentaciju označenu oznakom stupnja tajnosti „OGRANIČENO“ i „POVJERLJIVO“ i to: Izvješće Sigurnosno-obavještajne agencije o rezultatima sigurnosne provjere I. stupnja, KLASA: 806-01/18-01/4427, URBROJ: 539-016011/271-19-4 od 28. veljače 2019.; nadopunu izvješća Sigurnosno-obavještajne agencije o rezultatima sigurnosne provjere I. stupnja, KLASA: 806-01/18-01/4427, URBROJ: 539-016011/271-19-6 od 12. kolovoza 2019.; dopis tuženika – deklasifikacija i korištenje podataka iz Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere KLASA: 804-09/18-01/4177, URBROJ: 50439-03/43-19-06 od 25. rujna 2019.; nadopunu sigurnosne provjere I. stupnja Sigurnosno-obavještajne agencije, KLASA: 806-01/18-01/4427, URBROJ: 539-016011/271-20-12 od 20. ožujka 2020.; Kriterije za izdavanje certifikata za pristup klasificiranim podacima za tužitelja, KLASA; 804-09/18-01/4177, URBROJ: 50439-03/43-20-14 od 3. lipnja 2020., a koju dokumentaciju je tuženik dostavio Sudu na uvid neposredno prije održavanja rasprave, te je ista nakon izvršenog uvida vraćena tuženiku, o čemu u spisu upravnog spora prileži službena bilješka (stranica 129 spisa).

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH i 29/17., nastavno: ZUS) Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Kako je u ovom sporu osim primjene materijalnog prava, sporno i utvrđenje odlučnih činjenica, to je Sud zakazao i održao javnu raspravu u ovom upravnom sporu, dana 17. veljače 2021. u nazočnosti tužitelja i službene osobe tuženika te je tužitelj na održanoj raspravi uredio tužbeni zahtjev na način da traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-804-09/20-01/12, URBROJ: 50439-03/43-20-01 od 10. lipnja 2020., dok je odustao od tužbenog zahtjeva kako je to specificirano pod točkom 3. i 4. tužbe (naložiti tuženiku da u roku od 30 dana uništi svu stvorenu dokumentaciju u ovoj upravnoj stvari, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 8.500,00 kn). Također je ostao kod dokaznih prijedloga saslušanja svjedoka M. M. iz P., a istaknuo je da su osobe koje su okarakterizirane kao osobe iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika, osobe iz članka 40. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te je predložio Sudu kao u tužbi zatražiti uvid u pismena MUP-a za iste.

Službena osoba tuženika na raspravi je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu, navoda iz odgovora na podnesak tužitelja od 10. veljače 2021. i obrazloženja osporavanog rješenja te se protivila predloženim dokaznim prijedlozima jer iste smatra nepotrebnim provoditi u ovom upravnom sporu.

Prvenstveno valja naglasiti da je Sud na raspravi održanoj 17. veljače 2021., a sukladno članku 33. stavku 5. ZUS-a, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.) odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje svjedoka Mire Miličevića te pribave službenim putem pismena Ministarstva unutarnjih poslova od 3. lipnja 2020. i 19. lipnja 2020., obzirom da izvođenje predloženih dokaznih prijedloga ne bi utjecalo na drukčije rješavanje ove upravne stvari. Naime, Sud je utvrdio potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz materijalne dokumentacije priložene spisu i dokumentacije koja je predana Sudu na uvid te u takvoj situaciji nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokazne prijedloge, pri tome imajući u vidu i odredbu članka 8. ZUS-a kojom je, između ostaloga, propisano da će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova (načelo učinkovitosti).

              Iz spisa tuženika proizlazi kako je Ministarstvo unutarnjih poslova zahtjevom KLASA: OGR-208-03/18-02/2460, URBROJ: 511-01-134-18-2 od 23. studenoga 2018. zatražilo izdavanje Uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri (certifikata) za pristup klasificiranim podacima stupnja tajnosti „VRLO TAJNO“, u odnosu na tužitelja i to na temelju odredbe članka 18. stavka 2. i stavka 3. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj: 79/07. i 86/12., nastavno: ZTP), koji bi u okviru radnog mjesta policijskog službenika za odnose s javnošću trebao pristupati klasificiranim podacima navedenog stupnja tajnosti.

              Zatraženi certifikat izdaje tuženik na temelju ocjene o nepostojanju sigurnosnih zapreka za pristup klasificiranim podacima, a postojanje sigurnosnih zapreka utvrđuje se na temelju sigurnosne provjere koju, smisleno odredbi članka 18. stavka 5. ZTP-a, obavlja nadležna sigurnosno-obavještajna agencija.

              Sigurnosna provjera u smislu Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj: 85/08. i 86/12., nastavno: ZOSP) je postupak kojim nadležna tijela utvrđuju postojanje sigurnosnih zapreka za fizičke i pravne osobe propisane ZTP-om, a kako to određuju odredbe članka 2. i članka 3. stavka 1. ZOSP-a.

Člankom 3. stavkom 1. ZOSP-a propisano je da su sigurnosne zapreke, kod provođenja sigurnosne provjere za pristup klasificiranim podacima, utvrđene ZTP-om.

Nadalje, odredbom članka 18. stavkom 6. ZTP-a propisane su sigurnosne zapreke u smislu tog Zakona, a to su neistinito navođenje podataka u upitniku za sigurnosnu provjeru, činjenice koje su posebnim zakonom propisane kao zapreke za prijem u državnu službu, te izrečene stegovne mjere i druge činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost i pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima.

              Tuženik je u cilju utvrđivanja nepostojanja sigurnosnih zapreka za pristup tužitelja klasificiranim podacima zatražio od nadležne sigurnosno - obavještajne agencije provođenje sigurnosne provjere I. stupnja za tužitelja te dostavu izvješća o rezultatima iste, sukladno odredbi članka 9. ZOSP-a.

Nesporno je da je SOA provela sigurnosnu provjeru o čemu je podnijela izvješće tuženiku koje je klasificirano stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“ (Izvješće o rezultatima sigurnosne provjere I. stupnja, KLASA: 806-01/18-01/4427, URBROJ: 539-016011/271-19-4 od 28. veljače 2019.) prema kojem je utvrđeno postojanje činjenica koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima iz članka 22. stavka 1. Pravilnika, kao i nadopunu sigurnosne provjere (koju je zatražio tuženik sukladno članku 33. ZOSP-a) o čemu je podnijela nadopunu Izvješće o rezultatima sigurnosne provjere I. stupnja, KLASA: 806-01/18-01/4427, URBROJ: 539-016011/271-19-6 od 12. kolovoza 2019.

Nadalje, tuženik je u cilju omogućavanja ostvarivanja načela jednakosti oružja i načela kontradiktornosti, od nadležne SOA-e zatražio deklasifikaciju podataka iz Izvješća i nadopune Izvješća te je nadležna SOA provela djelomičnu klasifikaciju podataka, a sve kako bi se tužitelju omogućilo upoznavanje i izjašnjavanje o spornim činjenicama.

Tužitelj je pozvan kako bi se, u mjeri u kojoj je to moguće, upoznao i izjasnio o činjenicama utvrđenim u postupku sigurnosne provjere, a koje predstavljaju razloge za donošenje odluke o postojanju sigurnosnih zapreka za pristup klasificiranim podacima o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 804-09/18-01/4177, URBROJ: 50439-03/43-19-11 od 12. prosinca 2019.

Iz navedenog zapisnika proizlazi da su tužitelju predočene sve činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u njegovu pouzdanost ili povjerljivost za pristup klasificiranim podacima te je tužitelj na okolnost spornih kontakata iznio kako smatra da isti predstavljaju povredu etičkog kodeksa ponašanja policijskih službenika, ali da ne bi trebali biti razlog odbijanja izdavanja certifikata. Potvrdio je sve kontakte, ali je istaknuo da su privatnog i prijateljskog karaktera te da ih je ponajviše ostvario radi prikupljanja informacija od interesa za rad policije. Osim toga, dodao je da više nije raspoređen na radno mjesto službenika za odnose s javnošću, već je privremeno premješten od 1. listopada 2019. na radno mjesto službenika za prevenciju Službe za prevenciju u Uredu načelnika PU požeško-slavonske.

S obzirom da okolnosti na koje se tužitelj izjasnio, tuženik je sukladno odredbi članka 33. ZOSP-a, od nadležne SOA-e ponovno zatražio nadopunu sigurnosne provjere kako bi se nesporno utvrdile činjenice koje su povezane s rizikom iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika te je nadležna SOA tuženiku dostavila Izvješće o provedenoj nadopuni sigurnosne provjere I. stupnja, KLASA: 806-01/18-01/4427, UBROJ: 539-016011/271-20-12 od 20. ožujka 2020. iz kojega proizlazi da se sporni kontakti tužitelja ne mogu dovesti u kontekst operativnog ili profesionalnog interesa te prema SOA-i dostupnim podacima ne rezultiraju operativnim pismenima. Osim toga, navedeno je kako su prikupljeni i drugi podaci vezani uz određena tužiteljeva protupravna postupanja koja su rezultirala pokretanjem disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti protiv tužitelja.

Kako se nadopuna odnosila na podatke s kojima je tužitelj već bio upoznat, a koji su u nadopunjenom izvješću samo potvrđeni, tuženik nije smatrao svrhovitim odugovlačiti postupak niti ponovno upoznavati tužitelja s podacima koji su mu već predočeni,

Sud je izvršio uvid u navedena Izvješća, a koja nose oznaku stupnja tajnosti „POVJERLJIVO“ te je ocijenjeno da postoje sigurnosne zapreke za izdavanje certifikata tužitelju - druge činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost i pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima iz članka 22. stavka 1. točaka d) i e) Pravilnika pa je stoga pravilno tuženik sukladno člancima 4. i 40. ZOSP-a i temeljem izvješća SOA-e od 28. veljače 2019., nadopune izvješća SOA-e od 12. kolovoza 2019. te nadopune izvješća SOA-e od 20. ožujka 2020. donio pobijano rješenje kojim je zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova za izdavanje Uvjerenja o obavljenoj sigurnosnoj provjeri (certifikata) tužitelju odbijen.

              Dosljedno naprijed navedenom, Sud nalazi da je tuženik cijeneći postojanje sigurnosnih zapreka temeljem Izvješća o rezultatima sigurnosne provjere i Izvješća o provedenim nadopunama sigurnosne provjere osnovano odbio zahtjev za izdavanjem certifikata tužitelju, budući kod istoga postoje sigurnosne zapreke iz članka 18. stavka 6. ZTP-a, u vidu drugih činjenica koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost i pouzdanost imenovanog za postupanje s klasificiranim podacima, a kako je to određeno člankom 22. stavkom 1. Pravilnika, i to točaka d) i e).

              Također je potrebno naglasiti kako je osporavana odluka tuženika donijeta na temelju činjenica koje su utvrđene, odnosno navedene u Izvješću SOA-e od 28. veljače 2019., nadopuni Izvješća SOA-e od 12. kolovoza 2019. te nadopuni Izvješća SOA-e od 20. ožujka 2020.  Ovo posebno iz razloga jer je Sud tijekom ovog upravnog spora izvršio uvid u navedene činjenice te ocijenio zakonitost cjelokupno provedenog postupka sigurnosne provjere te nije našao nikakvih nezakonitosti na štetu tužitelja. Pri tome je važno istaknuti da je tužitelj upoznat sa svim podacima koji su odlukom vlasnika podataka (SOA) djelomično deklasificirani, a koji su predstavljali osnovu za donošenje odluke o postojanju sumnje u povjerljivost ili pouzdanost osobe za postupanje s klasificiranim podacima iz članka 22. stavka 1. Pravilnika te je u konkretnom slučaju opseg ograničenja prava tužitelja doista sveden na najmanju moguću mjeru.

U odnosu pak na navode tužitelja da tuženik nije imao osnove pokrenuti postupak provođenja sigurnosne provjere, ističe se da sukladno članku 18. ZTP-a pristup klasificiranim podacima imaju osobe kojima je to nužno za obavljanje poslova iz njihovog djelokruga za koje imaju izdan certifikat, a državna tijela, pravne osobe s javnim ovlastima te pravne i fizičke osobe (podnositelji zahtjeva) ovlašteni su podnositi zahtjeve za izdavanje certifikata za zaposlenike, koji bi u okviru svog djelokruga trebali imati pravo pristupa klasificiranim podacima. Budući da niti iz navedene zakonske odredbe, a niti iz neke druge odredbe ZTP-a i ZOSP-a, ne proizlazi obveza, a niti ovlaštenje tuženika da  provjerava i dodatno preispituje zahtjeve zakonski ovlaštenih podnositelja zahtjeva (čelnici državnih tijela, rukovoditelji pravnih osoba s javnim ovlastima, rukovoditelji pravnih osoba i fizičke osobe) u smislu djelokruga radnih mjesta njihovog unutarnjeg ustrojstva u okviru kojih bi pojedini zaposlenici trebali imati pristup klasificiranim podacima, pravilan je zaključak tuženika da nije bilo osnove u predmetnom slučaju preispitivati zahtjev za izdavanje certifikata za tužitelja kojeg je zaprimio od Ministarstva unutarnjih poslova kao ovlaštenog podnositelja zahtjeva.

              Također, odredbom članka 5. ZOSP-a propisano je da se sigurnosna provjera provodi na temelju Upitnika za sigurnosnu provjeru čiji je sastavni dio suglasnost za provođenje sigurnosne provjere.

Iz podataka spisa proizlazi da je MUP dopisom od 23. studenoga 2018. od tuženika zatražio izdavanje certifikata za pristup klasificiranim podacima stupnja tajnosti „VRLO TAJNO“, a koji certifikat mu je potreban za pristup klasificiranim podacima u okviru obavljanja poslova radnog mjesta policijskog službenika za odnose s javnošću u PU požeško-slavonskoj te je istim dopisom dostavio i Upitnik za sigurnosnu provjeru I. stupnja.

Nadalje, tužitelj je 26. listopada 2018., uz Upitnik za sigurnosnu provjeru I. stupnja, vlastoručno potpisao suglasnost za provođenje sigurnosne provjere I. stupnja, dok je u rubrici „Podaci o radnom odnosu“ – Naziv sadašnjeg radnog mjesta naveo: Policijska uprava požeško-slavonska, policijski službenik za odnose s javnošću, čime je potvrdio i suglasio se sa zahtjevom MUP-a od 23. studenoga 2018. za provođenje sigurnosne provjere I. stupnja u svrhu izdavanja Certifikata za pristup nacionalnim klasificiranim podacima stupnja tajnosti „VRLO TAJNO“, a koji pristup bi imao u okviru obavljanja poslova radnog mjesta policijskog službenika za odnose s javnošću.

Stoga tuženik pravilno navodi da je, s obzirom da su u predmetnom slučaju sve zakonom propisane pretpostavke bile ispunjene te  slijedom članka 9. ZOSP-a, bio u obvezi zahtjev za provođenje sigurnosne provjere za fizičke osobe za pristup klasificiranim podacima, zaprimljen od strane MUP-a, podnijeti nadležnoj sigurnosnoj-obavještajnoj agenciji.

Na navode tužitelja kojima u cijelosti osporava podatke iz Izvješća SOA-a i nadopuna Izvješća sigurnosne provjere, pravilno tuženik ističe da sukladno članku 18. stavku 5. ZTP-a certifikat izdaje tuženik na temelju ocjene o nepostojanju sigurnosnih zapreka za pristup klasificiranim podacima. Postojanje sigurnosne zapreke utvrđuje se na temelju sigurnosne provjere koju je obavila nadležna Sigurnosno-obavještajna agencija. Također, sukladno članku 4. ZOSP-a, ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka donosi nadležno tijelo, koje je zatražilo provođenje sigurnosne provjere (tuženik) na temelju izvješća o rezultatu sigurnosne provjere dostavljenog od strane nadležne sigurnosno-obavještajne agencije. Nadalje, sukladno članku 40. toga Zakona podnositelj zahtjeva za provođenje sigurnosne provjere (tuženik) donosi konačnu ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka, na temelju izvješća o provedenoj sigurnosnoj provjeri, što je u konkretnom slučaju i učinjeno te nije bilo osnova dovoditi u pitanje vjerodostojnost navoda iz službenih Izvješća koje je izradila i dostavila nadležna Sigurnosno-obavještajna agencija.

Što se tiče prigovora tužitelja da mu tuženik nije omogućio očitovanje o svim navodnim sigurnosnim zaprekama, zbog čega smatra da je narušeno načelo kontradiktornosti, napominje se da je u konkretnom slučaju SOA sukladno člancima 6., 17. i 35. ZOSP-a, za tužitelja provela sigurnosnu provjeru I. stupnja te je tuženiku dostavila Izvješće o provedenoj sigurnosnoj provjeri i nadopunu Izvješća o provedenoj sigurnosnoj provjeri, nakon čega je tuženik, upravo s ciljem omogućavanja ostvarivanja načela jednakosti oružja i načela kontradiktornosti, od nadležne SOA-e zatražio deklasifikaciju dijela podataka iz Izvješća i nadopune Izvješća, a sve kako bi tužitelju omogućio upoznavanje i izjašnjavanje o spornim činjenicama, što je i učinio. Budući da je tužitelj osporavao pojedine navode iz Izvješća i nadopune Izvješća SOA-e, tuženik je od SOA-e ponovno zatražio nadopunu, kojom su potvrđene činjenice koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost tužiteljice za postupanje s klasificiranim podacima. Kako se (zadnja) nadopuna Izvješća odnosila na podatke s kojima je tužitelj već bio upoznat, koji su u nadopuni sigurnosne provjere samo potvrđeni, time što tužitelj nije ponovno upoznat s podacima koji su mu već bili predočeni, nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.

Naime, osnovano tuženik ističe da sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, Broj: U-III-2086/2016 od 04. travnja 2018., a nastavno na odredbu članka 16. Ustava Republike Hrvatske, pravo na uvid u sve dokaze nije apsolutno i ono može biti ograničeno zbog nekog drugog suprotstavljenog interesa, u konkretnom slučaju interesa nacionalne sigurnosti te zaštite slobode i prava drugih ljudi u odnosu na pravo stranke na izjašnjavanje. Pravilnim smatra kako je opseg ograničenja prava tužitelja sveden na najmanju moguću mjeru koja je bila potrebna i nužna za zaštitu suprotstavljenog interesa. Naime, tuženik je prilikom zatražene deklasifikacije određenih podataka poštivao i načelo razmjernosti u zaštiti prava tužitelja da kao stranka sudjeluje u postupku i bude upoznat s dokumentacijom koja se odnosi na njegova prava i pravne interese s jedne strane te zaštiti javnog interesa s druge strane, kao i načelo pristupa podacima i zaštite podataka, a koja načela su sadržana u člancima 6. i 11. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.). Nadalje, tužitelj je prilikom razgovora 12. prosinca 2019. godine upoznat s točkama d) i e) članka 22. stavka 1. predmetnog Pravilnika, a koje predstavljaju osnovu za sumnju u povjerljivost ili pouzdanost tužitelja za postupanje s klasificiranim podacima.

              Dakle, tužitelju je omogućeno u mjeri u kojoj je to bilo moguće, s obzirom na navedena zakonska ograničenja, upoznavanje i izjašnjavanje o spornim činjenicama.

Naime, cilj postupka sigurnosne provjere bio je utvrditi postoji li kod tužitelja sigurnosna zapreka, odnosno može li se tužitelja s obzirom na njegovu lojalnost, vjerodostojnost i pouzdanost ovlastiti za pristup klasificiranim podacima stupnja tajnosti „VRLO TAJNO“., te je nakon provedenog postupka, ocjenom prikupljenih podataka, tuženik zaključio da kod njega postoje sigurnosne zapreke (sigurnosni rizik) zbog podataka do kojih se došlo sigurnosnom provjerom, slijedom čega je odlučio da neće izdati predmetni certifikat pri čemu, odlučujući o predmetnom zahtjevu, nije počinio nikakvu očitu pogrešku u zaključivanju niti je činjenice pogrešno ocijenio. Naime, u konkretnoj situaciji radi se o sigurnosnim provjerama I. stupnja i o pravu na pristup klasificiranim podacima stupnja tajnosti „VRLO TAJNO“ čije bi neovlašteno otkrivanje moglo nanijeti nepopravljivu štetu nacionalnoj sigurnosti i interesima Republike Hrvatske.

S time u vezi se dodaje da pristup klasificiranim podacima nije apsolutno pravo, već se zakonom može ograničiti, što je ovdje upravo slučaj, a ovisi o diskrecijskoj ocjeni nositelja koji posjeduje te podatke, koja je u konkretnom slučaju valjano obrazložena, odnosno navedeni su razlozi zbog čega u konkretnom slučaju postoji zakonska osnova da se odbije zahtjev za izdavanje sigurnosnog certifikata. Zbog toga je prvostupanjskim rješenjem osnovano odbijen zahtjev za izdavanje traženog certifikata, a diskrecijska ocjena je valjano obrazložena, što dalje znači da je odluka donesena u skladu sa svrhom radi koje je ovlast za donošenje takve odluke zakonom propisana.

              Slijedom iznijetog osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim, te je na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan kao u izreci presude.             

 

U Osijeku 24. veljače 2021.

 

                                                                                                                Sutkinja

                                                                                                                 Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).