- 1 -              Rev 3581/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3581/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz P., ..., OIB ..., kao nasljednice iza pok. P. B., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva L., V. & partneri d.o.o., odvjetnici u S., ..., protiv tuženika Š. J. – Š., iz P., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetniku u S., ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-81/18-2 od 18. rujna 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6155/16 od 23. veljače 2018., u sjednici održanoj 24. veljače 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-81/18-2 od 18. rujna 2018. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 35.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.03.1999. pa do isplate po stopi od 18% godišnje do 30.06.2002. a od 1.07.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. pa do 30.06.2011.  po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011. po stopi od 12% godišnje, s time da se u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate ista određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koje je vrijedilo zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena do 31.07.2015., a od 1.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

 

              II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe  naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.325,00 kn."

 

              Drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika kao osnovanu i preinačio presudu suda prvog stupnja na način da je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivajući se na odredbe čl. 382. st. 2. te čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukinuti presudu suda drugog stupnja i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ZPP.

 

              Iz obrazloženja kao i iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je presuda donesena između ostalog i prema odredbama čl. 373.a. st. 1. i 3. ZPP zbog čega su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

              Stoga je revizija tužiteljice, koja je sadržajno podnesena  pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, razmatrana kao redovna revizija, što znači da je revizijski sud podnesenu reviziju, u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, razmotrio samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao nasljednice sada pok. tužitelja P. B. za isplatom iznosa od 35.000,00 kn na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene za nekretninu koju je njezin prednik prodao tuženiku kupoprodajnim ugovorom od 23. ožujka 1998., i to 416 m2 čestice zemlje br. 6341/1 k.o. P., te obiteljsku kuću koja se nalazi na tom dijelu zemljišta.

 

              Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev na temelju  utvrđenja da je tuženik prema čl. 2. kupoprodajnog ugovora sklopljenog s prednikom tužiteljice 23. ožujka 1998., preostali dio kupoprodajne cijene bio dužan platiti do 23. ožujka 1999., no da usprkos tome što je tužba podnesena 28. listopada 2004. nije nastupila zastara tog potraživanja tužiteljice. Pri tome, sud prvog stupnja prihvaćajući iskaz tužiteljice da su se njezin suprug i ona u više navrata obraćali tuženiku da im isplati sporni iznos novca i da je tuženik uvijek obećavao da će isplatiti taj sporni iznos, ocjenjuje da je time tuženik priznao dug pa da je stoga prekinut tijek zastare.

 

              Međutim, sud drugog stupnja koristeći se zakonskim ovlaštenjima iz odredbe čl. 373a. st. 1. i 3. ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, prihvaćajući istaknuti prigovor zastare osnovanim.

 

              Pritom sud drugog stupnja, na temelju utvrđenja da je odredbom čl. 4. kupoprodajnog ugovora određena obveza tužiteljičina prednika da za naredna tri mjeseca od potpisa ugovora, tj. do 23. lipnja 1998. ishodi sve potrebne dokumente kako bi se kupac mogao uknjižiti kao vlasnik na nekretninu koju po ovom ugovoru kupuje, dok se u suprotnom taj ugovor smatra raskinut, a da je tužiteljičin prednik tek protekom gotovo četiri godine nakon isteka ugovorena roka prijenosom vlasništva prodane nekretnine na svoje ime faktički omogućio tuženiku uknjižbu prava suvlasništva u 416/950 dijela, ocjenjuju nelogičnim i neživotnim tužiteljičin iskaz u kojem ona bez pobliže vremenske oznake iznosi tvrdnju da su se njezin sada pokojni suprug i ona u više navrata usmeno obraćali tuženiku za isplatu spornog novca i da je on uvijek obećavao da će isplatiti sporni iznos iz tužbe.

 

              Stoga je u konačnici zaključak suda drugog stupnja kako tužiteljičin prednik nije u skladu sa svojom obvezom iz članka 4. ugovora do 23. lipnja 1998. ishodio potrebne isprave za uknjižbu tuženikova suvlasnička  udjela na nekretnini koja je bila predmet prodaje po tom ugovoru te da tuženik nije priznao dug tužiteljičinom predniku po osnovi preostale kupoprodajne cijene, pa da u smislu odredbe čl. 387. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) nije došlo ni do prekida tijeka zastare za to potraživanje. Pritom sud drugog stupnja navodi kako iz kupoprodajnog ugovora od 23. ožujka 1998. proizlazi da je tuženikova obveza isplate iznosa od 10.000,00 DEM dospjela 23. ožujka 1999. (čl. 2.), što znači da je tužiteljičin prednik stekao pravo zahtijevati isplatu tog iznosa od prvog sljedećeg dana nakon isteka roka za ispunjenje ugovorne obveze, pa je slijedom toga opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91, koji valja primijeniti, protekao 24. ožujka 2004., dakle, prije nego što je podnošenjem tužbe, 28. listopada 2004., prekinut tijek zastare.

 

              Stoga je prihvaćanjem osnovanim tuženikova prigovora zastare istaknutog u odgovoru na tužbu, primjenom odredbe čl. 371. u vezi čl. 388. ZOO/91, sud drugog stupnja ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

 

              Takav pristup suda drugog stupnja nije pravilan.

 

              Naime, kraj utvrđenja da su u predmetnom kupoprodajnom ugovoru stranke ugovorile da bi jedan dio kupoprodajne cijene trebao biti plaćen  u određenom roku, te kada su vezano za isplatu ugovorili i obvezu prodavatelja da uredi zemljišno knjižno stanje na način da se isti ugovor može provesti u zemljišnim knjigama, te da je prednik tužiteljice omogućio tuženiku uknjižbu prava suvlasništva u ožujku 2003., nepravilan je zaključak suda drugog stupnja da bi dospijeće potraživanja preostalog iznosa kupoprodajne cijene nastupilo prije ispunjenja ugovorene obveze prodavatelja. To stoga jer dospijeće potraživanja preostalog iznosa kupoprodajne cijene nije moglo nastupiti prije nego je prodavatelj ispunio svoju ugovornu obvezu.

 

              Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava za početak tijeka zastarnog roka iz čl. 371. ZPP činjenično stanje nije valjano i potpuno utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude u tom dijelu, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i u tom dijelu ukinuti pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koji su dosuđeni tuženiku i u tom dijelu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci rješenja (točka I. izreke).

 

              U nastavku postupka drugostupanjski sud treba, vodeći računa o svemu izloženom donijeti zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

              Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke).

 

Zagreb, 24. veljače 2021.