- 1 -              Revt 583/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 583/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d. (OIB: …) iz S., G. sv. D. 1, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. d.d. R. (OIB: …) iz R., R. 16, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1161/2013-7 od 5. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2186/10-19 od 24. rujna 2012., u sjednici održanoj 24. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.020.732,12 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 79.275,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda suda prvoga stupnja.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno je podnio i reviziju iz st. 2. istoga članka iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a u ovoj pravnoj stvari dopuštena je prema vrijednosnom kriteriju te je kao takva i razmatrana. Stoga nije bilo potrebe razmatrati podredno podnesenu izvanrednu reviziju.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu na ime računa koje je tužitelj izdao tuženiku za pružene usluge priveza i odveza brodova u lokalnom prometu za razdoblje od 1. travnja 2008. do 30. lipnja 2008.

 

Tužitelj zahtjev za isplatu navedenog iznosa temelji na tvrdnji da mu tuženik za utuženo razdoblje duguje razliku između naknade za usluge priveza i odveza brodova propisane tuženikovom Odlukom o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga („Narodne novine“, broj 50/08) i naknade koju je, sukladno ograničenjima iz Tarife naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke Lučke uprava Split donijela 28. travnja 2003. i njezine dopune od 3. veljače 2005., a za razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2008., tuženik i isplatio. To stoga što tužitelj smatra da ima ovlast, sukladno odredbi čl. 62. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16 - dalje: ZPDML), da sam, bez ikakvih ograničenja, odredi visinu naknade za usluge u luci.

 

I u revizijskom stupnju postupka sporno je može li tužitelj određivati cijene svojih usluga bez ikakvog ograničenja, izvan Tarife naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke Lučke uprave S..

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

U vrlo opsežnoj reviziji revident ističe da bi u nižestupanjskim postupcima bilo počinjeno više povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Prvenstveno ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, a koje da su počinjene po oba suda. Ovo stoga jer da su u presudama izostali argumentirani i uvjerljivi razlozi o ništavosti odluke Lučke uprave S. broj 1531. iz 2003. i broj 298. iz 2005. te o primjeni odredbi čl. 20. st. 1. ranijeg Zakona o morskim lukama (Narodne novine“, broj 108/95, 6/96 i 97/00, dalje: ZML) i čl. 63. ZPDML.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati jer o odlučnim činjenicama imaju jasne, uvjerljive, logične, dostatne i obrazložene razloge.

 

Tako se iz razloga nižestupanjskih presuda može jasno zaključiti da odluke Lučke uprave Split iz 2003. i 2005. nižestupanjski sudovi ne smatraju ništavim, slijedom čega odredbe Odluke iz 2005. upravo smatraju mjerodavnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pored toga, ovaj je sud odlučivao o ništavosti odluka u predmetu broj Revt-93/2016-5 od 6. ožujka 2019. te zauzeo pravno shvaćanja o tome da jedna od odluka nije ništave.

 

I u pogledu tumačenja primjene odredbe čl. 63. ZPDML-a nižestupanjski sudovi dali su jasne i uvjerljive razloge. Time što navedene odredbe sudovi ne tumače sukladno mišljenju tužitelja ne znači da presude imaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Postojanje revizijskog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a tužitelj posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP-a i čl. 386. ZPP-a nije našao postojanje toga revizijskog razloga.

 

Tužitelj u reviziji iznosi i tvrdnju o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7., 8., 220., 12., 338. st. 4. i 365. st. 2. ZPP.

 

Tužitelj pritom posebno ne obrazlaže u čemu bi se pogrešna ocjena izvedenih dokaza, a koju da je propustio sankcionirati drugostupanjski sud, sastojala, ničim ne obrazlaže pogrešnu primjenu odredbe čl. 220. ZPP, dok se vezano na pogrešnu primjenu, odnosno neprimjenu odredaba članaka 7., 12., 338. st. 4. i 365. st. 2. ZPP poziva na smislenu primjenu ostalih ranije iznesenih revizijskih navoda.

 

Po ocjeni ovog suda opisanim navodima tužitelj nije dostatno obrazložio postojanje bitnih povreda na koje ukazuje, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP-a nije našao ni da bi bile počinjene navedene relativno bitne povrede.

 

Stoga ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 63. ZPDML-a uz tvrdnju da navedenom odredbom, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, nisu propisana nikakva ograničenja ovlaštenika koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet u određivanju lučke naknade za svaku pojedinu djelatnost ili usluge.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da je odredbom čl. 62. ZPDML-a propisano da lučke pristojbe donosi i javno objavljuje lučka uprava, dok da istom odredbom nije određeno propisano tko određuje lučku naknadu.

 

Osnovana je i tvrdnja revidenta da ni odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML-a nije određeno da lučku naknadu određuje Lučka uprava, jer da je navedenom odredbom propisana tek iznimka, a vezano na odredbu stavka 4. istog članka.

 

Međutim, suprotno tvrdnji revidenta, a imajući u vidu i odredbu čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML-a, ni odredbom čl. 63. st. 3. toga Zakona nije propisano ovlaštenje ovlaštenika koncesije da bez ikakvog ograničenja, izvan tarife koju propisuje lučka uprava, sam određuje visinu lučke naknade.

 

Naime, odredbom čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML-a propisano je da lučka uprava može oduzeti koncesiju ako utvrdi da ovlaštenik koncesije nije utvrdio visinu naknade za usluge u luci s utvrđenom tarifom.

 

U situaciji pravne praznine koja je nastala time što odredbama čl. 62. i 63. ZPDML-a nije jasno određeno tko donosi tarifu lučkih naknada, logičnim tumačenjem i povezivanjem odredaba čl. 62., 63. i 69. st. 1. toč. 1. ZPDML-a, po ocjeni ovog suda, dolazi se do zaključka da i tarifu (gornju granicu) lučkih naknada propisuje lučka uprava, koja, ako ovlaštenik koncesije s istom nije uskladio visinu naknade za usluge u luci, može oduzeti koncesiju.               Suprotno zaključivanje o neograničenom ovlaštenju ovlaštenika koncesije u određivanju visine naknade, s obzirom na potrebu usklađivanja visine naknade s nekom tarifom, nema logičnog objašnjenja. Pri tome, a suprotno revizijskim razlozima, sud nije prekoračio svoje ovlasti i preuzeo ulogu zakonodavne i izvršne vlasti već je dao smisleno, logično i uvjerljivo tumačenje, inače nedovoljno jasnih i potpunih, zakonskih odredaba što i jest ovlaštenje suda i njegov zadatak.

 

Kako između strankama nema spora o tome da je tuženik tužitelju za utuženo razdoblje platio naknadu za usluge priveza i odveza koju je svojom Tarifom odredila Lučka uprava S., onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka čl. 63. ZPDML-a kada su zahtjev tužitelja za isplatu dodatne naknade za te usluge odbili.

 

Nije stoga osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pri tome još valja istaknuti da je ovaj, revizijski, sud o istoj pravnoj problematici već odlučivao, doduše za druga vremenska razdoblja, i zauzeo isto pravno shvaćanje kao što je to navedeno i u ovoj odluci (tako primjerice odluke ovoga suda broj Revt-411/20115-6 od 3. travnja 2019., Revt-576/2017-2 od 29. listopada 2019., Revt-22/2018-2 od 11. veljače 2020).

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 24. veljače 2021.