Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 615/2018-5
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. P. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog P. P. i optuženog Z. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 8. siječnja 2018. broj K-27/2013-32, u sjednici održanoj 24. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog P. P. i optuženog Z. Š. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-27/2013-32 od 8. siječnja 2018. optuženi P. P. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstvom u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. stavka 1. KZ/11. i na temelju te iste zakonske odredbe uz primjenu članka 4., članka 41., članka 47. , članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 15. do 16. kolovoza 2013.
Tom istom presudom proglašen je krivim i optuženi Z. Š. zbog počinjenog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. (pravilno bi bilo: članka 118. stavka 1.) u svezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. te je temeljem iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega mu je navedena kazna zatvora, sukladno članku 55. stavku 1. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro, tako što se jedan dan zatvora zamjenjuje za 2 (dva) sata rada za opće dobro.
Sukladno članku 148. stavku 4. u svezi stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) odlučeno je da će se o troškovima kaznenog postupka odlučiti posebnim rješenjem, kada se pribave podaci o visini troškova.
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi P. P. i optuženi Z. Š.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog P. P., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženom P. P. izrekne strožu kaznu zatvora.
Optuženi P. P. žalbu je podnio osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, bez prijedloga kako bi po izjavljenoj žalbi trebalo postupiti te putem branitelja, odvjetnika E. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe ili da ga proglasi krivim za kazneno djelo usmrćenja u pokušaju ili da ga proglasi krivim za kazneno djelo u prekoračenju nužne obrane i izrekne mu primjereno nižu kazneno pravnu sankciju odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. S obzirom da se žalbe ovog optuženika i njegovog branitelja međusobno preklapaju i u sadržajnom pogledu se međusobno nadopunjuju u nastavku će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženog P. P.
Optuženi Z. Š. žalbu je podnio putem Zajedničkog odvjetničkog ureda I. L. & H. L. H. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe odnosno podredno da se pobijana presuda u odnosu na ovog optuženika ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Odgovor na žalbe optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se iste odbiju kao neosnovane, dok optuženici nisu podnijeli odgovore na žalbu državnog odvjetnika.
Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
Pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka optuženi P. P. isključivo ističe postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Smatra da je izreka pobijane presude u suprotnosti s obrazloženjem, nerazumljiva i proturječna razlozima presude te se zbog toga ne može ispitati, pri čemu ustvari polemizira s utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja u odnosu na njegove motive postupanja te motive postupanja optuženog Z. Š., ocjeni koja se odnosi na njegovu krivnju i pravnu oznaku kaznenog djela u pobijanoj presudi, smatrajući da je postupao u nužnoj obrani ili eventualno u prekoračenju nužne obrane odnosno da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi i o kaznenom djelu usmrćenja u pokušaju.
Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima prvostupanjski sud je dao jasne i potpuno razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, kako onima koje se odnose na objektivni učin inkriminiranih radnji, tako i o subjektivnim elementima kaznenog djela za koje je optuženog P. P. proglasio krivim. Pri tome valja navesti kako izreka presude nije nerazumljiva i proturječna razlozima presude odnosno niti u jednom dijelu nije u suprotnosti s danim obrazloženjem. Žalbenim tvrdnjama i njihovim obrazloženjem da sud nije ispravno utvrdio i potom ocijenio naprijed navedene okolnosti ovaj žalitelj zapravo pokušava dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja i na taj način, u suštini, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu kaznenopravnih odredbi, pa će na te žalbene navode biti odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske odluke kada će se razmatrati upravo te žalbene osnove.
Iako optuženi Z. Š. također uvodno ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka u nastavku obrazloženja izjavljene žalbe ne precizira i ne pojašnjava u čemu bi se sastojala ova postupovna povreda te o kojoj bi se bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka u konkretnom slučaju radilo, pa je evidentno da se radi o paušalno iznesenoj tvrdnji.
Stoga, zaključno valja navesti da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju ovi optuženici, niti je pri ispitivanju prvostupanjske presude nađena kakva druga povreda na koju ovaj drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), pazi po službenoj dužnosti.
Optuženi P. P. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, točnije da je iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak u pogledu krivnje ovog optuženika.
U odnosu na žalbu optuženog P. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valja istaknuti da je prvostupanjski sud ispravno, na temelju međusobno sukladnih i u bitnim dijelovima istovjetnih iskaza svjedoka očevidaca ovog događaja, utvrdio da je ovaj optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret upravo na način i pod okolnostima kako je to i presuđeno pobijanom presudom.
Naime, iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno, što u svojim obranama ne dovode u sumnju niti sami optuženici, da je ovaj inkriminirani sukob između optuženika inicirao i sa svoje strane započeo optuženi Z. Š., na način da je, bez ikakvog povoda i razloga koji bi mu dao optuženi P. P., u jednom trenutku prišao stolu za kojim je sa svojim društvom sjedio optuženi P. P. te ga je najprije verbalno napao, a nakon toga ga je pokušao s drvenom oblicom udariti u glavu, u čemu nije uspio jer je ovaj rukom blokirao udarac, nakon čega ga je optuženi P. P. u daljnjem napadu spriječio na način da mu je iz ruku istrgnuo navedenu drvenu oblicu.
Također nije sporno da se nakon toga fizički sukob odmah nastavio na istom mjestu te je u tom nastavku sukoba optuženi P. P. sa tom istom drvenom oblicom, koju je prethodno oduzeo od optuženog Z. Š., istoga više puta udario u predjelu glave i drugih dijelova tijela, čak i u situaciji dok je ovaj savladan i nemoćan ležao na tlu.
Ove činjenice kao nesporne prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju suglasnih i u bitnim dijelovima potpuno identičnih iskaza svjedoka koji su se u tom trenutku nalazili na samom mjestu događaja, Đ. Ž. i Ž. M., koji su se nalazili za stolom u društvu zajedno s optuženim P. P., te I. J., konobarice u lokalu koja je tu večer posluživala goste i N. T., zaručnika I. J., koji se tu večer kao gost također nalazio u navedenom lokalu.
Dakle, imajući u vidu ovakve suglasne iskaze naprijed navedenih svjedoka očevidaca samog događaja koji, po ocjeni suda drugog stupnja, nisu imali niti jednog razloga iskazivati u korist bilo kojeg od optuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi P. P., nakon započetog fizičkog sukoba od strane optuženog Z. Š., ovoga uspio s lakoćom i bez nekih većih problema spriječiti u daljnjem napadu, otevši mu iz ruku drvenu oblicu te da u tom trenutku, suprotno tvrdnjama optuženog P. P., njemu više nije prijetila nikakva neposredna opasnost, jer je napad optuženog Z. Š. na taj način praktično bio okončan.
Nastavno na navedeno valja napomenuti kako sud prvog stupnja, na temelju ovih istih dokaza, pravilno zaključuje da u situaciji kada je optuženi P. P., s oduzetom drvenom oblicom, započeo s fizičkim napadom i udaranjem u tijelo optuženog Z. Š. u tom trenutku odnosno neposredno prije toga nije ponovno započeo, nije postojao, a niti je bio u tijeku bilo kakav napad od strane optuženog Z. Š. prema njemu, pa je stoga neosnovana tvrdnja optuženog P. P. iznesena u obrani, a kod koje ustraje i u podnesenoj žalbi, da je on tom prigodom postupao isključivo s ciljem kako bi se obranio od napada optuženog Z. Š., jer se jedino na taj način mogao obraniti.
Također nije u pravu optuženi Z. Š. kada ističući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatra da tijekom dokaznog postupka nije na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je ovaj optuženik tijekom sukoba, u bilo kojem trenutku, s drvenom oblicom zamahnuo prema optuženom P. P., u namjeri da ga udari u predjelu glave, jer navedenu činjenicu, po njegovom mišljenju, ne potvrđuje niti jedan ispitani svjedok koji se tom prilikom nalazio na mjestu događaja, te kada tvrdi da u trenutku kada mu je optuženi P. P. oteo drvenu oblicu i potom ga s njom izudarao po tijelu da je on navedenu palicu držao u desnoj ruci, priljubljenu uz tijelo i da s njome nije zamahivao.
Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženog Z. Š., po ocjeni suda drugog stupnja, i u odnosu na ove odlučne i osporavane činjenice činjenično stanje je na pravilan način utvrđeno.
Naime, već je prethodno, a u odnosu na žalbene navode optuženog P. P., navedeno kako je prvostupanjski sud svoja utvrđenja i zaključke u odnosu na odlučne činjenice, pa tako i ove, temeljio na suglasnim iskazima svjedoka očevidaca koji su iskazivali o svojim neposrednim saznanjima.
Stoga, i u odnosu na žalbene navode optuženog Z. Š., u odnosu na ove osporavane činjenice, valja napomenuti i ponovno istaknuti kako svjedoci očevici ovog događaja, Đ. Ž., Ž. M., I. J. i N. T., opisujući sam početak fizičkog sukoba između optuženika, na potpuno jasan, nedvosmislen i decidiran način tvrde kako je upravo optuženi Z. Š., nakon što je prišao stolu za kojim je sa svojim društvom sjedio optuženi P. P. i nakon što mu je nešto dobacio, u jednom trenutku zamahnuo s drvenom oblicom koju je držao u ruci prema njegovoj glavi, međutim nije ga uspio udariti jer je optuženi P. P. taj udarac blokirao rukom, nakon čega mu je odmah uspio oduzeti navedenu oblicu.
Dakle, kada se ima u vidu da su svi svjedoci u pogledu ovih okolnosti iskazivali na potpuno identičan način i bez bilo kakvih eventualnih dvojbi u pogledu važnih okolnosti dinamike samog događaja, tada je prvostupanjski sud ispravno njihove iskaze prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive te, suprotno tvrdnjama optuženog Z. Š., osnovano zaključio kako je i na koji način tekla dinamika ovog događaja na njegovom samom početku, a dok je drvena oblica još uvijek bila u rukama optuženog Z. Š. te koje je radnje on s njome poduzimao.
Slijedom svega iznesenog, navodima žalbi ovih optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud, unatoč drugačijim tvrdnjama samih optuženika, pravilno utvrdio, a za ta utvrđenja u pobijanoj presudi dao je jasne, određene i valjane razloge koje stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Osim toga, njihovim žalbama ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi sud prvog stupnja propustio utvrditi, a koje bi onda, kao takve, mogle biti odlučne za ocjenu kaznenopravne odgovornosti optuženika.
Zbog navedenog nisu osnovane žalbe ovih optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Optuženi P. P. pobija presudu i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da je prvostupanjski sud na ono činjenično stanje, koje po stajalištu ovog žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza, a ne na ono koje je sud tijekom postupka utvrdio, trebao primijeniti drugu kaznenopravnu normu.
Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženi P. P. smatra da je on u konkretnoj situaciji postupao u nužnoj obrani jer se jedino na taj način mogao obraniti od napada optuženog Z. Š. Međutim, isto tako navodi da ukoliko sud smatra da se nije radilo o nužnoj obrani tada bi se, po mišljenju ovog žalitelja, moglo eventualno raditi o prekoračenju nužne obrane ili o kaznenom djelu usmrćenja u pokušaju iz članka 112. stavka 1. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11., s obzirom da je on bez svoje krivnje napadom optuženog Z. Š. bio doveden u stanje jake razdraženosti i prepasti.
Međutim, prije nego li se pristupi analizi istaknutih prigovora, uvodno treba napomenuti da se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 468. točke 1. do 4. ZKP/08.-17. ocjenjuje samo i jedino u okvirima onog i onakvog činjeničnog stanja koje je u dokaznom postupku utvrdio prvostupanjski sud, a koje je u tom pogledu i opisano u izreci pobijane presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni samog žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, i ovi žalbeni navodi, u svojoj suštini, svode se na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja pa su u ovoj odluci već ranije i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.
Stoga, nije u pravu optuženi P. P. kada tvrdi da je tijekom inkriminiranog događaja postupao u nužnoj obrani, kako bi se na taj način obranio od napada optuženog Z. Š.
Naime, u pobijanoj presudi je nesporno utvrđeno kako su se optuženici najprije verbalno sukobili u trenutku kada je optuženi Z. Š. prišao stolu za kojim je sjedio optuženi P. P., kada mu je nešto dobacio, nakon čega je optuženi Z. Š. započeo i s fizičkim napadom (zamahivanje drvenom oblicom u pravcu glave optuženog P. P.), da bi u tom trenutku isti rukom blokirao udarac u glavu, nakon čega je savladao optuženog Z. Š. i oduzeo mu drvenu oblicu.
Pri tome je prvostupanjski sud, na temelju suglasnih i u potpunosti identičnih iskaza svjedoka očevidaca, nedvojbeno utvrdio kako optuženi Z. Š., a nakon što mu je iz ruke oduzeta drvena oblica, niti verbalno, niti konkludentnim radnjama, a niti na neki drugi direktan i očigledan način nije pokazivao bilo kakvu namjeru odnosno intenciju da nastavi s napadom, budući da je evidentno i on sam u tom trenutku bio svjestan činjenice da ga je optuženi P. P. prethodno na efikasan način savladao i onemogućio u daljnjem napadu na njega, pri čemu se isto tako ne smije zanemariti niti činjenica da je tom prigodom optuženi Z. Š. bio pod znatnim utjecajem alkohola, što potvrđuju neki od ispitanih svjedoka, zbog čega su njegove motoričke i ostale sposobnosti koordinacije i kontrole pokreta bile znatno umanjene, a time i mogućnost za nastavak napada svedena na minimum.
Da bi se optuženi P. P. nalazio u stanju nužne obrane potrebno je postojanje istodobnog ili izravno predstojećeg protupravnog napada. Međutim, u ovom konkretnom kaznenom predmetu sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako u trenutku kada je optuženi P. P. oduzeo drvenu oblicu optuženom Z. Š. i kada ga je s njome počeo udarati po tijelu i po glavi, optuženi Z. Š. prije toga nije sa svoje strane direktno poduzeo niti jednu radnju odnosno aktivnost koja bi životno i logično predstavljala realnu opasnost za tjelesni integritet optuženog P. P., pa da bi se, shodno cjelokupnom kontekstu međusobnih odnosa, ista mogla tretirati kao napad ili neposredno predstojeći napad, a da bi onda uslijed toga optuženi P. P. trebao primijeniti obranu koja je prijeko potrebna kako bi od sebe odbio takav protupravni napad.
Stoga, je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene svih relevantnih okolnosti u konkretnoj situaciji ne može raditi o postupanju optuženog P. P. u nužnoj obrani odnosno isti se na nju ne može osnovano pozivati, a kako u konkretnom slučaju na strani ovog optuženika ne postoje elementi nužne obrane to se onda on ne može pozivati niti na njezino prekoračenje.
Što se tiče dijela žalbe ovog optuženika gdje isti navodi kako je uslijed napada optuženog Z. Š. bio doveden u stanje jake razdraženosti i prepasti treba reći da iz podataka u spisu predmeta ne proizlazi bilo kakva sumnja da se optuženi P. P., uslijed prvotnog napada optuženog Z. Š., nalazio u takvom stanju na koje se poziva.
Nije sporno, a što je ranije već i obrazloženo, da je optuženi Z. Š. prvi fizički nasrnuo na optuženog P. P., međutim iz iskaza svjedoka očevidaca utvrđeno je kako je tijekom ovog inkriminiranog događaja optuženi P. P., nakon što je uspio spriječiti napad na sebe, reagirao potpuno smireno, u cijelosti je u svakom trenutku kontrolirao situaciju i moglo bi se reći da je reagirao potpuno hladnokrvno i bez bilo kakvih paničnih i nekontroliranih reakcija. U tom pogledu posebno je značajan i slikovit iskaz svjedoka I. J., konobarice u lokalu, koja je opisujući psihičko i emocionalno stanje te konkretne reakcije optuženog P. P. navela kako isti, unatoč svemu što mu se prethodno dogodilo, uopće nije bio uznemiren i uplašen, djelovao je kao da se prethodno nije ništa značajno dogodilo, a nakon svega, dok je optuženi Z. Š. još uvijek ležao na tlu, popio je svoje pivo do kraja te je na koncu došao platiti i račun.
Dakle, imajući u vidu ovakvo ponašanje optuženog P. P. odnosno činjenicu da niti u jednom trenutku nije izgubio prisebnost i kontrolu nad vlastitim postupcima i reakciji na situaciju u kojoj se našao, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ovaj optuženik tempore criminis niti jednim svojim postupkom, gestom ili reakcijom nije pokazao da se nalazi u stanju razdraženosti ili prepasti uslijed prethodnog napada od strane optuženog Z. Š. pa iz naprijed navedenih razloga, suprotno tvrdnjama ovog optuženika, nisu ostvarene zakonske pretpostavke za postojanje kaznenog djela usmrćenja u pokušaju iz članka 112. stavka 1. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11.
Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi P. P., postupajući na način kako je to opisano u točki 1. činjeničnog opisa izreke pobijane presude, ostvario objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. stavka 1. KZ/11.
Ističući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženi Z. Š. smatra kako na temelju provedenog dokaznog postupka nije na nedvojbeni način utvrđeno da je ovaj optuženik tijekom inkriminiranog događaja postupao s namjerom da teško tjelesno ozljedi optuženog P. P., već i nadalje ustrajava kod svoje obrane da mu je namjera bila samo da ga zaplaši.
Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja sud prvog stupnja je na temelju iskaza svjedoka očevidaca te na temelju nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka mr. sc. A. B. nedvojbeno utvrdio kako je ovaj optuženik, postupajući na način kako je to opisano u točki 2. činjeničnog opisa izreke pobijane presude, imao namjeru teško tjelesno ozlijediti optuženog P. P., s obzirom da ga je drvenom oblicom dužine 102 cm, promjera 7 cm, a koja je kao sredstvo podobna za nanošenje takvih ozljeda, pokušao udariti u predjelu glave. Međutim, u tome nije uspio uslijed pravovremene, djelotvorne i efikasne reakcije optuženog P. P., koji je rukom blokirao udarac i potom mu oduzeo navedenu oblicu, pri čemu optuženi Z. Š., a kako je to ranije već rečeno, također uslijed stanja alkoholiziranosti u kojem se nalazio u tom trenutku nije mogao u dovoljnoj mjeri kontrolirati i koordinirati svoj zamah, pa se stoga izostanak ove posljedice u vidu nastupanja teške tjelesne ozljede može pripisati jednom i drugom razlogu.
Dakle, ovakvo postupanje optuženog Z. Š., a kako je to utvrđeno od strane suda prvog stupnja, nikako se ne može tretirati kao pokušaj zastrašivanja optuženog P. P. i u njemu se, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ostvaruju sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela nanošenja teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11.
Slijedom navedenog i u ovom dijelu valja napomenuti da sud prvog stupnja nije počinio povrede kaznenog zakona na koje upiru optuženici, jer je pravilno primijenio kazneni zakon na utvrđeno činjenično stanje, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.
Konačno, nisu osnovane niti žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
Žaleći se zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog P. P. državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga i da je prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a nije imao u vidu otegotne okolnosti koje su u konkretnom slučaju postojale i koje bi utjecale na duljinu izrečene kazne zatvora. Smatra da je sud prvog stupnja propustio kao otegotno cijeniti činjenicu da je optuženi P. P. prilikom počinjenja ovog kaznenog djela iskazao izrazitu upornost, bezobzirnost i veliku količinu kriminalne volje, zbog čega je, po mišljenju ovog žalitelja, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci preblaga.
S druge strane optuženi P. P. smatra da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne zatvora izrekao prestrogu kaznu, imajući u vidu sve utvrđene olakotne okolnosti te da ga je zbog toga trebalo blaže kazniti. Isto tako optuženi Z. Š. smatra da je izrečena kazna po sudu prvog stupnja prestroga s obzirom da je on osoba koja boluje od trajne promjene ličnosti i poremećaja prilagodbe, odlikovan je kao sudionik Domovinskog rata, mlada je osoba i obiteljski čovjek te ga je zbog navedenih okolnosti trebalo blaže kazniti.
Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika P. P. i Z. Š. sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., a razloge kojima se pri tome rukovodio prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženom P. P. kao olakotno cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, da je kritične zgode upravo optuženi Z. Š. inicirao i izazvao ovaj sukob između njih dvojce, da se iskreno pokajao zbog počinjenog djela te da su se nakon ovog događaja optuženici izmirili, zbog čega optuženi Z. Š., kao oštećenik, nije potraživao imovinskopravni zahtjev zbog kaznenog djela koje je na njegovu štetu počinio optuženi P. P. S druge strane okolnosti koje ističe državni odvjetnik u izjavljenoj žalbi, niti po ocjeni suda drugog stupnja, ne predstavljaju otegotne okolnosti jer se radi o ponašanju koje je uobičajeno kod počinjenja ovakvih kaznenih djela i navedene okolnosti ne predstavljaju takav eksces i posebno teško postupanje na štetu žrtve, a da bi se onda zbog toga mogle smatrati posebno otegotnim okolnostima, posebno u kontekstu činjenice da su se nakon ovog događaja sudionici samog događaja u potpunosti izmirili. Također je optuženom Z. Š. osnovano cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da je isti bio sudionik Domovinskog rata, da se nakon ovog događaja izmirio s optuženim P. P. te da isti prema njemu također ne postavlja imovinskopravni zahtjev, dok je s pravom kao otegotne okolnosti cijenio činjenicu njegove dosadašnje osuđivanosti (dva puta), između ostalog i zbog istovrsnog kaznenog djela.
S obzirom na navedeno, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci optuženom P. P., uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne i kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci optuženom Z. Š., a koje su pobijanom presudom izrečene optuženicima, ukazuju se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima i težini nastalih posljedica, tako i samim ličnostima počinitelja, stupnju njihove krivnje, pobudama zbog kojih su kaznena djela počinjena te jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima su ova djela počinjena. Navedenim kaznama na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, njima će se prvenstveno utjecati na optuženike kako se u svom budućem životu više ne bi ponašali na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činili kaznena djela, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice kako ovakve neprimjerene i neadekvatne reakcije optuženika u konkretnoj situaciji nije odgovarajući i društveno prihvatljiv način za rješavanje konfliktnih situacija te će se takvim kaznama istovremeno utjecati na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvim kaznama, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom, pri čemu je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da se u odnosu na optuženog Z. Š. svrha kažnjavanja može postići i bez izvršavanja izrečene kazne zatvora odnosno ista se može ostvariti i na način da se izrečena kazna zatvora zamjeni radom za opće dobro.
Stoga strožom kaznom u odnosu na optuženog P. P., za koju se zalaže državni odvjetnik odnosno blažim kaznama, kako to također neosnovano sugeriraju optuženici, imajući u vidu naprijed navedene okolnosti, ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja propisana zakonom.
Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a već je ranije navedeno da pri ispitivanju pobijane presude nisu pronađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-19., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Vesna Vrbetić, v. r.