1              Poslovni broj: I Kž-uv-8/2021-6

Poslovni broj: I Kž-uv-8/2021-6

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Peto Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. Lj., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola, broj Ik I-12/21. od 5. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2021.,

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem, na temelju članka 59. Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11-I) i članka 159. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine” broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. - dalje: ZIKZ) zatvorenik I. Lj. uvjetno je otpušten s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, koju izdržava na temelju presude Općinskog suda u Osijeku broj Kmp-23/18. od 9. listopada 2018., preinačene u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Osijeku broj Kžmp-17/2019-4. od 30. svibnja 2019., a koji uvjetni otpust traje do isteka kazne zatvora 30. lipnja 2022.

 

Zatvoreniku je na temelju članka 60. stavka 2. u vezi sa člankom 62. stavkom 2. točka 11. KZ/11.-I određena posebna obveza redovitog javljanja Probacijskom uredu Osijek, Svilajska 35 i to na način da se javi prvi radni dan nakon uvjetnog otpuštanja i da se potom redovito javlja prema odluci Probacijskog ureda Osijek.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a podredno da preinači pobijano rješenje i odbije prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika.

 

Na temelju članka 44. stavka 2. ZIKZ-a, u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da nisu postojali uvjeti za uvjetni otpust zatvorenika te da je prvostupanjski sud selektivno razmatrao sadržaj izvješća kaznionice na planu zatvorenikove ličnosti i procjene rizičnosti kriminalnog povrata. Tako ističe da je zatvorenik tijekom polaženja „Osnovnog programa tretmana zatvorenika s alkoholom uzrokovanim poremećajima-TALK“ u kaznionici iskazivao nedovoljno kritičan stav prema problemu zlouporabe alkohola te da programi koje je nakon toga polazio u kaznionici nisu mogli utjecati na promjenu njegova stava jer su teme programa različite.

 

Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je program TALK zatvorenik završio u kaznionici u ožujku 2020., a potom je u razdoblju od rujna do studenog 2020. u kaznionici sudjelovao u preventivnoj radionici "Prevencija cestovne prometne delikvencije" – koju su održali službenici Postaje prometne policije Pula-Pola, Policijske uprave istarske te je završio i poseban program "Tretman zatvorenika s kaznenim djelom iz prometa" koji je ostvaren kroz šesnaest održanih radionica te je zatvorenik vrlo aktivno sudjelovao u radionicama iznoseći svoja iskustva i stavove. Na temelju navedenog, uzevši u obzir izvješće kaznionice o pozitivnom odnosu zatvorenika prema počinjenom kaznenom djelu i vlastitoj kaznenoj odgovornosti, prvostupanjski sud opravdano utvrđuje da zatvorenik iskazuje kritičan odnos spram kaznenog djela te kajanje i žaljenje zbog istog. Pri tome na pravilnost takvog zaključka ne utječe činjenica da zatvorenik izrečenu kaznu smatra previsokom s obzirom na to da se s istom pomirio i da istu prihvaća.

 

Žalitelj upire i na činjenicu da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na sigurnosnu procjenu i mišljenje PNUSKOK-a kod odlučivanja o izlascima i raspoređivanju u odjele s blažim uvjetima, u kojem je izraženo negativno mišljenje za zatvorenika u kojem se navodi da je bio sklon druženju s osobama asocijalnog ponašanja te da obitelj žrtve nije bila suglasna s odobravanjem pogodnosti izlaska.

 

Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da su zatvoreniku, već tijekom izdržavanja kazne u kaznionici, bile odobrene izvankaznioničke pogodnosti koje su mu odobrene i u kaznionici, ali ih nije bio u mogućnosti koristiti zbog epidemije bolesti COVID-19. Također, već u kaznionici je zatvorenik bio premješten na poluotvoreni odjel, a kaznionica pripada u kategoriju otvorenog tipa što dodatno upućuje na uspješnost provođenja pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora.

 

Nadalje, žalitelj ističe da se prvostupanjski sud nedovoljno osvrće i umanjuje važnost činjenice da je vjerojatnost kriminalnog povrata procijenjena kao „srednja“ te da je rizik od ozbiljne štete po sebe i druge na razini „srednji“. Ističe i da činjenica da zatvorenik ima osiguran postpenalni prihvat nije jamstvo da neće činiti kaznena djela, pa uz sve već navedene žalbene navode zaključuje da nije došlo od promjena ponašanja zatvorenika i da ne postoji dostatan stupanj vjerojatnosti da zatvorenik izlaskom na slobodu neće činiti kaznena djela.

 

Protivno takvim žalbenim navodima, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za zaključak da su kod zatvorenika I. Lj. ispunjene pretpostavke iz članka 59. KZ/11.-I, koje opravdavaju njegovo uvjetno otpuštanje.

 

Tako je pobijanim rješenjem ispravno utvrđeno da je zatvorenik u provedbi pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora ocijenjen uspješnim, a jednako je ocijenjen i njegov radni angažman te je zbog odgovornog i motiviranog odnosa prema radu novčano nagrađivan. Utvrđen je uredan i pozitivno usmjeren tijek izvršavanja kazne zatvora, zatvorenikovo aktivno sudjelovanje u svim segmentima programa izvršavanja kazne zatvora, u potpunosti se pridržava odredbi kućnog reda, korektno se odnosi prema službenim osobama i zatvorenicima, u kaznionici je kontinuirano radno angažiran, odobrene su mu izvankaznioničke pogodnosti, stegovno nije kažnjavan, nema drugi postupak u tijeku te ima osiguran postpenalni prihvat i podršku majke i zaručnice s kojom namjerava zasnovati obitelj.

 

Povezujući sve navedeno sa činjenicom da je zatvorenik izdržao gotovo tri četvrtine kazne na koju je osuđen, ispravnom se i osnovanom ukazuje ocjena prvostupanjskog suda da je kod ovog zatvorenika dosadašnjim izdržavanjem kazne polučen pozitivan rezultat u odnosu na osobnost i njegovo buduće ponašanje.

 

Žalitelj se poziva i na to da je prvostupanjski sud zanemario da iz izvješća stručnog tima kaznionice proizlazi da je zatvoreniku prilikom odmjeravanja kazne, između ostalog, kao otegotna uzeta činjenica da se često hvalio kako vozi automobil iako konzumira alkoholna pića te da je nakon počinjenja kaznenog djela pokušavao izbjeći kaznenu odgovornost tvrdeći da nije on vozio, već prijatelj. Međutim, navedene okolnosti cijenjene su prilikom odmjeravanja kazne zatvora koju zatvorenik sada izdržava, pa dovedene u vezu s ostalim podacima nisu od odlučnog značaja kod procjene zatvorenikovog ponašanja na slobodi u smislu mogućnosti počinjenja novog kaznenog djela.

 

Suprotno navodima žalitelja da u obzir nije uzeta činjenica da je zatvorenik prije počinjenja predmetnog kaznenog djela više puta osuđivan zbog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prvostupanjski sud je pravilno tu okolnost cijenio kod određivanja posebne obveze iz članka 60. stavka 2. u svezi sa člankom 62. stavkom 2. točkom 11. KZ/11. u vidu redovitog javljanja nadležnom tijelu za probaciju. Uzevši u obzir da je zatvorenik kazneno djelo zbog kojeg se nalazi na izdržavanju kazne zatvora počinio kao mlađi punoljetnik u dobi od 19 godina te da se radi o zatvoreniku koji je kao relativno mlađa osoba na izdržavanju kazne zatvora proveo više od 3 godine, opravdano je prvostupanjski sud utvrdio da je navedena posebna obveza, protivno mišljenju žalitelja, korisna za otklanjanje okolnosti koje bi mogle poticajno djelovati na počinjenje eventualnog novog kaznenog djela.

 

Slijedom svega navedenoga, sve nabrojene pozitivne činjenice na strani zatvorenika, svojim značajem pretežu u korist odluke o uvjetnom otpuštanju jer je zatvorenik svoje ponašanje tijekom izdržavanja kazne korigirao, te je za očekivati da na slobodi neće činiti nova kaznena djela, zbog čega žalbenim navodima državnog odvjetnika nije s uspjehom osporena pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na to, nije doveden u sumnju ni zaključak prvostupanjskog suda da je kod ovog zatvorenika do sada izdržana kazna postigla svoju očekivanu svrhu, zbog čega je odluka o njegovom uvjetnom otpuštanju na zakonu osnovana.

 

Vezano uz navod žalitelja da preostalo vrijeme izdržavanja kazne nije zanemarivo, ističe se da se na temelju članka 59. stavka 1. KZ/11.-I osuđenika s izdržavanja kazne zatvora može otpustiti ako je izdržao najmanje jednu polovinu kazne na koju je osuđen ako se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo. U konkretnom slučaju zatvorenik je izdržao gotovo tri četvrtine kazne na koju je osuđen te se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo, a sukladno članku 60. stavku 1. KZ/11-I puštanjem na uvjetni otpust za osuđenika počinje vrijeme provjeravanja koje odgovara neizdržanom dijelu kazne zatvora, što je dodatna garancija da zatvorenik neće činiti kaznena djela jer počini li kazneno djelo dok je na uvjetnom otpustu, pod uvjetima iz čl. 61. KZ/11-I, opozvat će mu se uvjetni otpust.

 

Stoga, a kako pobijanim rješenjem nisu ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 24. veljače 2021.