- 1 -              I Kž 687/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 687/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice – specijaliste Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. K., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. u vezi st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. K. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 23. rujna 2020. br. K-8/2019, u sjednici održanoj 24. veljače 2021. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. K. K., odvjetnika D. Z.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. K. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Varaždinu presudom od 23. rujna 2020. br. K-8/2019 proglasio je krivim opt. K. K. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 6. u vezi st. 1. i 2. KZ/11. i na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11. osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i jednog (1) mjeseca i na temelju čl. 57. KZ/11. izrekao mu djelomičnu uvjetnu osudu tako da se neuvjetovani dio kazne u trajanju od šest (6) mjeseci ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne u trajanju od sedam (7) mjeseci neće se izvršiti, ako optuženiku u roku provjere od dvije (2) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. -  dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka kao u izreci pobijane presude.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Optuženik se žali po branitelju D. Z., odvjetniku iz Č. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjeno vijeće. Moli da se optuženik i branitelj izvijeste o sjednici vijeća.

 

Optuženik je po istom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja opt. K. K., odvjetnika D. Z., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženika koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. optuženik najprije parafrazira odredbu tog članka, da bi zatim naveo da je zaključak prvostupanjskog suda suprotan iskazima saslušanih svjedoka i da postoji proturječje između onoga što se navodi o iskazima saslušanih svjedoka i samih tih iskaza. Na taj način optuženik u okviru te žalbene osnove u stvari ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prvostupanjski sud je vjerodostojno iznio iskaze svih saslušanih svjedoka, kao i nalaz i mišljenje prometnog vještaka, dajući ocjenu svih provedenih dokaza, pa stoga nije ostvarena postupovna povreda na koju optuženik ukazuje, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik osporava da je kritične zgode mogao predvidjeti da će, upravljajući vozilom naići na mokar i sklizak kolnik, što je uzrokovalo prometnu nesreću, pa da stoga nije postupao niti iz nehaja.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju detaljno i opsežno provedenog dokaznog postupka utvrdio da je vrijeme kritične zgode bilo oblačno, o čemu su iskazivali svi saslušani svjedoci i da je na mjestu nesreće padala kiša zbog čega je kolnik bio mokar i sklizak.

 

Kako je to iskazao svjedok Z. M., kiša je padala ispred zavoja i taj iskaz je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit, zaključujući da kolnik u samom zavoju ne bi bio mokar, da je upravo u tom trenutku počela padati kiša, kako to tvrdi optuženik, pa s obzirom na to prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio da je kiša u zavoju bila neočekivana i iznenadna okolnost koju optuženik ne bi mogao predvidjeti.

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi da je navod iz istrage o padanju malo jače kiše, što je uzrokovalo proklizavanje vozila u zavoju, izvučen iz konteksta, jer je optuženik upravo iskazivao na takav način, što prvostupanjski sud pravilno konstatira. Činjenica da je na raspravi izmijenio taj dio obrane tvrdeći da je tek u zavoju vidio da pada kiša i da je tek tada naišao na mokar kolnik, nije dovela u dvojbu provedene dokaze u tom pravcu. S obzirom na te dokaze, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio obranu optuženika iz istrage, cijeneći izmijenjenu obranu sa rasprave neuvjerljivom i iskonstruiranom u cilju otklanjanja kaznene odgovornosti i takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima.

 

Neosnovan je i žalbeni prigovor da prvostupanjski sud na štetu optuženika, pored obrane, tumači i iskaze dva svjedoka, budući je u pobijanoj presudi jasno navedeno da se svjedoci Z. Š. i S. J. nisu mogli očitovati o tome kada je počela padati kiša, pa se stoga ne radi o iskazima koji bi u tom dijelu išli u korist ili na štetu optuženika.

 

Međutim, u daljnjem dijelu iskaza svjedok Z. Š. je iskazao da je na mjestu nesreće, kada je došlo do izlijetanja vozila, kiša padala tako da je kolnik bio sav mokar, pa sud zaključuje da se nije radilo samo o rošenju, kako je to opisao svjedok L. koji je nastojao potvrditi obranu optuženika sa rasprave, što prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio, kao niti iskaz svjedoka D. K. koji je tvrdio da je kiša počela padati nakon zavoja, što je samo po sebi neuvjerljivo kada se ima u vidu i konstatacija iz zapisnika o očevidu da je kolnik na mjestu nesreće bio mokar.

 

Kada se uzmu u obzir sva utvrđenja o mokrom kolniku, irelevantno je pozivanje žalbe na nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka koji je dao nalaz i u odnosu na vožnju optuženika po suhom kolniku i iznenadnom nailasku na mokar kolnik, kada brzina vozila ne bi bila u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće.

 

Utvrđujući da kiša nije počela padati u trenutku kada je vozilo optuženika ušlo u zavoj, već je padala i ispred zavoja, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o iznenadnoj i neočekivanoj okolnosti i da optuženik nije brzinu vožnje prilagodio atmosferskim prilikama i stanju kolnika za sigurno savladavanje zavoja u koji je ušao, što je za posljedicu imalo nastanak ove prometne nesreće.

 

Iz navedenih razloga te razloga iz pobijane presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i upućuje žalitelja na iste, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik ističe da ne postoji kršenje propisa o sigurnosti prometa na cestama, niti iz nehaja, pa da stoga nije bilo osnova za primjenu čl. 227. st. 6. u vezi st. 1. i 2. KZ/11.

 

Na taj način optuženik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona koja nije osnovana, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon. Utvrđujući da je optuženik postupao sa svjesnim nehajem, jer je bio svjestan da zbog brzine kojom je upravljao vozilom u uvjetima mokrog i skliskog kolnika, može ugroziti sigurnost putnika u vozilu, ali je lakomisleno smatrao da će i pri brzini kojom se kretao, od 86 km/h, sigurno savladati zavoj, što se nije dogodilo, jer je izgubio kontrolu nad vozilom i prouzročio prometnu nesreću sa utvrđenim posljedicama, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je time ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

 

Stoga nije osnovana žalba zbog povrede kaznenog zakona, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je optuženiku trebalo kao otegotno cijeniti da su u prometnoj nesreći, pored jedne smrtno stradale osobe, još dvije osobe zadobile teške tjelesne ozljede, dok optuženik u tom dijelu žalbe navodi da su utvrđene olakotne okolnosti premalo vrednovane. Smatra i da su oštećenici doprinijeli nastanku posljedica, jer nisu bili vezani u vozilu, a navodi i da obitelji ne terete optuženika, da su nastradali bili njegovi rođaci i prijatelji i da je optuženika zbog nesreće i njenih posljedica događaj teško pogodio, zbog čega smatra da je kazna prestroga.

 

Prilikom odlučivanja o kaznenoj sankciji, prvostupanjski sud je optuženiku cijenio kao olakotno da je do sada neosuđivan, da je otac dvoje malodobne djece za koju se dužan brinuti i uzdržavati ih, da su optuženika posljedice nesreće teško pogodile i da je zbog toga potražio pomoć psihijatra, te da brzina vožnje kojom se kretao, iako neprilagođena postojećim uvjetima na cesti, nije bila znatno veća od granične prolazne brzine za predmetni zavoj, dok mu je kao otegotno cijenio posljedice prometne nesreće odnosno da je u vozilu bilo šestero ljudi, za koje je nastupila opasnost, pa se radi o značajnom stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra.

 

Sve navedene okolnosti su pravilno cijenjene i po stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja i optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda kao kaznena sankcija, koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud smatrajući da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije. Okolnosti koje se navode u žalbama državnog odvjetnika i optuženika i koje prema stavu žalbi ne bi bile cijenjene prilikom odmjeravanja kazne, nisu takvog značaja da bi uvjetovale blaže ili strože kažnjavanje, pa stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 24. veljače 2021.