1              Poslovni broj: Gž Ob-98/2021-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

 

Poslovni broj: Gž Ob-98/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Marijanu Miletiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. L., OIB:…, iz P., sada na adresi Z., zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu R. i kolege j.t.d., u Z., protiv tuženika Z. L., OIB: … iz P., zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š., u P., radi razvoda braka, uzdržavanja i donošenja odluke o roditeljskoj skrbi nad maloljetnim S. L., OIB:…i maloljetnom A. L., OIB: …, oboje iz P., sada na adresi Z., zastupani po posebnoj skrbnici M. V. iz C., Dislocirana jedinica R., odlučujući o žalbi tuženika, protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod poslovnim brojem 30 P Ob-136/2020-43 od 12. siječnja 2021., 24. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se žalba tuženika Z. L. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod poslovnim brojem 30 P Ob-136/2020-43 od 12. siječnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

Protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je točkom I. izreke određen prekid postupka u ovom predmetu, a točkom II. izreke određeno da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti čim prestanu razlozi prekida, žali tuženik, pobijajući ga zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. u svezi članka 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), predlažući da se isto rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za donošenje odluke, kojom će se razvesti brak stranaka, odlučiti da zajednička maloljetna djeca stranaka, S. L. i A. L., nakon razvoda braka stranaka, stanuju s majkom, te zahtjev za donošenje odluke glede uzdržavanja maloljetne djece stranaka od strane roditelja s kojim ne stanuju.

 

Iz stanja spisa predmeta proizlazi, da je presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod poslovnim brojem 30 P Ob-290/2019-33 od 23. srpnja 2020., razveden brak tužiteljice i tuženika, odlučeno da će zajednička djeca stranaka, maloljetni S. L., rođen … i maloljetna A. L., rođena ..., po razvodu braka roditelja, nastaviti stanovati s majkom S. L., odlučeno o načinu ostvarivanja osobnih odnosa maloljetne djece s ocem i naloženo ocu da doprinosi za uzdržavanje maloljetnog sina S. L. iznosom od 1.300,00 kuna mjesečno, a za uzdržavanje maloljetne kćeri A. L. iznosom od 1.100,00 kuna mjesečno, te da je navedena presuda, povodom izjavljene žalbe tužiteljice, u dijelu kojim je odlučeno o načinu ostvarivanja osobnih odnosa maloljetne djece s ocem, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Gž Ob-763/2020-2 od 20 listopada 2020. i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odlučujući u nastavku postupka o načinu ostvarivanja osobnih odnosa maloljetne djece s ocem, kao roditeljem s kojim maloljetna djeca ne stanuju, sud prvog stupnja, kada je, a kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta i obrazloženja pobijanog rješenja, našao, da je tuženiku rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola izrečena mjera opreza kojom je naložena tuženiku zabrana približavanja i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze i to s tužiteljicom, maloljetnim sinom S. L. i maloljetnom kćeri A. L., a kojima da se ne smije približiti na udaljenosti manjoj od 100 metara, niti uspostavljati ili održavati ili pokušati uspostavljati ili održavati bilo kakve izravne ili neizravne kontakte ili veze van prostora suda ili centra za socijalnu skrb, kao i mjera kojom je tuženiku naložena zabrana posjećivanja stana u P., u kojem da žive tužiteljica i maloljetna djeca stranaka, sin S. L. i kćer A. L., a kojem stanu tuženik da se ne smije približiti na udaljenosti manjoj od 100 metra, te da se protiv tuženika pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu vodi postupak, zbog kaznenog dijela nasilja u obitelji i kaznenog dijela prijetnje na štetu ovdje tužiteljice, te dva kaznena djela povrede djetetovih prava na štetu djece maloljetnog S. L. i maloljetne A. L., ispravno je sud prvog stupnja zaključio, da je odluku o načinu ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s roditeljem, s kojim dijete ne stanuje, najbolje donijeti prema stanju u trenutku donošenja te odluke, a koja odluka da se donosi za dobrobit i u najboljem interesu na maloljetno dijete, pa da je, u konkretnom slučaju, a imajući u vidu navedenu mjeru opreza izrečenu tuženiku u odnosu na maloljetnu djecu, odluku o načinu ostvarivanja osobnih odnosa maloljetne djece s ocem, potrebno donijeti nakon prestanka trajanja navedene mjera opreza naloženih tuženiku, pa je pravilno postupio, kada je, a pozivom na odredbu članka 213. stavka 2. točke 1. ZPP-a, prekinuo ovaj postupa, rješavajući sve na način, kako je to pobliže opisano kao u točkama I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja.

 

I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada je tuženiku izrečena mjera, kojom mu je, između ostalog, naložena zabrana približavanja i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s maloljetnim sinom S. L. i maloljetnom kćeri A. L., a kojima da se ne smije približiti na udaljenosti manjoj od 100 metara, tada je, a imajući u vidu odredbu članka 119. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15 i 98/19 – dalje: ObZ), u tim okolnostima, o načinu ostvarivana sobnih odnosa maloljetne djece s ocem, kao s roditeljem s kojim maloljetna djeca ne stanuju, najbolje odlučiti kada navedena mjera opreza više ne bude bila na snazi, dakle kada ista mjera prestane trajati, a prema stanju u trenutku donošenja te odluke, imajući u vidu sve okolnosti slučaja u vrijeme donošenja te odluke, uključujući prilikom donošenja te odluke i nadležni centar za socijalnu skrb, a koja odluka se inače donosi za dobrobit i u najboljem interesu za maloljetno dijete, jer, u suprotnom, odlučivanje u navedenim okolnostima o ostvarivanju osobnih odnosa maloljetne djece s ocem, za slučaj kada bi i bila donesena odluka u pravcu ostvarivanja tih osobnih odnosa maloljetne djece s ocem, tada se ista odluka ne bi mogla niti ostvariti za vrijeme trajanja navedene mjere opreza izrečene tuženiku u odnosu na maloljetnu djecu, pa bi u tim okolnostima takva odluka bila bezpredmetna.

 

Stoga se žalbenim navodima tuženika, kojima isti u biti neosnovano smatra da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je donio pobijano rješenje, ničim ne dovodi u sumnju ispravnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja, a kojim rješenjem, kao niti postupkom koji mu je prethodio, nisu povrijeđena ustavna prava tuženika, kao niti njegovo pravo na pravično suđenje, a kako to pogrešno svojom žalbom smatra tuženik.

 

Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskim rješenjem nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP-a).

 

Split, 24. veljače 2021.