- 1 -              Revt 577/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 577/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d. iz S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika J. d.d. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1158/2013-5 od 5. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-2180/2010-19 od 24. rujna 2012., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je (u točki I. izreke) odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 8.048.215,42 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - a (u točki II. izreke) tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak od 204.975,00 kn,

 

- u stavku II. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu od 100.612,50 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju „primarno“ kao redovnu, po vrijednosnom kriteriju, zbog „razloga navedenih u čl. 385. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a“ - zbog pogrešne primjene materijalnog prava ali i zbog počinjenih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6., toč. 8. u svezi čl. 220. i toč. 11. ZPP-a, te čl. 7. st. 2., čl. 12. i čl. 338. st. 4. ZPP-a, u drugostupanjskom postupku iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, „podredno“ kao izvanrednu. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92., 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Kako je revizija tužitelja dopuštena već i po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. u svezi odredbe čl. 497. ZPP-a, dakle - kao redovna (budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kn), podnesena ne može se razmatrati i kao izvanredna, prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta (uz ostalo: o nerazumljivosti presude, o proturječnim razlozima o odlučnim činjenicama, o nedokučivim i nejasnim razlozima te nerazumljivom obrazloženju, o ignoriranju očitih nedostataka prvostupanjske presude i dužnosti “temeljitog ispitivanja tužbe i žalbe tužitelja” i po njemu iznijetih argumenata, o nemogućnosti ispitati i kontrolirati odluku - “unatoč relativnoj obimnosti” obrazloženja), osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja na kojima su nižestupanjski sudovi temeljili svoje odluke, o pitanju “ništavosti akata koje primjenjuju u sporu” (osporenih Odluka Lučke uprave), o onome tko je ovlašten donijeti Tarife lučkih naknada i sniziti Tarife, odnosno - o sadržaju odnosa sa tuženikom (u području odlučivanja o spornoj naknadi), sve to uz tvrdnje da su u postupku pogrešno vrednovani provedeni dokazi ili nisu niti ocijenjeni, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem te pogotovo izraženim pravnim shvaćanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskih razloga ostvarenih bitnih povreda koje revident sugerira prihvatiti ostvarenim (pogotovo iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog i jedino pravilnog (pa i o pravnim shvaćanjima koje opširno obrazlaže, o tome što je u postupku dokazano, odnosno što proizlazi iz provedenih dokaza i onih na koje upućuje), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 8.048.215,42 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kao „razliku naknade za pružene usluge ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila u/sa brodova u razdoblju od 1. listopada 2008. do 31. prosinca 2008.“ Tužitelj tvrdi:

 

- da kao trgovačko društvo „u Gradskoj luci S. obavlja lučke djelatnosti i pruža lučke usluge propisane člankom 65. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a ranije člankom 9. Zakona o morskim lukama“,

 

- da „je 13. siječnja 2005. na temelju zakonskih ovlasti i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama donio Odluku o dopuni cjenika lučkih usluga na temelju čega je ovlašten naplaćivati svoje usluge...a zatim da je donio i objavio u „Narodnim novinama“ odluku broj 59/08 od 26. svibnja 2008. koja je stupila na snagu 3. lipnja 2008.“: obje odluke o dopuni cjenika lučkih usluga „da je donio na temelju ovlasti iz članka 63. stavak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama“ i dostavio ih svim korisnicima usluga uz naznaku da će od 1. srpnja 2005. tako naplaćivati svoje usluge“,

 

- da tuženik odbija platiti mu naknadu za pružene lučke usluge po tim po njemu donesenim odlukama (cjenicima) pozivajući se na Cjenike Lučke uprave S., za koje drži da ga jedini obvezuju: da je „Lučka uprava S. 25. travnja 2003. donijela Odluku o dopuni Cjenika naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke: broj … od 28. travnja 2003.; 1. veljače 2005. Odluku o dopuni Cjenika naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke broj … od 3. veljače 2005.; 19. lipnja 2004. Odluku broj … kojom je odredila Tarifu za uslugu vodoopskrbe, a 4. travnja 2005. Odluku broj … kojom je odredila Tarifu za uslugu davanja električne energije brodovima i brodicama“,

 

- da „se tuženik neosnovano poziva na Odluku o Cjeniku Lučke uprave S. jer je Lučka uprava S. ovlaštena određivati Tarife naknada po kojima će tužitelj kao prvenstveni koncesionar pružati lučke usluge korisnicima luke, ali samo do donošenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji je stupio na snagu 15. listopada 2003.“: da je nakon stupanja na snagu tog Zakona imao pravo sam donositi i objavljivati Cjenik - Tarife naknada lučkih usluga te ima pravo od korisnika svojih usluga tražiti plaćanje naknada po Tarifama koje je sam donio na temelju odredbe članka 63. istog Zakona“,

 

- da bi „propisivanje lučkih naknada od strane lučkih uprava bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske jer su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske“,

 

- da je, pored toga, „Lučka uprava S. navedenim odlukama lučku uslugu „ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila“ tarifirala zajedno s lučkom uslugom „privez i odvez brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata“, iako su to dvije potpuno različite i neovisne lučke usluge“,

 

- da je „zbog primjene Cjenika Lučke uprave S....u razdoblju od 1. listopada do 31. prosinca 2008. od tuženika naplatio manji iznos naknada za pružene usluge ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila u/s brodova u iznosu od 8.048.215,42 kn“: taj iznos manje plaćenih mu naknada, kojeg ovdje utužuje, proizlazi iz razlike obračuna naknade po Cjeniku kojeg je donijela Lučka uprava S. i po njemu donesene Odluke o dopuni Cjenika.

 

Obzirom da je tuženik platio sve ono što mu je fakturirano sukladno Tarifi Lučke uprave S., sporno je ima li tužitelj pravo naplatiti od tuženika kao korisnika njegovih usluga više od onog što je predviđeno tom Tarifom Lučke uprave: konkretno, ono što je utužio prema svojim odlukama (cjenicima).

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim te potvrđivanjem prvostupanjske presude (na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, „budući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje..(...)..pazi po službenoj dužnosti“) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „kako je nesporno da je tužitelj u razdoblju od 1. listopada do 31. prosinca 2008. tuženiku pružio navedene usluge, koje je tužitelj obračunao u skladu s Cjenikom (Tarifom) naknade uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija pružaju usluge korisnicima luke kojeg je donijela Lučka uprava S. (broj … od 28. travnja 2003. i dopune broj … od 3. veljače 2005.), a tuženik naknadu prema tužiteljevom obračunu platio, među strankama zapravo i nema spornih činjenica. Sporna je samo primjena materijalnog prava. Tužitelj u žalbi glede istaknutog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi samo da je zbog opisanog pogrešnog tumačenja, shvaćanja i primjene spomenutih materijalno pravnih odredaba prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenicu je li Lučka uprava S. provela postupak propisan člankom 63. stavak 4. ZPDML-a, je li nakon provedenog postupka utvrdila nekonkurentnost tužitelja i je li u cijelosti ili selektivno smanjila naknade koje je za pružanje svojih usluga odredio tužitelj“,

 

- da je „u bitnom, tužitelj tužbeni zahtjev utemeljio prije svega na tvrdnji da je Lučka uprava S. bila ovlaštena određivati Tarife naknada po kojima će tužitelj kao prvenstveni koncesionar pružati usluge korisnicima luke samo do donošenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji je stupio na snagu 15. listopada 2003., nakon čega na temelju članka 63. stavak 3. ZPDML-a, tužitelj ima pravo sam donositi i objavljivati Tarifu i naplaćivati je od korisnika svojih usluga. Smatra da je Lučka uprava najviši iznos naknade ovlaštena utvrditi samo pod uvjetom iz članka 63. stavak 4. ZPDML-a. Uz to, prigovara Tarifi koju je u ovom slučaju donijela Lučka uprava, jer tvrdi da Lučka uprava nije provela postupak za utvrđenje pretpostavki za sniženje tužiteljeve Tarife i zbog toga što je spojila neke djelatnosti“,

 

- da „opisane tužiteljeve tvrdnje nemaju uporište u zakonu. Stavak 3. i 4. članka 63. ZPDML-a, su jasni, a treba ih promatrati, razumjeti i primijeniti imajući u vidu cjelovitu odredbu članka 63., njeno mjesto u Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama i smisao i cilj Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kao cjeline“,

 

- da odredba članka 63. ZPMDL glasi: (stavak 1.) „Lučke naknade plaćaju korisnici luke za dobivene usluge u lukama otvorenim za javni promet.“, (stavak 2.) „Lučka uprava utvrđuje najviši iznos naknade iz stavka 4. ovog članka.“, (stavak 3.) „Ovlaštenici koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet dužni su javno objaviti lučke naknade za svaku pojedinu vrstu djelatnosti ili usluge.“, (stavak 4.) „Lučka uprava radi osiguranja konkurencije unutar luke može, ako ocijeni objektivne okolnosti koje ukazuju na nekonkurentnost luke, sniziti visinu tarife u cijelosti ili selektivno, vodeći računa i o mogućnosti ovlaštenika koncesije da prilagodi poslovanje smanjenoj tarifi“: da „u ovoj odredbi prije svega treba uočiti da se prva tri njezina stavka odnose na neodređeni krug adresata. U stavku prvom jasno je navedeno da korisnici luke plaćaju lučke naknade, u stavku drugom jasno je propisano da najviši iznos te naknade određuje lučka uprava, u stavku trećem jasno je određeno da ovlaštenici koncesije lučke naknade koje će naplatiti moraju javno objaviti. Dakle, svi korisnici luke plaćaju naknadu čiji najviši iznos određuje lučka uprava, s tim da korisnici usluga moraju unaprijed znati iznos te naknade, jer on može biti i niži od iznosa kojeg je utvrdila lučka uprava. U tome se sastoji njihova autonomija. Ni u ovoj odredbi, ni drugdje u Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama nije propisano da ovlaštenici koncesije svoju tarifu donose bez ikakvih ograničenja.“,

 

- da se „odredba članka 63. stavak 4. odnosi na sniženje već donesene tarife kojom je lučka uprava odredila najviše iznose naknada, kako je propisano u stavku 2. te odredbe. Lučka uprava ovlaštena je sniziti tarifu samo ako ocijeni da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na konkurentnost luke, pri čemu je dužna voditi računa i o mogućnosti ovlaštenika koncesije. Kad bi lučka uprava bila ovlaštena utvrditi najviše iznose lučkih naknada samo u situaciji iz stavka 4., kao što tvrdi tužitelj, stavak 2. te odredbe ne bi imao nikakvog smisla, a ne bi bio ni potreban jer je ono što tvrdi tužitelj sadržano u stavku 4. Stavak 2. određuje ono što lučka uprava mora uvijek učiniti, a stavak 4. ga samo dopunjuje, odnosno regulira postupanje lučke uprave kao iznimku, u slučaju kad postoje posebne okolnosti.“,

 

- da „dakle, na temelju izričite zakonske ovlasti iz stavka 2. odredbe članka 63. ZPDML-a, koja je kogentne naravi, lučke uprave, koje su od svog osnivanja ex lege preuzele upravljanje lukom, u okviru svoje funkcije nisu samo ovlaštene, nego su i dužne utvrditi najviše iznose lučkih naknada. Konačnu visinu naknade koju će naplatiti određuje onaj tko obavlja lučke djelatnosti, ali u okviru Cjenika (Tarife) kojeg određuje lučka uprava.“,

 

- da „budući da se u konkretnom slučaju ne radi o iznimnoj situaciji iz članka 63. stavak 4. ZPDML-a, nije osnovan ni navod žalitelja da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li Lučka uprava S. provela postupak propisan člankom 63. stavak 4. ZPDML-a, odnosno je li Lučka uprava S. nakon provedenog postupka utvrdila nekonkurentnost tužitelja i je li u cijelosti ili selektivno smanjila naknade koje je za pružanje svojih usluga odredio tužitelj, jer to za odluku u ovom sporu nije bitno“,

 

- da „činjenica da je odluka Lučke uprave S. kojom je tužitelju bila dodijeljena prvenstvena koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti broj … od 21. lipnja 2004. bila poništena, ne znači, kako tužitelj tvrdi, da on ne mora poštivati najviše iznose tarifa utvrđene od strane Lučke uprave S. Nije sporno da je do dobivanja prvenstvene koncesije tužitelj imao ovlast obavljati lučke usluge i da i dalje, nakon poništenja odluke obavlja lučke djelatnosti koje su predmet odluke o koncesiji, pa tako ima ovlast i naplaćivati svoje usluge, što je činio i čini i nakon što je odluka o koncesiji poništena“,

 

- da „iako ZPDML u članku 63., vezano za naplatu usluga, spominje samo ovlaštenika koncesije, ovlaštenik koncesije je, prema smislu te odredbe, a suprotno shvaćanju tužitelja, širi pojam od koncesionara te nedvojbeno obuhvaća i tužitelja, koji do dobivanja prvenstvene koncesije ima pravo obavljati lučke djelatnosti koje je obavljao njegov prednik čijom je pretvorbom nastao, a koji je, do osnivanja Lučke uprave S., upravljao lukom S. To je i logično, jer bi u protivnom tužitelj prije nego je dobio pravo prvenstvene koncesije, kao i nakon što je odluka o koncesiji poništena, bio u povoljnijem položaju nego što bi bio da mu je koncesija pravomoćno dodijeljena, što sigurno nije bila intencija zakonodavca“,

 

- da „u odnosu na žalbene navode da je Lučka uprava S. u odluci o najvišim iznosima naknada spojila više lučkih djelatnosti, ovaj sud smatra da ta činjenica može imati posljedice samo na odnos tužitelja i Lučke uprave S., a ne tiče se trećih osoba, korisnika lučkih usluga, konkretno, ovdje tuženika“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Kod toga revizijski sud primjećuje da je shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda, sa u bitnome istom sadržaju o svim ovdje spornim pitanjima (pa i pitanju tumačenja dosega odredaba članka 63. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, „Narodne novine“ 158/03, 141/06 i 38/09 - u ovoj presudi: ZPDML-a), već izrazio u više svojih odluka (primjerice u odlukama posl. br. Revt 576/2017-2 od 29. listopada 2019., Revt 411/2015-6 od 3. travnja 2019., Broj: Revt 70/2011-6 od 13. ožujka 2019.), pa tako i u odluci posl. br. Revt 22/2018-2 od 11. veljače 2020.- i postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na osporenu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge iz svoje presude posl. br. Revt 22/2018-2 od 11. veljače 2020. - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 22/2018-2 od 11. veljače 2020.

 

Zagreb, 23. veljače 2021.