Poslovni broj: 78 Pž-816/2021-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza K. B. Z. d.d. – u stečaju Z., Z. 53, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. Ć., odvjetnica u Z., P. H. 23, protiv tuženice N. B. iz Z., B. 25, OIB …, koju zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik u Z., P. 60, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-153/2020 od 21. prosinca 2020., 23. veljače 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-153/2020 od 21. prosinca 2020.

r i j e š i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-153/2020 od 21. prosinca 2020. u pobijanoj točki I. njegove izreke te u dijelu točke III. njegove izreke, kojom je tuženici naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.606,25 kn sa zateznom kamatama tekućim od 21. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-153/2020 od 21. prosinca 2020. u dijelu pobijane točke III. njegove izreke i rješava:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženica u roku osam dana plati trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 3.610,17 kn (tritisućešestodeset kuna i sedamnaest lipa) s kamatama od 21. prosinca 2020. do isplate.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-153/2020 od 21. prosinca 2020. naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 3.815,20 kn s kamatama (izreka presude), dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva (točka I. izreke rješenja), ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-18467/2002 od 23. kolovoza 2004. (točka II. izreke rješenja), naloženo je tuženici platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.216,42 kn s kamatama (točka III. izreke rješenja), dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu roška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 2.856,50 kn s kamatama (točka IV. izreke rješenja). U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tužitelj dokazao postojanje svoje tražbine prema tuženici temeljem izdanih čekova, pa je tuženica dužna podmiriti taj iznos primjenom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, i 29/18).

Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica, navodeći kako istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ona ne može snositi krivicu zbog dugotrajnog vođenja postupka, posebno imajući u vidu kako je tužitelj višekratno mijenjao tužbeni zahtjev. Navodi i kako sud ne obrazlaže razloge zbog kojih je dopustio preinaku tužbe, niti zašto bi ista bila svrsishodna, dok posebno osporava dosuđene troškove postupka, predlaže presudu preinačiti uz naknadu troškova tuženici. Iz ovakvog sadržaja žalbe jasno proizlazi kako se ista ne odnosi samo na izreku presude, već i na točke I. i III. izreke rješenja, kojima je dopuštena preinaka tužbe, te tužitelju dosuđen trošak postupka.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava njenu osnovanost, navodeći kako tuženik ničim nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost donesene presude, te da je sud dao jasne i uvjerljive razloge njenog donošenja, jer je ista utemeljena na dokumentaciji u spisu. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn.

Žalba je djelomično osnovana.

Slijedom navedenog, presuda je ispitana u dopuštenim granicama žalbe temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Za početak, i ovaj sud smatra kako je trebalo dopustiti preinaku tužbe, jer se njome u cijelosti rješava odnos između stranaka, kako je to i naveo prvostupanjski sud u svojoj odluci, pa je stoga tuženikova žalba u tom dijelu neosnovana.

U odnosu na žalbene navode koji se odnose na samu presudu valja ukazati kako obrazloženje prvostupanjske presude o bitnim činjenicama (da je tužitelj vodio tekući račun tuženice, da je tuženica izdala čekove za čije pokriće nije bilo sredstava na računu, a koje je    podmirio tužitelj) nije u suprotnosti s ispravama u spisu (str. 29.-36. spisa), pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženica. Što se tiče iznosa navedenih u prijedlogu za ovrhu te u ispravama na str. 23.-28. spisa, prema kojima dug tuženice iznosi 6.375,32 kn, što je više od utuženog iznosa, valja naglasiti kako to što tužitelj uvijek može tražiti manje nego što proizlazi iz svih priloženih isprava.

Pri tome se ukazuje kako je, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud primijenio pogrešan zakon, jer je u ovom predmetu trebalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljem tekstu: ZOO). Naime, u ovom se postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima objavljen u „Narodnim novinama“ broj 35/05, osim dijela koji se odnosi na kamatu, jer se isti, temeljem odredbe čl. 1163. ZOO/2005 primjenjuje samo na pravne odnose koji su nastali nakon njegovog stupanja na snagu 1. siječnja 2006.

No, kako su i odredbe ranijeg ZOO-a poznavale obvezu ispunjenja obveze (čl. 17. ZOO-a), pravo tužitelja nije bilo manje ili drugačije po toj odredbi. Nadalje, i prema odredbama tog zakona stranke su mogle slobodno uređivati svoje odnose, pa su tako prema čl. 2. Ugovora o tekućem računu (str. 5. spisa) ugovorile i mogućnost dugovnog salda, odnosno izdavanje čekova do dozvoljenog prekoračenja.

Ovaj sud ukazuje kako se, sadržajno, pravni odnos između stranaka mora promatrati i kroz odredbe čl. 1052.-1060. ZOO-a, odnosno odredbe koje reguliraju prava i obveze vezane za tekući račun. Tužitelj, kao banka, bio je dužan izvršiti nalog tuženice kao deponenta, i podmiriti iznose za koje je tuženica izdala čekove, primjenom pravila ugovora o nalogu (čl. 749.-770. ZOO-a), i obveza tuženice temelji se na čl. 759. ZOO-a, koji regulira obvezu nalogodavca prema nalogoprimcu. Kako iz ovoga jasno proizlazi, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

Primjenom tih odredbi prvostupanjski je sud priznao tužitelju trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 11/1 Tarife), sastav podnesaka od 23. rujna 2005., 17. svibnja 2006. i 1. lipnja 2020. u iznosu od po 500,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 8. kolovoza 2013. i 16. ožujka 2018. u iznosu od po 125,00 kn (Tbr. 8/3 Tarife), za zastupanje na ročištima dana 8. veljače 2007., 25. rujna 2019. i 26. studenog 2020. iznos od po 500,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife) za zastupanje na ročištima od 3. svibnja 2006. i 15. listopada 2019. iznos od po 250,00 kn (Tbr. 9/2 Tarife), što uvećano za PDV (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 4.687,50 kn, čemu treba dodati i trošak sudske pristojbe na prijedlog za ovrhu i presudu u iznosu od po 200,00 kn.

U odnosu na troškove postupka, valja ukazati kako je sud ovlašten ne samo utvrditi troškove postupka kvantitativno, u odnosu na konačan uspjeh u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP), već ima pravo iste utvrđivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (čl. 155. st. 1. ZPP-a), odnosno u odnosu na to koliko su isti bili potrebni za okončanje postupka. Dakle, prilikom svakog odlučivanja o trošku postupka sud je dužan uzeti u obzir sve elemente koji su utjecali na okončanje ili odugovlačenje s postupkom.

Tuženica pravilno ukazuje kako je do dugotrajnosti postupka došlo velikim dijelom i zbog ponašanja tužitelja. Naime, tužitelj svu potrebnu dokumentaciju nije dostavio niti uz očitovanje o prigovoru od 23. rujna 2005., niti na ročištu ili prije ročišta 2. svibnja 2006., već tek nakon toga, uz podnesak od 17. svibnja 2006. Isto tako, tužitelj je više puta mijenjao tužbeni zahtjev, kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamatu, što je uzrokovalo dalje troškove pa je tako tužitelju, u ovom relativno jednostavnom predmetu, priznat trošak za ukupno 11 različitih radnji.

S druge strane, bez obzira na to što je tuženica uspjela sa svojom žalbom protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj je postupak vođen zbog toga što je tuženica prigovorila rješenju o ovrsi, a konačno postavljeni tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim.

Imajući u vidu činjenicu da je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u cijelosti ukinut, a presuda je donesena temeljem konačno postavljenog zahtjeva utemeljenog na dokumentaciji predanoj 17. svibnja 2006., ovaj sud smatra kako tužitelj, primjenom svih gore navedenih načela i zakonskih odredbi, ima pravo na naknadu troškova podneska od 29. listopada 2020. kojim je konačno postavio tužbeni zahtjev te ročišta 26. studenog 2020. u punom iznosu od po 500,00 kn, kao i trošak podneska od 17. svibnja 2006. u iznosu od 125,00 kn.

Dakle, tužitelju na ime troškova zastupanja pripada nagrada od 1.125,00 kn što, uvećano za PDV, iznosi ukupno 1.406,25 kn, na koji iznos treba dodati trošak sudskih pristojbi u visini od 200,00 kn.

Stoga je žalba tuženice djelomično odbijena kao neosnovana, a pobijana točka III. izreke rješenja potvrđena za iznos od 1.606,25 kn, dok je isto rješenje preinačeno i tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.610,17 kn (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.

Zagreb, 23. veljače 2021.

        Sudac

Mladen Šimundić