- 1 -              Rev 140/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 140/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. F. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. D., vlasnika obrta „C.“ - zanatske radnje za soboslikarsko-ličilačke i ostale završne radove, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i M. B. odvjetnici u Z. i II-tuženika GP T. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. I., dipl. pravnica, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1173/13-2 od 23. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2031/06-114 od 21. lipnja 2012., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija I-tuženika kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se dopuna revizije I-tuženika kao nepravodobna.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je u točki I. izreke I-tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 351.200.00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2012. do isplate i troškove postupka u iznosu od 121.209,07 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2021. do isplate, dok je točki II. izreke tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika odbijen kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude (kako proizlazi iz sadržaja revizije) u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke, tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53791, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijane presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je njegova žalba odbijena i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude I-tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53791, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP),  pobijajući je u dijelu kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. izreke, zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda.

 

II-tuženik je u odgovoru na reviziju predložio reviziju tužitelja odbaciti, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija I-tuženika nije osnovana.

 

Prije svega, treba istaknuti da je u odnosu na II-tuženika GP T. d.d. postupak prekinut pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-2031/2006-153 od 14. prosinca 2020.

 

Kako za vrijeme za trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku (članak 214. stavak 2. ZPP), to za vrijeme prekida nije moguće odlučiti o reviziji tužitelja jer se ona odnosi samo na II-tuženika.

 

S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, tuženici su u ovom sporu obični suparničari u smislu odredbe članka 200. ZPP-a kojom je propisano da je svaki suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima. Drugim riječima, tužitelj je mogao i samostalno istaknuti svoj zahtjev posebno prema svakom od tuženika i sud je mogao donijeti odvojene i različite odluke za svakoga od njih.

 

Stoga nema zapreke za ovaj sud odlučiti o reviziji I-tuženika.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prvotuženik u bitnome tvrdi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da drugostupanjska presuda ne sadrži nikakve razloge o njegovim žalbenim navodima, da su utvrđenja prvostupanjskog suda u suprotnosti sa sadržajem spisa i provedenim dokazima, pogotovo s iskazom M. S. koji je u kaznenom postupku vođenom protiv I-tuženika različito iskazivao, što prvostupanjski sud tumači na njegovu štetu kao i da taj sud nije uzeo u obzir činjenice koje proizlaze iz nalaza i mišljenja izrađenog po tvrtki „E.“, dok je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M., ne navodeći razloge za takvo postupanje.

 

Prije svega valja istaknuti da je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti te da pobijane odluke nemaju nedostataka koji bi onemogućavali njihovo ispitivanje, a posebice nisu dovedeni u sumnju ni razlozi glede iskaza svjedoka S., budući da nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

 

U prvostupanjskom je postupku proveden opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj presudi razložno i pravno uvjerljivo obrazložio drugostupanjski sud, koji je, uz ostalo, ustvrdio da je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze, pri čemu se posebno osvrnuo na nalaz vještaka i razloge zbog kojih je taj nalaz prihvaćen, odnosno zbog čega nije prihvaćen nalaz poduzeća „E.“ iz kaznenog postupka.

 

Uz to, ovakvim revizijskim navodima I-tuženik kroz razloge koji se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zapravo djelomično iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka i iskaza svjedoka) te, za razliku od nižestupanjskih sudova, izvodi drugačije zaključke o bitnim činjenicama glede postojanja svoje odgovornosti za nastanak štetnog događaja. Pri tome treba naglasiti da je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud (članak 8. ZPP), pa postupanjem suda prema toj ovlasti, i time što utvrđene činjenice nisu ocijenjene prema shvaćanju revidenta, nije ostvarena povreda na koju se ukazuje u reviziji.

 

Što se tiče revizijskih navoda o tome da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 8. ZPP-a jer da ispavan naziv obrta „K.“, a ne „C.“, s time da je obrt prestao postojati 31. prosinca 2004., o kojem žalbenom prigovoru da u drugostupanjskoj presudi također nema razloga, uz već rečeno valja istaknuti da obrt nema pravnu osobnost i ne može sudjelovati u pravnom prometu niti biti stranka u postupku, već to može samo obrtnik kao fizička osoba koja obavlja obrt, u ovom slučaju I-tuženik. Stoga činjenica da je obrt prestao postojati uopće ne utječe na vođenje ovog postupka.

 

Slijedom toga valja ponoviti da pobijane presude sadrže jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor pa revident neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je posljedica ozljede na radu - pada sa skele, koju je tužitelj (radnik) pretrpio kod I-tuženika (poslodavca).

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod I-tuženika - vlasnika obrta „C.“,

 

- da je tužitelj 17. travnja 1993. stradao na radu i to padom sa skele koja je bila u vlasništvu GP T. d.d. koji je bio naručitelj radova na radilištu i imao zaključen kooperantski ugovor sa tuženikom D. D. za izvedbu soboslikarsko-ličilačkih radova,

 

- da skela nije bila pravilno postavljena,

 

- da je skela postavljena za potrebe radnika stropara iz tvrtke „T.“,

 

- da tuženici nisu ugovorili korištenje skele, nit je I-tuženik platio II-tuženiku uslugu korištenja skele,

 

- da je tužitelj obavljao posao (koji ulazi u opis poslova njegovog radnog mjesta) na skeli po nalogu I-tuženika,

 

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je I-tuženik radnicima zabranio korištenje skele, iako je znao da za rad koriste skelu,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka za zaštitu na radu M. M. proizlazi da je I-tuženik učinio niz propusta vezano za zaštitu na radu - nije izradio plan privremenog radilišta za poslove koje je izvodio, nije zaposlenike uputio koja će sredstva rada koristiti u obavljanju radnih zadataka (skelu ili ljestve), skelu  nije isključio iz upotrebe, tužitelja nije osposobio za rad na siguran način zbog čega nije bio stručan niti osposobljen provjeravati ispravnost podišta skele, dakle da I-tuženik nije osigurao izvođenje posla na pravilan i siguran način,

 

- da nije dokazano da bi tužitelj svojim postupcima prouzročio ili doprinio nastanku štetnog događaja,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ks-1999/99 od 31. svibnja 2000. I-tuženik oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo za koje je optužen protiv opće sigurnosti ljudi i imovine - teškim djelom protiv opće sigurnosti opisano u članku 155. stavak 3. u svezi članka 149. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona Republike Hrvatske,

 

- da je tužitelju u padu sa skele zadobio više teških tjelesnih ozljeda zbog kojih je jake fizičke bolove trpio 15 dana, srednje jake oko 30 dana i manje oko 40 dana, potom je trpio povremene bolove još 8 tjedana, te strah jači sekundarni 7 dana, srednji 10 dana i manji 20 dana, te duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti u omjeru od 65% trajno, kao i naruženost visokog stupnja.

 

Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je I-tuženik u cijelosti odgovoran za nastalu štetu. Pritom su se pozvali na članak 73. stavak 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“, broj 34/91, 19/92 i 26/93 - u nastavku teksta: ZOPRO), te članke 21., 22. i 51. stavak 8. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 19/83, 17/86, 26/93 i 29/04, u nastavku teksta: ZZR) kao i članak 154. stavak 2., članak 174. stavak 1. i članak 177. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO). O visini štete odlučili su primjenom članka 200. ZOO-a.

 

Prigovor I-tuženika glede njegove ograničene odgovornosti prema članku 20. stavak 1. tada važećeg Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj 77/93, 90/96, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07 i 79/07 - u nastavku teksta: ZO), nižestupanjski sudovi su otklonili uz obrazloženje da je navedena odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-2771/2008 od 17. ožujka 2010., a kako do 15. srpnja 2010. u ovoj pravnoj stvari nije pravomoćno odlučeno, to se zakonska odredba o ograničenoj odgovornosti obrtnika u ovom slučaju ne može primijeniti već obrtnik odgovara svojom cjelokupnom imovinom.

 

U revizijskom dijelu postupka i nadalje je sporna odgovornost I-tuženika za nastanak štetnog događaja.

 

Prema odredbi članka 73. stavak 1. ZOPRO ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, organizacija odnosno poslodavac dužni su radniku nadoknaditi štetu po općim načelima o odgovornosti za štetu.

 

Članak 1. ZZR-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka odnosne štete, propisuje da se zaštita na radu provodi sa svrhom da se svim osobama na radu osiguraju uvjeti rada bez opasnosti za život i zdravlje (povrede, profesionalna ili druga oboljenja).

 

Odredbom članka 6. ZZR-a propisano je da osnovna organizacija udruženog rada odnosno radna organizacija koja u svom sastavu nema osnovnih organizacija udruženog rada, radna zajednica i ugovorna organizacija udruženog rada (u daljnjem tekstu: organizacija) i poslodavac dužni su nadoknaditi štetu radnika zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (više sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika), a sukladno članku 154. stavak 2. ZOO-a  za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

 

Slijedom navedenog, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način i da I-tuženik nije radnicima zabranio korištenje nepropisno postavljene (i time opasne) skele, iako je znao da za rad koriste odnosnu skelu niti ih je uputio da umjesto skele koriste ljestve, jedino je pravilno i moguće prihvatiti ocjenu iz pobijanih presuda i zaključiti da je I-tuženik u cijelosti odgovoran  za nastanak štetnog događaja.

 

Na drugačiju ocjenu odštetne odgovornosti, imajući na umu sve utvrđene odlučne činjenice, ne može utjecati ni okolnost da je I-tuženik u kaznenom postupku oslobođen od optužbe. Naime, građanskopravna odgovornost za naknadu štete šira je od kaznene odgovornosti, pa rezultat kaznenog postupka (poslovni broj Ks-199/99) koji je vođen protiv I-tuženika nije odlučan za odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Protivno pravnom shvaćanju I-tuženika, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da obrtnik odgovora cjelokupnom svojom imovinom za obveze nastale u obavljanju obrta, a ne samo imovinom koja je unesena u obrt.

 

Kako je istaknuto i u nižestupanjskim odlukama, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-I-2771/2008 od 17. ožujka 2010. ukinuo odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o obrtu kojom je bilo propisano da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta, ocjenjujući da je ta odredba neustavna. Istom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske odredio je da ta odluka stupa na snagu 15. srpnja 2010., odnosno da ukinuta odredba prestaje važiti 15. srpnja 2010.

 

Stoga, s obzirom da u ovom predmetu nije donesena pravomoćna odluka do 15. srpnja 2010., to se u konkretnom slučaju ukinuta odredba ne može primijeniti (tako ovaj sud u odluci broj Rev-188/2014-2, Rev-797/09 i Rev-378/08).

 

Prema tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju I-tuženika i presuditi kao u izreci.

 

U odnosu na dopunu revizije valja reći da je odredbom članka 382. stavak 4. ZPP-a propisano da se revizija podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude.

 

Iz dostavnice na listu proizlazi da je drugostupanjska presuda I-tuženiku po punomoćniku dostavljena 25. kolovoza 2014. (ponedjeljak), što znači da je zakonski rok za podnošenje revizije istekao je 24. rujna 2014. (srijeda).

 

I-tuženik je dopunu revizije (naslovljenu kao „podnesak revidenta kojim dodatno ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka i povrede prava na pravično suđenje “) podnio sudu tek 18. siječnja 2017., dakle, nakon proteka zakonskog roka od 30 dana.

 

Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 392. stavak 1. ZPP-a dopuna revizije odbačena je kao nepravodobna.

 

Zagreb, 23. veljače 2021.