- 1 -              Revd 2668/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2668/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. N. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku D. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu A. H. & G. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-412/2018-2 od 12. ožujka 2020., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-2006/2015-15 od 15. veljače 2018., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena međupresuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno „da je tužena Republika Hrvatska odgovorna za štetu tužiteljici N. N. zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju.“

 

Tuženica je podnijela prijedlog da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

 

Prijedlog tuženice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunila sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagateljica u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačila niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačila niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njezinog prijedloga:

 

„A. Može li Republika Hrvatska odgovarati za naknadu štete po općim propisima obveznog prava ukoliko radnja Hrvatskog sabora kao zakonodavca donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima te Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima nije protupravna odnosno može li donošenje ili ukidanje određenog zakona predstavljati štetnu radnju Republike Hrvatske?

 

B. Može li povreda načela legitimnih očekivanja zbog promjene u zakonodavnom sustavu predstavljati štetnu radnju države zbog koje je država dužna dati obeštećenje u svakom slučaju?

 

C. Može li načelo legitimnih očekivanja imati apsolutno i prioritetno djelovanje, ili isto može biti ublaženo, pa čak i eliminirano, zbog prioritetnog i opravdanijeg općeg i šireg interesa ili zbog ispunjavanja obveze preuzete u sklopu pristupa Europskoj uniji?

 

D. Može li zadovoljština određena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-5612/2011, U-I-6274/2012, U-I-480/12, od 23. siječnja 2013. uspostaviti pravednu ravnotežu između općih i javnih interesa te povrijeđenih legitimnih očekivanja? Može li se u parnicama za naknadu štete dosuđivati naknada štete temeljem povrede legitimnih očekivanja kao štetne radnje, ako je ta povreda kompenzirana danom zadovoljštinom, te može li povreda legitimnih očekivanja uopće biti štetna radnja?“,

 

kada:

 

- je u suštinski istovrsnoj stvari i u svezi sadržajno istih odredaba zakona revizijski sud u više svojih odluka jasno izrazio svoje shvaćanje - i određeno obrazložio razloge za takvo, pa tako, primjerice (pored u odluci posl. br. Rev 1532/2014-3 od 23. siječnja 2018.) i u odlukama:

 

a) Rev 1375/2016-2 od 1. srpnja 2020., prema kojoj:

 

“…Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete, u visini pobliže navedenoj u izreci presude, za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio nakon što je tuženica donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ukinula javnoovršiteljsku službu, a koji Zakon je stupio na snagu 15. listopada 2012.

 

              Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja da je tuženica, nakon što je tužitelj položio javnoovršiteljski ispit te Poveljom Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa postavljen za javnog ovršitelja sa sjedištem u D., poštujući odredbe zakona i odluka nadležnih tijela opremio svoj poslovni prostor u D. nabavkom namještaja, vatrootpornih vrata, sefa, plaćanjem zakupnine, režija i troškova soboslikarskih radova te imao troškove polaganja javnoovršiteljskog ispita i troškove putovanja s tim u vezi, ukinula javnoovršiteljsku službu, pretrpio štetu…za koju ocjenjuje da je tuženica odgovorna u smislu odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Naime, u vrijeme kada je tužitelj učinio troškove nije znao niti mogao znati da će tuženica donijeti odluku kojom će se ukinuti javnoovršiteljsku službu s danom 15. listopada 2012. i to donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima.

 

Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da postoji odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpio tužitelj jer se kod tužitelja, nakon što je imenovan za javnog ovršitelja stvorilo legitimno očekivanje da mu prava koja su mu priznata rješenjem Ministarstva pravosuđa kojim je imenovan javnim ovršiteljem neće biti retroaktivno poništena na njegovu štetu te se time našao u situaciji pravne nesigurnosti zbog odgađanja početka rada službe, a kasnije i njezinog konačnog ukidanja.

 

              Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu i odbio žalbu tuženice prihvaćajući stav prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženice tužitelju za nastalu štetu, pri čemu ocjenjuje da iako je postupanje tuženice kao zakonodavca legalno i legitimno, jer tuženica ima ustavno pravo donositi, mijenjati i ukidati zakone, u svim pravnim područjima, pa tako i u području ovršnog prava, na način koji smatra najboljim za to pravno područje, to i tužitelj ima legitimno pravo očekivati da radnje koje je on poduzeo u cilju ispunjenja i udovoljenja propisanim zakonskim pretpostavkama za obavljanje javnoovršiteljske službe, neće ostati bez uspjeha i da mu njegovo djelovanje, u skladu sa zakonskim propisima, neće izazvati imovinsku štetu.

 

              Stoga sud drugog stupnja zaključuje da je tužitelj imao legitimna očekivanja, prvenstveno zbog toga što je tuženica donijela zakonske propise o javnoovršiteljskoj službi, po kojima je organizirala polaganje javnoovršiteljskog ispita za sve one koji su, kao i tužitelj, udovoljavali zakonskim pretpostavkama, zatim je nakon njihovih imenovanja za javne ovršitelje zahtijevala u suglasju sa navedenim propisima, da oni poduzmu radnje opremanja svojih javnoovršiteljskih ureda, a koje opremanje i trošak polaganja ispita, što upravo predstavlja štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

 

              Tuženica je podnoseći izvanrednu reviziju označila sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Da li donošenje zakona sukladno zakonskim i ustavnim ovlastima može predstavljati štetnu radnju za koju je država u obvezi snositi odgovornost za štetu svim subjektima za koje je promjena zakonodavstva „nepovoljna“?“

 

„2. Da li povreda načela legitimnih očekivanja zbog promjena u zakonodavnom sustavu predstavlja štetnu radnju države zbog koje je država dužna dati obeštećenje u svakom slučaju; da li načelo legitimnih očekivanja ima apsolutno i prioritetno djelovanje, ili isto može biti ublaženo, pa čak i eliminirano, zbog prioritetnijeg i opravdanijeg općeg i šireg interesa ili zbog ispunjavanja obveze preuzete u sklopu pristupa Europskoj uniji?“

 

„3. Da li zadovoljština određena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u Rješenju broj U-I-5612/2011, U-6274/2011, U-178/2012, U-I-480/2012 od 23. siječnja 2013. uspostavlja pravednu ravnotežu između općih i javnih interesa te povrijeđenih legitimnih očekivanja? Da li se u parnicama za naknadu štete može dosuđivati naknada štete temeljem povrede legitimnih očekivanja kao štetne radnje, ako je ta povreda kompenzirana danom zadovoljštinom, te da li povreda legitimnih očekivanja uopće može biti štetna radnja?“

 

smatrajući da o rješenju navedenih pitanja ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer  se radi o pitanjima o kojima bi trebalo preispitati sudsku praksu zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda.

 

U odnosu na prvo pitanje tuženica kao razlog važnosti ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. u kojoj da je zauzeto shvaćanje da država ne ogovara za štetu zbog donošenja određenog zakona jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države.

 

U odnosu na prvo pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga jer nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju zauzetom u odluci ovog suda broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. koje se odnosi na odgovornost države za štetu zbog donošenja određenog zakona. Stoga navedeno pitanje nije važno za odluku u ovom sporu u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Nadalje, u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na povredu načela legitimnih očekivanja te s tim u vezi i postojanja štetne radnje zbog koje je država dužna dati obeštećenje valja odgovoriti da nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1532/14-3 od 23. siječnja 2018. i broj Rev-2321/2018-3 od 19. svibnja 2020. u odnosu na postavljeno pitanje zauzeto je pravno shvaćanje da je tuženica odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano na povredu njegovih legitimnih očekivanja u oživotvorenje Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12) te da štetnu radnju predstavlja postupanje kojim se oštećeniku nanosi šteta.

 

…nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

 

Legitimno je pravo tuženice kao zakonodavca da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.

 

Međutim, takvim postupanjem tuženica povrijedila je legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog ovršitelja, slijedom čega bi tužitelju, otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret.

 

Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužitelju povredom njegovih legitimnih očekivanja.

 

Obzirom na to da je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na stavu koje je podudarno s navedenim pravnim shvaćanjem, to naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

I u odnosu na treće pitanje koje se odnosi na uspostavljanje pravedne ravnoteže između općih i javnih interesa te povrijeđenih legitimnih očekivanja u situaciji kada je odlukom Ustavnog suda određena zadovoljština javnim ovršiteljima valja navesti da ovaj sud ne nalazi važnim pitanjem jer je upravo u svojoj Odluci Ustavni sud Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. naveo da zadovoljština koja se određuje u paušalnom neto iznosu od 18.000,00 kuna svakome od ukupno 71 osobe imenovane za javnog ovršitelja ne utječe na opće pravo svake osobe-imenovanog javnog ovršitelja odnosno imenovane javne ovršiteljice pogođene zakonima o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima i Zakona o prestanku Zakona o javnim ovršiteljima da u sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima ovršnog prava….”

 

b) Rev 613/2017-2 od 24. rujna 2020., prema kojoj:

 

“…Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade imovinske i neimovinske štete, u visini pobliže navedenoj u izreci presude, za koju tužiteljica tvrdi da je pretrpjela nakon što je tuženica donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ukinula javnoovršiteljsku službu.

 

              Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja da je nakon što je položila javnoovršiteljski ispit te rješenjem Ministarstva pravosuđa od 24. listopada 2011. postavljena za javnog ovršitelja sa sjedištem u V., tužiteljica imala materijalne troškove vezane za polaganje javnoovršiteljskog ispita i opremanja poslovnog prostora u V. te da je pretrpjela duševne boli zbog neizvjesnosti egzistencije uslijed najprije odgađanja početka rada, a zatim i ukidanja javnoovršiteljske službe, ocjenjuje da je tuženica odgovorna tužiteljici za pretrpljenu štetu u smislu odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev. Naime, u vrijeme kada je tužiteljica učinila troškove nije znala, niti mogla znati da će tuženica donijeti odluku kojom će se ukinuti javnoovršiteljsku službu s danom 15. listopada 2012. i to donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima.

 

Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da postoji odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpjela tužiteljica jer se kod tužiteljice, nakon što je imenovana za javnog ovršitelja stvorilo legitimno očekivanje da joj prava koja su joj priznata rješenjem Ministarstva pravosuđa kojim je imenovana javnim ovršiteljem neće biti retroaktivno poništena na njezinu štetu te se time našla u situaciji pravne nesigurnosti zbog odgađanja početka rada službe, a kasnije i njezinog konačnog ukidanja.

 

              Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu i odbio žalbu tuženice prihvaćajući stav prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženice tužiteljici za nastalu štetu.

 

              Tuženica je podnoseći izvanrednu reviziju označila sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Može li država odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona u smislu da donošenje zakona predstavlja štetnu radnju države?“

 

„2. Postoji li protupravnost u postupanju države pri donošenju Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima?“

 

Tuženica u odnosu na razlog važnosti postavljenih pitanja ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. u kojoj da je zauzeto shvaćanje da država ne odgovara za štetu zbog donošenja određenog zakona jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države.

 

U odnosu na prvo pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da naznačeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga jer nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju zauzetom u odluci ovog suda broj Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. koje se odnosi na odgovornost države za štetu zbog donošenja određenog zakona. Stoga navedeno pitanje nije važno za odluku u ovom sporu u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Nadalje, i drugo postavljeno pravno pitanje, prema ocjeni ovog suda, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

To iz razloga jer je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1532/14-3 od 23. siječnja 2018. i Rev-2321/2018-3 od 19. svibnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da je tuženica odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano na povredu njegovih legitimnih očekivanja u oživotvorenju Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12) te da štetnu radnju predstavlja postupanje kojim se oštećeniku nanosi šteta.

 

Naime, nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

 

Legitimno je pravo tuženice kao zakonodavca da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno.

 

Međutim, takvim postupanjem tuženica povrijedila je legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog ovršitelja, slijedom čega bi tužitelju, otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret.

 

Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužitelju povredom njegovih legitimnih očekivanja.

 

Obzirom na to da je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na stavu koje je podudarno s navedenim pravnim shvaćanjem, to niti drugo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni…”,

 

- (time) postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

- je na tome shvaćanju temeljena i osporena presuda: tako da je već i njime osigurana jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

 

- odlučnim (i pored toga) ovdje valja prihvatiti da predlagateljica u prijedlogu nije iznijela niti jedan logičan ili opravdan razlog da bi to shvaćanje (podudarno pravnom shvaćanju na kojemu se temelji osporena odluka) trebalo biti nesigurno, neujednačeno ili da bi ga trebalo promijeniti,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje:

 

- da obzirom na to kako su pitanja formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu i postupajući samo po prijedlogu tuženice (a ničime ne zalazeći u razmatranje oblika utužene naknade štete i njezine visine) nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 23. veljače 2021.