- 1 -              Rev-x 440/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 440/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari D. O. (OIB: ...) iz H. K., kojeg zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...) koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1385/17 od 23. studenog 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj Pn-21/15-22 od 24. veljače 2017., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 5.000,00 kn, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 350.000,00 kn sa zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude te zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 23.750,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. njezine izreke (točka I. izreke). Nadalje je preinačena prvostupanjska presuda u točki II. njezine izreke na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 13.750,00 kn (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude na način da se prihvati tužbeni zahtjev. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženica je u odgovoru na reviziju osporila sve revizijske navode te predložila reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji kroz više razloga ukazuje.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

 

Isto tako, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP iz razloga jer prvostupanjski sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge tužitelja pa je stoga činjenicu smrti sina tužitelja utvrdio prema zakonskoj presumpciji iz odredbe čl. 221. st. 3 ZPP.

 

Tužitelju u postupku bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a postupanje nižestupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznih prijedloga tužitelja za saslušanjem predloženih svjedoka, ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje je rezultiralo nemogućnošću tužiteljica da raspravlja pred sudom. Naime, okolnost da sud nije prihvatio dokazne prijedloge stranke ne znači da je ta stranka onemogućena u raspravljanju. Nadalje valja napomenuti da je sud pri odbijanju dokaznih prijedloga tužitelja za zamolbenim saslušanjem svjedoka valjano obrazložio razloge takve odluke.

 

Naime, tužitelj pozivajući se na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, navodima u reviziji kojima ukazuje da je prvostupanjski sud, iako je odbio provesti dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem svjedoka, zaključio da tužitelj nije dokazao da je njegov sin ubijen, a niti da su ga ubile hrvatske oružane ili redarstvene snage, pa stoga i odbio tužbeni zahtjev, sadržajno ukazuje na počinjenje relativno bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP koju drugostupanjski sud nije sankcionirao.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Tijekom postupka izvedeni su svi dokazi za koje je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, smatrao da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. To što sud nije proveo dokaz zamolbenim saslušanjem predloženih svjedoka u drugoj državi, na okolnost da je sin tužitelja bio zarobljen u vojarni u B., a za to je dao valjane razloge, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer kako je to i drugostupanjski sud već naveo, provođenje predmetnog dokaza nije od značaja za utvrđenje činjenice je li sin tužitelja smrtno stradao u noći ... na ..., koja je odlučna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Neosnovani su i navodi u reviziji o počinjenju relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP iz razloga što su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Prema ocjeni ovog suda, ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

 

Nadalje, neosnovani su i navodi tužitelja da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 10. st. 1. ZPP, na način što sudovi nisu spriječili tuženicu u zlouporabi prava u postupku na način što je, po mišljenju tužitelja, iznosila različite tvrdnje u ovom postupku od onih u postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu u predmetu K-rz-4/11. Sve i da je tako, tužitelju je za odgovoriti da se ovaj predmet temelji na različitim činjeničnim i pravnim utvrđenjima od utvrđenja u predmetu Županijskim sudom u Zagrebu u predmetu K-rz-4/11, pa se tvrdnje tuženice u ovom postupku i postupku u navedenom kaznenom predmetu ne mogu uspoređivati.

 

Neosnovani su navodi i o počinjenju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 12. st. 1. ZPP na način što sudovi nisu rješavali prethodno pitanje je li smrt ubijenih osoba u šumi Č. bila posljedica kaznenog dijela.

 

Citiranom odredbom propisano je da kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije što drugo uređeno.

 

Revidentu je za odgovoriti da u ovom postupku za ishod spora nije od značaja rješavanje navedenog pitanja, pored činjenice da tužitelj nije dokazao da je njegov sin stradao spornog dana u navedenoj šumi.

 

Tužitelj ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Ostalim opsežnim navodima u reviziji kroz pozivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, revident dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da je njegov sin smrtno stradao streljanjem u šumi Č. kod B., pa stoga i ocijenili da ne postoji odgovornost tuženice za naknadu te štete ni po odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija niti po odredbama Zakona o odgovornosti RH za štetu učinjenu od pripadnika hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata. Takvi prigovori su u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od one ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štetu koju trpi zbog smrti sina, za koju smatra odgovornu tuženicu jer tvrdi da je njegov sin u svojstvu ratnog zarobljenika ubijen streljanjem od strane pripadnika Hrvatskih redarstvenih i oružanih snaga u šumi Č. kod B. u noći ... na ...

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da su u šumi Č. kod B. u noći ... na .... smrtno stradalo 5 osoba utvrđenog identiteta te jedna osoba neutvrđenog identiteta,

 

- da u postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Zagreb broj K-rz-4/11 protiv okrivljenih L. M., Z. R., Z. M. i I. O. radi kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganja u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika i kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganje u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, a koji su okrivljenici u konačnici pravomoćno oslobođeni od optužbe, tužitelj nije identificirao osobu neutvrđenog identiteta kao svog sina,

 

- da je tužitelj 2004. pokrenuo postupak utvrđivanja nestale osobe umrlom pred Općinskim sudom u Sisku koji se vodio pod brojem R1-9/04 te je kao dan smrti njegova sina pravomoćno utvrđen 15. kolovoza 1991.,

 

- da je tužitelj 22. studenog 2004. podnio zahtjev za mirno rješenje spora.

 

Na temelju utvrđenih činjenica, sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu na kojoj temelji tužbeni zahtjev za naknadu štete-da je njegov sin smrtno stradao u šumi Č. kod B. u noći ... na ... kao niti da su ga ubile hrvatske oružane ili redarstvene snage, pa stoga ocjenjuju da ne postoji odgovornosti tuženika ni po odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZOŠT) niti po odredbama Zakona o odgovornosti RH za štetu učinjenu od pripadnika hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZORH). Nadalje, zaključuju da bi potraživanje tužitelja bilo u i zastari, u smislu odredbe 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

Tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji u bitnom osporava zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da je njegov sin smrtno stradao u šumi Č. kod B. u noći ... na ..., pa posljedično navedenom i ocjenu odgovornosti tuženice te primjenu odredbe čl. 376. ZOO vezano uz zastaru potraživanja.

 

Odredbom čl. 1. st. 1. ZOŠT određena je odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetih s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, dok je st. 2. istog članka propisano da se u smislu tog zakona terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

 

U skladu s odredbom čl. 2. ZOŠT, za štetu iz čl. 1. ZOŠT, odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, te pravičnog i brzog obeštećenja. Člankom 3. istog zakona, propisano je da obveza naknade štete postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

 

Odredbom čl. 1. ZORH propisano je da se tim zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.

 

U skladu s odredbom čl. 2. ZORH, za onu štetu iz čl. 1. ZORH koja nema karakter ratne štete, odgovara Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu.

 

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su i po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da je njegov sin smrtno stradao u šumi Č. kod B. u noći ... na ..., kao ni da su ga ubili pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga, pa su stoga pravilnom primjenom citiranih odredbi čl. 1. i čl. 2. ZOŠT-a i čl. 1. i čl. 2. ZORH-a, a vodeći se zahtjevom tužitelja za naknadu štete kojeg temelji na činjenicama da su njegovog sina, kao ratnog zarobljenika, maskirane osobe, zajedno s ostalim zatočenim ratnim zarobljenicima i civilom, odvele iz službenih prostorija Policijske uprave B. u šumu i ubili u noći ... na ..., ocijenili da ne postoji odgovornost tuženice ni po odredbama ZOŠT-a, ni po odredbama ZORH-a.

 

Nadalje, polazeći od utvrđenja i zaključka nižestupanjskih sudova (da tužitelj nije dokazao da je njegov sin smrtno stradao u šumi Č. kod B. u noći ... na ...) neodlučno je i pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 376. ZOO glede nastupa zastare potraživanja.

 

Ujedno je iz istih razloga neodlučno i pozivanje na praksu ovog suda te praksu Europskog suda za ljudska prava glede zastare potraživanja i odgovornosti tuženice.

 

Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 23. veljače 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.