Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev-x 504/2014-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u S., protiv tuženika B. i. S. d.d., kojeg zastupa S. B., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1232/12 od 28. siječnja 2014., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-9664/09 od 20. lipnja 2012., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1232/12 od 28. siječnja 2014. (u dijelu pod točkom II. i III. izreke) i Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-9664/09 od 20. lipnja 2012. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 255.642,14 kn sa zateznim kamatama, te u odluci o troškovima postupka i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 255.642,14 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 369.597,21 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže naznačeno u tom dijelu izreke (točka I. izreke), te parnični trošak u iznosu od 27.062,50 kn, dok je u preostalom iznosu od 15.132,50 kn tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).
Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
„I. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-9664/09 od 20. lipnja 2012. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 113.955,07 kuna, za razdoblje od 1. listopada 1995. godine do 31. prosinca 2004. godine s dosuđenom zateznom kamatom, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.
II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-9664/09 od 20. lipnja 2012. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 255.642,14 kuna, za razdoblje od 1. siječnja 2005. godine do 31. listopada 2011. godine s dosuđenom zateznom kamatom.
III. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj P2-9664/09 od 20. lipnja 2012. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 27.062,50 kuna na način da u tom dijelu ista glasi:
Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.889,46 kuna, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 4.173/04 kuna.“
Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh tuženik podnosi reviziju zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Predlaže revizijskom sudu preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Neosnovano revident prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.
Protivno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a. Pobijana presuda pritom sadrži sve ono što zahtijeva odredba članka 338. ZPP-a stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 338. ZPP-a.
Predmet spora je naknada štete iz osnove izguljene zarade koja čini razliku između plaće koju bi tužitelj primao na radnom mjestu poslovođe bravara i mirovine koju tužitelj ostvaruje, a u koju je upućen nakon što je zbog profesionalne bolesti (azbestoza) i drugih bolesti, utvrđen gubitak njegove sposobnosti za rad.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj kod tuženika radio od 1965. i to na radnom mjestu poslovođe bravara,
- da je rješenjem RFMIORH Područne službe u S. od 18. rujna 1995. utvrđen gubitak tužiteljeve sposobnosti za rad zbog bolesti i profesionalne bolesti, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu od 19. kolovoza 1995.,
- da je tužitelj protiv tuženika vodio parnicu kod prvostupanjskog suda pod brojem P-891/94, radi naknade nematerijalne štete zbog oboljenja od profesionalne azbestoze, te da je odluka u tom postupku postala pravomoćna 12. ožujka 1999.,
- da su stranke izvansudski zaključivale nekoliko nagodbi o isplati naknade materijalne štete - novčane rente i to 20. listopada 1995. (na iznos od 307,45 kuna koju su stranke potpisale), 19. siječnja 1996. (na iznos od 670,00 kuna koju tužitelj nije potpisao), 19. lipnja 1999. (na iznos od 1.463,00 kuna koju su stranke potpisale), 20. siječnja 2000. (na iznos od 1.770,00 kuna koju tužitelj nije potpisao) i 19. siječnja 2001. (na iznos od 1.864,00 kuna koju su stranke potpisale),
- da su navedeni iznosi u nagodbama činili 60% od razlike između plaće koju su primali usporedni radnici i mirovine koju je ostvarivao tužitelj, te da je u svakoj nagodbi navedeno da profesionalna bolest u invalidnosti tužitelja sudjeluje sa 60%, pa da mu pripada 60% od utvrđene razlike,
- da je iznose utvrđene naznačenim nagodbama tuženik isplaćivao tužitelju, odnosno da je tužitelj te iznose primao do 31. prosinca 2004.,
- da od 1. siječnja 2005. takvih isplata nije bilo jer je tuženik 21. prosinca 2004. donio odluku kojom se utvrđuje da je prestala činjenična i pravna osnova daljnjeg prava jer bi tužitelj tada otišao u mirovinu (tužitelj je rođen ...), zbog čega je prestala daljnja isplata mjesečne novčane rente u siječnju 2005. (za prosinac 2004.),
- da je tužba u ovom postupku glede iznosa od 70.000,00 kn sa zateznim kamatama podnesena 19. travnja 1999., dok je u podnesku od 26. travnja 2012. (list 349. do 354. spisa) zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 369.597,21 kn za razdoblje od rujna 1995. do rujna 2011. sa zateznim kamatama na pojedine iznose kao u tom podnesku.
Na temelju ovako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos naknade štete u cijelosti, ističući pritom da nagodbama koje su stranke zaključivale u razdoblju od 1995. do 2004. tražbina tužitelja nije namirena u cijelosti, već samo 60% iznosa rente, zbog čega mu je tuženik obvezan isplatiti razliku (do 100/%).
Uz to, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare ističući da je pravomoćnošću parnice radi naknade nematerijalne štete (12. ožujka 1999.) riješeno i prejudicijelno pitanje osobe štetnika i njegove odgovornosti, zbog čega da je prigovor zastare tražbine i prava u smislu članka 372. i 373. te odredbe članka 388. i 389. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO/91) neosnovan. Pritom navodi da je tužitelj umirovljen s danom 17. kolovoza 1995. (ispravno je 19. kolovoza), pa s obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 19. travnja 1999., zaključuje da je to učinjeno u objektivnom zastarnom roku od pet godina. Obrazlaže da je subjektivni rok za naknadu štete počeo teći od pravomoćnosti parnice za naknadu nematerijalne štete, tj. od 12. ožujka 1999., slijedom čega smatra da je tužba u ovoj parnici podnesena i unutar subjektivnog roka od tri godine.
Prije svega, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da su stranke sklapanjem nagodbi koje su se nesporno realizirale isplatama u korist tužitelja, bez obzira što je po njima tužitelju priznato i isplaćeno 60% od utvrđene razlike (polazeći od sadržaja nagodbi) stranke u potpunosti riješile sve svoje međusobne odnose za vrijeme od listopada 1995. do 31. prosinca 2004. Zato je u tom dijelu sud drugog stupnja osnovano prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu te odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 113.955,07 kn sa zateznim kamatama.
Pritom valja istaknuti da protiv tog dijela drugostupanjske odluke (točka I. izreke) tužitelj čiji je tužbeni zahtjev djelomično odbijen nije podnio reviziju, slijedom čega ocjena i pravni zaključak drugostupanjskog suda u odnosu na neosnovanost tog dijela sporne tražbine vezuju i ovaj revizijski sud.
U odnosu na preostalu naknadu štete za razdoblje od 1. siječnja 2005. do kraja listopada 2011. tuženikov prigovor zastare drugostupanjski sud nalazi neosnovanim, pozivajući se pritom na praksu („tumačenje“) revizijskog suda u primjeni odredbi iz članka 388. i 399. ZOO/91 o zastari kod sukcesivnih utuženja naknade štete. Stoga je odbio tuženikovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 255.642,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Drugostupanjski sud pritom pravilno zaključuje da naknada štete iz osnove izgubljene zarade na ime razlike između plaće koju bi tužitelj primao na radnom mjestu na kojem je radio i mirovine koju ostvaruje ne predstavlja povremenu tražbinu iz članka 372. i 373. ZOO/91 (tako u Rev-714/03-2 od 23. rujna 2003., Rev-x-969/11-2 od 29. veljače 2012. i Rev 1986/2019 od. i drugima).
Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu iz članka 376. ZOO/91 bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknada štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknada za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. U tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama članaka 376. ZOO/91, a za svako sljedeće utuženo potraživanje (utuženje) teče novi rok zastare od dana kad je prethodni spor okončan ili svršen na neki drugi način (članak 392. st. 3. ZOO/91).
U tom smislu, glede zahtjeva tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade u razdoblju od 1. siječnja 2005. do kraja listopada 2011., odnosno do navršenih 65 godina života tužitelja, drugostupanjski sud zaključuje da tuženik u tom vremenu tužitelju nije naknađivao štetu koju tužitelj trpi iz osnove izgubljene zarade jer za to vremensko razdoblje (za razliku od onog prijašnjeg) među strankama nije zaključena nagodba.
Polazeći od toga, drugostupanjski sud otklanja prigovor zastare tražbine pozivom na odredbu članka 376. i 377. ZOO/91 zaključujući da je još podnošenjem tužbe u ovoj parnici (19. travnja 1999.) nastupio prekid zastarijevanja (članak 388. ZOO/91) i da taj prekid traje do okončanja ove parnice u kojoj je tužitelj naknadu štete po istoj osnovi zatražio od vremena (invalidskog) umirovljenja do stjecanja prava na starosnu mirovinu.
Revident tvrdi da o prigovoru zastare nije pravilno odlučeno budući da je zahtjev za naknadu sporne štete tužitelj postavio tek u podnesku od 26. travnja 2012.
Prema sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude, tužitelj je u podnesku od 26. travnja 2021. postavio konačan tužbeni zahtjev u iznosu od 369.597,21 kn sa zateznim kamatama, s tim da je prije toga je za cijelo vrijeme parnice egzistirao tužbeni zahtjev na iznos od 70.000,00 kn s pripadajućim kamatama tekućim od presuđenja.
Naime, tužitelj u tužbi podnesenoj 19. travnja 1999. zahtijeva isplatu 70.000,00 kn sa zateznim kamatama, dakle, zahtjeva samo do tada dospjelu štetu dok je daljnji sukcesivni zahtjev za naknadu štete (za kasnije razdoblje sve do rujna 2011.) istaknuo tek u podnesku od 26. travnja 2012. (list 349. do 354. spisa), dakle više od dvanaest godina nakon prvotnog utuženja.
Prema članku 392. stavak 3. ZOO/91, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.
Dragovoljnim plaćanjem iznosa naknade štete iz osnove izgubljene zarade od strane osobe odgovorne za štetu ili plaćanjem na osnovi izvansudske nagodbe, prekinuto je zastarijevanje, koje je ponovno počelo teći kad je štetnik ili njegov osiguratelj uskratio tužitelju daljnju isplatu naknade štete (tako u Rev-989/87).
Slijedom toga, kako je već obrazloženo, iz utvrđenja sudova proizlazi da je iznose sporne tražbine od listopada 1995. tuženik uredno isplaćivao tužitelju (koji ih je primao) sve do 31. prosinca 2004. i to prema postojećim nagodbama, a da od 1. siječnja 2005. takvih isplata više nije bilo jer ih je tuženik iz prije navedenog razloga prestao plaćati. To znači da je u naznačenom vremenu (nakon utuženja 1999.) glede istovjetne tražbine između stranaka duže vrijeme postojalo više izvansudskih nagodbi, koje su se neupitno ispunjavale plaćanjem sporne naknade tužitelju. Time je u odnosu na prvoutuženu tražbinu iz postupka pokrenutog još 1999. na drugi način, a ne okončanjem postojeće parnice, zapravo prekinut kontinuitet podnošenja sukcesivnih odštetnih zahtjeva jer je tužitelj za navedeno vrijeme sporazumno s tuženikom, izvansudski u potpunosti (kako je ocijenio sud drugog stupnja a tužitelj odbijajući dio nije osporio revizijom) uredio pitanje naknade odnosne štete. Upravo zbog toga tužitelj u ovom slučaju više ne može osnovano tvrditi niti to da mu za svako sljedeće sukcesivno utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan. Tužitelju bi zastarni rok za novu sukcesivnu tražbinu počeo teći u najpovoljnijem slučaju od posljednjeg dana kada mu je tuženik prestao isplaćivati naknadu po nagodbama.
Prekid tijeka zastare u slučaju sukcesivnih zahtjeva dolazi u obzir samo onda kada postoji kontinuitet prvo pokrenute parnice i daljnjih odštetnih zahtjeva, ali ako tog kontinuiteta nema jer je vremenski slijed za naknadni i slijedeći sukcesivni zahtjev prekinut na bilo koji način, tj. izvansudskim nagodbama stranaka kao u ovom slučaju, tada rok za novi sukcesivni odštetni zahtjev ne teče od okončanja postupka koji je pokrenut za prvoutuženu sukcesivnu tražbinu naknade štete već od nekog drugog trenutka. Taj je trenutak u ovom slučaju, kako je već rečeno, vezan za vrijeme definitivne uskrate daljnje isplate od strane tuženika.
Uostalom, pravilo je da za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare početi će teći od dana kad u budućnosti ta šteta nastane. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom jer je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna, tada se radi o šteti za koju je oštećeni već saznao, a ne o šteti za koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi i zastara počinje teći već tada, a ne kada u budućnosti nastane gubitak zarade (Revr-739/16 od 10. siječnja 2017.).
Stoga je, prema pravom shvaćanju ovoga suda, zastara iz osnove izgubljene zarade za daljnje potraživanje dospjelih iznosa naknade štete u najpovoljnijem slučaju za tužitelja počela teći od 1. siječnja 2005., kada mu je tuženik uskratio isplatu sporne naknade, što znači da je trogodišnji subjektivni rok zastare istekao još 1. siječnja 2008. pa je zahtjev istaknut u podnesku od 26. travnja 2012. (kojim je tužba preinačena povišenjem tužbenog zahtjeva - tako u Revr-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013.), pravilnom primjenom materijalnog prava, sukladno članku 376. stavak 1. ZOO/91, valjalo odbiti kao neosnovan.
Osim toga, ako je tužitelj po zakonu morao biti umirovljen u svojoj 65-toj godini života, a sve utvrđene činjenice govore u prilog toga, tada nakon ostvarivanja prava na starosnu mirovinu tužitelj već iz tog razloga ne bi imao pravo na utuženu naknadu štete. To je zato jer u tom vremenu realno više ne postoji razlika između plaće iz radnog odnosa koju bi zarađivao da je ostao raditi i (invalidske) mirovine, već samo razlika između mirovine koju tužitelj prima i one starosne mirovine (upitno možebitno veće) koju bi ostvario da je radio cijelo vrijeme do odlaska u starosnu mirovinu. Međutim, tužitelj nije tako ni postavio svoj tužbeni zahtjev, niti je uopće dokazivao da bi u vremenu nakon 65-te godine života i odlaska u starosnu mirovinu stvarno primao manju mirovinu nego oni radnici („komparanti“) koji su bili na poslu do odlaska u starosnu mirovinu, ali niti da bi nakon 65 godine života on nastavio dalje raditi.
Slijedom iznesenog, kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, to su primjenom članka 395. stavak 1. ZPP-a nižestupanjske presude preinačene i tužbeni zahtjev u iznosu od 255.642,14 kn sa zateznim kamatama (dosuđujuća točka II. izreke drugostupanjske presude ) odbijen kao neosnovan.
Tužitelj na ovaj način nije ostvario niti djelomičan uspjeh u postupku stoga je i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (članak 154. stavak 1. ZPP i članak 166. stavak 2. ZPP).
|
Predsjednik vijeća: Ivan Vučemil, v.r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.