- 1 -              Revd 4132/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4132/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. I., vlasnika obrta A. S., D. S., G. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. R., H., B., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-500/2020-2 od 7. srpnja 2020., kojim je preinačena dopunska presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-654/2017-109 od 31. siječnja 2020., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-500/2020-2 od 7. srpnja 2020. u toč. III.1. izreke kojom je djelomičnim preinačenjem toč. I. dopunske presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-654/2017-109 od 31. siječnja 2020. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 1.278,22 EUR-a sa zateznim kamatama, se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik G. R. je podneskom od 4. studenog 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-500/2020-2 od 7. srpnja 2020. u toč. III.1. izreke kojom je preinačenjem dopunske presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-654/2017-109 od 31. siječnja 2020. u toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost od 1.278,22 EUR-a sa zateznim kamatama, radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

Ovom parničnom postupku prethodio je ovršni postupak u kojemu je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću broj Ovrv-3434/03 od 24. ožujka 2005. naloženo ovršeniku (ovdje tuženiku) isplatiti ovrhovoditelju (ovdje tužitelju) iznos od 15.391,30 kuna sa zateznima kamatama.

 

Postupajući po prigovoru ovršenika prvostupanjski sud je ukinuo rješenje o ovrsi u dijelu u kojemu je određena ovrha te je nastavio parnični postupak kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

Presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-654/2017-88 od 1. veljače 2018., ispravljene rješenjem poslovni broj P-654/2017-93 od 30. travnja 2018., ukinut je platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.391,30 kuna sa zateznima kamatama.

 

Tijekom parničnog postupka tužitelj je istakao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva da sud, ako nađe da nije osnovan zahtjev za isplatu predmetne tražbine u kunama, naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.115,72 EUR sa zateznim kamatama.

 

Postupajući po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je odbio podredni tužbeni zahtjev u cijelosti, a drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te je naložio tuženiku isplatiti tužitelju 1.278,22 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja koja vrijedi toga dana sa zateznim kamatama.

 

U obrazloženju drugostupanjske presude je u bitnome navedeno da je između stranaka sklopljen ugovor o djelu, da je obveza naručitelja bila ugovorena u iznosu od 10.500,00 DEM, da je naknada djelomično plaćena u iznosu od 8.000,00 DEM, a preostala je obveza u iznosu od 2.500,00 DEM plativih u kunskoj protuvrijednosti.

 

Stoga je prema shvaćanju drugostupanjskog suda pravilna prvostupanjska presuda kojom je ukinut platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.391,30 kuna sa zateznim kamatama.

 

Međutim, podredni tužbeni zahtjev je sud našao djelomično osnovanim za iznos od 1.278,22 EUR, pri čemu, po shvaćanju drugostupanjskog suda, isticanjem podrednog zahtjeva kako je to učinjeno u ovoj parnici, tužitelj nije preinačio tužbu, pa je o tom zahtjevu sud mogao odlučiti u postupku povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

U obrazloženju je navedeno da je tuženik dužan tužitelju na temelju ugovora o djelu iznos od 2.500,00 DEM, što sada iznosi 1.278,22 EUR, a novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti, to se njeno ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja koji vrijedi toga dana Stoga je primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP djelomično preinačena prvostupanjska presudu pod točkom I. izreke na način da je tuženiku naložena isplata iznosa od 1.278,22 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

 

Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je predložio da mu se dopusti revizija radi pravnih pitanja:

 

1.              „Može li tužitelj u postupcima u kojima se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga naknadno postaviti tzv. eventualni tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ili to predstavlja nedopuštenu intervenciju tužitelja u tužbeni zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog?

 

2.              Predstavlja li u postupku u kojemu sud odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga naknadno isticanje drugog zahtjeva, koji se u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, smatra preinačenjem tužbe, koju je sud dužan odbaciti kao nedopuštenu, a obzirom na zabranu intervencije tužitelja u zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog?

 

3.              Ako sud u postupku u kojemu odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga odluči odlučivati o naknadno postavljenom (eventualnom) tužbenom zahtjevu, je li pitanje zastare potrebno ocijeniti s obzirom na dan podnošenja naknadnog (eventualnog) tužbenog zahtjeva?“

 

Naznačena pravna pitanja nisu važna za rješenje ovog spora i poziciju tuženika, jer se u svim pitanjima polazi od pogrešne pretpostavke da se u slučaju eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kako je istaknut u ovoj parnici radi o objektivnoj preinaci tužbe.

 

Naime, i „glavni“ i „eventualno kumulirani“ tužbeni zahtjev se temelje na navodima o istoj činjeničnoj osnovi, odnosno na tvrdnji o postojanju valjanog ugovora o djelu u kojemu je obveza naručitelja iznosila 10.500,00 DEM, da je dug obveza naručitelja djelomično prestala plaćanjem iznosa od 8.000,00 DEM, a preostala je obveza u iznosu od 2.500,00 DEM.

 

Time što je tužitelj u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu mijenjao iznose i valutu plaćanja nije objektivno izmijenjen tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, jer se u bitnome radi o identičnom zahtjevu, kako je to naveo i Vrhovni sud RH u niz presuda, primjerice u odluci broj Revt-321/2018 od 31. siječnja 2018.:

 

„Utvrđeno je i to da je vrijednost ugovornih obveza ugovorena u odnosu prema stranoj valuti (DEM) u smislu odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 3/94 – dalje: ZOO).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dužan tužitelju platiti iznos od 24.805,37 EUR-a, pa je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen, a odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.762,96 kn kao i dio kojim se traži isplata zatezne kamate na dosuđeni iznos preko zatezne kamate po stopi koju je E. b. d.d. plaćala na devizne štedne uloge po viđenju.

 

Tužitelj je u više navrata mijenjao tužbeni zahtjev (iznose i valutu plaćanja), a tuženik je istaknuo prigovor zastare jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o, u bitnome, identičnom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na plaćanje tečajnih razlika, a razlika je samo u tome što je kasnije tužitelj obračunavao to potraživanje na različite načine.

 

Drugostupanjski sud je, kao i prvostupanjski sud, ocijenio da prigovor zastare nije osnovan te je odbio žalbu tuženika, a prihvaćena je žalba tužitelja u onom dijelu koji se odnosi na razliku između dosuđene kamate na iznos od 24.805,37 EUR-a za razdoblje nakon 1. siječnja 2006., jer je nakon tog dana tužitelj imao pravo na kamatu po stopi od 17% godišnje u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

 

(…)

 

Po ocjeni ovog revizijskog suda ispravno su nižestupanjski sudovi zaključili da prigovor zastare nije osnovan.

 

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu, a time što je tužitelj mijenjao valutu ispunjenja obveze (…) nije došlo do povećanja tužbenog zahtjev ni preinačenja tužbe, pa zbog toga niti prigovor zastare tužiteljevog potraživanja nije osnovan.“

 

Zbog iznijetih razloga se presuda temelji na shvaćanju koje je u skladu s praksom revizijskog suda, a za rješenje ovog spora nije odlučno pravno shvaćanje koje je revizijski sud zauzeo u sporovima koji su vođeni povodom prigovora protiv platnog naloga u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u kojima je tužbeni zahtjev doista objektivno preinačen.

 

Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 23. veljače 2021.