Baza je ažurirana 20.07.2025. 

zaključno sa NN 78/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 2141/2016-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2141/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz O., K. 6, OIB , zastupanog po punomoćnici V. M. D. odvjetnici u O., protiv tuženika J. M. iz O., F. 47, OIB , zastupanog po punomoćniku T. G. odvjetniku u Z., radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1730/2015-2 od 3. ožujka 2016. kojom je dijelom potvrđena a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-556/2014-29 od 29. siječnja 2015., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I/ Utvrđuje se da je Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između tužitelja D. K. iz O., K. 6, OIB: i tuženika J. M. iz O., F. 47 OIB: , raskinut zbog neispunjenja.

 

II/ Nalaže se tuženiku J. M. iz O., F. 47 OIB: , da tužitelju D. K. iz O., K. 6, OIB; , isplati iznos od 40.000,00 EUR-a (slovima: četrdesettisućaeura), u protuvrijednosti kuna, prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznim kamatama od 1. listopada 2014.g. do isplate, u visini eskontne stope HNB uvećane za 5%-tnih poena, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 135.789,50 kn,   sve u roku od 15 dana.

 

III/ Preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan."

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku broj: 20 P-556/2014-20 od 29. siječnja 2015. godine:

 

a) potvrđuje u odluci o glavnoj stvari sadržanoj u točkama I i II izreke,

 

b) preinačuje u odluci o trošku, sadržanoj u točki II izreke, tako da preinačena glasi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj u odgovor na reviziju tuženika osporava osnovanost te revizije.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen među strankama raskinut zbog neispunjenja te tužbeni zahtjev tužitelja za nalaganje tuženiku da mu isplati 40.000 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznima kamatama tekućim od 1. listopada 2014. pa do isplate.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi moglo ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju tih presuda.

 

Nije u pravu tuženik kada smatra da su nižestupanjski sudovi bili dužni u izreci svojih presuda utvrditi datum raskida predmetnog Ugovora o poslovnoj suradnji. Naime kada tužitelj takav zahtjev nije niti odredio onda nižestupanjski sudovi nisu niti mogli prekoračiti granice tuženog zahtjeva  tužitelja (čl. 2. st. 1. ZPP). K tome ovdje je za ukazati da za ishod spornog odnosa među strankama povodom predmetnih tužbenih zahtjeva nije niti odlučno kada je predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji raskinut. Ovo stoga što obveza vraćanja primljenog po osnovi kasnije raskinutog ugovora ne ovisi o tome kada je ugovor raskinut. Bitno je da je ugovor raskinut, a kada dakle nastaje obveza vraćanja (čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO). Isto tako i obveza plaćanja zateznih kamata ne ovisi o trenutku raskida ugovora već o trenutku primitka iznosa koji se ima vratiti (čl. 368. st. 5. ZOO).

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kao zastupnik sa tuženikom kao profesionalnim igračem sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji i to 26. srpnja 2006.,

 

- da je obveza tužitelja bila zastupati tuženika prigodom transfera (prelaska) u drugi klub, a da je obveza tuženika za tu uslugu tužitelja bila isplatiti mu proviziju,

 

- da je obveza iz tog ugovora tužitelja bila i da za kupnju stana za tuženika u površini od 56 m2 isplati prodavatelju odnosno investitoru 40.000 Eura dok je tuženik trebao isplatiti ostali dio cijene stana (15.000 Eura),

 

- da je tužitelj tu obvezu ispunio te da je u konačnici tuženik postao vlasnikom predmetnog stana, te

 

- da je predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji raskinut radi neispunjena obveze tuženika (kršenje ugovorne odredbe o zabrani sklapanja ugovora o igranju u drugom klubu bez suglasnosti tužitelja).

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

 

Kada je predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji raskinut neispunjenjem, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je taj  Ugovor raskinut radi neispunjenja (čl. 360. ZOO).

 

Kada je tuženik temeljem predmetnog Ugovora o poslovnoj suradnji primio od tužitelja utuženi iznos, onda su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili i materijalno pravo kada su prihvatili i tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje primljenog (čl. 368. st. 2. ZOO).

 

              S obzirom na revizijske navode tuženika da bi predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji bio raskinut radi neispunjenja obveze tužitelja (nepokazivanje nužne brige za interese tuženika), za ukazati je da su ti revizijski navodi neodlučni za ishod spornog odnosa među strankama povodom predmetnih tužbenih zahtjeva tužitelja. Naime predmet spora nije zahtjev za naknadu štete radi neispunjenja ugovorne obveze (čl. 342. i čl. 343. ZOO) gdje bi bilo odlučno tko svoju obvezu nije ispunio i to je odgovoran to neispunjenje. Kao što je prethodno rečeno predmet spora u ovom postupku je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut zbog neispunjenja te je tužbeni zahtjev za vraćanje primljenog temeljem tog raskinutog ugovora.

 

Neosnovani su prigovori tuženika izneseni u pravcu da bi predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji bio ništetan (jer da tužitelj nije imao licencu za posredovanje – što bi bilo protivno čl. 1 Pravilnika o radu posrednika u transferima igrača Hrvatskog nogometnog saveza, te jer taj ugovor sadrži odredbu o ugovornoj kazni za novčanu obvezu – što bi bilo protivno čl. 350. st. 3. ZOO). Na te prigovore valja reći slijedeće.

 

Prvo, navedeni Pravilnik Hrvatskog nogometnog saveza nije prisilni propis javnog prava u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO. Stoga protivnost predmetnog ugovora o poslovnoj suradnji tom Pravilniku nema za posljedicu ništetnost predmetnog ugovora o poslovnoj suradnji.

 

Drugo, sve i kada bi navedeni Pravilnik imao značaj prisilnog propisa u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, niti tada predmetni ugovor o poslovnoj suradnji ne bi bio ništetan. Ovo stoga što je člankom 1. stavak 2. toga Pravilnika zabranjeno samo igračima i klubovima korištenje nelicenciranih posrednika (čl. 322. st. 2. ZOO). Dakle u konkretnom slučaju je sam tuženik (a ne i tužitelj) prekršio navedenu zabranu.

 

Treće, odredba čl. 4. predmetnog ugovora o poslovnoj suradnji koja glasi: "Za slučaj da igrač prekrši svoju obvezu iz čl. 3. ovog ugovora, dužan je na ime naknade štete platiti zastupniku igrača iznos od 100.000 Eura u roku od sedam dana, time da mu ostaju nakon isplate ovog iznosa u vlasništvu stan naveden u članku 2 ovog ugovora.", ne predstavlja odredbe o ugovornoj kazni u smislu čl. 350. st. 1. ZOO, već ugovoreni iznos naknade štete. No i kada bi ta odredba imala značaj ugovorne kazne za novčanu obvezu to bi za posljedicu imalo samo ništetnost te odredbe jer predmetni ugovor o poslovnoj suradnji i bez te odredbe može opstati jer iz sadržaja spisa ništa ne ukazuje da ja ta odredba bila uvjet ugovora odnosno odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora (čl. 324. st. 1. ZOO).

 

Četvrto, sve i da kada bi predmetni ugovor o poslovnoj suradnji bio ništetan, tuženik niti tada ne bi došao u povoljniju pravnu poziciju glede zahtjeva tužitelja da mu vrati primljeno. Naime i za slučaj ništetnosti ugovora obveza je stranaka iz tog ugovora da vrate primljeno (čl. 323. st. 1. ZOO).

 

S obzirom na prigovor tuženika da bi predmetna obveza bila u zastari, a koji prigovor je tuženik prvi puta iznio u žalbi protiv prvostupanjske presude i koji prigovor ponavlja u reviziji za ukazati je na slijedeće. Pravilno je drugostupanjski sud postupio kada taj prigovor nije prihvatio. Ovo stoga što se prigovor zastare ne može po prvi puta iznositi u žalbi (čl. 352. st. 2. ZPP).

 

S obzirom da tuženik znatnim dijelom sadržaja revizije pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, ovdje je za ukazati na slijedeće. Riječ je evidentno o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se ne može pobijati drugostupanjska presuda iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 23. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu