- 1 -              Revr 821/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 821/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice D. D. iz B., Ž., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv tuženika-protutužitelja H. M. d.o.o. Z., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnica K. D., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. i p. d.o.o., Z., radi diskriminacije, povrede dostojanstva, časti i ugleda, naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice-protutuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-435/17-3 od 6. lipnja 2017. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-435/17-7 od 14. studenoga 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1022/06-155 od dana 11. studenoga 2016. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1022/06-185 od 17. studenoga 2017., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice-protutuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku-protutužitelju (dalje u tekstu tuženiku) da tužiteljici-protutuženici (dalje u tekstu tužiteljici) na ime razlike naknade plaće i naknade za bolovanje isplati ukupan iznos od 51.891,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci od dospijeća pa do isplate (stavak I izreke). U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike naknade plaće i naknade za bolovanje i to u mjesečnim iznosima od po 2.505,00 kuna sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama (stavak II izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim s osnova regresa za godišnje odmore za 2005., 2006., 2007., 2008., 2009. i 2010., potražuje ukupan iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci (stavak III izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim s osnova božićnice za 2006., 2007., 2008. i 2009. potražuje iznos od 6.100,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene u izreci (stavak IV. izreke). Odbijen je ujedno i zahtjev tužiteljice u dijelu kojim s osnova uskrsnice za 2006., 2007., 2008. i 2009. potražuje iznos od 4.000,00 kuna sa zakonski zateznima kamatama na pojedine iznose pobliže navedene u izreci (stavak V izreke). Odbijen je i zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje razliku između naknade pune plaće i one koja bi joj bila isplaćena da je radila od dana prekida rada 24. ožujka 2006. pa sve do postojanja zakonskih uvjeta u ukupnoj visini od 110.220,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci (stavak VI izreke).

 

Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim potražuje od tužiteljice isplatu iznosa od 299.439,76 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 9. svibnja 2012. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zatraženom zateznom kamatom (stavak VII izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (stavak VIII izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom II, III, IV, V i VI izreke. U stavku II izreke odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena je navedena presuda pod stavkom I izreke i u dijelu pod svakom VII izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na protutužbeni zahtjev od 9. svibnja 2012. pa do 14. ožujka 2016. Prema stavku III izreke djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena navedena presuda u dijelu pod stavkom VII izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka sadržane pod stavkom VIII izreke te je suđeno na način da je naloženo tuženici isplatiti tuženiku iznos od 299.439,76 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2016. pa do isplate. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 73.843,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 11. studenog 2016. pa do isplate, dok je u stavku IV izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 6.640,62 kune.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda i naloženo tužiteljici-protutuženoj isplatiti tuženiku 299.439,75 kuna sa zateznom kamatom (stavak III izreke drugostupanjske presude) tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku presudu u stavku III izreke na način da odbije protutužbeni zahtjev tuženika te sukladno tome preinači i odluku o parničnim troškovima uz obvezu tuženika da podnositeljici revizije naknadi trošak podnošenja revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pronalazi u tome što je obrazloženje presude nejasno, a razlozi o odlučnim činjenicama su proturječni.

 

U pobijanoj presudi izneseni su iscrpni i jasni razlozi te nema proturječnosti između razloga presude i isprava u spisu. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka dok navodi kojima revidentica preispituje sadržaj drugostupanjske presude zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, a što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužiteljice nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje.

 

Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu s navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući isprave koje prileže u spisu i saslušane svjedoke utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Takvim postupanjem nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Osim toga, nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP s obzirom da je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za presuđenje.

 

Međutim, ostalim navodima kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka koji se odnose na uznemiravanje revident u biti prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument za odredbu čl. 385. ZPP) te navode revizijski sud ne može razmatrati. Osim toga takvi navodi su neodlučni u ovom postupku, jer je o uznemiravanju odlučeno pravomoćnom odlukom i ona nije predmet razmatranja ove revizije. Preostali navodi revizije tužiteljice kojima se prigovara načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili provedene dokaze zapravo se svode također na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke kako je to već naprijed navedeno.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet revizijskog postupka za zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 299.439,76 kuna odnosno pravilnost primjene odredbe čl. 220.a st. 9. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 137/04 – pročišćeni tekst - dalje: ZR) u odnosu na pravne posljedice prekida rada voljom radnika za vrijeme dok traje sudski postupak radi zaštite od uznemiravanja i diskriminacije na radnom mjestu, ako radnik ne uspije u parnici pokrenutoj radi sudske zaštite od diskriminacije i uznemiravanja.

 

 

 

 

U postupku koji je prethodio revizije utvrđeno je:

 

- da je tuženik isplatio tužiteljici ukupan iznos 189.482,90 kuna, od čega neto plaću u iznosu od 174.102,90 kuna, božićnicu i uskrsnicu u iznosu od 4.300,00 kuna, naknadu za prijevoz u iznosu od 11.880,00 kuna te da je uplatio u korist tužiteljice doprinose, poreze i prireze iz plaće u iznosu od 69.036,90 kuna te doprinos na plaću u iznosu od 40.919,87 kuna,

 

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1253/12-3 od 4. veljače 2014., odbijena revizija tužiteljice kao neosnovan i potvrđena je presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1428/11-2 od 22. studenog 2011. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1022/06-69 od 4. travnja 2011. i kojom je pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice radi uznemiravanja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužiteljica primila naknadu plaće za vrijeme dok nije radila, te da je stekla iznos od 299.439,76 kuna na temelju pravne osnove koja je naknadno otpala, pa da je dužna vratiti primljeni iznos po pravilima vraćanja onog što je stečeno bez osnove na temelju odredbe čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO), a u svezi s odgovarajućim odredbama Zakona o radu.

 

Tužiteljica revizijom osporava pravna shvaćanja drugostupanjskog suda u odnosu na prava stranke za slučaj prekida rada pod uvjetima iz čl. 22.a st. 9. ZR, te ukazuje na sadržaj odredbe čl. 2. ZR (zabrani diskriminacije) i čl. 220.a ZR (o posebnoj zaštiti dostojanstva radnika). Ističe da je pravo radnika prekinuti rad ako poslodavac ne reagira u slučaju diskriminacije ili uznemiravanja radnika, sve pod pretpostavkom da je radnik u roku od 8 dana od prekida rada zatražio sudsku zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca. Osporava se pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u opisanim okolnostima radnik nema pravo na naknadu plaće ako nije uspio u sporu po tužbi radi zaštite dostojanstva i radi zabrane diskriminacije. prema tvrdnjama tuženika u takvim okolnostima radi se o opravdanom izostanku s posla jer je prekid rada bio zakonit, a novčani iznos koji je primljen po osnovi naknade plaće za vrijeme trajanja sudskog postupka nije stečen bez valjane pravne osnove neovisno o tome je li radnik uspio u sporu po tužbi radi zaštite od diskriminacije.

 

U reviziji nadalje tužiteljica iznosi svoje shvaćanje o okolnostima koje su prethodile prekidu rada u odnosu na navedenu diskriminaciju uz konačni zaključak da je tužiteljica imala zakonsku osnovu za prekid rada te da nije dužna vratiti ono što je primila za vrijeme dok je trajao prekid, a naročito da nije dužna vratiti doprinose iz plaće odnosno dohotka.

 

Međutim takvi navodi tužiteljice nisu osnovani.

 

U rješenju spora treba imati u vidu da se radni o odnosu između poslodavca i radnika zasniva i na temelju ugovora o radu (čl. 8. ZR), pa je dakle osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa ugovor, koji mora osigurati radniku minimum prava propisanih prisilnim odredbama Zakona o radu.

 

Temeljna je obveza radnika iz ugovora o radu izvršavati ugovoreni rad, a obveza je poslodavca isplatiti mu za taj rad ugovorenu plaću koja obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugih propisa i isplaćuje u novcu nakon obavljenog rada (čl. 90. st. 1. i 2. ZR).

 

Iznimno radnik ima pravo na naknadu plaće dok traje ugovor o radu za ono razdoblje u kojem ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisima, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu određuje se razdoblje za koje se naknada isplaćuje na teret poslodavca, s time što vrijedi osnovno pravilo da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (čl. 93. ZR). Jedan od naprijed opisanih slučajeva je onaj iz čl. 22.a ZR kojim je uređeno pravo radnika na isplatu naknade plaće na teret poslodavca za vrijeme prekida rada dok traje sudski postupak radi zaštite dostojanstva radnika i njegove zaštite od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja.

 

Poslodavac je naime dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da mu osigura uvjete rada u kojima neće biti izložen uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju i dužan je poduzeti propisane mjere za sprečavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja. Ako poslodavac nije poduzeo propisane mjere ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan, ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da u daljnjem roku od 8 dana zatraži zaštitu pred nadležnim sudom.

 

Dakle ZR propisuje sudsku zaštitu radnika u slučaju kada poslodavac nije poduzeo mjere kako bi spriječio uznemiravanje i spolno uznemiravanje ili su poduzete mjere očito neprimjerene, pa nastavak rada u takvom radnom okruženju za radnika nije prihvatljiv. U tom slučaju, radnik uslijed prekinutog rada na način propisan zakonom, ostvaruje pravo na naknadu plaće do okončanog sudskog spora. Radi se dakle o situaciji kada je poslodavac teško povrijedio svoju obvezu iz ugovora o radu kršeći zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika.

 

Treba međutim imati u vidu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu te da je prekid bio neopravdan. Naime, kao što poslodavac, kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknade plaće, ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, takav rizik postoji i kad radnik koji odlučuje koristiti se svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu.

 

Radnik doduše za slučaj takvog prekida ima pravo na naknadu plaće, no ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika odnosno da je prekid bio neopravdan, radnik je u obvezu izvršiti ugovor o radu.

 

S obzirom na to da nije moguće radni odnos ispunjavati unazad, radnik koji ne uspije u sporu radi zaštite dostojanstva, a primio je naknadu plaće, je dužan isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika (tako i ovaj sud u Revr 1189/2011-2 od 4. travnja 2012.).

 

Polazeći od utvrđenja da je tuženik prekinuo rad, a pravomoćno je odbijen njegov tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, proizlazi da je prekid rada bio neopravdan, pa je tužiteljica dužna ispuniti svoju ugovornu obvezu na način koji je jedino još moguć, dakle isplatom novčanog ekvivalenta nenovčane obveze iz ugovora o radu.

 

U ovom slučaju nije sporno da je novčani ekvivalent tužiteljičinog (neizvršenog) rada za vrijeme dok je trajao prekid rada 299.439,76 kuna, pa je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo koje tužiteljica revizijskim navodima nije dovela u sumnju.

 

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje tužiteljica ukazuje revizijom, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP

 

Zagreb, 23. veljače 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.