- 1 -              Revd 798/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 798/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G., OIB …, Z., koju zastupaj u punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. P. & J. B., Z.,  protiv tuženika Opća županijska bolnica V., OIB: …, V., kojeg zastupaju generalni punomoćnici A. B. i A. D., odvjetnici u V., radi isplate manje isplaćene plaće za prekovremeni rad i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-505/2020-2 od 28. rujna 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-29/2019-18 od 28. veljače 2020., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-505/2020-2 od 28. rujna 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica L. G. je podneskom od 11. studenog 2020. predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj  Gž R-505/2020-2 od 28. rujna 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tuženica nije odgovorila na prijedlog.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,  - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije  u smislu odredbe čl.  385.a. st. 1. al. druga ZPP jer je riječ o pravnim pitanjima koja nisu važna za rješenje ovoga spora.

 

Predmet spora je isplata razlike plaće koju tužiteljica, koja je radila kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika, specijaliste psihijatra, subspecijaliste dječje i adolescentne psihijatrije potražuje po osnovi razlike plaće za razdoblje od 1. rujna 2014. do 30. rujna 2016., i to dodataka na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata.

 

Tužbeni zahtjev jer odbijen presudom suda drugog stupnja uz obrazloženje da je radni odnos tužiteljice prestao na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu zaključenog s tuženikom 15. rujna 2016., kojim su stranke u čl. 3. tog Sporazuma ugovorile da nemaju jedna prema drugoj nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa.

 

Tužiteljica je osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačila pravna pitanja:

 

„1. Da li se ima smatrati da se radnik odrekao prava potraživati razliku plaće za prekovremeni rad i naknade plaće za godišnji odmor ukoliko je s poslodavcem sklopi Sporazum o raskidu ugovora o radu u kojemu su obje stranke konstatirale da nemaju jedna prema drugoj nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa ukoliko niti radnik niti poslodavac u trenutku potpisivanja predmetnog sporazuma nisu znali da tzv. Centralni obračun plaća ne obračunava radnicima plaću za prekovremeni rad sa svim pripadajućim dodacima na plaću kao i naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora?

 

2. Da li se radnik može Sporazumom o raskidu ugovora o radu kojom se konstatira da niti radnik niti poslodavac nemaju jedan prema drugomu nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa odreći prava potraživati razliku plaće za prekovremeni rad naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora a koje pravo potraživati navedeno u trenutku potpisivanja Sporazuma nije dospjelo?

 

3. Da li je ništetna odredba Sporazuma o raskidu ugovora o radu kojom se konstatira da niti radnik niti poslodavac nemaju jedan prema drugom nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa, ako se naknadno sudskom praksom utvrdi da je u trenutku potpisivanja sporazuma i ranije radniku pogrešno obračunavana i isplaćivana plaća kao i naknada plaće za godišnji odmor za što niti radnik niti poslodavac nisu imali saznanja, odnosno da li radnik, unatoč predmetnoj odredbi, može potraživati pred sudom od poslodavca isplatu manje isplaćene plaće za prekovremeni rad i manje isplaćene plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje koje je radio kod poslodavca?“

 

Naznačena pitanja nisu važna za rješenje ovog spora i poziciju tužiteljice jer sadržajno polaze od tvrdnje da u trenutku sklapanja Sporazuma potraživanja po osnovi razlike plaće nisu bila dospjela, da tužiteljica nije znala koja joj prava pripadaju po osnovi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU), te da nije znala da tzv. Centralni obračun plaća ne obračunava radnicima plaću za prekovremeni rad sa svim pripadajućim dodacima na plaću kao i naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora?

 

U ovom slučaju se radi o tražbinama iz ugovora o radu koja su nastala i dospjela u vrijeme sklapanja Sporazuma o raskidu ugovora o radu (nije riječ o budućim potraživanjima iz radnog odnosa), strankama su bili poznati propisi koji uređuju pitanje obračuna plaće kao i sam način obračuna, a ako je tužiteljica propustila informirati se o sadržaju navedenih akata i načina obračuna plaće, pa zbog toga nije kod raskida ugovora o radu tražila isplatu razlike plaće, to ne može biti dostatnim razlogom za osporavanje valjanosti odredbe Sporazuma kojim je utvrđeno da stranke nemaju potraživanja iz ugovora o radu. Osim toga, tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev na poništenje Sporazuma.

 

Zato naznačena pitanja nisu važna za rješenje spora.

 

Stoga se radi o nedopuštenom prijedlogu pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 23. veljače 2021.