- 1 -              Revd 2788/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2788/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. B., vlasnika automehaničarskog obrta I., K., Poslovna zona L. (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik iz R., protiv tuženika I. d.o.o. iz P., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik V. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i k. j.t.d. iz Z., Pisarnica u P., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-761/2018-2 od 5. svibnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično (u odluci o parničnom trošku) preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P-356/2016-26 od 16. studenoga 2017., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.  Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. (u odluci kojom je tuženiku naloženo platiti tužitelju 13.009,79 kn sa zateznom kamatom od 18. listopada 2016. do isplate, po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose) i II. izreke (u odluci kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.937,50 kn sa zateznom kamatom od 16. studenoga 2017. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose),

 

- u stavku II. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki III. izreke „u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.787,50 kn“,

 

- u stavku III. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u točki III. izreke „u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn“ tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak od 625,00 kn,

 

- u stavku IV. izreke, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka od 80,25 kn,

 

- u stavku V. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka od 3.844,75 kn.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije i predložio da se ovaj odbije kao neosnovan.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„1) Da li je drugostupanjski sud dužan dati odgovor na svaki konkretni žalbeni prigovor tuženika iznijet u žalbi izjavljenoj na prvostupanjsku presudu?

 

2) Da li drugostupanjski sud može svoju odluku temeljiti na utvrđenjima prvostupanjskog suda a koja su utvrđenja protivna dokazima iz kojih je prvostupanjski sud utvrdio navedena utvrđenja?

 

3) Da li je drugostupanjski sud dužan ocijeniti iskaz osobe koja je iskazivala o relevantnim činjenicama?

 

4) Da li se u presudi mogu navoditi proturiječni razlozi i da li se na takvim proturiječnim razlozima može temeljiti presuda?“,

 

kada:

 

- odgovor na ta pitanja daje već i sama odredba čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“ - a koja odredba, po tome njezinom sadržaju, ne obvezuje sud (kako to predlagatelj prvim u prijedlogu postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti) „dati odgovor na svaki konkretni žalbeni prigovor tuženika iznijet u žalbi“,

 

- su ta pitanja u suštini usmjerena samo na okolnosti ovoga konkretnog slučaja, i to kako ih sam predlagatelj (a ne i sud) vidi (ili preocijenjuje) - i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu, odnosno odgovora na pitanje je su li provedeni svi za odluku o predmetu spora relevantni dokazi i je li one koji su provedeni trebalo uzeti dostatnim za prihvaćanje tužbenog zahtjeva: u biti (sa time u svezi) je su li pravilno vrednovani (ocijenjeni),

 

- ta pitanja, tako gledano, nisu niti dovoljno određena, toliko da bi se na njih (pored načelnog odgovora, koji bi bio pozitivan) mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti, onih - odgovor na koja ne bi uvijek ovisio od činjeničnih okolnosti svakog pojedinog slučaja,

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

 

- se odluke na koje se predlagatelj poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne mogu uspoređivati: one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika (kada bi se i ocijenila jasnim i određenim, takvim - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 23. veljače 2021.