- 1 -              Revd 4165/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4165/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. H., OIB …, K.; II-tužiteljice H. M. G., OIB …, K.; III-tužitelja V. O., OIB …, O.; IV-tužiteljice B. R., OIB …, K.; V-tužiteljice B. R., OIB …, K.; VI-tužitelja V. T. P., OIB …, K.; VII-tužiteljice I. Z., OIB …, P. V. 10, 51218 C. iz Z., protiv tuženika Psihijatrijska bolnica R., K. (OIB:  …), koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & L. iz Z., radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora, odlučujući o prijedlogu svih tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-444/2018-2 od 3. kolovoza 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-366/2018-15 od 19. srpnja 2018., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Pr-366/2018-2 od 19. srpnja 2018., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prijedlozi svih tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-444/2018-2 od 3. kolovoza 2020. se odbacuju kao nedopušteni.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelji naknade troškove odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelji navedeni u uvodu ovog rješenja su podneskom od 22. listopada 2020. predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-444/2018-2 od 3. kolovoza 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tuženica je odgovorila na prijedlog te je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaci prijedlog kao nedopušten, a tužiteljima naloži naknaditi tuženici troškove odgovora na prijedlog.

 

Prijedlog je nedopušten.

 

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda te su odbijeni tužbeni zahtjevi svih tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi odredaba članka 6. i članka 7. Ugovora o specijalizaciji sklopljenih između Psihijatrijske bolnice R., R., OIB: … i svakog od navedenih tužitelja u dijelu u kojem se tužitelj (specijalizant bolnice) obvezuje Psihijatrijskoj bolnici R. vratiti cjelokupni iznos isplaćene plaće tijekom specijalizacije u bruto iznosu kao i ostala davanja isplaćenih mu na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugih materijalnim pravima radnika, ako ne ispuni obvezu iz ugovora.

 

Presuda je donesena u postupku u kojemu nije bilo sporno da su Ugovorom stranke ugovorile da se specijalizant obvezuje nakon polaganja specijalističkog ispita raditi kao specijalist kod tuženika najmanje onoliko vremena koliko je trajalo specijalističko usavršavanje. Odredbom članka 6. Ugovora ugovoreno je da se specijalizant obvezuje, ako dođe do raskida radnog odnosa u slučaju prekida radnog odnosa prije položenog specijalističkog ispita, na vraćanje cjelokupnog iznosa isplaćene plaće tijekom specijalizacije u bruto iznosu kao i ostalih davanja isplaćenih mu na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se specijalizant obvezuje, ako dođe do raskida radnog odnosa prije isteka dvostrukog vremena od vremena koliko je trajala specijalizacija, na vraćanje cjelokupnog iznosa isplaćene plaće tijekom specijalizacije u bruto iznosu kao i ostalih davanja isplaćenih mu na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugih materijalnim pravima radnika. (odredba čl. 6. i čl. 7. Ugovora).

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda radi se o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, a navedeni ugovori o specijalizaciji koje su tužitelji sklopili sa tuženikom po svom sadržaju i odredbama čl. 5. i 6. nisu protivni prisilnim propisima. Tuženik je navedenim ugovorima tužiteljima omogućio specijalizaciju, da bi im nakon toga osigurao radno mjesto odgovarajuće njihovoj stručnoj spremi, no isto tako i odredio obvezu tužitelja u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tuženika po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u ZR-u i ZOO-o, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka, uređuju njihove međusobne odnose po načelu slobode ugovaranja, savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza.

 

K tome je sud utvrdio da tužitelji nisu iznijeli činjeničnu osnovu prema kojoj bi sklopljeni ugovor bio protivan prisilnim propisima odnosno moralu, posebno da bi se ovakvim ugovorom vrijeđala prava na slobodu rada i zapošljavanja.

 

U odnosu na valjanost navedenih odredbi ugovora o specijalizaciji sud se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-757/2018-2 od 5. svibnja 2020. i pravno shvaćanje zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. studenoga 2016., broj Su IV-168/16-11.

 

Tužitelji su osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te su naznačili pravna pitanja:

 

„Ima li pravo poslodavac zahtijevati povrat svih isplaćenih bruto plaća radnika za obavljeni rad za vrijeme specijalizacije, pa i u slučaju da to naziva potraživanjem s osnove ugovorene naknade štete?

 

Radi li se o pravima kojima su ugovorne stranke uopće mogle slobodno raspolagati bez ograničenja?“

 

U prijedlogu je navedeno da su pitanja važna jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odluci broj poslovni broj Rvr-33/2011 od 22. listopada 2013.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. al. druga ZPP.

 

Riječ je o naznačenim pravnim pitanjima o kojima je zauzeto pravno shvaćanje na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-11 od 12. studenog 2016 (5/16), a koje glasi:

 

"Liječnik specijalist, koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji, obvezan je vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno, zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju."

 

Iz navedenog shvaćanja jasno slijedi da odredbe ugovora o specijalizaciji koje su identične predmetnim ugovorima nisu ništetne, kao i da se radi o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati. Nastavno na navedeno pravno shvaćanje je uspostavljena ujednačena sudska praksa Vrhovnog suda RH.

 

Stoga naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st, 6. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog nije osnovan, jer se prema ocjeni ovog suda ne radi o troškovima koji su bio potrebni za ishod ovog postupka (arg. iz čl. 164. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 23. veljače 2021.