Pristupanje sadržaju
- 1 - Revt 352/2018-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. d.d., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J.1 i J.2 d.o.o. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7899/2014-5 od 20. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2176/2010-28 od 11. srpnja 2014., u sjednici održanoj 23. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7899/2014-5 od 20. ožujka 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2176/2010-28 od 11. srpnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 6.266.676,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 145.325,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 11. srpnja 2014. do isplate.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.
Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer time što je drugostupanjski sud obrazlažući razloge svoje odluke (str. 3. st. 4. drugostupanjske presude) uz ostalo naveo da je nesporno da je tužitelj tuženiku pružao usluge priveza i odvoza brodova u međunarodnom prometu u spornom razdoblju, doista ne dovodi u pitanje pravo i mogućnost tužitelja raspravljanja pred sudom, a kada je u pobijanoj presudi odlučeno o zahtjevu tužitelja kojeg je on inicirao tužbom iz ovog spisa predmeta i o njemu presuđeno nižestupanjskim presudama.
Odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno.
Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen prema tuženiku za isplatu iznosa 6.266.676,12 kn na ime dodatne naknade za pružene usluge priveza i odvoza brodova, a koje je tužitelj u razdoblju: 1. travnja 2008. – 30. lipnja 2008. kao ovlaštenik koncesije na s. l. pružao tuženiku. Tužitelj svoj zahtjev temelji na shvaćanju da mu tuženik za utuženo razdoblje duguje razliku između naknade za pružene usluge priveza i odvoza brodova propisane tužiteljevom Odlukom o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga (objavljena u "Narodnim novinama", broj 59/08) i naknade koju je sukladno ograničenju iz Tarife naknade uz koju trgovačka društva – ovlaštenici koncesija pružaju usluge korisnicama luka, propisane od lučke uprave Split od 28. travnja 2003., tuženik u tom razdoblju isplatio tužitelju. Tužitelj smatra da na temelju odredbe čl. 62. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 58/03 i 141/06 – dalje: ZPDML) ga pripada određivati visinu naknade za lučke usluge bez ikakvog ograničenja.
Polazeći od stanja spisa predmeta i rezultata provedenog postupka, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe čl. 62., čl. 63. i čl. 69. ZPDML zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim te ga odbili.
Naime unatoč tome što je:
- odredbom čl. 62. ZPDML samo propisano da lučke pristojbe donosi i javno objavljuje Lučka uprava,
- dok tom odredbom nije propisano tko određuje Lučke naknade, a
- niti je odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML propisano da lučku naknadu određuje Lučka uprava uz iznimku propisanu st. 4. tog članka, kao i
- da odredbom čl. 63. st. 3. ZPDML nije određeno ovlašteniku koncesije ovlaštenje da bez ograničenja, mimo Tarife koju propisuje Lučka uprava sam određuje visinu lučke naknade,
polazeći od odredbe čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML nameće se zaključak da i Tarifu lučkih naknada propisuje upravo lučka uprava koja može ovlašteniku koncesije oduzeti koncesiju ako visinu lučke naknade nije uskladio s utvrđenom Tarifom donesenom od strane Lučke uprave.
Upravo zato pogrešno je shvaćanje tužitelja da je kao ovlaštenik koncesije na luci u S. mogao samostalno i neograničeno propisivati lučku naknadu za usluge koje je pružao u promatranom razdoblju, a na čemu i temelji svoj zahtjev u ovom postupku.
Kako je pak nesporno da je tuženik za sporno razdoblje tužitelju isplatio naknadu u skladu s Tarifom propisanom od strane Lučke uprave S., to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen kao neosnovanim i odbijen.
Stoga je odlučeno kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.