1              Poslovni broj: 13 P-38/2020-10

 

 

 

 

  REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U SPLITU
     Split, Sukoišanska 6                                                                      Poslovni broj: 13 P-38/2020-10

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1. C. T. d.o.o., Č. (G. T.), OIB: …, zastupanog po punomoćniku L. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. iz Z. te tuženika pod 2. C. D., S.A.U., P. I. E. E. G. B., Š., radi utvrđenja, izvan ročišta, 23. veljače 2021.,

 

r i j e š i o j e

 

Odbacuje se kao nedopuštena tužba u ovoj pravnoj stvari.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je 24. siječnja 2020. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odnosno radi utvrđenja da ugovori ne proizvode pravne učinke. Tužitelj u tužbi navodi kako su tuženik pod 1. C. T. d.o.o. i tuženik pod 2. C. D., S.A.U., 21. listopada 2013. sklopili Ugovor o opskrbi na temelju kojeg se tuženik pod 1. obvezao na proizvodnju i opskrbu tuženika pod 2. proizvodima i to konzervama sardina u ekstra djevičanskom maslinovom ulju 30%, u maslinovom ulju, u biljnom ulju, u rajčicama, u marinadi te u pikantnom biljnom ulju. Nadalje, tužitelj navodi kako su tuženici poslovno surađivali i prije sklapanja predmetnog ugovora te da je tuženik pod 1. u razdoblju od 17. svibnja 2013. do 25. srpnja 2013. tuženiku pod 2. isporučio 378.960 komada konzervi. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako je tužitelj bio dobavljač maslinovog ulja tuženiku pod 1. u razdoblju od 26. listopada 2012. do 15. listopada 2013., a koje maslinovo ulje je tuženik pod 1. koristio kao sirovinu prilikom konzerviranja sardina za potrebe isporuke tuženiku pod 2. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako je 10. rujna 2013. u trgovačkom lancu M. D. u M. izuzeto šest uzoraka od strane Upravnog odjela za zdravstvo autonomne zajednice u M. te da je izvršena analiza proizvoda tuženika pod 1. koji je stavljen na tržište pod imenom tuženika pod 2. te da je utvrđeno kako predmetni uzorci ne odgovaraju deklaraciji i da nisu sukladni odredbama Uredbe Komisije (EU) br. 61/2011 od 24. siječnja 2011. o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 2568/91 o svojstvima maslinovog ulja i ulja komine maslina te odgovarajućim metodama analize. Sukladno tome, tuženici da su 15. siječnja 2014. zaključili Dodatak Ugovoru o opskrbi, a potom i Sporazum od 2. travnja 2014. kojim ugovorne strane utvrđuju saznanje za obavijest koja je stigla dana 13. siječnja 2014. od Upravnog odjela za zdravstvo autonomne zajednice u Madridu u kojem se obavještava o rezultatima izvršenih analiza. Zbog utvrđenih nepravilnosti, stranke da su se usuglasile kako će količine za opskrbu od 1. siječnja do 31. prosinca 2014. umjesto ranije procijenjene i planirane količine između 10.000.000 i 15.000.000 iznositi između 4.000.000 i 5.000.000, dok u nastavku usprkos činjenici kako je kao neispravan proizvod utvrđen uzorak Sardinia premium u maslinovom ulju", stranke suglasno ugovaraju isporuku upravo tog uzorka odnosno sardine u maslinovom ulju u pretežitom omjeru od čak 45%, dok su sardine u suncokretovom ulju zastupljene 24%, pikant 10%, rajčica 14%, a marinada 7%. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako su Sporazumom od 2. travnja 2014. stranke zbog Obavijesti o neodgovarajućem profilu masnih kiselina usuglasile da ne fiksiraju količinu opskrbe za period od dana potpisivanja ugovora do 31. prosinca 2015., kako to ne bi utjecalo na komercijalni učinak zbog postupka koji je pokrenut od strane Regionalnog zavoda za zdravstvenu sigurnost koji bi mogao opozvati prethodno dogovorene količine iz točke 4. Ugovora, dok u točki 3. utvrđuju obvezu tuženika pod 1. na plaćanje novčane kazne na bankovni račun tuženika pod 2. Međutim, tužitelj smatra kako su naprijed navedeni Dodatak o opskrbi od 15. siječnja 2014. i Sporazum od 2. travnja 2014. zapravo prividni ugovori koji su protivni prisilnim propisima i moralu društva te da su ništetni, sukladno odredbi članka 322. Zakona o obveznim odnosima, te da isti služe zapravo
kao osnova za utuženje u postupku kojeg je tuženik pod 1. C. T. d.o.o. pokrenuo protiv ovdje tužitelja T. d.o.o., radi naknade štete zbog povrede ugovorne obveze radi pogrešne isporuke mješovitog ulja od strane ovdje tužitelja. Uslijed toga, tužitelj smatra kako sklapanjem fiktivnih ugovora tuženici nanose štetu tužitelju pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi kako su Ugovor o opskrbi od 21. listopada 2013., Dodatak Ugovoru o opskrbi od 15. siječnja 2014. te Sporazum od 2. travnja 2014. zaključeni između tuženika pod 1. i tuženika pod 2. ništetni te da ne proizvode pravne učinke. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita Ugovor o opskrbi od 21. listopada 2013., presliku obračuna primljenih računa, da izvrši uvid u spis koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu pod brojem P-431/2019, Dodatak o opskrbi od 15. siječnja 2014. i Sporazum od 2. travnja 2014. te da izvede dokaz saslušanjem zakonskih zastupnika stranaka.

 

Sukladno odredbi članka 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) tužba je tuženicima dostavljena na odgovor.

 

Tuženik pod 1. C. T. d.o.o. se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ujedno, tuženik pod 1. je naveo kako je ovaj postupak tužitelj pokrenuo isključivo radi opstruiranja predmeta koji se pred Trgovačkim sudom u Splitu vodi pod brojem P-433/2019, a koji postupak se vodi radi naknade štete koju u tom postupku tuženik pod 1. C. T. d.o.o. potražuje od tužitelja T. d.o.o. Nadalje, tuženik pod 1. u odgovoru na tužbu ističe kako je netočno da nekakav Ugovor, Dodatak I i Dodatak II predstavljaju osnovu za utuženje štete te da je jedina osnova za utuženje štete u postupku koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-433/2019 upravo štetna radnja ovdje tužitelja počinjena prema ovdje tuženiku pod 1. Nadalje, tuženik pod 1. ističe kako iz navoda koje je tužitelj naveo u tužbi nije jasno zbog čega tužitelj smatra da Ugovor o opskrbi od 21. listopada 2013., Dodatak Ugovoru o opskrbi od 15. siječnja 2014. te Sporazum od 2. travnja 2014. zaključeni između tuženika pod 1. i tuženika pod 2. predstavljaju prividne ugovore, odnosno da nije jasno koji točno ugovor bi predmetni pravni poslovi trebali prikriti. Stoga, tuženik pod 1. predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Tuženik pod 2. C. D., S.A.U. nije odgovorio na tužbu.

 

Tužba tužitelja T. d.o.o. nije dopuštena.

 

Odredbom članka 187. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

 

Odredbom članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Odredbom članka 327. stavak 1. ZOO-a propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je stavkom 2. istog članka određeno da pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik.

 

Prema tome, kako je pravni interes nužan preduvjet za podnošenje tužbe za utvrđenje, trebalo je ispitati ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

 

Tužitelj navodi kako se njegov pravni interes za podnošenje ove tužbe sastoji u tome što sklopljenim fiktivnim ugovorima tuženici svjesno nanose štetu tužitelju, pa da tužitelj iz tog razloga ima stvarni i pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o opskrbi od 21. listopada 2013., Dodatka Ugovora o opskrbi od 15. siječnja 2014. te Sporazuma od 2. travnja 2014. Nadalje, tužitelj navodi kako upravo na temelju tih ugovora tuženik pod 1. C. T. d.o.o. kao tužitelj vodi postupak protiv ovdje tužitelja (kao tuženika u tom postupku) pred Trgovačkim sudom u Splitu, pod brojem P-433/2019, radi naknade štete, a u kojem postupku taj tuženik potražuje od ovdje tužitelja naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze radi pogrešne isporuke mješovitog ulja od strane ovdje tužitelja u ukupnom iznosu od 15.462.368,72 kune.

 

Pravni interes je bitan uvjet za podnošenje tužbe sudu te je opća svrha tog uvjeta osigurati da sud ne mora razmatrati tužbe kojima se traže pravna mišljenja o općim i hipotetskim pitanjima. Prema uvriježenom stajalištu sudske prakse Europskog suda i domicilnih sudova, usvajanje (ili poništenje) akta mora tužitelju donijeti prednost ili korist, a ta „prednost” ili „korist” mora biti osobna. Drugim riječima, tužitelj ne može pokrenuti postupak u interesu treće strane ili u općem interesu (to je actio popularis). Naime, „interes” podrazumijeva da će tužitelj ostvariti neku korist ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen. Hipotetski interes nije dovoljan, on mora biti stvaran i postojeći, mora postojati u trenutku podnošenja tužbe i egzistirati sve do donošenja konačne odluke. Dakle, pravni interes postoji kada usvajanje spornog akta donosi tužitelju pravnu ili činjeničnu korist koja se odnosi osobno na njega, a ta korist treba biti stvarna i postojeća ili barem mora postojati očita mogućnost ili prilika za ostvarenje takve koristi. Takav stav izražen je u presudi Europskog suda (treće vijeće) od 23. studenoga 2017. – Bionorica SE (C-596/15 P), Diapharm GmbH & Co. KG (C-597/15 P) protiv Europske komisije.

 

Prema tome, kako tužitelj u ovom postupku traži da sud utvrdi ništetnim Ugovor o opskrbi od 21. listopada 2013., Dodatak Ugovoru o opskrbi od 15. siječnja 2014. te Sporazum od 2. travnja 2014., koji su zaključeni između ovdje tuženika pod C. T. d.o.o. i tuženika pod 2. C. D., S.A.U., po mišljenju ovog suda, tužitelj nema pravni interes za podnošenje takve tužbe.

 

Iako se, prema odredbi članka 327. stavak 1. ZOO-a, na ništetnost može „pozivati svaka zainteresirana osoba“, navedenu sintagmu ne treba tumačiti kao posebnu odredbu na temelju koje bi tužitelj imao ovlaštenje na podnošenje tužbe za utvrđenje, bez da je uspješno dokazao svoj pravni interes. Po ocjeni ovog suda, u slučaju primjene članka 327. stavak 1. ZOO-a, tužitelj je dužan dokazati pravni interes, jer navedena odredba ne predstavlja posebni propis u smislu odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a, što je vidljivo iz samog sadržaja navedene zakonske odredbe. Pravni interes u procesnom smislu nužan je čimbenik deklaratorne pravne zaštite koja se u pravilu pruža prije nego što je do povrede prava uopće došlo. Svoj pravni interes subjekt s potrebom pravne zaštite, mora učiniti vjerojatnim u početku parnice, a i sud na njegovo postojanje pazi po službenoj dužnosti. Za dopuštenost deklaratorne tužbe, da bi sud o postavljenom tužbenom zahtjevu mogao raspravljati i donijeti meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužitelj je dužan iznijeti razloge zbog kojih traži pravnu zaštitu određenog sadržaja i dati valjane argumente da je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te učiniti vjerojatnim da će njegov tužbeni zahtjev, ako bude prihvaćen, za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti.

 

Postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, po ocjeni ovog suda, ne proizlazi iz činjenice što ovdje tuženik pod 1. C. T. d.o.o. (kao tužitelj u drugom postupku) vodi postupak protiv ovdje tužitelja T. d.o.o. (kao tuženika u drugom postupku), radi naknade štete zbog povrede ugovorne obveze. Naime, u postupku koji se vodi radi naknade štete, sud će utvrditi je li tuženik povrijedio ugovornu obvezu, odnosno je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete, kao i to u kojem opsegu je osnovan, a koje činjenice će sud utvrditi provođenjem odgovarajućih dokaza u tom postupku, pa ni iz tog razloga tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovora koje su sklopili ovdje tuženici.

 

Kao što je već ranije navedeno, tužitelj ne može pokrenuti postupak u interesu treće strane ili u općem interesu (to je actio popularis) nego pokretanje postupka mora biti u osobnom interesu tužitelja te upravo tužitelj prihvaćanjem tužbenog zahtjeva mora doći u povoljniji položaj.

 

Međutim, donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari ne bi dovelo do ostvarenja povoljnije situacije za tužitelja u postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu pod brojem P-433/2019, radi naknade štete, jer će se pitanje štete nastale uslijed povrede ugovorne obveze, a koju je eventualno ovdje tužitelj prouzročio ovdje tuženiku pod 1. C. T. d.o.o., utvrđivati upravo u tom postupku.

 

Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora, odnosno sporazuma, kao niti za utvrđenje da su isti bez učinka.

 

Prema tome, po ocjeni ovog suda, kako iz svega naprijed navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao svoj pravni interes za vođenje ove parnice, u smislu pravila o teretu dokazivanja sadržanih u odredbama članaka 219. i 221.a ZPP-a, tužbu je valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Splitu 23. veljače 2021.

 

Sutkinja

 

Rajana Buljan v.r.

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.