1

                            Poslovni broj: 3 P-752/19-26

                  

          Republika Hrvatska

     Općinski sud u Vinkovcima

   Trg bana Josipa Šokčevića 17

           32100 Vinkovci                                                     

             OIB:77561654785

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P  R  E  S  U  D  A

 

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja K. K., OIB:. iz V., zastupan po punomoćnicima D. V. i J. B. odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. V. i J. B. iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB:… zastupan po punomoćniku J. G. odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 19. siječnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja D. V. odvjetnika iz V. i punomoćnika tuženika M. V. odvjetnice iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 22. veljače 2021.

 

       p r e s u d i o    j e

             

1./ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB:…, da tužitelju K. K., OIB:… iz V., na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 2.802,92 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

i to sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 1. prosinca 2007. g., a nadalje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

              2./ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB:…, da tužitelju K. K., OIB:… iz V., na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 9.822,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

             

i to sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 01. studenog 2008. g., a nadalje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

3./ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.125,00 kn tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 12. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj:…, solemniziran kod javnog bilježnika B. A. iz V. pod brojem …, a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 24.533,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora uz odgovoren rok otplate od 84 mjeseca. Tijekom razdoblja otplate kredita i to kako radi podizanja kamatne stope, a isto tako i radi povišenja tečaja CHF u odnosu na HRK, povećavao se mjesečni iznos anuiteta. 

Nadalje, navodi da je u točki 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje, a koja kamata se mijenjala u skladu sa jednostranim odlukama tuženika. Tužitelj se nadalje u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, kojom je između ostalih utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, te da je ista presuda potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14..  

Tužitelj također u tužbi navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena i valutna klauzula, te da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.  

S obzirom na tako utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula, tužitelj smatra da mu je tuženik sukladno odredbi čl. 323. a u svezi s čl. 1111., 1115. i 1046. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.  Osim toga, tužitelj se poziva i na odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, a prema kojim odredbama odluka suda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene. Po tužitelju je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, to da iste anuliraju izmjene anuiteta bilo po osnovi povišenja kamata, bilo po osnovi povišenja tečaja, odnosno da se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračun u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju CHF na dan korištenja kredita pomnožen zbrojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata koju mu je banka dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim  kamatama.  

Kraj svega naprijed navedenog, tužitelj najprije zahtijeva po deklaratornom zahtjevu da se utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu i to u dijelu kojim se regulira plaćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora, te kojim se regulira način promjene kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu zahtijeva da mu tuženik isplati novčani iznos od 2.804,00 kn a ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 10.983,00 kn na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose navedene u petitu tužbe. 

Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao da mu tuženik isplati novčani iznos od ukupno 12.625,64 kn od čega se iznos od 2.802,92 kn odnosi na preplaćene anuitete zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a iznos od 9.822,72 kn na preplaćene iznose zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, sve do konačne otplate kredita.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer je čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u konkretnom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu. U pogledu tvrdnji tužitelja da bi bile ništetne odredbe o načinu promjene kamatnih stopa i valutnoj klauzuli tuženik se istome također protivi smatrajući da su kriteriji promjena kamatnih stopa utvrđeni u Pravilnicima o obračunu kamata i naknada, a koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, te kao takvi obvezuju ugovorne strane. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog Ugovora.

Tuženik također navodi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke na koje se poziva u tužbi čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenje iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovome postupku. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik nadalje navodi kako je tužitelj mogao zaključiti ugovor u kunama ili eurima, tako da ugovor za tužitelja nije bio tzv. uzmi ili ostavi.

Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja obzirom da je tzv. kolektivna tužba podnesena dana 4. travnja 2012., pa je navodno potraživanje tužitelja sa dospijećem na dane 31. 8. 2006., 31. 9. 2006., 31. 10. 2006. ne dvojbeno zastarjelo. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, podredno da odbije zahtjev tužitelja te ga obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

U svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to pogotovo istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i istaknutom prigovoru zastare. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule.

Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio te je donio rješenje broj: 3 P-752/19-9 koje rješenje je povodom uložene žalbe tuženika viši sud, Županijski sud u Osijeku svojom odlukom broj: Gž-1445/2020-2 odbio te potvrdio rješenje ovoga suda.

              U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u priloženi ugovor o kreditu broj:… od 12. lipnja 2006., uvid u priložene otplatne planove dostavljene uz podnesenu tužbu, uvid u priložene opće uvjete poslovanja tuženika od 2005. do 2009. godine kao i uvid u knjigovodstvenu karticu u svezi izvršenih zaduženja te uplata po predmetnom ugovoru o kreditu za utuženo razdoblje, te je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku T. B. dipl.oec. iz V.

Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 12. lipnja 2006. nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 24.533,75 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom srednjem  tečaju važećem za valutu ugovora,  te da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20%, s tim da je člankom 2. točka 1. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da se tako promjenjiva kamatna stopa utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nesporno je nadalje, i to uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po zaključenom Ugovoru o kreditu da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, na način da je najviša primijenjena kamatna stopa tijekom razdoblja otplate iznosila 7,75 % godišnje.

Uvidom u knjigovodstvenu karticu nesporno je utvrđeno da je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, koja je ugovorena prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, mjesečni anuitet za otplatu predmetnog kredita iznosio 349,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da se zbog mijenjanja stope ugovorene kamate i visine tečaja tijekom vremena mijenjao iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi plaćati.

Nadalje, nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa  potrošača pred  Trgovačkim  sudom  u  Zagrebu, pod brojem P-1401/12, donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,  broj: Pž-7129/13.   

Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž 6632/17, a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj: Rev 2221/18.      

Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio točaka 1., 2., 7. i 9., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja,  te  u  dijelu  u  kojem  je  ugovoreno  da  je  kamatna   stopa  promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te u dijelu da se na sve ono što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći akti  kreditora sa svim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.  Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 18. srpnja 2007. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.  Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.          

Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.  Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.  

Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.  Analizirajući spornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa  potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. 

Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

Ovako formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. i 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

  Upravo zbog toga razloga stajalište suda je da je ista odredba točaka 2. i 7.  Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.  Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i  u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.  

Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj: P-141/12, nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija. 

Kraj navedenog nedvojbeno je da su ništetne odredbe i to toč. 1., toč. 2. i toč.  7. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužitelju kredit u iznosu od 24.533,75 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora  na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora  važećem na dan plaćanja. 

Nadalje, utvrđeno je da je toč. 9 zaključenog Ugovora o kreditu regulirano da  na sve ono što nije regulirano Ugovorom o kreditu se primjenjuju Opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora o kreditu. U ovom konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je upravo njegovim Opći aktima i to konkretno Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, koji se primjenjuju od 2005. a koji su izmijenjeni 2009. Pravilnikom o obračunu kamata i naknada a koji Pravilnici se primjenjuju od 2007. odnosno 2011., regulirano na koji način se mijenja visina kamatne stope, te da su između ostalih istim Pravilnicima definirani određeni parametri a koji utječu na visinu kamatne stope, te da upravo iz tog razloga ne može biti ništetna odredba Ugovora o kreditu a koja regulira način primjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama budući da je isto regulirano Općim uvjetima poslovanja a koji su sastavni dio Ugovora o kreditu.  

Nesporno je da prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, ali je isto tako i odredbom čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno da su ništetne odredbe Općih uvjeta ugovora koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora.  S obzirom na vrijeme i datum sastavljanja istih Općih uvjeta poslovanja i Pravilnika o kamatama i naknadama nesporno je da su isti bili predmet razmatranja i u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, te da postojanje istih Općih uvjeta nije utjecalo na donošenje odluke u odnosu na tuženika kada je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne odredbe u pogledu načina mijenjanja ugovorene kamate.

Upravo iz tog razloga utvrđena je i  ništetnost toč. 9. Ugovora o kreditu u pogledu načina primjene Općih akata tuženika kao kreditora. Nadalje, u odnosu na dio ugovora o kreditu a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj kredit otplaćuje u CHF izražen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga, kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.  Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade   štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika,  ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. 

              Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku  i  koja kao takva  obvezuje  sudove  u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev 3142/18.   

   Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite,  potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka, te djelatnik banke i  javni bilježnik.  

S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora. 

Kako je u ovom postupku nesporno utvrđeno da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% te kako je tijekom postupka utvrđeno da su ništetne odredbe u pogledu načina promjene kamatne stope, koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu vršene jednostrano od strane tuženika, zbog čega tužitelj ima pravo na povrat neosnovano naplaćenih iznosa zbog takvog načina jednostrane promjene kamatne stope. Naime, nesporno je da je redovna kamatna stopa jedan od bitnih elemenata ugovora o kreditu, te da ista predstavlja objekt ugovorne obveze. Po ocjeni suda, način promjene ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđen je ništetnim, te je stav suda da je za utvrđivanje visine naknade koja pripada tužitelju nužno primijeniti jedinu kamatnu stopu koja je ugovorom o kreditu određena, a to je ugovorena kamatna stopa od 5,20%.

Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću, dipl. oec. iz Vinkovaca.

   Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka vidljivo je da je u  razdoblju od isplate kredita tužitelju pa sve do konačne otplate kredita tuženik mijenjao visinu kamatne stope i to na način da je sa početno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje u jednom razdoblju kamatna stopa povišena na čak 7,75 % godišnje, te da se isto tako značajno mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu i to sa početnih 4,617 kn u odnosu na 1 CHF do čak 5,3538 u odnosu na kunu. Zaključno je mišljenje vještaka da je tužitelj temeljem promjene tečaja i visine kamatnih stopa preplatio kredit i to za ukupni iznos od 12.625,64 kn, pri čemu se na iznos preplate s osnove promjene kamatnih stopa odnosi iznos od 2.802,92 kn, a preplata s osnove tečajne razlike 9.822,72 kn, pri čemu je vještak iste iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinoga anuiteta.  Vještak je u svom nalazu i mišljenju i to utvrđujući preplatu temeljem promjene tečaja utvrdio i iznose koje je tužitelj manje platio, a sve zbog primjene tečaja koji je bio niži od početno ugovorenog, te je prikazujući sveukupni iznos preplata uzeo u obzir negativne iznose tj. iznose koje je tužitelj manje platio zbog tečajne razlike koja je išla njemu u korist, a koja je bila prisutna u razdoblju od 31. kolovoza 2007. pa sve do 30. rujna 2008.

Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev i specificirao sukladno istome nalazu uvažavajući pri tome i negativne iznose na način kako ih je iskazao vještak. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka, međutim i dalje ističe da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. Isto tako smatra da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tuženik nije povrijedio zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te da je tuženik postupao po uputama Hrvatske narodne banke. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim u skladu sa prihvaćenom metodologijom vještačenja u identičnim predmetima.

Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa kao i ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 12.625,64 kn od čega se iznos od 2.802,92 kn odnosi na preplaćeni iznos kamata, dok se preplaćeni iznos od 9.822,72 kn odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan da vrati tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima.

Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17,, određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu te mu je priznat trošak ovog postupka u ukupnom iznosu od 10.500,00 kn.

Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na tri ročišta kod suda = svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav dva obrazložena podneska = svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 650 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda i uz 25% PDV-a iznosi 8.125,00 kn.

Tužitelju je također odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kn, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen trošak u iznosu od 11.125,00 kn. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona. 

 

U Vinkovcima 22. veljače 2021.

 

                                                                                                                                      Sudac

                                                                                                                                  Iva Graovac, v.r.

 

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

              Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

              Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.              

 

U Vinkovcima 22. veljače 2021.

 

                                                                                                                                  Sudac

                                                                                                                              Iva Graovac, v.r.

                                                                                                 

DOSTAVITI:

1./Zajednički odvjetnički ured V.&B., V. – punomoćnik tužitelja

2./Odvjetničko društvo G.&G., Z.– punomoćnik tuženika