Poslovni broj Gž R-402/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-402/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Osijeku, po sucu Josipu Frajliću, u pravnoj stvari tužitelja A.P. iz B., ulica ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku H.K., odvjetniku iz B., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 06. ožujka 2020., poslovni broj Pr-20/2018-24, 22. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i prihvaća kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku od 06. ožujka 2020., poslovni broj Pr-20/2018-24:

 

a) potvrđuje u toč. I. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 54.853,43 kn sa pripadajućim zateznim kamatama

 

b) preinačuje u odluci o parničnom trošku (toč. II. izreke) tako da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.375,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, dok se sa zahtjevom za naknadu troška iznad dosuđenog tužitelj odbija.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

 

"I/ Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB:..., Ministarstvo obrane, da tužitelju A.P., OIB: ... iz B., ulica ..., u roku od 15 dana isplati iznos od 54.853,43  kn (slovima: pedesečetiritisućeosamstotinapedesettri kunečetrdesettrilipe) bruto, sa zateznim kamatama koje teku:

 

-na iznos od 1.133,28 kn od 16. siječnja 2007. godine,

-na iznos od   813,06 kn od 16. veljače 2007. godine,

-na iznos od 2.337,75 kn od 16. ožujka 2007. godine,

-na iznos od 1.983,24 kn od 16. travnja 2007. godine,

-na iznos od 1.055,36 kn od 16. svibnja 2007. godine,

-na iznos od    135,51 kn od 16. lipnja 2007. godine,

-na iznos od 1.187,28 kn od 16. srpnja 2007. godine,

-na iznos od 2.266,56 kn od 16. kolovoza 2007. godine,

-na iznos od 4.185,54 kn od 16. rujna 2007. godine,

-na iznos od    935,10 kn od 16. listopada 2007. godine,

-na iznos od    952,98 kn od 16. studenog 207. godine,

-na iznos od 2.581,96 kn od 16. prosinca 2007. godine,

-na iznos od 3.287,20 kn od 16. siječnja 2008. godine,

-na iznos od 1.731,96 kn od 16. veljače 2008. godine,

-na iznos od 2.317,92 kn od 16. ožujka 2008. godine,

-na iznos od      52,68 kn od 16. travnja 2008. godine,

-na iznos od 1.626,26 kn od 16. svibnja 2008. godine,

-na iznos od    633,92 kn od 16. lipnja 2008. godine,

-na iznos od 2.449,18 kn od 16. srpnja 2008. godine,

-na iznos od 1.402,30 kn od 16. kolovoza 2008. godine,

-na iznos od 3.443,52 kn od 16. rujna 2008. godine,

-na iznos od 2.472,28 kn od 16. listopada 2008. godine,

-na iznos od 2.494,24 kn od 16. studenog 2008. godine,

-na iznos od 3.459,70 kn od 16. prosinca 2008. godine,

 

-na iznos od 1.666,90 kn od 16. travnja 2009. godine,

-na iznos od 2.189,95 kn od 16. lipnja 2009. godine,

-na iznos od 1.174,44 kn od 16. srpnja 2009. godine,

-na iznos od 2.456,16  kn od 16. kolovoza 2009. godine,

-na iznos od 3.340,00 kn od 16. listopada 2009. godine,

pa sve do isplate, a koje se obračunavaju uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

 

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 27.125,00 kuna (slovima: dvadesetsedamtisućastotinudvadesetpetkuna) sa zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno 6. ožujka 2020. do isplate, u roku 15 dana. 

 

III/ Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog iznosa, kao i za isplatu zateznih kamata koje teku od 15. do 16. u svakom mjesecu, te zahtjev za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog."

 

Protiv te presude podnio je pravovremenu žalbu tuženik, pobijajući je zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana: neosnovana je u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu naknade za rad dulji od redovnog radnog vremena i to za obavljena dežurstva i straže, te za prekovremeni rad (po tri sata) u obavljanju razminiravanja, a koji rad se ne smije obavljati dulje od pet sati dnevno.

 

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na osnovi čl. 365. st. 2. ZPP-a).

 

Sud je u dokaznom postupku utvrdio sve relevantne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava, što žalbene razloge čini neosnovanima.

 

Pravilno navodi prvostupanjski sud da se s obzirom na utuženo vremensko razdoblje u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o službi u oružanim snagama iz 2004., a potom iz 2007. te zatim detaljno analizira odredbe iz zakona u kontekstu merituma spora.

 

Nadalje, ističe prvostupanjski sud, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne može retroaktivno primjenjivati, primjenjuju se odredbe čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredba čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008.

 

Činjenica da država nije donijela provedbeni propis ne može ići na štetu tužitelja, već se u takvoj situaciji  primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07.

 

Zatim, za dežurstva i obavljanje stražarske službe prvostupanjski sud je priznao 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora. U cijelosti prihvaćajući stav VSRH da u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba zbog prirode rada ne može napustiti mjesto rada, ali ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno (Revr-753/09 i Revr-291/15).

 

Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, VSRH je već zauzeo u citiranim odlukama. Osim navedenog i čl. 128 Službovnika oružanih snaga (od 20. svibnja 1992.) je određeno da dežurstvo traje 24 sata, odnosno koristi slobodan dan. Za dežurstva se dodjeljuje posebna novčana naknada.

 

Stoga prvostupanjski sud smatra da tužitelju za vrijeme rada na straži ili u dežurstvu pripada naknada za 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog rada, dok se 8 sati smatra da je koristio odmor bez obzira na činjenicu što je dužan neprekidno boraviti na mjestu gdje se obavljalo dežurstvo.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremene sate rada na poslovima razminiranja na temelju odredbe čl. 27. st. 5. i 6. Zakona o humanitarnom razminiranju prvostupanjski sud opravdano smatra da je isti osnovan u cijelosti. Naime, tom odredbom je propisano da pirotehničari tijekom radnog vremena, na poslovima neposrednog razminiranja u minskom polju, poslovima pretraživanja ili poslovima tehničkog izvida, mogu provesti najviše pet sati u tijeku jednog radnog dana, a što proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka. Pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava iz radnog odnosa ili u svezi sa radnim odnosom, radno vrijeme iz stavka 5. toga članka smatra se punim radnim vremenom.

 

Budući da je izvedenim dokazima, i to na temelju iskaza tužitelja i suglasnih iskaza svjedoka Z.G. i J.K., sud utvrdio da je tužitelj dnevno na poslovima razminiranja i drugih poslova vezanih za to radio osam sati dnevno, od toga su tri sata svakodnevno prekovremeni rad, jer mu se na poslovima razminiranja rad od pet sati računa kao puno radno vrijeme, o čemu je i sudska praksa zauzela stav u brojnim odlukama koje je tužitelj priložio uz podnesak od 09. travnja 2014.

 

Sud smatra da se u konkretnom slučaju na poslove koje je tužitelj proveo na razminiranju ima primijeniti Zakon o razminiranju, jer je odredbom čl. 7a. (12) Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 52/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 48/05, 149/09) propisana primjena za radnika najpovoljnijeg prava (ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito određeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom).

 

Iz evidencije priložene spisu, na temelju koje je provedeno vještačenje, nesporno proizlazi da je tužitelj koristio i slobodne dane na ime odrađenih prekovremenih sati pa po mišljenju prvostupanjskog suda tužitelju ne pripada plaća za prekovremeni rad za koji je iskoristio slobodne dane.

 

Slijedom naprijed navedenog, sud je prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 29. listopada 2018.

 

Sa navedenim činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud.

 

Tuženik u žalbi reinterpretira i preocjenjuje činjenice utvrđene od strane prvostupanjskog suda (pri čemu su tuženikove evidencije često manjkave) te mjerodavno materijalno pravo tumači sukladno svom procesnom interesu, ali tim paušalnim navodima ne dovodi u sumnju valjanost odluke prvostupanjskog suda o glavnoj stvari.

 

Stoga je u tom (zapravo glavnom) dijelu tuženikova žalba neosnovana.

 

Međutim, tuženikova žalba u odnosu na odluku o parničnom trošku je djelomično osnovana.

 

Naime, prvostupanjski sud propustio je priznati tuženiku trošak revizije (koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske uvažio) u visini od zatraženih 1.500,00 kn. Osim toga, pripada mu od zatraženog iznosa žalbe na pobijanu presudu od 1.250,00 kn dio srazmjeran uspjehu sa žalbom, a on je relativno marginalan te mu ovaj žalbeni sud priznaje iznos od 250,00 kn. Ovo stoga što tuženik sa žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a uspio je samo manjim dijelom u odnosu na odluku o parničnom trošku, koja je pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično preinačena.

 

Slijedom izloženoga presuđeno je kao u izreci na osnovi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Osijek, 22. veljače 2021.

 

                                                                                                                Sudac

                                                                                                                Josip Frajlić, v.r.