Broj: Revr 1705/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici S. Z. i N. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., protiv tuženika O. G. d.o.o. S., OIB: kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-382/13-3 od 28. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-367/12-21 od 30. studenog 2012. u sjednici održanoj 21. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-382/13-3 od 28. svibnja 2015. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-367/12-21 od 30. studenog 2012. te se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu tuženika O. G. d.o.o. S., OIB: …  koji je Odlukom o otkazu Ugovora o radu zbog gospodarskih razloga otkazao tužitelju K. I. iz R., OIB: … Ugovor o radu zaključen 01. srpnja 2005. g. te da radni odnos nije prestao, pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove radnog mjesta radnika u govedarstvu na farmi muznih krava u I., kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Vukovaru je presudom poslovni broj Gž-382/13-3 od 28. svibnja 2015. odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-367/12-21 od 30. studenog 2012. kojom je suđeno:

 

„Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu tuženika O. G. d.o.o. S., OIB: … koji je Odlukom o otkazu Ugovora o radu zbog gospodarskih razloga otkazao tužitelju K. I. iz R., OIB: … Ugovor o radu zaključen 01. srpnja 2005. g. te da radni odnos nije prestao, pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove radnog mjesta radnika u govedarstvu na farmi muznih krava u I., kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove revizije u iznosu od 1.800,00 kuna.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio navode tuženika glede pogrešne primjene odredaba materijalnog prava te je ponovio navode koje je isticao i tijekom postupka: da kod tuženika nije postojao poslovni razlog za otkazivanje ugovora o radu, da se obim poslovanja nije smanjio nego se dapače povećao, te da je tuženik zaposlio nove radnike, a otkazao je ugovore o radu šest radnika koji su s poslodavcem vodili spor zbog ranijeg nedopuštenog otkaza. Predložio je da Vrhovni sud RH odbije reviziju, a tuženiku naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Revizija je osnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama svih razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je tuženik ukazao u reviziji jer su u obrazloženju presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza. Tuženik se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, međutim nije određeno ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

 

U obrazloženju navedenoga revizijskog razloga se zapravo osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o tome na koji je način tuženik vraćen na posao nakon što je ranijom pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu te činjenična utvrđenja od kojih ovisi odluka o tome jesu li ispunjene propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kao i činjenična utvrđenja koja se tiču postupka otkazivanja i (ne)mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugom radnom mjestu. Osporeno je i pravno shvaćanje suda o materijalnopravnim pitanjima na kojima se zasniva obrazloženje pobijane presude.

 

Napominje se revidentu da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP), dok pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada i postoji, ne znači sam po sebi postojanje navedene apsolutno bitne povrede odredaba postupka, ako je unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

 

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, dalje ZR) glede postojanja opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz i tereta dokaza u vezi s opravdanim razlogom otkazivanja, a sporna je i pravilna primjena materijalnog prava glede poštivanja kriterija izbora radnika (od više njih) kojemu će se otkazati ugovor o radu kao i glede obveze poslodavca zaposliti radnika na drugom radnom mjestu u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod PZ O. na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2005. na radnom mjestu radnika u govedarstvu na farmi muznih krava,

 

- da je ranijom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. svibnja 2008. tužitelju otkazan ugovor o radu, a ta odluka je utvrđena nedopuštenom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1095/08-11 od 22. prosinca 2008., potvrđene presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-659/09-3 od 14. Srpnja 2009.,

 

- da je tužitelj pozvan da se dana 13. veljače 2012. javi na posao, ali ne kod starog poslodavca, PZ O., nego kod trgovačkog društva O. G. d.o.o. S., kao pravnog slijednika PZ O. na kojega je prenesena gospodarska cjelina ranijeg tužiteljevog poslodavca, te se tužitelj vratio na posao na farmu muznih krava,

 

- da je tuženik dana 20. veljače 2012. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu zbog gospodarskih razloga kojom je otkazao tužitelju Ugovor o radu zaključen 01. srpnja 2005..

 

Među strankama je bilo sporno postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz te mogućnost zapošljavanja tužitelja na drugim poslovima, a u odnosu na te okolnosti je utvrđeno:

 

-da je tuženik obrazložio odluku o otkazu navodima time da je napravio tehnološka poboljšanja koja znače puno manje učešća fizičkog rada u tehnološkom ciklusu, pa da je zbog tehnoloških poboljšanja prestala potreba za obavljanjem poslova tužitelja, odnosno da je bitno smanjena potreba za radnicima na poslovima u govedarstvu na farmi muznih krava u I.,

 

-da je odluci o otkazu prethodilo donošenje Odluke o racionalizaciji troškova od 2. siječnja 2012., a koja se trebala provesti racionalizacijom poslova i smanjenjem broja radnika u govedarstvu,

 

-da je tuženik sukladno Odluci o racionalizaciji dana 17. veljače 2012. donio Odluku o utvrđivanju tehnološkog viška kojom je šest radnika utvrđeno tehnološkim viškom, a među njima su bila četiri radnika koja su ranije s tuženikom vodila sudski spor,

 

-da je prije provedbe racionalizacije dana 1. siječnja 2012. tuženik sklopio nove ugovore o radu na određeno vrijeme s nekvalificiranim radnicima kojima je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i to S. J., S. K., Ž. A., N. B. i D. P., za rad na radnom mjestu radnika u govedarstvu,

 

-da je tuženik zadržao u radnom odnosu radnike s kojima je imao sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme, a otkazao je tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

-da tuženik nije tužitelju osigurao potrebnu odjeću i obuću kada se tužitelj po pozivu javio na posao 13. veljače 2012., iz čega su sudovi zaključili da tuženik nije imao ni namjeru osigurati tužitelju vraćanje na posao nakon ukidanja ranije odluke o izvanrednom otkazu.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja tužbeni zahtjev je prihvaćen s obrazloženjem da tuženik nije dokazao opravdani razlog za otkaz te da nije poštivao odredbe ZR o postupku otkazivanja. Stoga je odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu utvrđena nedopuštenom, a tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na posao na radno mjesto radnika u govedarstvu.

 

Tuženik je osporio pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede primjene odredbe čl. 107. st. 1. i 3. ZR te je ponovio tvrdnju da je zbog okolnosti na tržištu izvršena racionalizacija poslovanja, da se pojavila potreba smanjenja broja radnika, te da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog poslovnih razloga, a ne zbog toga što je tužitelj vodio parnicu protiv tuženikovog prednika. Tuženik je osporio i zaključak sudova da tuženik nije imao namjeru stvarno omogućiti tužitelju vraćanje na posao po pravomoćnoj presudi, tvrdeći da takav zaključak ne slijedi iz okolnosti što su tužitelju povjereni poslovi čišćenja snijega u krugu farme te sa silaže i boksova, jer da za te poslove tuženik nije imao niti strojeve niti zaposlene posebne radnike , nego su ih uobičajeno obavljali NKV radnici zaposleni na farmi. Osporen je i zaključak suda da se tuženik nije pridržavao odredbe čl. 107. st. 3. ZR pri donošenju odluke o tome kojemu će radniku, od više njih zaposlenih na istim poslovima, otkazati ugovor o radu.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pogrešno je u rješenju spora primijenjena odredba čl. 107. st. 1. i 3. ZR.

 

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Stavkom 2. istoga članka propisano je kako je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a prema stavku 4. poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 109. st. 2. ZR podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

 

U ovom slučaju sudjelovanje tužitelja u postupku protiv poslodavca nije niti bio razlogom za predmetni otkaz ugovora o radu, jer je zbog tehnoloških poboljšanja prestala potreba za radom određenog broja radnika, te je razvidno da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 107. st. 3. ZR nakon što je prestala potreba za radom tužitelja. Kod tuženika je bio zaposleno više NKV radnika na poslovnim u govedarskoj farmi, a tužitelju je otkazan ugovor o radu imajući u vidu i okolnost da isti nije radio nekoliko godina te da nije osposobljen za rad na novim strojevima koje je tuženik uveo u proizvodnju te bi njegovo osposobljavanje dugo trajalo.

 

Iz prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj dobio otkaz zbog gospodarskih razloga, sve s obzirom na poboljšanje tehnoloških uvjeta u cilju racionalizacije poslovanja smanjenja troškova, a pri tome je poslodavac vodio računa o trajanju radnog odnosa i o socijalnim prilikama radnika, kako je i navedeno u odluci o otkazu. Naime, autonomno je pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju bolje rezultate rada od radnika kojemu poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu. Poslodavac odlučuje kako će organizirati posao te ima li potrebe za obavljanjem određenog posla (tako i u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-731/14-2 od 21. listopada 2015.).

 

Pogrešno je također pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da sklapanje novih ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. siječnja 2012., s nekvalificiranim radnicima kojima je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme i to S. J., S. K., Ž. A., N. B. i D. P., za rad na radnom mjestu radnika u govedarstvu, ima učinka na dopuštenost otkaza tužiteljevog ugovora o radu. Naime racionalizacija tuženikovog poslovanja i uvođenje novih tehnologija je uslijedila tek nakon sklapanja navedenih ugovora. Kod tuženika je tek nakon tehnoloških poboljšanja prestala potreba za obavljanjem poslova tužitelja, odnosno bitno je smanjena potreba za radnicima na poslovima u govedarstvu na farmi muznih krava u I.

 

Nakon provedene racionalizacije tuženik je utvrdio višak radnika, izvršio je usporedbu učinka radnika i sposobnost prilagodbi novim tehnologijama, te je odluku o otkazu donio je tek 20. veljače 2012., vodeći pri tome računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR.

 

Zbog iznijetih razloga pogrešno je prihvaćenjem tužbenog zahtjeva primijenjena odredba čl. 107. i 109. ZR.

 

Stoga je valjalo preinačiti presudu po čl. 395. st. 1. ZR i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Tuženik nema pravo na naknadu troškova odgovora na reviziju jer taj trošak nije potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 21. lipnja 2016.