Poslovni broj Gž-399/2019-

 

                                         

                                                        Poslovni broj Gž-399/2019-

 

 

 

                                         

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja P. I. A. d.o.o. Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku iz Z., protiv tuženika I. R. iz S. N., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-1548/2015 od 20. prosinca 2018., 22. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-1548/2015 od 20. prosinca 2018.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice E. P. iz Z., posl.br. Ovrv-994/13 od 30. listopada 2013. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 16.478,71 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 17. srpnja 2013. do isplate. Točkom II. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.903,47 kn, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.             

 

Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

U žalbi, u bitnome, ističe da tuženik nije naručio sporne radove, niti ih je tužitelj izveo, odnosno da bi ih barem nije izveo sukladno pravilima struke. Navodi da je nakon eventualnog izvršenja utuženih radova u travnju i svibnju 2013. u prednjem dijelu njegova automobila počelo ponovno lupati iz kojeg razloga da je u kolovozu 2013. ponovno kod tužitelja obavio servis predmetnog automobila. Navedeni problem lupanja tužitelj da, jednako kao ni radovima eventualno izvršenim u travnju i svibnju 2013., nije otklonio ni radovima izvršenim u kolovozu 2013., već da je problem otklonjen tek popravkom u ovlaštenom servisu u S. u rujnu 2013. Zaključno, ističe da je sud prvog stupnja neosnovano odbio njegov prijedlog za provedbu novog vještačenja.

 

Predlaže uvaženjem žalbe preinačiti presudu suda prvog stupnja, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja, a potražuje i troškove sastava žalbe.

 

              Žalba tuženika je neosnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći pri tome na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije utvrđeno da bi kod donošenja pobijane presude bila počinjena neka od tih povreda zakona, pa ni ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge te se može ispitati.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.478,21 kn na ime radova izvršenih na vozilu tuženika Audi A8 4.2 TDI quattro tipotronic, reg. oznake ..., u travnju i svibnju 2013. temeljem radnog naloga broj 2013012148/1 od 26. travnja 2013.

 

Nije sporno da je tuženik u travnju i svibnju 2013. naručio od tužitelja izvršenje određenih radova na vozilu u njegovu vlasništvu.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno jest je li tuženik od tužitelja naručio upravo one radove navedene u predmetnom radnom nalogu (posebno one nadopisane rukom) i je li tužitelj te radove izveo te ukoliko jest, jesu li oni imali nedostatke, odnosno pripada li tuženiku pravo pozivati se na eventualne nedostatke izvršenih radova.

 

U odnosu na to, sud prvog stupnja je utvrdio:

 

- da su u predmetnom radnom nalogu potpisanom po tuženiku navedeni slijedeći radovi: redovan servis, zamjena lampice od kočnica, zamjena dvije gume i podno pranje vozila te da je na istome također navedeno i da „nešto lupka u prednjem dijelu vozila“, koji svi radovi su napisani tiskanim slovima, dok su rukom ispisanim slovima napisani i radovi ulje filt + gorivo te pr ležaj sa glavčinom,

 

- da iz iskaza svjedoka D. J. i D. K., djelatnika tužitelja, proizlazi da je poslovna praksa kod tužitelja takva da njegovi djelatnici kreću s vršenjem radova popravka automobila tek nakon što naručitelj potpiše radni nalog u kojem su navedeni naručeni radovi, time da iskaza svjedoka D. K. proizlazi i da se ukoliko se naknadno primijete još neki kvarovi, oni unose kao proširenje u isti radni nalog a takvo proširenje radnog naloga naručitelj da potpisuje prilikom preuzimanja vozila,

 

- da je tuženik predmetno vozilo doveo tužitelju u travnju 2013. pa ponovno u svibnju 2013., a nakon tih radova da je sin tuženika, M. R., sa tim vozilom otišao na put u N. nakon čega se tuženik sa zahtjevom za popravak predmetnog vozila zbog ponovnog lupkanja u prednjem dijelu automobila obratio tužitelju u kolovozu 2013.,

 

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, B. Š., dipl.ing, proizlazi da redoviti servis obuhvaća i zamjenu ulja, filtera ulja i goriva, kao i da su radnje zamjene ležaja i glavčine prednjeg desnog kotača učinjene da bi se otklonilo lupkanje u prednjem dijelu vozila, te da je od izvršenja radova na automobilu tuženika temeljem predmetnog radnog naloga iz travnja 2013. do ponovnog javljanja tuženika tužitelju zbog problema lupkanja automobil tuženika prešao 13235 km, koju kilometražu da prosječno vozilo prijeđe u godinu dana i da se servis u kolovozu 2013. u potpunosti odnosi na potrošnju predmetnog automobila i da nije moguće da je posljedica prijašnjeg nestručnog rada tužitelja,

 

-da je tuženik u rujnu 2013. predmetno vozilo odveo na popravak kod ovlaštenog servisera auto servisa „R. B.“  u S..

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o djelu te da je tuženik potpisom predmetnog radnog naloga naručio radove u tom nalogu napisane tiskanim slovima. Nastavno, budući da se tuženik nakon radova izvršenih u travnju 2013., u svibnju ponovno obratio tužitelju zbog problema sa lupanjem u prednjem dijelu vozila a stalni sudski vještak je utvrdio da su radovi zamjene ležaja i glavčine prednjeg desnog kotača učinjene upravo kako bi se to lupkanje otklonilo,  dok je u odnosu na ostale radove nadopisane rukom stalni sudski vještak utvrdio da je riječ o radovima koji se uobičajeno izvršavaju tijekom naručenog redovnog servisa vozila, sud prvog stupnja je povezavši to utvrđenje sa iskazom svjedoka D. K. o proširenju radnog naloga, utvrdio da je tuženik naručio i radove dopisane rukom u predmetni radni nalog.

 

Nastavno, budući da su radovi temeljem spornog radnog naloga završeni 21. svibnja 2013., dok se tuženik tužitelju ponovno obratio u kolovozu 2013., unutar kojeg razdoblja je automobil tuženika prešao veliku kilometražu, sud prvog stupnja je, posebno cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, utvrdio da  je tužitelj izvršio sve radove navedene u spornom radnom nalogu i da je tuženik nakon toga preuzeo predmetni automobil u ispravnom stanju.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, i to odredbu članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) kada je usvojio tužbeni zahtjev održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

 

Budući da nije sporno da je tuženik potpisao sporni radni nalog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je i naručio sve radove navedene u tom radnom nalogu, pa tako i one nadopisane rukom jer tako proizlazi iz iskaza svjedoka D. K. i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka. Nastavno, pravilna analiza dokaza, i to djelatnika tužitelja saslušanih u svojstvu svjedoka te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, opravdava i utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj te radove koji su mu predmetnim radnim nalogom dani u zadatak i izvršio. Pravilnost utvrđenja o potpunom izvršenju zadataka u bitnome potvrđuje iskaz objektivnog svjedoka A. J., djelatnika auto servisa „R. B.“, potpuno nezainteresiranog za ishod ovog postupka, koji je izričito naveo da se račun tužitelja za radove iz predmetnog radnog naloga i računi servisa u kojem je on zaposlen ne odnose na iste radove. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik naručio radove navedene u radnom nalogu i da je tužitelj te radove i izveo, dok suprotna tvrdnja tuženika nije ničim dokazana.

 

Nastavno, pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženika da se provede novo vještačenje na okolnost postoji li uzročno-posljedična veza između izvršenih popravaka i daljnjih kvarova na vozilu jer u konkretnoj situaciji nije riječ o potraživanju s osnova naknade štete, već tuženik suprostavljajući se tužiteljevom zahtjevu za isplatu naknade iz ugovora o djelu tvrdi da su radovi imali nedostatak. Teret dokaza o postojanju eventualnog nedostatka, kao i o tome da je o njemu pravovremeno obavijestio tužitelja, bio je na tuženiku a tuženik to nije dokazao (članak 219. stavak 1. u vezi s člankom 221. a i člankom 8. ZPP-a). Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da nije moguće da su radovi iz kolovoza 2013. posljedica prijašnjeg nestručnog rada tužitelja, međutim i neovisno o tome treba kazati da tuženik nije dokazao da je o eventualnim nedostacima na koje se sada poziva obavijestio tužitelja u roku od mjesec dana od njihova otkrivanja (članak 605. stavak 1. ZOO-a) pa i iz tog razloga valja zaključiti da takvih nedostataka nije niti bilo. Pri tom treba naglasiti da tuženik tijekom postupka nije ni naveo ni dokazao kada je u razdoblju od svibnja do kolovoza 2013. utvrdio postojanje eventualnog nedostatka i je li to bilo u razdoblju unutar mjesec dana prije ponovnog servisa na automobilu u kolovozu 2013. Eventualni nedostatak tuženik je prema vlastitim tvrdnjama ponovno otkrio najkasnije u rujnu 2013., kada je kako tvrdi automobil odveo na servis kod drugog mehaničara u S., no ni tada o postojanju eventualnog nedostatka nije obavijestio tužitelja u roku iz članka 605. stavak 1. ZOO-a, nego se na nedostatke prvi put poziva tek tijekom trajanja ovog postupka.    

 

Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik sukladno odredbi članka 590. ZOO-a dužan tužitelju podmiriti utuženo potraživanje.

 

Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u djelu glavne tražbine.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i troškove postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a pa je pozivom na odredbu članka 380. točka 2. u vezi s člankom 129. stavak 5. ZPP-a presuda suda prvog stupnja potvrđena i u tom dijelu.

 

Kako je žalba tuženika odbijena, valjalo je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

 

Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci, 22. veljače 2021.

 

                                                       

Sutkinja

 

Brankica Malnar