Poslovni broj: 4 UsI-1317/2020-6

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 UsI-1317/2020-6

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje  zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice G. S. iz O., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik Z. I., službena osoba, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 22. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/II-563-01/19-02/173, URBROJ: 511-01-149-20-2 od 19. listopada 2020. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske broj: 511-07-14-133/153-2019. od 10. listopada 2019. te za priznavanje tužiteljici statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-563-01/19-02/173, URBROJ: 511-01-149-20-2 od 19. listopada 2020. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske broj: 511-07-14-133/153-2019. od 10. listopada 2019.

Navedenim rješenjem prvog stupnja je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 5. kolovoza 1990. do 1. rujna 1991.

Tužiteljica u tužbi navodi da je radila kao dugogodišnja djelatnica Policijske uprave osječko-baranjske, na radnom mjestu referenta za putne isprave, te da je dobila otkaz nezakonito s 1. rujna 1991. jer je nakon korištenja plaćenog godišnjeg odmora se zadržala u Srbiji, a radi obilježavanja godišnjice smrti svoje svekrve i komplikacija u trudnoći. Navodi da se odmah po saniranju zdravstvenog stanja vratila u Osijek, u stan na kojem je imala stanarsko pravo, ali je isti bio provaljen te je bila prisiljena privremeno se smjestiti u Belom Manastiru gdje je odbila posao u policiji jer je to smatrala činom izdaje. Navodi i da je u procesu mirne reintegracije smještena u izbjegličko naselje u Čepinu, u nadi da će joj biti vraćeni stanovi, a što se nije dogodilo. Smatra da je bila savjesna i marljiva službenica, koja je potpisala lojalnost Republici Hrvatskoj kao svojoj domovini, da je zbog svoje nacionalnosti diskriminirana te da su svi kolege koji su radili na sličnim poslovima u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj dobili status branitelja. Navodi i da je u zatraženom razdoblju, od svibnja do kolovoza 1991. radila prekovremeno te da joj je stoga na diskriminirajući način tuženik odbio priznati status hrvatskog branitelja, čime je povrijedio njena temeljna ljudska, materijalna i statusna prava zajamčena Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda te Protokolom 1. o zaštiti materijalnih i vlasničkih prava. Predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja te priznati joj status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

U odgovoru na tužbu tuženik ponavlja navode iz osporavanog rješenja i citira mjerodavne zakonske odredbe te navodi da je postupak pravilno poveden i rješenje osnovano na zakonu. U vezi tužbenih navoda ističe da je služba tužiteljici u Policijskoj upravi Osječko-baranjskoj prestala 1. rujna 1991. u skladu s tada važećim propisima jer je izostala sa posla više od pet dana, a svoj izostanak nije opravdala, dok u vezi poslova koje je obavljala navodi da je bila raspoređena na radnom mjestu daktilografa i upravnog referenta za putne isprave i nije obavljala poslove u vezi s organiziranom obranom neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske. Napominje da je za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata potrebno ispuniti oba kumulativna zakonska uvjeta, odnosno da je tužiteljica kao zaposlenica Ministarstva unutarnjih poslova, policijske uprave osječko-baranjske sudjelovala u izravnom oružanom otporu agresoru ili da je djelovala u vezi tog otpora, a što u slučaju tužiteljice nije utvrđeno. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda zakazana je i održana javna rasprava 17. veljače 2021. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), na kojoj je tužiteljica ostala pri navodima tužbe te se pozvala na dokaze koje je uz tužbu dostavila, a drugih dokaznih prijedloga nije imala. Prisutni opunomoćenik tuženika je tom prilikom ostao pri navodima odgovora na tužbu i kod obrazloženja osporavanog rješenja.               Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spise upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak vođen po zahtjevu tužiteljice za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 1. rujna 1991.

U ponovnom postupku određenom rješenjem tuženika KLASA: UP/II-563-01/18-02/56, URBROJ: 511-01-157-19-2 od 14. siječnja 2019., a radi provođenja ispitnog postupka, prvostupanjsko tijelo je izvršio uvid u službene evidencije i svu raspoloživu dokumentaciju te je saslušalo tužiteljicu, što je razvidno iz zapisnika broj: 511-07-14-133/39/1-2019. od 14. veljače 2019.

Pri tome je kao nesporno utvrđeno da je tužiteljica radila u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, Odjelu za upravne poslove u razdoblju od 24. srpnja 1975. do 1. rujna 1991., odnosno od 30. svibnja 1990. do 1. svibnja 1991. na radnom mjestu daktilograf, a od 1. svibnja do 1. rujna 1991. na radnom mjestu upravni referent za putne isprave.

Nesporno je i da joj je 1. rujna 1991. prestao radni odnos.

Iz podataka službene evidencije, niti izjave tužiteljice od 14. veljače 2019. ne proizlazi da je tužiteljica na bilo koji način sudjelovala u pružanju oružanog otpora agresoru i djelovanju u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište).

Prema članku 3. stavku 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17., dalje: ZOHBDR), hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Stavkom 2. istog članka je propisano da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Prema stavku 3., hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.

Stavkom 4. je predviđeno da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

Člankom 179. stavkom 1. točkom a.) ZOHBDR-a je propisano da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Dakle, za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, u skladu s člankom 3. stavkom 1. i 2. ZOHBDR-a, potrebno je da kumulativno budu ispunjena oba predviđena uvjeta, dok tužiteljica, kako je to nesporno utvrđeno, ne ispunjava uvjet iz članka 3. stavka 2. odnosno ona nije pružala oružani otpor agresoru i djelovala u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., niti to u tužbi tvrdi.

Ostali navodi iz tužbe, u vezi načina i razloga prestanka radnog odnosa, oduzimanja stana i rješavanja stambenog pitanja, nisu od utjecaja na činjenicu da tužiteljica ne ispunjava potrebni, prethodno navedeni uvjet za priznavanje predmetnog statusa.

U vezi prigovora tužiteljice da su joj upravna tijela ne priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata povrijedila njena temeljna ljudska, materijalna i statusna prava zajamčena Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda, predmetni status ne pripada temeljnim ljudskim pravima, već se priznaje osobama koje za isto ispunjavaju zakonom propisane uvjete.

Stoga je pravilno odbijen njen zahtjev, kao i žalba, osporavanim rješenjem tuženika koje tužiteljica svojim tužbenim navodima nije dovela u sumnju niti su ti navodi od utjecaja na drugačije odlučivanje. 

Budući da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u zatraženom razdoblju prema članku 3. stavku 1. i stavku 2. ZOHBDR-a, Sud je osporavana rješenja ocijenio zakonitim te je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučio kao u izreci presude u skladu s odredbom članka 57. stavka 1. ZUS-a.

 

 

U Osijeku 22. veljače 2021.

                                                                                                                Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).