1

Poslovni broj: UsI-2468/20-7

 

  

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

         

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja S. B. iz S.,  protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., kojega zastupa opunomoćenica Z. V.-B., dipl.iur., prema generalnoj punomoći Su-145/16, radi odobrenja stalnog boravka, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 12. veljače 2021. godine, u nazočnosti tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 19. veljače 2021. godine, 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/19-04/424, URBROJ: 511-01-204-20-4 od 17. travnja 2020. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 21. rujna 2020. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/19-04/424, URBROJ: 511-01-204-20-4 od 17. travnja 2020. godine, kojim se odbija zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za stalni boravak u RH temeljem članka 94. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 130/11, 74/13, 69/17. i 46/18.).

Tužitelj navodi da je njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za stalan boravak u RH odbijen iz razloga što je Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) dostavila 2. prosinca 2019. godine tuženiku mišljenje da raspolaže podacima koji predstavljaju zapreku za pozitivno rješavanje zahtjeva tužitelja, tj. da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje shodno članku 96. stavku 2. Zakona o strancima. Dakle, tužitelj je odbijen samo iz navedenog razdoblja, budući da isti po utvrđenju tuženika ispunjava ostale uvjete iz članka 94. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima, tj. tužitelj u RH je imao prebivalište na dan 8. listopada 1991. godine, isti je korisnik stambenog zbrinjavanja i vratio se s namjerom da trajno živi u RH, te ima valjanu putovnicu. Tužitelj ističe da se izjasnio o navedenom mišljenju SOA-e, jer je dao izjavu na zapisnik dana 17. prosinca 2019. godine. Isti je iskazao da smatra da su navodi SOA-e neutemeljeni i nemaju nikakve činjenične osnove. Naime, tužitelj ne osporava da je bio pripadnik 18. Zapadno-slavonskog korpusa (ali samo u travnju 1995. godine), kada je boravio na području Zapadne Slavonije. Za tužitelja nije sporno da je za vrijeme VRA Bljesak isti zarobljen nakon mirne predaje, te da protiv njega nije pokrenut kazneni postupak vezan uz počinjenje ratnih zločina, niti drugih kaznenih djela. Time je tužitelj porekao da postoje razlozi iz kojih bi on predstavljao opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. O tome se tuženik ni na koji način nije osvrnuo u obrazloženju pobijanog rješenja, a niti je naveo razloge zašto tuženik ne prihvaća njegove izjave. Tako tuženik navodi da temeljem članka 5. stavka 1. Zakona o strancima nije dužan navesti razloge, već samo zakonsku odredbu koja je bila odlučujuća za donošenje odluke, a što je suprotno članku 98. stavku 5. ZUP-a. Dakle, ovako provedeni sumaran postupak protiv tužitelja ne ispunjava ni najniže kriterije zakonitosti, ustavnosti, poštenja i korektnosti, koji bi se trebali primjenjivati jednako prema svojim građanima i prema strancima u nekom pravnom sustavu. U svezi s tim tužitelj se poziva na članak 8. ZUP-a, koji propisuje načelo utvrđivanja materijalne istine, a u svrhu kojega je potrebno utvrditi sve činjenice i okolnosti, koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Te činjenice i okolnosti moguće je utvrditi samo ukoliko se stranci omogući sudjelovanje i izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, kao što je to propisano člankom 30. ZUP-a. Na taj način tužitelju je uskraćeno pravo na pošteni postupak u smislu kontradiktornosti, te mu se nije omogućilo da sazna za sve predložene dokaze ili dostavljena očitovanja u njegovom predmetu, te mu se nije omogućilo ni minimum uvida u dokaze i činjenice, te očitovanje o istim, kako bi na taj način mogao utjecati na odluku tuženika. Načelo kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja stranaka u postupku je jedno od temeljnih načela, kojima se osigurava pravo na pošteno suđenje predviđeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za ljudska prava. Stoga tužitelj upućuje na presudu Visokog upravnog suda RH, Broj: Us-10359/2011-7 od 12. lipnja 2014. godine, te na odluku Ustavnog suda RH, Broj: U-III-2008/2016 od 13. ožujka 2018. godine, kao i na predmet R. protiv Republike Češke (presuda br. 35289/11 od 19. rujna 2017. godine) Europskog suda za ljudska prava. U svezi s tim tužitelj ukazuje na činjenicu da isti pred tuženikom nije imao pošten postupak i da je rješenje na štetu tužitelja doneseno bez poštivanja standarda poštenog postupka, bilo da se radi o domaćem pravu ili pravima zajamčenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama. Tužitelj se dalje poziva na članak 3. stavak 2. Zakona o sigurnosnim provjerama, te ističe da je umirovljenik sa skromnim primanjima dostatnim za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Isti ne radi, nema dužnosti, odnosno prava ili ovlasti koje bi zlorabio na štetu javnog poretka, nacionalne sigurnosti i sl., te nikada nije bio kazneno gonjen ili kažnjavan, što još manje čini razumljivim razloge SOA-e da za njega utvrdi sigurnosnu zapreku u postupku odobravanja statusa stranca na stalnom boravku. Tužitelj navodi da je u RH živio i podizao obitelj do 1991. godine, te da je izjavio da je zahtjev za odobrenje stalnog boravka podnio iz humanitarnih razloga kao povratnik i bivši nositelj stanarskog prava, da mu je odobreno stambeno zbrinjavanje, da sa susjedima u S. ima dobrosusjedske odnose, te da je u mirovini i narušenog zdravlja. Tužitelj smatra da on nije „običan stranac“, već da je uslijed rata bio prisiljen napustiti RH, koja je za vrijeme boravka postala njegova domicilna država. Tužitelj je sklopio ugovor o najmu stana, te je sa svojom obitelji uselio u stan u S., te je tek tada stekao uvjete za odobrenje stalnog boravka. Na ovaj način tužitelj je prisiljen da napusti stan, koji je njegova jedina nekretnina na kojoj je stekao pravo korištenja. Bez stalnog boravka nema pravo na zdravstveno osiguranje u RH, te se time grubo krši pravo na osobni i obiteljski život tužitelja, koje jamči članak 35. Ustava RH, te članak 8. Europske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode.

Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi napadano rješenje, te usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u RH, a podredno predlaže da sud poništi napadano rješenje i predmet vrati tuženiku na ponovno rješavanje.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, uvidom u službene evidencije MUP-a utvrđeno je da je tužitelj u RH imao odobren stalan boravak temeljem članka 79. stavka 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca („Narodne novine“, broj: 53/91, 22/92, 26/93. i 29/94.), a temeljem činjenice da je na dan 8. listopada 1991. godine, kada je isti Zakon stupio na snagu, imao prijavljeno prebivalište u RH, a koji mu je prestao rješenjem ovog Ministarstva, Broj: 511-01-42-UP/I-8576/1-96 od 4. travnja 1997. godine. Pri tome se tuženik poziva na članak 92. stavak 1., članak 94. stavak 1. točku 2., članak 96. stavak 2. Zakona o strancima, s time da članak 5. istog Zakona propisuje da sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi sigurnosno-obavještajna agencija. Tako članak 13. stavak 1. podstavak 10. Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj: 85/08. i 86/12.) propisuje da se temeljna sigurnosna provjera provodi za strance prilikom odobravanja boravka ili primanja u hrvatsko državljanstvo. Prema članku 3. stavku 2. Zakona o sigurnosnim provjerama sigurnosne zapreke kod provođenja temeljne sigurnosne provjere jesu činjenice koje upućuju na zlouporabu ili postojanje rizika od zlouporabe radnog mjesta ili dužnosti, odnosno određenih prava ili ovlasti na štetu nacionalne sigurnosti ili interesa RH. Sukladno članku 5. Zakona o strancima sigurnosnu provjeru za državljanina treće zemlje u svrhu utvrđivanja razloga o postojanju štete za nacionalnu sigurnost provodi SOA, te je na temelju uvida u dokument od 2. prosinca 2019. godine, utvrđeno da postoje sigurnosne zapreke za odobrenja stalnog boravka tužitelju u RH. Naime, utvrđeno je da tužitelj raspolaže podacima koje predstavljaju zapreku za pozitivno rješavanje navedenog zahtjeva, odnosno da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni red, budući da je isti tijekom 1995. godine bio pripadnik 18. Zapadno-slavonskog korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine u vremenu kada su na području zapadne Slavonije počinjeni zločini, te uništen velik broj civilnih i gospodarskih objekata, te postoji osnovana sumnja kako tužitelj u prošlosti nije poštivao osnovna pravila međunarodnog humanitarnog prava. Tužitelj tijekom razgovora sa službenom osobom nije želio detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj i ratni put svoje postrojbe, a iz čega proizlazi da isti nije bio iskren, čime je jasno pokazao da ne poštuje institucije i pravni poredak RH, te je SOA mišljenja da postoji sigurnosni rizik da tužitelj neće poštivati pravni poredak RH.

Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/19-04/424, URBROJ: 511-01-204-20-4 od 17. travnja 2020. godine (stranica 5-6 spisa), rješenje Grada Zagreba, KLASA: UP/I-371-03/19-008/2, URBROJ: 251-14-12/004-19-15 od 20. rujna 2019. godine (stranica 7-8 spisa), zapisnik PP S. od 17. prosinca 2019. godine, očitovanje tužitelja od 7. siječnja 2020. godine, pisane izjave tužitelja od 25. i 17. prosinca 2019. godine, te zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak u RH od 28. prosinca 2018. godine.

Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 17. travnja 2020. godine, kojim se odbija zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za stalni boravak u RH temeljem članka 94. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj:  130/11, 74/13, 69/17. i 46/18.). Naime, za tužitelja postoje razlozi koji predstavljaju zapreku za pozitivno rješavanje zahtjeva za stalni boravak, budući da je uvidom u dokument SOA-e od 2. prosinca 2019. godine utvrđeno da raspolažu podacima koji predstavljaju zapreku za pozitivno rješavanje zahtjeva za stalni boravak tužitelja, odnosno da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak. To stoga što je isti tijekom 1995. godine bio pripadnik 18. Zapadno-slavonskog korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine u vremenu kada su na području zapadne Slavonije počinjeni zločini, te uništen velik broj civilnih i gospodarskih objekata, te postoji osnovana sumnja kako tužitelj u prošlosti nije poštivao osnovna pravila međunarodnog humanitarnog prava. Tužitelj tijekom razgovora sa službenom osobom nije želio detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj i ratni put svoje postrojbe, a iz čega proizlazi da isti nije bio iskren, čime je jasno pokazao da ne poštuje institucije i pravni poredak RH, te je SOA mišljenja da postoji sigurnosni rizik da tužitelj neće poštivati pravni poredak RH.

Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da za tužitelja postoje razlozi koji predstavljaju zapreku za pozitivno rješavanje zahtjeva za stalni boravak, jer nije ispunjen uvjet propisan člankom 96. stavkom 2. Zakona o strancima za odobrenje stalnog boravka tužitelju. Naime, ovaj stavak propisuje da će se odobriti stalni boravak strancu iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona, ako ima valjanu stranu putnu ispravu i ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Članak 94. stavak 1. točka 2. Zakona o strancima propisuje da se iznimno od članka 92. ovog Zakona stalni boravak može odobriti i strancu koji je imao prebivalište u RH na dan 8. listopada 1991. godine, a koji je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom nadležnog državnog tijela za izbjeglice i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u RH. Nadalje, članak 5. Zakona o strancima propisuje da sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija, dok članak 13. stavak 1. podstavak 10. Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj: 85/08. i 86/12.) propisuje da se temeljna sigurnosna provjera provodi za strance prilikom odobravanja boravka ili primanja u hrvatsko državljanstvo. Stoga u konkretnom slučaju treba uputiti na mišljenje SOA-e od 2. prosinca 2019. godine, a u kojem se navodi da je tužitelj tijekom 1995. godine bio pripadnik 18. zapadno-slavonskog korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine, u vremenu kada su na području Zapadne Slavonije počinjeni ratni zločini, te uništen velik broj civilnih i gospodarskih objekata, pa se iz opisanog može zaključiti da postoji osnovana sumnja kako tužitelj u prošlosti nije poštivao osnovna pravila međunarodnog humanitarnog prava. Obzirom da tijekom razgovora sa službenom osobom tužitelj nije želio detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj i ratni put svoje postrojbe, ocijenjeno je da nije bio iskren, čime je jasno pokazao da ne poštuje institucije i pravni poredak RH. Stoga je SOA mišljenja, kako postoji sigurnosni rizik da tužitelj neće poštivati pravni poredak RH, zbog čega je dano negativno mišljenje. U svezi gore navedenog, treba uputiti na izjavu tužitelja od 17. prosinca 2019. godine, u kojoj je tužitelj, između ostalog, izjavio da je 1995. godine bio pripadnik 18. Zapadno-slavonskog korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine, ali samo mjesec dana. Te 1995. godine tužitelj je u Pakracu čistio mine, jer mu u Gradišci više nije bilo dobro. Njegov poziv su bile mine i miniranje, rušenje i inženjerija, uglavnom nešto poput pirotehničara. Glede predmetne izjave tužitelja, treba naglasiti da je opis poslova pirotehničara razminiranje i pretraživanje minsko zagađenih površina, te da je tužitelj bio 1995. godine komandant 54. pješadijske brigade 18. korpusa „Srpske vojske Krajine“, u činu potpukovnika, a kako je to dokumentirano u knjizi „Ustroj i djelovanje 18. korpusa Srpske vojske Krajine“ Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Zagreb. Stoga je tužitelj zasigurno bio u mogućnosti da u razgovoru sa službenom osobom SOA-e razjasni svoj i ratni put svoje postrojbe, jer nije u „Srpskoj vojsci Krajine“ obavljao poslove pirotehničara na području Zapadne Slavonije, čime je pokazao da ne poštuje institucije i pravni poredak RH.

Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

U Zagrebu, 19. veljače 2021. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).