- 1 -              Poslovni broj: Usž-4120/19-3

 

Poslovni broj: Usž-4120/19-3

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. P. R. i D. P., oboje iz Z., te M. P. T., R., Z. R., kao tužiteljice i opunomoćenice tužitelja I. P. R. i D. P., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Z., radi obračuna vodnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 9 UsIsav-93/18-19 od 28. ožujka 2019., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 9 UsIsav-93/18-19 od 28. ožujka 2019. godine.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/14-01/136, URBROJ: 517-12-18-5 od 29. ožujka 2018. i rješenja Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/13-01/0042858, URBROJ: 374-3402-2-17-13 od 21. rujna 2017. te da se tuženiku naloži da tužitelju D. P. isplati naknadu štete u iznosu od 7.553,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška spora.

Prvostupanjskim rješenjem tužiteljima, kao investitorima, utvrđena je obveza plaćanja vodnog doprinosa za stambenu građevinu na k. č. 1829 k. o. R. u iznosu od 11.532,49 kn, u vezi s postupkom ozakonjenja te građevine.

Protiv te presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, ponavljaju navode tužbe obrazlažući da su objekt izgradili u 2003. godini i u 2004. ga upisali u zemljišne knjige uz zabilježbu da za njega nije izdana uporabna dozvola. Navode da su zatražili izdavanje građevne dozvole, koja nije izdana do 2007. godine, zbog čega su iste godine podnijeli zahtjev za legalizaciju. Predmetni zahtjevi su spojeni u jedan postupak, a kako o njima nije bilo riješeno do 2012., ponovno su krajem iste godine, podnijeli zahtjev za legalizaciju. Upravna tijela da su zanemarila navedene činjenice te su riješila njihov zahtjev za legalizaciju iz 2012., bez njihove suglasnosti. Postupajući na taj način, upravna tijela su neažurnim postupanjem propustila primijeniti Zakon o financiranju vodnog gospodarstva (“Narodne novine”, broj: 107/95., 19/96., 88/98 i 150/05.), a koji da je za tužitelje bio povoljniji. Iz sadržaja žalbe proizlazi da smatraju kako nisu dužni platiti vodni doprinos. Predlažu da se žalba usvoji, poništi prvostupanjska presuda i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja i predlaže ovom Sudu da odbije žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS-a), iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi.

To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano zaključio da je tužitelj obveznik plaćanja vodnog doprinosa. Pri tom se prvostupanjski sud osnovano pozvao na odredbu članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12. i 143/13., dalje: ZoPNIZ), prema kojoj su podnositelj zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni, po izvršnosti tog rješenja, platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

Prema podacima spisa predmeta, rješenjem o izvedenom stanju Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju Š.-k. županije, KLASA: UP/I-350-05/12-02/2927, URBROJ: 2182/1-16/3-13-9 od 22. studenog 2013., koje je postalo izvršno 12. prosinca 2013., a doneseno je po zahtjevu tužitelja od 31. prosinca 2012., ozakonjena je završena slobodnostojeća manje zahtjevna stambena zgrada izgrađena na k. č. 1829 k. o. R., obujma 1.006,24 m3.

Prema odredbi članka 92. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj: 153/09., 90/11., 56/13., dalje: Zakon/09.), vodni doprinos obračunava se i plaća i na građevine koje su prije 16. veljače 2006. godine izgrađene bez pravovaljanoga akta o dopuštenju gradnje, kada se za te građevine, nakon stupanja na snagu tog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2010.), prema posebnim propisima o prostornom uređenju i gradnji podnosi zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, odnosno potvrde izvedenog stanja.

Kako je za predmetnu stambenu zgradu izdano rješenje o izvedenom stanju, na temelju tog podatka i sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelji su, kao podnositelji zahtjeva, pravilno obvezani na plaćanje vodnog doprinosa.

Suprotno žalbenim prigovorima, u konkretnom slučaju, pravilno su primijenjeni Zakon/09. i Uredba o izmjeni Uredbe o visini vodnog doprinosa („Narodne novine“, broj: 19/12.), kao materijalni propisi koji su bili na snazi u vrijeme izvršnosti rješenja o izvedenom stanju.

U odnosu na žalbeni prigovor da je zahtjev za legalizaciju podnesen 2007. godine, ovaj Sud ukazuje da spisu predmeta prileži pravomoćni zaključak Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju Š.-k. županije, Ispostava R., KLASA: UP/I-350-05/07-01/889, URBROJ: 2182/1-16/3-16-26 od 17. svibnja 2016., kojim je obustavljen postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju povodom zahtjeva podnesenog 20. prosinca 2007., temeljem Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07.).

Slijedom svega navedenog, žalbeni prigovori tužitelja, u kojima ponavljaju prigovore istaknute u tužbi, a koje je, kao neosnovane, pravilno otklonio prvostupanjski sud, ne ukazuju na drugačije rješenje ove upravne stvari.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.    

 

 

U Zagrebu 19. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić, v.r.