Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1 Poslovni broj: 5 UsI-1439/2019-19
|
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 5 UsI-1439/2019-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja V. C. d.o.o., U., zastupanog po opunomoćeniku M. F., odvjetniku u O. d. T. p. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., zastupanog po službenoj osobi S. Č., radi poreznog nadzora, 19. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/206, URBROJ: 513-04-19-2 od 22. kolovoza 2019. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/19-01/14, URBROJ: 513-07-18-19-01 od 22. veljače 2019.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog postupka.
Obrazloženje
Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/19-01/14, URBROJ: 513-07-18-19-01 od 22. veljače 2019. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. travnja 2016. – 31. prosinca 2017.
Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima inspekcijskog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost, o čemu je sastavljen Zapisnik, KLASA: 471-02/18-01/73, URBROJ: 513-07-18-18-8 od 22. studenog 2018. (dalje: Zapisnik)., u kojem je utvrđeno da je tužitelj, u razdoblju od 1. travnja 2016. – 31. prosinca 2017., prodao ukupno 113 motornih vozila krajnjim kupcima pri čemu je obračunavao PDV primjenjujući poseban postupak oporezivanja marže, iako za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti propisani u čl. 95. st. 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN br. NN br. 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16; dalje: Zakon).
Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te u tužbi i tijekom spora (održana rasprava), u bitnom, izlaže kao i u tijeku upravnog postupka (Prigovor, žalba). Smatra da se zaključak poreznog tijela o neutemeljenom obračunu PDV-a primjenom posebnog postupka oporezivanja marže temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da postupak posebnog oporezivanja marže provodio temeljem odredbe čl. 95. st. 2. i st. 4. Zakona jer je bio registriran za trgovinu automobilima i motornim vozilima lake kategorije (uključujući i trgovinu rabljenim motornim vozilima). U provedenom postupku pravilno je utvrđen broj prodanih vozila u promatranom razdoblju, međutim, pogrešno porezna tijela navode da je trebao obračunati PDV na te isporuke u redovnom postupku oporezivanja. Nastavno na prethodno, ističe kako svoju tvrdnju porezna tijela temelje na činjenici da je trgovačko društvo C. I. C. … & C… (dalje: C. I. C.), a koje društvo mu je isporučilo predmetna motorna vozila, na ispostavljenim računima navelo da se radi o isporuci dobara unutar EU te da je provjerom u VIES sustav vidljivo da su prijavljene isporuke dobara unutar EU. Tužitelj tvrdi da na spomenutim računima nije jasno i precizno navedeno da se radi o računu kojim se prenosi porezna obveza na ime PDV-a. Naime, prema odredbama Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. (dalje: Direktiva) te Zakona u takvim slučajevima na računu mora biti izričito naznačeno „prijenos porezne obveze“ odnosno engl. „reverse charge“, a što je u konkretnom slučaju izostalo budući se isporučitelj u ispostavljenim računima ne poziva niti na jednu odredbu Direktive i ne navodi „reverse charge“ niti bilo koju drugu odgovarajuću oznaku da se radi o prijenosu poreze obveze dok je pozivanje na normu nacionalnog prava u tolikoj mjeri nejasno da se na temelju toga ne može tvrditi da se radi o isporuci u redovnom postupku oporezivanja. Društvo C. I. C. je ovlašteni trgovac motornih vozila preprodavao rabljenih motornih vozila u vlasništvu izravnih njemačkih poreznih obveznika (fizičkih i pravnih osoba), pa je stoga mogao imati status iz čl. 94. st. 4. Zakona te je svakako mogao izabrati način poslovanja na način da provodi poseban postupak oporezivanja 0marže, a na što ne utječe činjenica da je njegov broj uredno evidentiran u VIAS-u. Nadalje, tužitelj ističe da je postupak posebnog oporezivanja marže provodio isključivo po savjetu svog knjigovođe. Također, navodi da bi u slučaju primjene redovnog postupka oporezivanja ima pravo na odbitak pretporeza a slijedom čega bi utvrđeni PDV predstavljao kategoriju koju ne bi trebao platiti sukladno načelu opće neutralnosti PDV-a kod gospodarskih aktivnosti. Nastavno na prethodno, navodi da je porezno tijelo pri donošenju osporavanog rješenja zanemarilo ovu činjenicu, kao i činjenicu da to pravo može ostvariti naknadno sukladno propisanom postupku ispravka prijave iz čl. 76. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16; dalje: OPZ). Ističe da je u prigovoru na Zapisniku postavio zahtjev za odbitak pretporeza, a koji zahtjev porezno tijelo nije uvažilo niti je za to iznijelo valjano objašnjenje. Zaključno, navodi da je ograničavanje prava na odbitak pretporeza suprotan zauzetom pravnom stajalištu Europskog suda u predmetima Euraotrade (C-95/07 i C-96/07), Fatorie (C-424/12) i Uszodaepito (C-392/09).
Tuženik u odgovoru na tužbu, i naknadnim očitovanjima, u bitnom izlaže kao i u obrazloženjima osporavanih rješenja. Ističe da je tijekom provedenog postupka nadzora utvrđeno da dobavljač predmetnih vozila tvrtka C. I. C. nema status niti jedne izričito navedene osobe iz čl. 95. st. 4. Zakona, već status poduzetnika koji je primijenio redovan postupak oporezivanja. Da je isporučitelj poduzetnik-porezni obveznik koji je isporučio rabljene automobile tužitelju u redovnom postupku oporezivanja (isporuka dobara unutar EU) proizlazi kako iz činjenice da je na svim računima isporučitelj izričito naveo da se radi o isporuci dobara unutar EU tako iz izvršene provjere u VIES bazu podataka iz koje je vidljivo da su prijavljene isporuke dobara unutar EU prema poreznom obvezniku – tužitelju, pod uvjetima iz čl. 41. st. 1. Zakona. U odnosu na prigovor tužitelj glede osporenog prava na odbitak pretporeza tuženik pojašnjava da se u konkretnom slučaju radi o dvije transakcije: (1) stjecanja dobara iz EU te (2) isporuka dobara krajnjim kupcima. Sukladno odredbama čl. 85 i 86. Zakona tužitelje je bio dužan stjecanja dobara iz EU iskazati u Prijava za stjecanje (obrazac PDV-S), obračunati obvezu PDV po stopi od 25% i istu iskazati u prijava PDV-a (obrazac PDV), iskazati pravo na odbitak pretporeza (u obračunskom razdoblju u kojem mu je nastala i obveza obračuna PDV-a za stjecanje). Nastavno na prethodno, tuženik ističe da je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj bio dužan utvrditi obvezu PDV-a za stjecanje dobara iz inozemstva, ali i da ima pravo na odbitak pretporeza po istoj osnovi. Dakle, poštujući načelo neutralnosti PDV-a, tužitelju nije osporeno pravo na odbitak pretporeza, kako se to navodi u tužbi, već mu je to pravo priznato u cijelosti kao obračunska kategorija kao da je sam iskazao u propisanim obrascima (što nije učinio), a što ide u prilog poreznom obvezniku. Zaključno, vezano za navode tužitelja da je mu je uskraćeno pravo da kroz institut ispravka porezne prijave ostvari pravo na povrat PDV-a, tuženik napominje da je u smislu odredbe čl. 76. OPZ-a ispravak porezne prijave moguće izvršiti najkasnije do trenutka započinjanja poreznog nadzora.
U ovom sporu provedena je rasprava čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.
Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Među strankama ovog upravnog spora nesporno je:
- da tužitelja u razdoblju koje je bilo predmetom poreznog nadzora prodao ukupno 113 motornih vozila krajnjim kupcima u Italiji i Sloveniji;
- da je na računima koje je izdavao krajnjim kupcima obračunavao PDV primjenjujući poseban postupak oporezivanja marže;
- da je predmetna motorna vozila tužitelj stekao od trgovačkog društva Cefalu Inter Car iz Savezne Republike Njemačke.
Sporno je, da li se radi o isporukama koje udovoljavaju kriterijima za primjenu posebnog postupka oporezivanja marže iz čl. 95. Zakona, a obzirom na navode tužitelja da društvo C. I. C. nije bio izravni porezni obveznik i vlasnik predmetnih rabljenih vozila već da je, kao ovlašteni trgovac rabljenim vozilima, preprodavao rabljena vozila u vlasništvu fizičkih u pravnih osoba iz Savezne Republike Njemačke.
Odredbom čl. 95. Zakona, a kojom odredbom je reguliran poseban postupak oporezivanja marže, propisano je da se za isporuke rabljenih dobara, umjetničkih djela, kolekcionarskih ili antiknih predmeta koje obavi preprodavatelj primjenjuje posebni postupak oporezivanja razlike u cijeni (marže) koju preprodavatelj ostvari (st. 2.). Za isporuke dobara iz st. 2. koje obavi preprodavatelj primjenjuje se posebni postupak oporezivanja marže, ako mu je navedena dobra na području Europske unije isporučila jedna od sljedećih osoba: a) osoba koje nije porezni obveznik, b) porezni obveznik čija je isporuka dobara oslobođena u skladu s čl. 40. st. 2. ovoga Zakona, c) drugi porezni obveznik čija je isporuka dobara oslobođena u skladu s čl. 90. st. 1. i 2. ovoga Zakona i uključuje gospodarska dobra, d) drugi preprodavatelj, čija je isporuka oporeziva po posebnom postupku oporezivanja marže (st. 4.)
Prema odredbi čl. 4. st. 1. tč. 2a) Zakona predmet oporezivanja PDV-om je stjecanje dobara unutar EU koje u tuzemstvu obavi uz naknadu porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe čl. 13. st. 3., 4. i 10. ovoga Zakona.
Sukladno odredbi čl. 9. Zakona „stjecanje dobara unutar Europske unije“ definira se kao stjecanje prava raspolaganja pokretnom materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika, koju prodavatelj ili stjecatelj dobara ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze stjecatelju tih dobara u državu članicu koja nije država članica u kojoj je započela otprema ili prijevoz tih dobara.
Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koje prileži spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da se osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava. Navodima iznijetim u tužbi (i tijekom spora) tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelje obračunate porezne obveze, pri čemu valja naglasiti da radi o istim navodima (prigovorima) koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženjima pobijanih odluke, i dodatno u tijeku ovog spora, iznoseći pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
Naime, kako iz Zapisnika proizlazi da je tvrtka C. I. C. predmetna rabljena motorna vozila isporučila tužitelju u redovnom postupku oporezivanja (isporuka dobara unutar EU), a što potvrđuje kako sadržaj ispostavljenih računima na kojim je izričito naznačeno da se da se radi o isporuci dobara unutar EU tako i iz izvršene provjera u VIES bazu podataka, to je razvidno da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti postavljeni čl. 95. st. 4. Zakona za primjenu posebnog postupka oporezivanja marže. Slijedom navedenog, pravilno je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj prilikom prodaje predmetnih vozila krajnjim kupcima trebao obračunati PDV u redovitom postupku oporezivanja.
Prigovor tužitelja da je ima pravo na odbitak pretporeza a slijedom čega bi utvrđeni PDV predstavljao kategoriju koju ne bi trebao platiti sukladno načelu opće neutralnosti PDV-a kod gospodarskih aktivnosti nije od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Naime, prema odredbi čl. 60. st. 1. tč. a) i b) Zakona porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga ako odbitak pretporeza nije isključen prema čl. 58. st. 4. i 8., čl. 61. st. 1. te čl. 62. st. 1. Zakona te ako ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama čl. 78., 79., 80. i 81. Zakona. U konkretnom slučaju radi se o dvije transakcije - prva je stjecanje dobara iz EU, a druga isporuka tih istih dobara krajnjim kupcima. Porezna obveza utvrđena pobijanim prvostupanjskim rješenjem odnosi se na manje obračunati PDV na računima za isporuku rabljenih vozila kupcima iz Italije i Slovenije (kako je to pojašnjeno ranije u obrazloženju ove odluke), a ne manje obračunati PDV po osnovi stjecanja – kao transakciju za koju je tužitelj sukladno radnije citiranoj odredbi Zakona mogao ostvariti pravo na odbitak pretporeza. Štoviše, iz sadržaja Zapisnika, kao i naknadnih očitovanja poreznog tijela, razvidno je da je tužitelju u cijelosti priznato pravo na odbitak pretporeza za stjecanje dobara iz EU.
Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.
Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a.
U Rijeci, 19. veljače 2021.
Sudac
Vedran Juričić, dipl. iur., v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.