Broj: Gž R-490/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao suca izvjestitelja i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnici L. P.-J., odvjetnici iz P., protiv tuženika C. P. 97 d.o.o., P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Č. i R. j.t.d., odvjetnicima iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-109/15-16 od 29. siječnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2016. godine

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se djelomična žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-109/15-16 od 29. siječnja 2016. godine u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

2. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje odluka o trošku sadržana pod točkom III. izreke prvostupanjske presude i to na način da ista u tom dijelu sada glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 8 dana na ime parničnog troška isplatiti tužiteljici iznos od 2.500,00 kuna, dok se u preostalom dijelu za više traženo do iznosa od 7.500,00 kuna zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 31. prosinca 2014. godine, koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. ožujka 2015. godine, koja je potvrđena očitovanjem poslodavca na zahtjev za zaštitu prava broj 109/15 od 7. travnja 2015. godine, te da radni odnos tužiteljici nije prestao, pa se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na radno mjesto Voditelja službe računovodstva, financija i plansko-analitičkih poslova ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

Točkom II. izreke ove presude nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu plaće za vrijeme od 1. travnja 2015. godine do 31. svibnja 2015. godine u bruto iznosu od 18.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u ovoj točki izreke prvostupanjske presude, dok se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 5.141,30 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2015. godine do isplate tužiteljica odbija.

Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 7.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 29. siječnja 2016. godine do isplate (točka III. izreke).

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući istu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te u odluci o trošku i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana. Zatražila je i trošak odgovora na žalbu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Suprotno tvrdnji tuženika sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječje između izreke pobijane presude i razloga navedenih u obrazloženju iste.

Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, budući je ocjena provedenih dokaza izvršena u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, a žalitelj u žalbi iznosi svoju verziju ocjene provedenih dokaza.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 5. ožujka 2015. godine, te tim osnovom i zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na posao, te isplatiti tužiteljici naknadu plaće za vrijeme od 1. travnja 2015. godine do 31. svibnja 2015. godine.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik dana 31. prosinca 2014. godine sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova voditelja službe računovodstva i financija;

- da je i ranije tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme,

- da je tužiteljici radni odnos izvanredno otkazan Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. ožujka 2015. godine;

- da je dopisom od 26. veljače 2015. godine tužiteljica bila pozvana na očitovanje koje je podnijela 27. veljače 2015. godine,

- da je kao razlog otkaza navedeno kako je naknada upravitelju za prosinac 2014. godine knjižena u siječnju 2015. godine, u kom mjesecu je knjižena i naknada upravitelju za siječanj 2015. godine, pa da je tužiteljica time teško prekršila svoje obveze iz ugovora o radu, Pravilnika o radu, te Pravilnika o unutarnjoj sistematizaciji radnog mjesta, jer je tuženiku prikazivala neistinite podatke o društvu budući da je u mjesecu u kojem je usluga pružena od strane upravitelja (tuženika) trebalo za tu uslugu ispostaviti račun kojeg je u istom mjesecu trebalo i knjižiti sukladno Zakonu o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07 i 54/13),

- da je međutim, praksa kod tuženika od 2009. godine bila da se postupa na taj nepravilni način i to prema nalogu tadašnjeg direktora D. G., dakle da je s takvom praksom započeto dok tužiteljica nije bila zaposlena kod tuženika,

- da je tužiteljica tijekom rada kod tuženika napominjala kako se radi o nepravilnom postupanju, što je i dokumentirala, štoviše da je isto bilo prikazano i u godišnjim financijskim izvještajima, na koje nitko nije imao primjedbi, te su prihvaćeni od strane Nadzornog odbora tuženika,

- da je i nakon stupanja na dužnost novog direktora A. M. u kolovozu 2014. godine tužiteljica u šestomjesečnom financijskom izvješću ukazala na ovu nepravilnost u praksi knjiženja naknada upravitelja kod tuženika,

- da je direktor tuženika tada to propustio zamijetiti,

- da je za predmetna postupanja glede knjiženja odgovornost prije svega na članovima uprave i nadzornom odboru, koji je u konkretnom slučaju odobravao takav način rada,

- da navedenim odgovornost za pogrešno vršeno knjiženje kako ranijih godina tako i u siječnju 2015. godine nije na tužiteljici,

- da se utoliko postupanje tužiteljice ne može kvalificirati kao postupanje s namjerom prikazivanja netočnih podataka odnosno da bi ista svjesno prikazivala neistinite podatke,

- da tuženiku nije nastala nikakva šteta, jer je izvršeno preknjiženje naknade iz siječnja 2015. godine u prosinac 2014. godine, a kako je to i predložila tužiteljica direktoru tuženika kada se postavilo pitanje spornog knjiženja,

- da u navedenim okolnostima postupanje tužiteljice nema značaj takve osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala upravo izvanredno otkazivanje;

- da tuženik nije dokazao niti neke druge osobito važne činjenice zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, tj. da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz tužiteljici,

- da je tuženik protiv tužiteljice zbog razloga navedenih u obrazloženju odluke o otkazu podnio i kaznenu prijavu koja je odbačena uz obrazloženje kako nisu ostvarena obilježja kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave,

- da je tužba tužiteljice podnesena u roku iz članka 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje ZR).

U navedeno utvrđenom činjeničnom stanju prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu.

Naime, prema odredbi članka 116. stavak 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz, a shodno odredbi članka 135. stavak 3. ZR-a teret dokazivanja je na strani koja daje otkaz.

Kako tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, niti neke druge osobito važne činjenice zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, tj. da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz tužiteljici u smislu odredbe članka 116. stavak 1. ZR-a, to je prvostupanjski sud osnovano utvrdio tuženikov otkaz nedopuštenim i nezakonitim, te naložio tuženiku vraćanje tužiteljice na posao na radno mjesto voditelja službe računovodstva, financija i plansko-analitičkih poslova.

Inače, prilikom ocjene opravdanosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljici (kao za radnika najtežeg oblika prestanka ugovora o radu) prvostupanjski je sud osnovano pojedinačni postupak radnika cijenio u kontekstu cjelokupnog događaja na kojem poslodavac temelji svoj razlog za otkaz i pri tom vodio računa da se takva odluka smije donijeti samo kad je riječ o tako teškoj povredi radne obveze koja, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, upućuje na to da nastavak radnog više odnosa nije moguć.

Navedenim, kako je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, to je osnovan i njen zahtjev za isplatu joj naknade plaće zbog nezakonitog otkaza, time da utvrđenoj visini tuženik žalbenim navodima niti ne prigovora.

Pored toga treba reći da je odredbom članka 352. ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Međutim, osnovano tuženik osporava zakonitost odluke o troškovima postupka.

Naime, u konkretnom slučaju radi se prvenstveno o radno statusnom sporu, te sve provedene radnje u postupku su i bile upravo i jedino s tim u vezi.

Utoliko tužiteljici sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) pripada samo jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak+ PDV.

Tuženiku nije obistinjen trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa svojom žalbom u pogledu glavne stvari, već je sa žalbom uspio samo u dijelu koji se odnosi na sporedna potraživanja, a u kom dijelu mu nisu nastali posebni troškovi.

Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio nužan.

Slijedom svega iznijetog, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Splitu 14. srpnja 2016. godine