1

 

                 

        Republika Hrvatska

   Općinski sud u Virovitici

      Stalna služba u Slatini

    Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja D. T., OIB: …, iz B., protiv  tužene Republike Hrvatske, zastupana po z. z. Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 13. siječnja 2021. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te z. z. tužene, zamjenika ODO u Virovitici Krešimira Libla, 19. veljače 2021. objavio i

 

p r e s u d i o   j e

 

Utvrđuje se da je tužitelj D. T. iz B., B., OIB:…, vlasnik nekretnine koja se sastoji od kč.br. 1384/6 oranica trnovac sa 1080 čhv, upisana u zk. ul. br. 505 k.o. Ć., što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i tužitelju o tome izdati ispravu, na temelju koje će se vlasništvo tužitelja upisati u zemljišnoj knjizi, u protivnom takvu ispravu će zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u tužbi tvrdi da je posjednik i faktički vlasnik kč.br. 1384/6 oranica, kuća i dvorište B. sa 3884 m2, iako je kao posjednik u Područnom uredu za katastar V., Odjel za katastar nekretnina S., u posjedovnom listu br. 613 k.o. Ć. upisana Republika Hrvatska. Kao vlasnik na kč.br. 1384/6 oranica Trnovac sa 1080 čhv, upisana u zk. ul. br. 505 k.o. Ć., upisana je tužena Republika Hrvatska. Tužitelj zajedno s obitelji u posjedu i faktički uživa predmetnu nekretnine i to kč.br. 1384/6 oranicu Trnovac sa 1080 čhv, upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Virovitici, zk. odjel Slatina, u zk. ul. br. 505 k.o. Ć. od 2019. godine, odnosno od trenutka kada je predmetnu nekretninu kupio od posjednika J. V. i M. S.. Prednici tužitelja J. V. i M. S. u posjed predmetne nekretnine došli su 2018. godine naslijedivši M. G., odnosno 1998. godine naslijedivši D. G. iz B.. P..

D. G. je kao posjednik predmetnih nekretnina u katastru upisan od osnivanja katastarskog operata za k.o. Ć. 1955. godine, iako je u posjed došao i ranije kada je predmetnu nekretninu dobio 1932. godine nakon okončanja I. svjetskog rata u agrarnoj reformi. Otkako je došao u posjed pa sve do danas tužitelj se nalazi u mirnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine već više od 80 godina, računajući vrijeme posjeda  obitelji Tomljenović i njihovih prednika, koje nikada nitko nije smetao u posjedu. Tužitelj ima pravni interes da se uknjiži kao vlasnik predmetne nekretnine, a kako spor nije riješen mirnim putem, tužitelj je predložio da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će se utvrditi pravo vlasništva nad predmetnoj nekretnini.

 

Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tvrdi da se tužitelj ne nalazi u posjedu predmetne nekretnine niti se ikada nalazio zajedno sa svojim pravnim prednicima, što prvenstveno proizlazi iz grafičkog prikaza nekretnine, iz kojeg je vidljivo da se predmetna nekretnina obrađuje jednoobrazno zajedno s ostalim susjednim nekretninama koje u zbiru predstavljaju jednu poljoprivrednu tablu, a koju tablu kao cjelinu od 2006. godine koristi D. L. iz Č. temeljem ugovora o zakupu i ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, u kojim ugovorima predmetna nekretnina nije izrijekom navedena, ali je očigledno i ona bila predmetom raspolaganja s obzirom da na svoj zemljopisni položaj se nalazi u sklopu poljoprivredne table i prema Arkodu nalazi se u sastavu parcele ID:3866384 nositelja D. L. . Na okolnost da tužitelj nije pošten posjednik, niti da se u poštenom posjedu nije nalazio niti zajedno sa svojim pravnim prednicima, proizlazi i iz osobnih podataka prodavateljica predmetne nekretnine iz kupoprodajnih ugovora i to M. S. s prebivalištem u S. i J. V. s prebivalištem u R. S., dakle, osoba koje niti ne prebivaju na području Republike Hrvatske da bi se uopće mogle i nalaziti u posjedu predmetne nekretnine kako to tužitelj u tužbi neosnovano tvrdi. Za J. V. postoje podaci u jedinstvenom registru osoba prema kojima u RH nema prijavljeno prebivalište od 1997. godine, dok za M. S. u sustavu jedinstvenog registra osoba nema nikakvih registriranih podataka. Temeljem predočenog činjenično stanja i predloženih dokaza proizlazi da se tužitelj zajedno sa svojim pravnim prednicima ne nalazi u  posjedu predmetnih nekretnina niti je pošteni posjednik istih u kojem smislu tužena prigovara opstojnosti presumpcije poštenja posjeda iz čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN-91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP), dodajući i da se na nekretninama iz društvenog vlasništva pravo vlasništva fizičkih osoba nije moglo stjecati dosjelošću kako to proizlazi iz odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Slijedom izloženog tužena je predložila da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan.

 

U postupku sud je izveo dokaze čitanjem izvoda iz Pl. br. 613 k.o. Ć., preslike zk. ul. br. 505 k.o. Ć., preslike kupoprodajnog ugovora od 18. rujna 2019., preslike kupoprodajnog ugovora od 19. rujna 2019., preslike rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Slatini posl. broj O-223/98-8 od 30. lipnja 1999., preslike rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice D. G. – R. iz P. broj Ož-2270/18 UPP/OS-265/18 od 3. travnja 2019., povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar V., Odjel za katastar nekretnina S. od 18. svibnja 2019., preslike ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH broj 32032481 od 21. studenog 2017., preslike ugovora o zakupu od 7. kolovoza 2006., preslike povijesnog zk. ul. br. 505 k.o. Ć., uvidom u ispis Arkod preglednika za predmetnu kč.br. 1384/6, uz suglasnost stranaka čitanjem pisanih izjava J. V. od 29. listopada 2020. i M. S. od 5. studenog 2020. te pisane izjave R. T. od 17. prosinca 2020., saslušanjem svjedoka I. B., M. G., D. S., D. L., M. D. te tužitelja u svojstvu stranke.

 

Nije sporno da je tužena Republika Hrvatska upisana kao posjednik i vlasnik u cijelosti  predmetne nekretnine kč.br. 1384/6, što je razvidno iz izvoda iz Pl. br. 613 k.o. Ć., u kojem je nekretnina upisana kao oranica, kuća i dvorište B. sa 3884 m2, te iz preslike zk. ul. br. 505 k.o. Ć., u kojem se predmetna katastarska čestica vodi kao oranica Trnovac sa

 

 

Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

1080 čhv. Iz preslike povijesnog zk. ul. br. 505 k.o. Ć. utvrđeno je da je predmetna nekretnina 1936. godine bila uknjižena kao vlasništvo fizičkih osoba, da bi 1946. godine temeljem Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije uknjižena kao vlasništvo tadašnje Narodne federativne republike Jugoslavije, s pravom korištenja Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, da bi rješenjem br. Z-1376/06 od 7. srpnja 2006. na prijedlog ODO u Slatini nekretnina temeljem čl. 130. ZVDSP uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Nije sporno da je predmetnu nekretninu tužitelj kupio 2019. godine od prodavateljica M. S. i J. V. i po izvršenoj kupoprodaju stupio u posjed iste.  Naime, iz preslike kupoprodajnog ugovora od 18. rujna 2019. utvrđeno je da je ugovor zaključen između tužitelja, kao kupca, i M. S., kao prodavateljice, kojim ugovorom prodavateljica prodaje, a tužitelj kupuje, između ostalih nekretnina, suvlasnički dio prodavateljice od 1/3 dijela na predmetnoj kč. br. 1384/6, dok je iz preslike kupoprodajnog ugovora od 19. rujna 2019. utvrđeno da je ugovor zaključen između tužitelja, kao kupca, i J. V., kao prodavateljice, zastupana po punomoćniku R. T., kojim ugovorom prodavateljica prodaje, a tužitelju kupuje, između ostalih nekretnina, suvlasnički dio od 2/3 dijela na predmetnoj kč. br. 1384/6. U navedenim ugovorima predmetna nekretnina naznačena kao kuća i dvor sa 539 m2 i oranica površine 3345 m2, što je u cijelosti sukladno podacima sadržanim u Pl. br. 613 k.o. Ć. .

 

U pisanim izjavama od 29. listopada 2020. i od 5. studenog 2020. prodavateljice J. V. i M. S. potvrdile su da su, između ostalih nekretnina taksativno navedenih u ugovorima, tužitelju prodale predmetnu nekretninu, za koju su naveli da je u naravi oranica i bašča, na kojoj je njihov otac D. G. sagradio kuću i gospodarske objekte (svinjci, čardak, bunar), istaknuvši da je predmetna nekretnina njihova očevina jer je istu otac dobio u tzv. Agraru nakon I. svjetskog rata, odnosno 30-tih godina prošlog stoljeća, a što su dobivali i svi drugi mještani sela kako bi sagradili kuće i tamo živjeli. Na predmetnoj nekretnini njihovi roditelji D. i M. (M.) G. sagradili su kuću, koja je tijekom ratnih zbivanja 1991. godine srušena. Pisanom izjavom od 17. prosinca 2020. R. T. potvrdio je da je u svojstvu punomoćnika zastupao J. V. prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora od 19. rujna 2019., istaknuvši da mu je ista izrijekom rekla da predmetnu nekretninu proda upravo tužitelju, budući da isti obrađuje zemlju i brine se o njoj, a da mu je objasnila da je predmetnu nekretninu D. G. dobio u tzv. agrarnoj reformi te da im nikada nitko nije osporio posjed i vlasništvo predmetne nekretnine.

 

Nije sporno da su prodavateljice J. V. i M. S. naslijedili predmetnu nekretninu iza svojih roditelja D. i M. (M.) G. . Naime, iz priložene preslike rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Slatini, posl. broj O-223/98-8 od 30. lipnja 1999., donesenog u ostavinskom postupku iza pok. D. G., utvrđeno je da ostavinsku imovinu čine nekretnine iz Pl. br. 114 k.o. Ć., među kojima i predmetna kč.br. 1384/6, koju čine kuća i dvor sa 539  m2 te oranica sa 3345 m2, a za nasljednike su proglašeni supruga ostavitelja M. G. u 2/3 dijela te kćerka J. V. u 1/3 dijela, dok je iz preslike rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice D. G. – R. iz P. broj Ož-2270/18 UPP/OS-265/18 od 3. travnja 2019., donesenog u ostavinskom postupku iza pok. M. G. utvrđeno da ostavinsku imovinu čine iste nekretnine iz Pl. br. 114 k.o. Ć. u 2/3 dijela, a za nasljednike su proglašene kćerke J. V. i M. S., na jednake dijelove.

 

Sporno je da li je tužitelj na predmetnoj kč.br. 1384/6 oranica Trnovac sa 1080 čhv, iz zk. ul. br. 505 k.o. Ć., stekao pravo vlasništva dosjelošću, odnosno da li tužiteljev posjed ima potrebnu kvalitetu i zakonom utvrđeno vrijeme dosjedanja za stjecanje prava vlasništva nekretnine u vlasništvu RH dosjelošću sukladno odredbi čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP. Naime,

                                                                                      Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

citiranom odredbom određeno je da samostalni posjednik, čiji je posjed barem pošten, stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a prema st. 4. istog članka samostalni posjednik nekretnina u vlasništvu RH ..., steći će dosjelošću vlasništvo pošto je njegov pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko od onog iz st. 2. ovog članka, dakle, protekom 40 godina samostalnog neprekidnog posjedovanja.

 

Na te sporne okolnosti izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka I. B., M. G., D. S., D. L. i M. D., čitanjem povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar V., Odjel za katastar nekretnina S. od 18. svibnja 2019., preslike ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH broj 32032481 od 21. studenog 2017., preslike ugovora o zakupu od 7. kolovoza 2006., uvidom u ispis Arkod preglednika za predmetnu kč.br. 1384/6 te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

 

Svjedok I. B. iskazao je da mu je poznato da je tužitelj kupio nekretnine koje se nalaze u B., radi se o nekretninama na kojima je prije Domovinskog rata bila kuća s dvorištem sa izgrađenim gospodarskim zgradama, koje su bile u posjedu D. i M. G., koji su u toj kući živjeli do Domovinskog rata, a nakon što su se odselili nitko ove nekretnine nije preuzeo u posjed niti ih je koristio sve dok ih tužitelj nije kupio od J. i M., kćeri spomenutih D. i M. G.. Misli da je ove nekretnine tužitelj kupio u zimu 2019. godine i od tada iste posjeduje, odnosno čisti ih i uređuje jer su bile u cijelosti zarasle šikarom koju je iskrčio. Ove nekretnine imaju površinu od ukupno 3/4 kj i zna da se sa lijeve i desne strane nalaze nekretnine također vlasništvo tužitelja i upravo je tužitelj predmetnu nekretninu kupio kako bi objedinio zemljište koje ima u B. . Nakon što je tužitelj preuzeo posjed predmetne nekretnine po izvršenoj kupoprodaji nitko mu nije osporio taj posjed. Spomenuti D. i M. G. su u navedenoj kući, koja je u međuvremenu srušena, živjeli i njima nitko nije osporavao posjed i korištenje te kuće. Nije mu poznato po kojem osnovu su D. i M. G. predmetne nekretnine stekli, nije mu poznato tko je kuću u kojoj su živjeli sagradio i kada je ista sagrađena, niti mu je poznato tko je sagradio pripadajuće gospodarske objekte, a isto tako i bunar koji se nalazi na ovoj nekretnini, koji postoji i danas. S. D. i M. G. osim kćeri J. i M. nisu imali druge djece, zna da jedna od njih sada živi u S. a druga u S. . D. L., kojeg inače poznaje, nema nikakve veze sa predmetnom nekretnine niti istu obrađuje.

 

              Svjedok M. G. iskazao je da ima saznanja da je tužitelj prije par godina u B. kupio nekretninu koja je nekada bila vlasništvo njegovog strica D. G. . Radi se o nekretnini na kojoj se nekada nalazila kuća u kojoj je njegov stric zajedno sa svojom obitelji živio od 1945. godine pa do 1991. godine, kada je zbog rata odselio. Navedenu kuću je sam sagradio, a koja je tijekom Domovinskog rata porušena. Inače, njegov stric zajedno sa svoje petoro braće došli su na ovo područje iz D., kada je njihov otac zajedno s njima kupovao nekretnine na području B. . Od tužitelja i drugih osoba iz sela B. čuo je da je tužitelj od J. i M. kupio predmetnu nekretninu te nije čuo da bi netko tužitelju osporavao posjed te nekretnine. Uz navedenu kuću o kojoj je govorio  nalazi se i dvorište, odnosno bašča, a na pitanje da li je ta bašča u naravi bila oranica naveo je da je sve to bilo jedno, odnosno jedan posjed, i nakon što je kuća srušena, a njegov stric i obitelj otišli, da je ista nekretnina u potpunosti zarasla i bila zapuštena te ju nitko nije čistio. Radi se o nekretnini koja je površine 3/4 kj ili eventualno jedno jutro. Do 1977. godine živio je u B. i nije imao nikakvih saznanja da bi D. L. ili netko od njegove obitelji u B. imao kakvu nekretninu, naime, isti ima nekretnine u Č. .

 

 

                                                                                              Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

              Svjedokinja D. S. iskazala je da poznaje tužitelja i poznato joj je da je prije godinu dana isti kupio nekretninu u B., koja je u naravi bila kuća sa dvorištem i izgrađenom štalom, koji su tijekom rata srušeni. Radi o nekretnini koja je površine oko 3/4 kj. Kuća koja je bila na ovoj nekretnini korištena je od D. i M. G., koji su u toj kući živjeli sve do početka Domovinskog rata, kada su se odselili. Nije joj poznato kada je navedena kuća sagrađena i tko ju je sagradio niti može reći od koje točno godine su D. i M. G. počeli živjeti u toj kući, samo zna da je u vrijeme kada se ona rodila 1952. godine ta kuća već postojala i od svog najranijeg djetinjstva zna da su u vrijeme dok je ona bila malo dijete D. i M. G. u njoj živjeli. Ovo joj je poznato jer je rođena u B. i sve do 1974. godine je u tom mjestu živjela. Nikada nije čula da bi netko D. i M. G. osporavao pravo posjeda i korištenja te nekretnine. Nije čula da bi tužitelju, nakon što je tu nekretninu kupio, netko osporavao posjed iste. Za činjenicu da je tužitelj ovu nekretninu kupio saznala je od J. V., koja je inače udana za njezinog bratića. S njom je jedne prilike bila na sahrani u N. P., kojom prilikom joj je rekla da je navedena nekretnina prodana tužitelju. Koliko zna kupoprodaja je u cijelosti izvršena i tužitelj je prodavateljima u potpunosti isplatio ugovorenu cijenu. D. i M. G., osim J. V. i M. S., nisu imali druge djece. Nakon 1991. godine pa do izvršene kupoprodaja o ovim nekretninama se nitko nije brinuo, odnosno ista je bila zarasla, a nakon kupoprodaje o njima se brine, odnosno čisti tužitelj. 

 

Svjedok D. L. iskazao je da na području B. ima u zakup nekretnine koje je dobio od Općine M. . Radi se o nekretninama koje su u vlasništvu RH i u naravi su poljoprivredno zemljište. Po tom osnovu koristi otprilike 3,5 ha takvog zemljišta. Među nekretninama koje ima u zakupu, a koje je obrađivao, nalazi se i jedna čestica površine oko pola jutra koju je također koristio i obrađivao sve do proljeća ove godine, od kada tu česticu više ne obrađuje jer mu je tužitelj rekao da je tu česticu kupio. Radi se o čestici koja je u naravi oranica i nalazi se u sklopu poljoprivredne table koju je po ugovoru o zakupu obrađivao i koristio. Zna da se uz tu nekretninu nalazi i dio nekretnine na kojoj se nekada nalazila kuća koja srušena tijekom Domovinskog rata, nije mu poznato tko je u toj kući živio do rata. Većina ljudi koji su živjeli do rata u B., a koji su otišli tijekom rata, su svoje bašče koje su imali uz svoje okućnice i dvorišta darovali radi ostvarenja prava na dječji doplatak, tako da su im u vlasništvu ostale samo kuće i okućnice, odnosno dvorišta. Nije mu poznato tko je u navedenoj kući ranije živio i nema saznanja da li se osoba koja je u toj kući živjela i koristila okućnicu prije rata odrekla prava na bašču koja bi bila pripadajuća toj kući, a radi ostvarivanja prava na dječji doplatak. Nakon što je izvršio uvid u ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, koji je zaključio sa Agencijom za poljoprivredno zemljište, utvrdio je da predmetna nekretnina koja nosi oznaku kč.br. 1384/6 nije navedena u ugovoru o privremenom korištenju, ali unatoč tome i tu nekretninu je kao zakupac koristio jer je bila u sastavu navedene poljoprivredne table zemljišta. Nakon zaključenja ugovora o zakupu nitko ga nije uveo u posjed nekretnina koje su bile predmetom zakupa na način da bi mu pokazao granice posjeda tih nekretnina, naime, sjeća se da mu je jedna osoba, za koju više ne zna kako se zove i da li je bila iz Općine M. ili netko drugi, rekla kada su došli u B. „evo to ti je to“, pokazujući rukama gdje se te nekretnine nalaze, pri čemu mu nije pokazivao granice nekretnina govoreći mu "ti si iz Č. i poznaješ granice bolje nego ja". Inače, poznato mu je da su nekretnine koje su sastavni dio poljoprivredne table, koje sada obrađuje, prije 1991. godine bile u naravi bašče i predstavljale su pojedinačne zemljišne čestice koje su pojedinci obrađivali, a poslije 1991. godine ljudi iz Č. i B. su te nekretnine počeli obrađivati i koristiti formirajući sami table zemljišta, a i sam je obavljao radove na obradi tih nekretnina jer je nekada radio u PZ Ć., gdje je radio kao traktorista i dobio nalog da sve te oranice preoru, tako da tamo više nije ostala ni jedna bašča. Navedene radove su izvodili od 1992. godine pa sve dok te bašče nisu bile poorane. Za vrijeme dok su obavljali radove na preoravanju tih bašči nitko mu nije govorio da

                                                                                    Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

to zemljište nije državno. Prvi puta mu se tužitelj obratio navodeći da je to njegovo, misleći na predmetnu nekretninu, u proljeće ove godine. Predmetnu nekretninu, iako nije bila naznačena u ugovoru o zakupu, obrađivao je i koristio jer je bila u sredini spomenute table poljoprivrednog zemljišta koju je dobio u zakup. 

 

              Svjedok M. D., načelnik Općine M., iskazao je da je temeljem Plana raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu RH koje se nalaze na području O. M., još od 2005. godine Općina raspolagala nekretninama koje se nalaze i u katastarskoj općini Ć. . Poznato mu je da je s D. L. zaključen ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta na tom području, no nije mu poznato o kojim konkretno katastarskim česticama se radi jer tih čestica ima puno. Poznato mu je da su na području k.o. Ć. postojeće čestice spajane u jednu cjelinu, odnosno table zemljišta. Uglavnom se radilo o pojedinačnim česticama koje su se nalazile u blizini jedna drugoj i od takvih čestica su bile formirane table zemljišta na temelju programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem koji je sačinjen 2003. godine od strane komisije Općine M., a na temelju tako sačinjenog programa je 2007. godine raspisan natječaj za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH s rokom zakupa od 10 godina. Poznato mu je da je prije Domovinskog rata, odnosno prije 1991. godine, na području k.o. Ć. nekadašnji PIK imao table zemljišta, a isto tako na tom području su i privatnici imali svoje potkućnice koje su koristili. Nije mu poznato što se dogodilo sa nekretninama koje su ljudi iz B. ili Č. koristili do Domovinskog rata, a koji su tijekom rata odselili sa ovog području. Nije mu poznato tko je, i da li je uopće netko, preuzeo posjed tih nekretnina, samo je čuo da su osobe koje su se tada odselile svoje nekretnine počele prodavati. Nema saznanja da li su se osobe koje su tijekom rata otišle sa ovog području prije rata odricali prava vlasništva na nekim svojim nekretninama kako bi ostvarili pravo na dječji doplatak ili neko drugo pravo.

 

Tužitelj je iskazao da je točno da je s M. S. i J. V. zaključio kupoprodajne ugovore, koji prileže spisu, temeljem kojih je od istih kupio predmetnu kč.br. 1384/6. Navedena nekretnina ranije je bila u posjedu i stvarnom vlasništvu njihovih roditelja D. i M. G., koji su na područje B. došli prije II. svjetskog rata i tijekom agrarne reforme stekli predmetnu nekretninu, na kojoj je D. G. sagradio kuću, u kojoj je s obitelj živio sve do 1991. godine, kada je zajedno sa svojom suprugom otišao iz B. živjeti u jedno selo u blizini P., gdje je nakon rata i umro. Osim kuće na predmetnoj nekretnini bila je sagrađena štala, svinjac, postojao je i bunar i jedna šupa, međutim, tijekom rata sve te zgrade pa i sama kuća su srušene. Koliko mu je poznato D. i M. G., a nakon njihove smrti i njihovim kćerkama M. S. i J. V., nikada nitko nije osporavao niti branio posjed predmetnih nekretnina, tako da su isti nesmetano neprekidno uživali te nekretnine sve dok iste nekretnine nije kupio 2019. godine, kada je nakon izvršene kupoprodaje stupio u posjed i iste koristi sve do danas. Nema saznanja da bi se D. i M. (M.) G. odrekli prava vlasništva na predmetnoj nekretnini radi ostvarivanja nekih drugih prava, primjerice prava na dječji doplatak i sl. Predmetna nekretnina nije u sastavu nikakve poljoprivredne table koju bi formirao tuženik, odnosno njegov pravni prednik. Naime, susjedne nekretnine, s lijeve i desne strane, bile su nekada u vlasništvu fizičkih osoba i sve te nekretnine je od tih osoba kupio te se nalazi u posjedu istih. Nekretnine sa lijeve strane, gledano sa česte, je kupio prije 5 do 6 godina, a nekretnine sa desne strane kupio je 2019. godine.

 

Iz danih iskaza svjedoka I. B., M. G. i D. S. te iskaza tužitelja utvrđeno je da su se pravni prednici tužitelja, odnosno prodavateljice J. V. i M. S. te njihovi roditelji D. i M. (M.) G., nalazili u poštenom posjedu predmetne nekretnine neprekidno od 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je predmetnu nekretninu D. G. stekao u agrarnoj reformi te na istoj sagradio

                                                                                     Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

kuću i gospodarske objekte i sve do 1991. godine kuću zajedno sa svojom obitelji neposredno koristio za stanovanje, a preostali dio nekretnine kao bašču i oranicu. Da se D. G. nalazio u posjedu predmetne nekretnine od 50-ih godina prošlog stoljeća proizlazi i iz povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar V., Odjel za katastar nekretnina S. od 18. svibnja 2019., iz kojih je utvrđeno da se predmetna nekretnina još od osnutka katastarskog operata za k.o. Ć. 1955. godine vodila kao posjed D. G. . Posjed pravnih prednika tužitelja ima se smatrati poštenim uz primjenu oborive zakonske presumpcija o poštenju posjeda iz odredbe čl. 18. st. 5. ZVDSP, prema kojoj se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

 

S obzirom na sve navedeno te cijeneći utvrđenog činjenično stanje, sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer je utvrđeno da je tužitelj, sukladno odredbi čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP, stekao pravo vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću. Naime, unatoč tome što je odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list" SFRJ-6/80 i 36/90, "Narodne novine" RH-53/91 i 91/96, dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. te bio na snazi do stupanja na snagu ZVDSP, tj. do 1. siječnja 1997., bilo propisano da se pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu ne može steći dosjelošću, te unatoč tome što u konkretnom slučaju nije protekao četrdesetogodišnji rok dosjedanja propisan odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP, jer od 1. siječnja 1991., kada je stupio na snagu ZVDSP pa do dana podnošenja tužbe (tužba podnesena 7. srpnja 2020.) nije proteklo 40 godina, i unatoč tome što je sada važećom odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, sud smatra da je tužitelj pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću. Naime, D. G., prednik prodavateljica J. V. i M. S., u katastarskim knjigama od osnivanja katastarskog operata 1955. godine bio je upisan kao posjednik predmetne nekretnine te se u poštenom i neprekidnom stvarnom posjedu, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, nalazio sve do 2005. godine, kada je raspolaganje predmetnom nekretninom, a što proizlazi iz iskaza svjedoka D. L. i M. D., preuzela Općina M. temeljem Plana raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu RH. Iako je odredbom čl. 29. ZOVO bilo propisano da se pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći dosjelošću, a sada važeća odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP propisuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, te činjenice u ovom konkretnom slučaju nemaju pravno relevantni značaj. Ovo stoga što je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP, koja je bila na snazi od 1. siječnja 1997., odnosno od stupanja na snagu navedenog Zakona, pa sve do 17. studenog 1999. kada je ista ukinuta Odlukom Ustavnog suda br. U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. (NN-137/99), bilo određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma. Činjenica što je citirana zakonska odredba ukinuta navedenom Odlukom Ustavnog suda te što je nakon toga odredbom čl. 2. Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP (NN-114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., izmijenja odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP na način da je određeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ne mijenja ništa na stvari. Naime, u konkretnom slučaju opravdano je priznati pravne učinke ukinute odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, jer su od početka važenja te odredbe 1. siječnja 1997. pa sve do prestanka njezinog važenja 17. studenog 1999. u

                                                                                    Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od strane pravnog prednika tužitelja D. G. temeljem odredbe čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP, kojom je određeno da samostalni posjednik, čiji je posjed barem pošten, stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a prema st. 4. istog članka samostalni posjednik nekretnina u vlasništvu RH ..., steći će dosjelošću vlasništvo pošto je njegov pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko od onog iz st. 2. ovog članka, dakle, protekom 40 godina samostalnog neprekidnog posjedovanja. 

 

Da je u konkretnom slučaju opravdano priznati pravne učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP koja je bila na snazi od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999., proizlazi i iz činjenice da u postupku nije utvrđeno da bi pravu tužitelja na predmetnoj nekretnini bilo suprostavljeno pravo neke treće osoba, jer iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini netko treći stekao kakvo stvarno pravo, pa niti ovdje tužena Republika Hrvatska. Naime, iz iskaza svjedoka M. D., načelnika Općine M., proizlazi da je predmetna nekretnina od 2005. godine bila obuhvaćena Planom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu RH na području Općine M., a samo dio te nekretnine (točno neutvrđene površine), u naravi bašča i oranica, dakle bez djela zemljišta gdje se ranije nalazila kuća i okućnica Dušana Graonje i njegove obitelji, nalazi se, kako je to razvidno iz priloženog ispisa Arkod preglednika, u sastavu poljoprivredne table koja je formirana, kako je to razvidno iz iskaza svjedoka D. L., 1992. godine od strane tadašnje PZ Ć. . Bez pravno relevantnog značaja je činjenica što je tužena, putem Općine M., a sukladno Planu raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu RH na području Općine M., raspolagala predmetnom nekretninom ugovorom o zakupu od 7. kolovoza 2006. i kasnije ugovorom o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH broj 32032481 od 21. studenog 2017., jer ta činjenica nije dostatna za stjecanje stvarnih prava tužene na predmetnoj nekretnini. Ovo stoga što posjed tužene nema onu kvalitetu koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću. Naime, odredbom čl. 159. st. 2. ZVDSP određeno je da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je odredbom st. 2. istog čl. navedenog Zakona određeno da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed barem pošten, stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Dakle, u oba slučaja stjecanja vlasništva nekretnine dosjelošću zahtjeva se poštenje posjednika. S obzirom na način na koji je dio predmetne nekretnina (u naravi bašča i oranica točno neutvrđene površine) ušao u sastav spomenute poljoprivredna table proizlazi da tuženičin posjed navedenog dijela predmetne nekretnine nije bio pošten. Prema odredbi čl. 18 st. 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Iz iskaza svjedoka D. L. proizlazi da ga nakon zaključenja ugovora o zakupu kao zakupca nitko nije uveo u posjed nekretnina koje su bile predmetom zakupa, na način da bi mu pokazao granice posjeda tih nekretnina. Nadalje, svjedoku je poznato da su nekretnine koje su sastavni dio navedene poljoprivredne table prije 1991. godine bile u naravi bašče i predstavljale su pojedinačne zemljišne čestice koje su privatne osobe obrađivali, da bi te iste nekretnine nakon 1991. godine počeli sami obrađivati formirajući table zemljišta, na način da je kao traktorista, zaposlen u tadašnjoj u PZ Ć., dobio nalog da sve te oranice preoru, tako da tamo više nije ostala ni jedna bašča, a koje radove su izvodili od 1992. godine pa sve dok te bašče nisu bile poorane. Iz ovako danog iskaza svjedoka proizlazi da je u vrijeme kada su na području gdje se nalazi predmetna nekretnina formirane table poljoprivrednog zemljišta bilo opće poznato da su bašče i oranice koje su preoravane i od kojih su navedene table formirane

                                                                                     Poslovni broj: 18 P-324/2020-18

 

pripadale privatnim (fizičkim) osobama koje su tijekom 1991. godine zbog ratnih zbivanja napustile to područje. S obzirom na opće poznate ratne okolnosti na tom području i s tim u vezi odlazaka osoba s tog područja tijelom 1991. godine, činjenica da su bašče i oranice koje su preoravane i od kojih su poljoprivredne table formirane pripadale privatnim (fizičkim) osobama nije mogla ostati nepoznata osobama koje su rukovodile tadašnjom PZ Ć., koja je nakon formiranja navedenih tabli nesporno izvršavala posjedovne čine na tako formiranim poljoprivrednim tablama, na način da je iste po svojim radnicima obrađivala i koristila. S obzirom da se sukladno odredbi čl. 18. st. 6. ZVDSP poštenje posjeda pravne osobe prosuđuje prema poštenju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, činjenica da su bašče i oranice koje su preoravane i od kojih su poljoprivredne table formirane sve do 1991. pripadale i bile u posjedu privatnih osoba nije mogla ostati nepoznata osobama koje su rukovodile tadašnjom PZ Ć., utvrđeno je da stoga posjed tužene, kao pravnog sljednika navedene poljoprivredne zadruge, tijekom razdoblja raspolaganja predmetnom nekretninom od 2005. do 2019. godine nije bio pošten, jer su navedene činjenice kao opće poznate morale bile poznate i osobama koje su od 2005. godine pa nadalje obnašale dužnost načelnika Općine M., putem koje je tužena u navedeno razdoblju raspolagala predmetnom nekretninom, ovo tim prije što tužena, a niti njezini pravni prednici u razdoblju od 1946. godine, kada je predmetna nekretnina konfiscirana te postala društveni vlasništvo, pa sve do 1992. godine, kada je dio predmetne nekretnine (u naravi bašča i oranica) ušla u sastav formirane poljoprivredne table, nikada nisu stvarno posjedovali niti koristili i raspolagali predmetnom nekretninom kao svojim vlasništvom, a niti njezinim dijelom koji je ušao u sastav poljoprivredne table.

 

S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da se tužitelj, računajući vrijeme posjedovanja njegovih pravnih prednika, nalazi u poštenom neprekidnom samostalnom posjedu predmetne nekretnine od 50-ih godina prošlog stoljeća, cijeneći da je od tada pa do 17. studenog 1999., do kada je bila na snazi citirana odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, proteklo gotovo 50 godina neprekidnog samostalnog posjeda, utvrđeno je da je tužitelj na predmetnoj nekretnini temeljem odredbe čl. 159. st. 2. i 4. ZV stekao pravo vlasništva dosjelošću, slijedom čega je tužbeni zahtjev sud u cijelosti usvojio te presudio kao u izreci.

 

Odluku o troškovima postupka sud nije donio s obzirom da je tužitelj troškove postupka ne potražuje, dok tužena nema pravo na naknadu troškova jer u parnici nije uspjela.

 

U Slatini, 19. veljače 2021.

                                                                                                               S u d a c :

 

                                                                                                                                             Josip Bočkai

                                                                                                                                  

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.