Gž-883/2020-2

1

                                         

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Michala Danečeka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. F., OIB …, …, Đ., zastupane po punomoćnici J. T. G. odvjetnici iz Đ., protiv tuženika K. d.o.o., OIB …, …,  Đ., zastupanog po punomoćniku D. Đ. odvjetniku iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 7 Povrv-494/2015-62 od 7. kolovoza 2020.,  na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2021.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 7 Povrv-494/2015-62 od 7. kolovoza 2020..

 

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" I. Djelomično se održava na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika L. P. iz K. posl. broj Ovrv-228/15 od 10. veljače 2015. koji glasi:

"Temeljem vjerodostojnih isprava-računa broj 119/1/1 i 120/1/1 od dana 17. studenog 2014. te računa broj 127/1/1 od dana 2. prosinca 2014. nalaže se ovršeniku K. d.o.o. Đ., …, OIB: … da tužiteljici odvjetnici Z. F. iz Đ., …, OIB: … namiri tražbinu u iznosu od 124.400,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 37.500,00 kn teče od dana 26.11.2014., na iznos od 55.850,00 kn teče od dana 26.11.2014., na iznos od 31.050,00 kn , teče od 11.12.2014., pa sve do namirenja tužiteljice sa zakonskom zateznom kamatom u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana."

II. Djelomično se ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika L. P. iz K. posl. broj Ovrv-228/15 od 10. veljače 2015. koji glasi:

"Temeljem vjerodostojnih isprava-računa broj 119/1/1 i 120/1/1 od dana 17. studenog 2014. te računa broj 127/1/1 od dana 2. prosinca 2014. nalaže se ovršeniku K. d.o.o. Đ., …, OIB: … da tužiteljici odvjetnici Z. F. iz Đ., …, OIB: … namiri tražbinu u iznosu od 25.600,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 12.900,00 kn teče od dana 26.11.2014., na iznos od 12.700,00 kn, teče od 11.12.2014., pa sve do namirenja tužiteljice sa zakonskom zateznom kamatom u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana."

III. Utvrđuje se da je neosnovana prijebojna tražbina tuženika do visine utuženog potraživanja tužiteljice.

IV. Nalaže se tuženiku K. d.o.o, OIB …, …, Đ., da tužiteljici Z. F., OIB …, Ulica …,  Đ., naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 37.600,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, pa sve do namirenja tužiteljice sa zakonskom zateznom kamatom u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od 7. kolovoza 2020. pa do isplate, sve to u roku od 8 dana.“

Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tužiteljica i tuženik.

Tužiteljica se žali protiv odbijenog dijela presude pod točkom II.  izreke prvostupanjske presude i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu te da pobijanu točku II. izreke presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno, da usvoji žalbu tužiteljice i preinači pobijanu točku II. presude, na način, da u cijelosti održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi Javnog bilježnika L. P. iz K. poslovni broj Ovrv-228/15 od 10. veljače 2015., dakle, i u dijelu isplate iznosa od 25.600,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja na iznos od 12.900,00 kuna teče od 26. studenoga 2014., na iznos od 12.700,00 kuna teče od 11. prosinca 2014. pa sve do namirenja, a sve u roku od osam dana.

Tuženik se žali protiv navedene presude u usvojenom dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke. Žali se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žali se i protiv odluke o parničnom trošku. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu i pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i prihvati prigovor prijeboja, odnosno podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a sve uz naknadu troškova predmetnog postupka.

Na žalbu tuženika odgovor nije podnesen, dok je tuženik odgovorio na žalbu tužiteljice. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost tužiteljičinih žalbenih navoda te predlaže da se njena žalba odbije kao neosnovana, uz naknadu troška sastava odgovora u iznosu od 3.125,00 kuna + trošak sudske pristojbe.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga i navoda, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13,  89/14., 70/19. - dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od citiranih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Suprotno tvrdnji tužiteljice i tuženika, pobijana presuda kako u svom usvojenom tako i u odbijenom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi razlozima presude koji su jasni i logični te odgovaraju stanju spisa. Dakle, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima u presudi navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Naime, razlozi dani u obrazloženju pobijane presude su jasni, logični i sasvim razumljivi.

Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu se pozivaju kako tužiteljica tako i  tuženik.

Neosnovano tužiteljica i tuženik u žalbi u bitnom osporavaju utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda na način da preocjenjuju utvrđenja prvostupanjskog suda, ali bez uspjeha, budući je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Isto tako nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se pozivaju stranke, jer je sud prvog stupnja u zakonitom i pravilnom postupku sukladno članku 7. i 8. ZPP-a raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odvjetničkih usluga za izvršenu uslugu zastupanja tuženika.

 

Žalbama tužiteljice i tuženika ničim se ne dovode u pitanja činjenična utvrđenja i pravni zaključci suda prvog stupnja utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

 

Analizom svih dokaza provedenih u postupku i ocjenom istih u smislu članka 8. ZPP-a sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće bitne činjenice:

- da je tužiteljica kao odvjetnica sa tuženikom zaključila Ugovore o pružanju odvjetničke usluge i to 1. veljače 2009.; 5. siječnja 2010.; 10. siječnja 2011.; 13. siječnja 2012. i 11. siječnja 2013.,

- da je svaki od navedenih Ugovora sklopljen na rok od godine dana,

- da su prema članku 1. istih Ugovora stranke ugovorile pojedine elemente pružanja odvjetničke usluge na način kako je to određeno po Tbr. 38. i 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15. – dalje: Odvjetnička tarifa),

- da je člankom 3. svakog Ugovora ugovoreno da naručitelj K. d.o.o. naručuje od izvršitelja odvjetnice Z. F., a izvršitelj se obvezuje ispunjavati odvjetničku uslugu prisilne naplate u ovršnim postupcima, sudskim i upravnim postupcima, kao i ostale usluge po nalogu naručitelja,

- da je tužiteljica kao odvjetnica ispunjavala preuzete ugovorne obveze,

- da je člankom 4. Ugovora od 1. veljače 2009. i 5. veljače 2010. ugovoreno da se naručitelj obvezuje za usluge pružanja odvjetničke usluge iz članka 3. Ugovora, izvršitelju mjesečno plaća 3.000,00 kuna uvećano za PDV na njegov žiro-račun bez obzira na troškove koje dosuđuje sud naručitelju, dok je Ugovorom od 10. siječnja 2011. i 13. siječnja 2012. visina za izvršenu uslugu pružanja odvjetničke usluge ugovorena u mjesečnom iznosu od 4.000,00 kuna, a Ugovorom od 11. siječnja 2013. stranke su ugovorile za izvršenu uslugu pružanja odvjetničke usluge iz članka 3. Ugovora u iznosu od 2.500,00 kuna,

- da su člankom 4. svakog Ugovora stranke ugovorile da određenu mjesečnu naknadu naručitelj je dužan podmiriti u roku od 30 dana od dana ispostavljanja računa (Ugovor od 1. veljače 2009. i 5. siječnja 2010.), dok se Ugovorima o pružanju odvjetničke usluge od 10. siječnja 2011., 13. siječnja 2012. i 11. siječnja 2013., tužiteljica kao izvršitelj obvezala ispostaviti račun tuženiku kao naručitelju ugovorenu mjesečnu naknadu najkasnije do petog ili do dvadesetog u mjesecu, kako je navedeno u Ugovoru za tekući mjesec,

- da je između stranaka nesporno da je zaključen sporazumni prestanak Ugovora o pružanju odvjetničkih usluga,

 

- da iz Ugovora o sporazumnom  prestanku Ugovora o pružanju odvjetničke usluge od 23. srpnja 2013. proizlazi da su stranke suglasne da prestaje s danom 23. srpnja 2013.  zaključeni Ugovor o pružanju odvjetničke usluge od 11. siječnja 2013.g. (članak 1. Ugovora),

- da su se člankom 2. istog Ugovora stranke sporazumjele da odvjetnica Z. F. nastavlja zastupanje u predmetima u kojima je izdana punomoć od strane K. d.o.o., a daljnje zastupanje će se obavljati na temelju pojedinačno izdanih punomoći od strane tvrtke K. d.o.o. Đ.,

- da među strankama nije sporno da je tužiteljica nakon raskida Ugovora od 11.01.2013. nastavila zastupati tuženika kako je ugovoreno citiranim člankom 2. Ugovora od 23. srpnja 2013.,

- da između stranaka također nije sporno da je tužiteljica izdala tuženiku račune br. R-2 br.119/1 sa rokom dospijeća 25. studenoga 2014., račun br. R-2 br.121/1 sa rokom dospijeća 25. studenoga 2014. od 17. studenoga 2014. te račun br. R-2 127/1/1 od dana 2. prosinca 2014. sa rokom dospijeća 10. prosinca 2014. kojim od tuženika potražuje na ime odvjetničkih troškova u iznosu od 150.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog računa,

- da je tuženik osporio izdane račune tužiteljice navodeći da prema priloženim računima ništa ne duguje, te da je plaćanje za izvršene usluge odvjetničkih radnji namireno prema sklopljenim Ugovorima o pružanju odvjetničkih usluga u određenom mjesečnom paušalnom iznosu,

- da je tužiteljica bila s tuženikom u poslovnoj suradnji temeljem Ugovora o pružanju odvjetničkih usluga od 2009. do 2013. i da je nakon raskida Ugovora 2013. i nadalje zastupala tuženika prema pojedinačno izdanim punomoćima, kako je ugovoreno,

- da su predmeti koji su bili obuhvaćeni pružanjem Ugovora o odvjetničkim uslugama bili u omjeru 80-90% ovršni postupci.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je utvrdio i zaključio da je između tužiteljice kao odvjetnice i tuženika postojala višegodišnja poslovna suradnja, te da su stranke zaključile pismene ugovore o pružanju odvjetničkih ugovora (2009. – 2013.) i da je i nakon sporazumnog prestanka ugovora o zastupanju od 23. srpnja 2013. tužiteljica je i nadalje zastupala tuženika kako je to ugovoreno. Zatim je utvrdio da između tužiteljice kao odvjetnice i tadašnjeg direktora B., postojao usmeni dogovor, da će tužiteljica ispostavljati račune tuženiku tek po izvršenoj naplati od ovršenika za nagradu za zastupanje. Nadalje, iz tijeka dokaznog postupka sud je također utvrdio da je tužiteljica izdavala račune tijekom poslovne suradnje stranaka u visini određenog paušalnog iznosa mjesečno i to u pogledu ovrha koje su bile samo naplaćene i kroz te mjesečne iznose pravdala je svoje radnje.

Također je utvrđeno da račune koje je tužiteljica izdavala za pojedine radnje nisu izdavani u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne radnje, a sve iz razloga što postupci za navedene ovršenike tada još nisu bili plaćeni u korist tuženika, a nije ni bio takav dogovor stranaka.

Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica ispostavila sporni račun broj 119/1/1 od 17. studenog 2014. na novčani iznos od 37.500,00 kuna tek nakon obavijesti od strane računovodstva tuženika, budući je tek 2014. doznala da su pojedine ovrhe naplaćene, a za što nije imala saznanja, a ona ih je vodila kao aktivne, pa stoga nije nastupila zastara potraživanja prema izdanom računu R-2 broj 119/1/1 od 17. studenog 2014., sa rokom dospijeća od 25. studenog 2014., budući da je tužiteljica kao ovrhovoditelj kod javnog bilježnika podnijela ovršni prijedlog dana 26. veljače 2015.

Naime, u ovom dijelu i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje zastarni rok iz odredbe članka 228. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,  78/15, 39/18., 70/19. – dalje: ZOO),  (tri godine), već opći zastarni rok od pet godina koji je predviđen odredbom članka 215. ZOO-a.

Sud je nadalje analizom provedenih dokaza pravilno zaključio da se tužiteljica nije odrekla potraživanja za isporučene usluge koje nije obračunala u računu ispostavljenom u tekućem mjesecu za protekli mjesec, a iz razloga što tužiteljica koja je zaprimila veći broj ovršnih predmeta konkretno 30. prosinca 2010., mogla je tuženiku  izdati račun tek po naplati troška ovrhe od ovršenika tj. tijekom 2011., a već je ispostavila račun broj 198/10 dana 9. prosinca 2010. tuženiku sa dospijećem plaćanja 20. prosinca 2010., koje tvrdnje tuženik ničim nije doveo u pitanje.

U svezi predmetnog računa, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilan je zaključak suda da taj račun obuhvaća naplaćene troškove za ovršne predmete, time da tužiteljica nije izdavala pojedinačni račun za svaki pojedinačni predmet, već je za sve neplaćene ovršne predmete izdan jedan skupni račun tj. račun broj R-2-119/1/1. Nadalje, račun R-2 broj 120/1 od 17. studenog 2014. s rokom dospijeća plaćanja 25. studenog 2014. na iznos od 68.750,00 kuna, odnosi se na potraživanje tužiteljice za zastupanje u predmetu Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-793/10 (tužitelja K. d.o.o. protiv tuženika H.).

U odnosu na prigovor tuženika koji se tiče naznačene vrijednosti spora (VPS 942.007,19 kuna) utvrđeno je da se naznačena vrijednost predmetnog spora nije mijenjala od podnošenja tužbe (19. svibnja 2011.), pa sve do zaključenja glavne rasprave (21. svibnja 2012.), sud je pravilno zaključio da se o istaknutom prigovoru zastare tuženika na vrijednost predmeta spora u ovom postupku ne može raspravljati, jer to nije propisano odredbom članka 40. ZPP-a.

Nije sporno da su u tom predmetu tuženiku obračunati troškovi prema naprijed  naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 100.000,00 kuna.

I u ovom dijelu sud je također pravilno zaključio da primjenom pravila tereta dokazivanju tuženik nije dokazao da je između stranaka bilo ugovoreno plaćanje usluga po pravomoćnom okončanju predmeta spora i prema uspjehu u sporu u predmetu Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-793/10, budući iz priloženih sklopljenih Ugovora o pružanju pravne pomoći, između stranaka nije bilo izričito ugovorena obveza vezana za postizanje rezultata i nagrade za rad odvjetnika koja bi ovisila o razmjeru uspjeha u postupku, a tuženik nije priložio neki drugi pisani Ugovor iz kojeg bi proizlazilo plaćanje usluga prema uspjehu u sporu.

Uvidom u račun broj R2-127/1/1 od 2. prosinca 2014. sa rokom dospijeća plaćanja 10. prosinca 2014. utvrđeno je da se isti odnosi na zastupanje u predmetu Trgovačkog suda u Bjelovaru posl. br. P-793/10. i da tužiteljici za zastupanje u tom predmetu pripada nagrada u ukupnom iznosu od 31.050,00 kuna.

 

U odnosu na račun broj R-2 120 od 17. studenog 2014. koji je umanjen za 50% u odnosu na Odvjetničku tarifu, utvrđeno je da tuženik nije izvršio plaćanje, te je vratio račun nakon čega je tužiteljica ispostavila sljedeći račun tj. račun 127/1/1 od 2. prosinca 2014. za preostali iznos od 50% naknade, a sukladno Odvjetničkoj tarifi.

 

Vezano za te račune sud je po mišljenju drugostupanjskog suda pravilno zaključio da je tužiteljica izdane računa obračunala sukladno Odvjetničkoj tarifi za pojedine izvršene radnje u predmetu P-793/10 Trgovačkog suda u Bjelovaru, dok se  tuženik neosnovano poziva na odredbu Tbr. 37. stavak 2. jer ne postoje okolnosti obavljenog posla i koristi koje ima stranka da pojedine tarifne stranke bi odvjetnica snizila za 50% kako to smatra tuženik.

 

Slijedom svega navedenog, sud je konačno i argumentirano, zaključio i utvrdio da prema priloženim računima naknada troškova u predmetu Trgovačkog suda u Bjelovaru br. P-793/10 osnovano je potraživanje u ukupnom iznosu od 86.900,00 kuna, dok je neosnovano potraživanje u ukupnom iznosu od 25.600,00 kuna, a koji se odnose sastav podneska od 02.05.2012. u iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 kuna, za sastav podneska od 23.12.2010. u iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 kuna, prema računu R2-120/1 od 17.11.2014. te prema računu R2-127/1/1 od 02.12.2014. za sastav podneska od 02.05.2012. u iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 kn, za sastav podneska od 23.12.2010. u iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 kuna, iz razloga što su krivnjom tužiteljice tuženiku su nastali troškovi kojima se ona poziva od strane suda da navede činjenice ili pak kojim je pozvana da uredi tužbu.

 

Ove činjenične navode kao i pravno shvaćanje suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja iz razloga jer isti žalbama stranaka nisu dovedeni u pitanje ni činjenično ni pravno.

 

S obzirom na sve utvrđene činjenice tijekom postupka sud je djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. P. iz K., poslovni broj Ovrv-228/15 od 10. veljače 2015. u dijelu kojim je naloženo ovdje tuženiku (tamo ovršeniku), da tužiteljici odvjetnici Z. F. namiri tražbinu u iznosu od 124.400,00 kuna sa zz kamatom kako je to pobliže naznačeno u izreci pobijane presude pod točkom I., a s obzirom da je utvrdio kao neosnovano potraživanje tužiteljice u preostalom iznosu od 25.600,00 kuna sa pripadajućom zz kamatom, sud je djelomično ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. P. iz K., poslovni broj Ovrv-228/15 od 10. veljače 2015., te presudio kao u točki II. izreke.

 

Donoseći konačnu odluku prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (članak 4., članak 195. i 196. stavak 1. i 2.,  te članak 1045. stavak 1. ZOO-a), zatim odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine 9/94, 117/08, 75/09 i 18/11), te odredbe Kodeksa Odvjetničke etike (Narodne novine 64/07, 72/08 i 64/18), kada je odbio prijebojno potraživanje tuženika u visini potraživanja tužiteljice iz razloga jer tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica kao odvjetnica svojim postupcima tuženiku prouzročila štetu u zastupanju vezano za predmet P-793/10 kod Trgovačkog suda u Bjelovaru.

 

Dakle, slijedom svega navedenog, suprotno svim žalbenim navodima i razlozima kako tužiteljice tako i tuženika prvostupanjski sud je dao jasne i potpune razloge o svim spornim pitanjima i prigovorima stranaka istaknutim tijekom postupka kao i sada u žalbi, u obrazloženju pobijane presude koje kao takve u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer iznesena utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja sa potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, te ih žalbeni navodi u kojima kako tužiteljica tako i tuženik, a koji daju svoju subjektivnu ocjenu u postupku provedenih dokaza, nisu ih ničim doveli u sumnju, pa stoga nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, kako u njenom usvojenom, tako i u njenom odbijenom dijelu.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbama  članka 154. stavak 3. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Odvjetničke  tarife, posebno kada se ima u vidu činjenica da je tuženik tijekom čitavog postupka tužiteljici u cijelosti osporavao i osnov i visinu utužene tražbine.

 

Radi svega naprijed izloženog, žalbe tužiteljice i tuženika valjalo je odbiti kao neosnovane, a prvostupanjsku presudu potvrditi  pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu iz razloga jer ta postupovna radnja nije bila potrebna ni nužna za vođenje ovog postupka.

 

                           

U Gospiću 19. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća

 

Tatjana Radaković Bašić, v.r.